Pratite nas

Religija i Vjera

Vatikan će proglasiti svecem Hrvata iz Hercegovine

Objavljeno

na

Petar Barbarić: Hercegovac koji će biti uzdignut na oltar

Rođen je u selu Klobuku (zaselak Šiljevište) Općina Ljubuški 9. svibnja 1874. u Hrvatskoj obitelji devetero djece od pobožnih roditelja. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom.

Papa Franjo je 18. ožujka 2015. odobrio dekret o priznavanju herojskih kreposti sluge Božjega Petra Barbarića.

Petrov život možemo podijeliti u četiri odsjeka: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku.

Za predškolsko Petrovo doba možemo reći da se rodio 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk, kao sin Ante Barbarića i Kate, rođene Tolj. Još se i danas čuva Petrova rodna kuća, zapuštena na žalost. Nalazi se u kršnom hercegovačkom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo škrta te uspijeva samo duhan, raštika i još pokoja biljka. Život je tamošnjih ljudi bio tvrd i težak, no ipak ne bijahu žalosni. Imali su više volje za život i životnosti negoli danas mnogi bogati i visokorazvijeni krajevi. To pokazuju sve od reda brojne obitelji. Tako su Petrovi roditelji imali devetero djece: pet sinova i četiri kćeri. Bili su to pobožni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živi.

Petrovi roditelji već u ono doba velike nepismenosti bili su pismeni. Znali su čitati i pisati pa su u tom, kao i u kršćanskom nauku, bili prvi njegovi učitelji. I to uz drugo svjedoči o njihovu duhu. Oni su imali smisla za duhovne vrednote, a to su usadili i svojoj djeci pa najstariji sin postade franjevac, a Petar pođe u travničko sjemenište. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je doskora naučio napamet i tako naučio o vjeri i vjerskim duž­nostima ono najvažnije. No, Petar to nije samo mehanički naučio i u pamćenju držao, već je to i usvojio. Počeo je po vjeri živjeti, često i pobožno moliti. U proljeću godine 1881. primio je prvu pričest, a u ljetu iste godine sakrament potvrde. To nije za njega bio »svršetak« vjerskoga života, kao za mnoge koji idu na prvu pričest i krizmu više iz običaja nego iz uvjerenja, već početak; jer je u vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za znanjem. On je od malena bio prijatelj dobre, poučne i pobožne knjige. Na pašu je uz kruh u torbici nosio i kakvu knjižicu, do koje je tada u onoj zabiti mogao doći.

Petar je bio dobro, ali i živahno dijete pa je svojim nestašlucima koji put zaslužio i šibu. On to u jednostavnosti srca priznaje i kaže da je za njega bilo dobro. Uvidio je vrlo rano da ga roditelji žele dobro odgojiti i pripraviti na život pa je prema njima uvijek gajio iskrene osjećaje poštovanja i ljubavi. Eto, takvo je bilo Petrovo djetinjstvo. U proljeće godine 1886., kad je Petru bilo već 12 godina, otvorena je u Veljacima osnovna škola, prva u onom kraju. Među njezinim prvim đacima bio je Petar Barbarić. Do škole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice dvaput prevaliti. Željan znanja hrlio je u školu kao da ga neka viša sila nosi. Njegov dobri učitelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim učenikom, a i Petar je volio i poštivao svoga učitelja te ga čitav život zadržao u zahvalnom sjećanju. Iz toga školskog života vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme strašne bure i mećave, Petar jedini došao u školu. Ta zgoda pokazuje jasno koliko je kod njega bio razvijen osjećaj dužnosti te kako se u vršenju dužnosti nije dao smesti nikakvim zaprekama. Zahvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više zalaganju, Petar je uspio u dvije godine svršiti četiri razreda i to s izvrsnim uspjehom. Kad se radilo o učenju, on se nije šalio, nije bio polovičan. Ta će ga vrlina pratiti kroz svih osam razreda travničkoga sjemeništa.

