Pratite nas

Povijesnice

VELIKE POBJEDE HRVATSKE VOJSKE: MASLENICA 22-27. SIJEČNJA 1993.

Objavljeno

na

Unatoč svim upozorenjima hrvatskog državnog vodstva srpskim teroristima da prekinu okupaciju Masleničkog ždrila i zadarskog zaleđa, oni su tvrdoglavo nastavljali s ostvarivanjem svojih planova u kojima je bitnu stavku igrala namjera izlaska „sao krajine“ na Jadran, preko Zadra i Novigrada, te njezino „ujedinjenje“ s okupiranim dijelovima BiH, koji su se potom trebali „pripojiti“ Srbiji.

Hrvatska koja je od rujna 1991. i okupacije Maslenice bila u prometnom smislu praktično presječena (bez kopnene veze s jugom) tako da se iz sjevernog i zapadnog dijela Hrvatske na priobalje južno od Zadra moglo jedino trajektom preko Paga, više nije mogla trpjeti takvo stanje, te se u siječnju 1993. godine krenulo u oslobađanje ovog kraja i komunikacije preko Masleničkog ždrila.

Operacija „Maslenica“ započela je 22., a završila 27. siječnja i u njoj su sudjelovale Oružane snage i postrojbe policije Republike Hrvatske, dok se na drugoj strani nalazila tzv. srpska vojska krajine pojačana elitnim paravojnim postrojbama iz Srbije (Arkanovi „Tigrovi“) i srpskog dijela BiH („Vukovi sa Vučjaka“ kojima je zapovijedao Veljko Milanković).

S naše strane operacijama su zapovijedali: Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mladen Markač, Mirko Šundov i Mirko Norac.

U tih 7 dana oslobođeno je 92 četvorna kilometra područja od životne važnosti za Hrvatsku, ali operacija je bila vrlo značajna i zbog motivacijskog učinka koji je imala na pripadnike vojske i policije. Ona je pokazala vrhunsku uvježbanost hrvatskih stratega, časnika, dočasnika i vojnika i snagu našeg oružja i jasno dala do znanja i teroristima i međunarodnoj zajednici da se Hrvatska neće pomiriti s okupacijom svoje zemlje i tolerirati srpski terorizam u nedogled, neovisno o žrtvama što će ih morati podnijeti.

Na našoj strani poginulo je ukupno 127 bojovnika (do 31. ožujka 1993.), a ranjeno 158, dok su gubici na strani neprijatelja bili oko 490 poginulih i nepoznat broj ranjenih.

Oslobođeno je zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo, zrakoplovna luka Zemunik i u kasnijoj fazi i brana Peruča koju su srpski teroristi (neuspješno) pokušali minirati i dići u zrak. Da je taj teroristički akt uspio, Hrvatskoj bi se uzrokovala nesaglediva i nenadoknadiva ekološka šteta.

Iz srpskih izvještaja (koji su nakon naših oslobodilačkih operacija došli u posjed hrvatskih obavještajaca), vidljivo je kako je na strani terorista već nakon nekoliko dana borbi zavladala panika i potom rasulo. Unatoč svemu, teroristi i njihovi pomagači pokušali su protunapad (s ciljem osvajanja područja oko samoga Zadra) u kojemu su koncentrirali svoje najjače snage, ali bili su poraženi, te se već krajem siječnja u njihovim redovima javljaju učestali slučajevi dezertiranja i odbijanja poslušnosti zapovjednicima.

Stari Maslenički most

 Preko Masleničkog ždrila odmah je postavljen privremeni pontonski prijelaz preko kojega se odvijao promet sve do 2004. godine i otvaranja novoga suvremenog mosta.

Hrvatske oružane snage i policija mogli su osloboditi daleko veće područje, ali su nažalost, bili zaustavljeni pritiscima međunarodne zajednice, što je srpskog agresora spasilo totalnog debakla i uništenja svih njegovih snaga.

Evo što o tomu kaže general Janko Bobetko:

“Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji… Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage su narasle na gotovo osam tisuća ljudi… Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu, s rijetko zaposjednutom linijom. To je bio najopasniji trenutak cijele operacije. Po odnosu snaga, mogli su nas razbiti, ući u Zadar i pretvoriti operaciju ‘Maslenica’ od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz.”

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_Maslenica)

U svakom slučaju, operacija Maslenica ostaje zapisana u našoj povjesnici kao jedna od velikih i blistavih pobjeda u Domovinskom ratu.

Na nama je da se sjećamo i čuvamo istinu o prošlosti ne zaboravljajući nikad žrtve koje su pale za slobodu Lijepe naše.

SLAVA IM I POČIVALI U MIRU BOŽJEM.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

23. listopada 1847. – Hrvatski postao službeni jezik

Objavljeno

na

Objavio

Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio je narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe. Bilo je to 23. listopada 1847. u staroj zagrebačkoj županijskoj zgradi na Markovu trgu.

Sabor je Kukuljevićev prijedlog temeljito razmotrio i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi. Pobjeda hrvatskoga jezika u predvečerje revolucionarne 1848. bila je plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskome saboru i u zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno štokavski jezik u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora.

Najveća zasluga zasigurno pripada Ljudevitu Gaju, koji je svojom Kratkom osnovom horvatsko-slavonskog pravopisanja izložio osjećaje cijelog tadašnjeg mladog naraštaja i kulturni program njezina rada.

Otada pa sve do 1847. vodila se ogorčena borba za hrvatski jezik i za sva hrvatska državna prava. Hrvatski jezik tako je postao uspješno diplomatsko sredstvo te se u kasnijem razvoju političkih događaja o položaju i vrijednosti hrvatskoga jezika nije više uopće trebalo raspravljati. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

23. listopada – 102 godina od pokolja Hrvata u Odesi (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski domobrani su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva, kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu.

Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici.

U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine.

Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. “silovoljaca”.

Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Zbog ovog zločina, koji je jedan od najvećih sramota u srpskoj povijesti, Prvi svjetski rat bio je zapostavljen u povijesnoj znanosti jugoslavenskoga režimskog karaktera, zbog zlodjela srpske vojske u Odesi.

Ondje su časnici srpske vojske nasilno prevodili hrvatske zarobljenike u srpske dobrovoljačke postrojbe”, pri čemu su Hrvati, prije pristupanja, bili prisiljavani da se očituju Srbima. Budući da su se hrvatski zarobljenici odupirali tome, srpski su ih časnici zlostavljali, pri čemu su mnogi hrvatski vojnici od zlostavljanja ostali sakati.

Iako jedni izvori govore o 13 žrtava, drugi izvori navode daleko veće brojke.

Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski kozaci pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti t.zv. jugoslavenskoj legiji. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, t.zv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im dijelove tijela.

Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u kojem je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili:

“To su Hrvati, pa ne morate znati”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari