Velika subota je kršćanski blagdan. Slavi se u dan prije Uskrsa. Zajedno s Velikim četvrtkom i Velikim petkom čini Vazmeno trodnevlje.
To je dan tišine i molitve. Na Veliku Subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje. Stoga vjernici posjećuju posebno uređen Božji grob u crkvi.
Dopušteno je slaviti samo sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja, a pričest se može dijeliti samo kao popudbina.
Crkva u svojoj tradiciji čuva veliko blago. Tako je za Veliku Subotu karakteristično Vazmeno bdjenje koje se slavi noću te stoga nije prikladno da započne prije nego padne noć, a treba završiti prije svanuća nedjelje. Tada se vjernici okupljaju oko ognja kojeg svećenik blagoslovi. Tim se plamenom upali i uskrsna svijeća koja predstavlja samog Isusa Krista. Svećenik na svijeću stavlja simbole A i Ω. To označava Krista koji je i početak i svršetak. Također se na svijeću stavljaju brojevi tekuće godine. Narav znaka iziskuje da se svake godine u Vazmenom bdjenju blagoslivlje nova uskrsna svijeća, napravljena od prirodnoga voska. Uskrsna svijeća kroz čitavo vazmeno vrijeme stoji kod ambona i pali se u svim zajedničkim bogoslužnim činima. Upravo tim bdjenjem vjernici započinju slaviti Uskrs.
Također je običaj da se u Vazmenoj noći u zajedništvo Crkve prime katekumeni. Katekumenat je priprava odraslih za primanje sakramenata kršćanske inicijacije. Sakramenti kršćanske inicijacije jesu krštenje, Euharistija i potvrda. Svećenik katekumene krsti vodom iz studenca kojeg je blagoslovio na Vazmenom bdijenju. U taj se studenac također uranja i Uskrsna svijeća. Prikladno je da đakon ili svećenik pjeva hvalospjev uskrsnoj svijeći koja predstavlja Isusa Krista. U tom hvalospjevu, svećenik moli Gospodina da ova svijeća razgoni mrak te noći.
Velika subota dan je šutnje i ozbiljnosti, slika te šutnje je odsutnost euharistije, ozbiljnosti ogoljeni oltar.
Vjernici posjećuju Božji grob i suočavaju se svojom stvarnošću i stvarnošću svijeta, snagom zla i grijeha koji imaju razornu snagu i samoga Boga „usmrtiti“. Stojeći pred grobom i promatrajući Krista u grobu čovjek promatra ponajprije samoga sebe usmrćena grijehom i zlom, vlastitim nevjerama. U kasnim večernjim satima u crkvama počinje vazmeno bdijenje, majka cijele kršćanske liturgije koja završava svečanom euharistijom koja označava Kristovu pobjedu nad smrću. U kojoj se odražava snaga Božje ljubavi koja od mrtvog čini živa, iz suhe mladice daje da nikne novi život. Bdijenje počinje lucenarijem ili službom svijetla.
Blagoslivlje se vatra izvan crkve, na njoj se pali uskrsna svijeća koja iznačava Isusa Krista uskrsloga, naše svijetlo. Unosi se u procesiji u župnu crkvu koja je u mraku. Tek unosom uskrsne svijeće u crkvu pale i vjernici svoje svijeće i pale se sva svijetla, nakon čega slijedi svečani pjevani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.
Slijedimo put Božjeg naroda iz ropstva u slobodu i stvaranje novoga čovjeka čiji je vrhunac Kristovo djelo. Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale svijeće. Ovo je svani trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina. Ovo je predokus vječnosti. Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje završava euharistijom.
[ad id=”68099″]