Svršivši osnovnu školu, Petar je imao želju za daljnjim školovanjem, no roditelji, valjda u nemogućnosti da ga sami školuju, dadoše ga u trgovinu, u dobru kršćansku obitelj Babića, u Vitini, koja se s njima vrlo dobro pazila. Petru je bilo teško zamijeniti knjigu s aršinom, ali kad druge nije bilo, prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vještinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgovački pomoćnik, taj mu posao nije ležao na srcu. Prihvatio ga je iz poslušnosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je čeznulo za nečim drugim, za školom i knjigom. Providnost će se pobrinuti da svoga odabranika dovede na pravo mjesto. Bilo je to ovako:

Godine 1889. rektor je travničkoga sjemeništa razaslao pismo učiteljima po Bosni i Hercegovini moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu. Dobri veljački učitelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. On je ponudu objeručke prihvatio i sve učinio da se njegova davna želja ostvari. Sam je napisao molbu, prikupio potrebne dokumente, nabavio ono osnovno te koncem kolovoza godine 1889. pošao s ocem na konju u Travnik. I tako se napokon našao na cilju svojih želja. Sjemenište će mu postati drugi dragi dom, u kojem će toliko toga primiti u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. On je svoju veliku šansu koju mu je Bog dao iskoristio do maksimuma. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je običan život tadašnjega đaka sjemeništarca, ali ta običnost bila je neobična, jer je vrijeme dobro iskorištavao, s milošću Božjom surađivao, odgojiteljima i profesorima bio poslušan, prema njima pun poštovanja i poučljivosti, a prema sudrugovima uvijek društven, nesebičan, spreman pomoći.

Postao je pravo svjetlo travničkoga sjemeništa.

Simpatično je kod svega toga da je sve to kod Petra bilo neusiljeno, nenamješteno, bez poze. On je bio zdravo ambiciozan mladić, talentiran, koji je imao pred očima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao. Već od I. razreda postao je vrlo aktivan član Marijine kongregacije, zagrijan
za pobožnost prema Bogorodici, za Srce Isusovo, za misijske, ekumenske, crkvene i domovinske ideale. Ozbiljno se spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. U višim mu je razredima pomalo dozrela odluka da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. No Bog je s njim imao drugi plan. Petar se kao sedmoškolac za jedne šetnje teško nahladio, navukao sušicu i godinu dana kasnije umro, položivši prije toga isusovačke zavjete. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke, o čemu svjedoče njegova dirljiva pisma ocu i bratu franjevcu fra Marku. U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Najbolje se u njegovoj biografiji izrazio pater Puntigam, koji je zapisao: »Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem.

To još nije ostvareno, ali se ipak vodi postupak da se jednom ostvari. Put je do tog cilja dug i mukotrpan. Onaj silni svijet što još i danas svakog četvrtka, a pogotovo na Petrovo, hrpimice hrli na Petrov nekadašnji grob u Travniku, ulijeva nadu da je u slučaju Petra Barbarića prst Božji na djelu. Naše je da i dalje molimo i radimo za Petrovu proslavu, da se s njime preko većega životopisa upoznamo, da u raznim potrebama i nevoljama molimo za njegov zagovor, da molimo čak i za pravo čudo, jer to je onda najsigurniji put do Petrove beatifikacije i anonizacije. Uspjeh u tome poslu bio bi za našu mjesnu Crkvu, sigurno, veliko obogaćenje. Zato se isplati i dalje neumorno raditi na Petrovoj beatifikaciji.

Godine 1935. njegovi su zemni ostatci s gradskoga groblja Bojne prenijeti u sjemenišnu crkvu, gdje se razvila prava pobožnost prema njemu. No tijelo mu je nakon 1944. godine zakopano u blato i zazidano da bi ga se sakrilo od naroda. Kad se obnavljalo jedan dio nadbiskupijske gimnazije, našlo mu se tijelo. Danas mu se oko groba skupljaju učenici i narod na molitvu.

hercegovina.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

Kako do obraćenja, kajanja i praštanja? Što biblijski prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Je li konačno došlo vrijeme za istinu i kajanje sinova udbaša i komunista?

Govori: fra Mario Knezović / Agape

 

>>> Fra Mario Knezović: Ne treba TV serijal o Titu, znamo da je zločinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Opravdana je vjera našega puka u pomoć Majke Božje

Objavljeno

na

Objavio

Na povratku zavjetne procesije grada Zagreba iz Marije Bistrice, ispred crkve sv. Petra u Zagrebu godine 1943./ foto zg-nadbiskupija.hr
Propovijed nadbiskupa Stepinca na hodočašću u Mariju Bistricu, 7. srpnja 1935.

Stari pomorci, da im lađa za vrijeme bure ne bude igračka valova, nastojali su, da što prije nađu čvrsto tlo i bace sidro, koje će lađu držati na mjestu. Svaki pojedini od nas putnik je na moru ovoga života, koji plovi usred raznih bura i oluja.

I cijeli narod hrvatski jedan je takav putnik, koji već 13 stotina godina plovi pučinom života u ovoj svojoj današnjoj lijepoj domovini, koju mu je podarila ruka Božja. I taj si je narod kao mudri pomorac našao također jedno čvrsto tlo, gdje je bacio sidro svog ufanja i nade da ne potone u teškim časovima života, a to je Majka Božja bl. Djevica Marija.

O toj dubokoj vjeri našega puka, da mu je Marija najbolja zaštitnica u životu i u smrti, svjedoče nebrojene crkve Njoj posvećene po našim brežuljcima i planinama, otocima i dolinama. O toj dubokoj vjeri našega puka svjedoče nebrojeni oltari Njoj posvećeni gotovo u svim crkvama, svjedoče nebrojeni kipovi Njoj na čast podignuti na raskršćima naših puteva i cesta. Svjedoče nebrojene slike Njezine, koje rese i najsiromašnije potleušice naše kao i najbogatije palače.

Tu vjeru djedova i otaca naših došli smo i mi da zasvjedočimo i da zapečatimo ovom jubilarnom  procesijom grada Zagreba i hrvatskog naroda.

Krivovjerci raznih boja predbacuju nam, da je uzaludno i besmislena zazivati Mariju, jer je Bog samo jedan, a mi pravimo iz Marije božanstvo.

Pitamo Vas, braćo, zar se je varalo svekolika katoličko kršćanstvo kroz 1900 godina, kad je tako iskreno štovalo Mariju i zazivala je u pomoć? Zar se je varao i narod naš kroz 1300 godina zazivajući Mariju u svim zgodama i nezgodama života? Zar je šačica raznih krivovjeraca koji su nikli pred par decenija ili najviše par stotina godina u pravu, kad se blatom nabacuje na ono što je nama svima milo i drago, a to je  pobožnost k Majci Božjoj? Mislim, da nitko od vas toga ne vjeruje i ne može vjerovati. Jer na što nas sam Spasitelj, Bog, lsus Krist upućuje, ne može biti zlo.

A zar nas ne upućuje sam Spasitelj: »Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi«[1] A kada je ,braćo, zmija bila mudrija negoli onda, kad je upropastila Adama? Znajući da ga sama ne bi tako lako pridobila, poslužila se ženom nesretnom pramajkom Evom. I kad je upropastila nju, bez muke je srušila i Adama. Pa i onaj mudri Židov Mordokaj zar nam ne kazuje isto? Kad je narod židovski bio osuđen na propast po kralju perzijskom znao je Mardotej, da sam ne može stupiti pred kralja ni moliti milost za narod. Zato se je poslužio ženom kraljicom Esterom.[2] Nju je poslao pred kralja i, kako svjedoči sv. Pismo, ublažila je srce kraljeva i spasila židovski narod od sigurne propasti.

Pa i oni lukavi Filisteji, o kojima tako često govori sv. Pismo upućuju nas na nešto slično. Znali su, da sami nikad neće svladati Samsona, najvećeg junaka izraelskog. I što nisu mogli sami, učinili su pomoću Dalile, koja je prevarila Samsona i predala ga u ruke Filistejima.[3] Pa i onaj glasoviti vojskovođa izraelski Joab upućuje na nešto slično. Ne mogavši na drugi način ublažiti srce kralja Davida, da opet primi buntovnog sina Apsaloma, poslužio se slabom ženom Tekuitom. I što nije mogao učiniti junački i hrabri vojskovođa sam, učinio je preko slabe, obične žene.[4] Opomena dakle Spasiteljeva, mnogi pri­ mjeri sv. Pisma a i zdrav razum upućuju nas da se utječemo Mariji.

Ta kako bismo se mi bijednici, koji smo toliko griješili mišlju, riječju i činom i toliko puta i tako teško, kako bismo se usudili stupiti otvoreno pred vječnog, neizmjerno svetog Boga, ako ne bismo imali nikoga koji nas zagovara? A čiji zagovor može da bude jači, može da bude moćniji nego li Marijin? Zagovor one, koja je Sinu Božjemu dala čovječje tijelo, čije je svete grudi sisao, iz kojih je svetih ruku primao hranu. Braćo, ima li koji čovjek zdrave pameti, koji bi se usudio prigovoriti, ako iskreno štujemo i djetinjskim pouzdanjem zazivamo Mariju?

Ali kažu nam protivnici kakvi su to štovatelji Marijini koji istodobno dok je časte kunu i psuju i podavaju se svakojakim grijesima? Zar nije bolje ako je uopće ne štujemo?

Moram priznati našim protivnicima, da imadu u mnogočem pravo što se ovoga tiče. Ali što ćete! Čim je novac skuplji, tim se radije falsificira. Tako je i vrag, koji je po riječima Spasiteljevim »lažac i ubojica ljudi od početka«[5], falsificirao pobožnost k Majci Božjoj. Tu dakle moramo biti na oprezu, da ne bi i naša pobožnost k Mariji bila krivotvoreni novac, s kojim bi zlo prošli na nebeskoj mjenjačnici. Kao što si crnci prikazuju anđele crnima, tako i mnogi grješnici jer su crni u srcu, slikaju si pobožnost k Majci Božjoj crnu to jest oni hodočaste, oni poste Njoj na čast, oni joj donose darove na oltar, ali istodobno i psuju i pijančuju i griješe proti zapovijedima Božjim.

Što ćemo dakle reći ovima? Hoćemo li im savjetovati da poslušaju protivnike i prestanu s postovima, hodočašćima, molitvama? Odgovaram nipošto! Jer što je pobožnost? Nije ništa drugo negoli čvrsta i spremna volja činiti sve što časti Boga. Tako i pobožnost k Majci Božjoj – činiti spremno ono što ju časti. Zato hodočašća, postovi, darovi nisu sami po sebi pobožnost, nego su ili učinak pobožnosti ili sredstvo da se k pobožnosti dođe.

Koji je dakle u grijehu, a ipak hodočasti, posti i moli samo zato da se riješi grijeha, jer hoće da iskreno časti Mariju, ne samo da ne čini ništa zla, nego ju neka još više časti, da mu što prije isprosi milost obraćenja. A oni opet koji hodočaste, poste, daruju možda zato, da će im Marija pomoći da mogu što dulje živjeti u grijehu, neka također ne prestaju častiti je na ovaj način, nego neka što prije mijenjaju svoju opaku i pokvarenu volju i mole bl. Djevicu, da ih učini dobrima i valjanima, jer se grijeh i Marija nikada ne mogu složiti, kao što se ne slažu vatra i led.

Evo braćo, kako je opravdana vjera našega puka u pomoć Marijinu, kako je opravdano štovanje Majke Božje u našemu puku, makar bio i grješan.

Zato se mi obraćamo k Njoj, svim srcem i svom dušom vapeći: »Pogledaj na nas milena Mati, svrni k sirotam pogled svoj zlatni!« Pogledaj na dječicu hrvatsku da ih nikada ne ofuri mraz grijeha i opačine! Pogledaj na hrvatske mladiće i djevojke, da ostanu vazda čisti i pobožni! Pogledaj na hrvatske muževe i žene, da čuvaju neokaljanu bračnu vjernost i čuvaju se odurnih opačina koje skvrne svetost bračnoga života! Pogledaj na hrvatske starce i starice, da im milostivi Bog po Tvom zagovoru olakša jade starosti, oprosti grijehe i pripremi sretnu vječnost!

Mi pak sa svoje strane obećajemo svi, da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!

Završujemo s pjesnikom našim moleći Te iz dubine srca:
Dobra nam navek ostani,
isprosi nam pri Sinu,
da od svakog zla obrani
nas i domovinu. Amen!

Katolički list, 11. srpnja 1935., br. 28., str. 342-344.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 64-67.
zg-nadbiskupija.hr

[1] Mt  10, 16.
[2] Est 4-8,
[3] Suci 16, 4-22.
[4] 2 Sam  14, 1-24.
[5] Iv 8, 44.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari