Pratite nas

Povijesnice

VELIKE POBJEDE HRVATSKE VOJSKE: MASLENICA 22-27. SIJEČNJA 1993.

Objavljeno

na

Unatoč svim upozorenjima hrvatskog državnog vodstva srpskim teroristima da prekinu okupaciju Masleničkog ždrila i zadarskog zaleđa, oni su tvrdoglavo nastavljali s ostvarivanjem svojih planova u kojima je bitnu stavku igrala namjera izlaska „sao krajine“ na Jadran, preko Zadra i Novigrada, te njezino „ujedinjenje“ s okupiranim dijelovima BiH, koji su se potom trebali „pripojiti“ Srbiji.

Hrvatska koja je od rujna 1991. i okupacije Maslenice bila u prometnom smislu praktično presječena (bez kopnene veze s jugom) tako da se iz sjevernog i zapadnog dijela Hrvatske na priobalje južno od Zadra moglo jedino trajektom preko Paga, više nije mogla trpjeti takvo stanje, te se u siječnju 1993. godine krenulo u oslobađanje ovog kraja i komunikacije preko Masleničkog ždrila.

Operacija „Maslenica“ započela je 22., a završila 27. siječnja i u njoj su sudjelovale Oružane snage i postrojbe policije Republike Hrvatske, dok se na drugoj strani nalazila tzv. srpska vojska krajine pojačana elitnim paravojnim postrojbama iz Srbije (Arkanovi „Tigrovi“) i srpskog dijela BiH („Vukovi sa Vučjaka“ kojima je zapovijedao Veljko Milanković).

S naše strane operacijama su zapovijedali: Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mladen Markač, Mirko Šundov i Mirko Norac.

U tih 7 dana oslobođeno je 92 četvorna kilometra područja od životne važnosti za Hrvatsku, ali operacija je bila vrlo značajna i zbog motivacijskog učinka koji je imala na pripadnike vojske i policije. Ona je pokazala vrhunsku uvježbanost hrvatskih stratega, časnika, dočasnika i vojnika i snagu našeg oružja i jasno dala do znanja i teroristima i međunarodnoj zajednici da se Hrvatska neće pomiriti s okupacijom svoje zemlje i tolerirati srpski terorizam u nedogled, neovisno o žrtvama što će ih morati podnijeti.

Na našoj strani poginulo je ukupno 127 bojovnika (do 31. ožujka 1993.), a ranjeno 158, dok su gubici na strani neprijatelja bili oko 490 poginulih i nepoznat broj ranjenih.

Oslobođeno je zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo, zrakoplovna luka Zemunik i u kasnijoj fazi i brana Peruča koju su srpski teroristi (neuspješno) pokušali minirati i dići u zrak. Da je taj teroristički akt uspio, Hrvatskoj bi se uzrokovala nesaglediva i nenadoknadiva ekološka šteta.

Iz srpskih izvještaja (koji su nakon naših oslobodilačkih operacija došli u posjed hrvatskih obavještajaca), vidljivo je kako je na strani terorista već nakon nekoliko dana borbi zavladala panika i potom rasulo. Unatoč svemu, teroristi i njihovi pomagači pokušali su protunapad (s ciljem osvajanja područja oko samoga Zadra) u kojemu su koncentrirali svoje najjače snage, ali bili su poraženi, te se već krajem siječnja u njihovim redovima javljaju učestali slučajevi dezertiranja i odbijanja poslušnosti zapovjednicima.

Stari Maslenički most

 Preko Masleničkog ždrila odmah je postavljen privremeni pontonski prijelaz preko kojega se odvijao promet sve do 2004. godine i otvaranja novoga suvremenog mosta.

Hrvatske oružane snage i policija mogli su osloboditi daleko veće područje, ali su nažalost, bili zaustavljeni pritiscima međunarodne zajednice, što je srpskog agresora spasilo totalnog debakla i uništenja svih njegovih snaga.

Evo što o tomu kaže general Janko Bobetko:

“Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji… Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage su narasle na gotovo osam tisuća ljudi… Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu, s rijetko zaposjednutom linijom. To je bio najopasniji trenutak cijele operacije. Po odnosu snaga, mogli su nas razbiti, ući u Zadar i pretvoriti operaciju ‘Maslenica’ od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz.”

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_Maslenica)

U svakom slučaju, operacija Maslenica ostaje zapisana u našoj povjesnici kao jedna od velikih i blistavih pobjeda u Domovinskom ratu.

Na nama je da se sjećamo i čuvamo istinu o prošlosti ne zaboravljajući nikad žrtve koje su pale za slobodu Lijepe naše.

SLAVA IM I POČIVALI U MIRU BOŽJEM.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

14. kolovoza 1715. – Sinj – malobrojna hrvatska vojska pobijedila Turke

Objavljeno

na

Objavio

Turska opsda Sinja 1715. ,Virgil Meneghello Dinčić (kopija)

Sinjska alka, nadaleko poznata hrvatska viteška igra, ustanovljena je u znak sjećanja na veliku pobjedu mletačke vojske i naroda Cetinske krajine nad Osmanlijama 14. kolovoza 1715.

Tijekom tri stoljeća, sve do danas, sinjski alkari – vitezovi i njihovi momci u raskošnim odorama iskazuju odlike svojih predaka, ratnika – krajišnika, a to su muževnost, neustrašivost i odlučnost u junačkoj trci za pobjedom. Cilj je skupiti što više punata pogocima koplja u okruglu alku, čija su polja podijeljena na pogodak “u jedan”, “u dva” i “u sridu”.

Grad Sinj oslobođen je u borbama nakon osmanlijskog poraza kod Beča u Prvom morejskom ratu, ali se Osmanlije nisu mogli pomiriti s gubitkom Cetinske krajine.

U novome Sinjskom ili Malom ratu 1715. velika je osmanlijska vojska od oko 76 tisuća ljudi počela haračiti Krajinom i naposljetku je opkolila Sinj, koji je imao samo sedam stotina branitelja. Poslije šest dana opsade u zoru 14. kolovoza Osmanlije su poduzeli sveopći juriš na grad polurazrušen u topovskom bombardiranju. Na nižim dijelovima tvrđave, na Korlatu, čak su uspjeli istaknuti svoje zastave.

No branitelji su junački odbijali sve napade. Krvavo kolo trajalo je sve do podneva kad su se osmanlijski redovi raspali, a obeshrabreni napadači povukli preko rijeke Cetine ostavivši na bojnom polju više tisuća mrtvih.

Od samoga su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi.

Onamo je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada u koji je stigla iz samostana u Šćitu nedaleko od Rame. U znak zahvale providur Balbi s časnicima odmah je skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se izradi zlatna kruna i okruni Gospin lik.

Velika kršćanska pobjeda kod Sinja našla je odjeka u cijeloj tadašnjoj Europi. Čak je i u Duždevoj palači u Mlecima postavljena slika s prikazom pobjedničke bitke. Svjesni veličine svoga junačkog djela, Sinjani su nakon sklapanja Požarevačkog mira 1718. pokrenuli trčanje Alke u znak trajnog sjećanja na svoju veličanstvenu pobjedu.

Otada pa sve do danas Sinjska alka simbolizira duh narodnog otpora i podsjeća na junaštvo i borbenu tradiciju hrvatskog naroda. Kao jedina marcijalna igra alka je 2010. uvrštena na Unescov popis nematerijalne svjetske baštine. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

14. kolovoza 1992. – Razmijenjeni vukovarski logoraši (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon devet mjeseci zatočeništva u neljudskim uvjetima 14. kolovoza 1992. oslobođena je najveća skupina vukovarskih branitelja, zarobljenih u studenom ’91. nakon pada grada.

Tjedan dana prije razmjenu su u Budimpešti dogovorili hrvatski premijer Franjo Gregorić i jugoslavenski predsjednik Milan Panić. Razmjena je obavljena na takozvanoj ničijoj zemlji između Nemetina i Sarvaša, nedaleko od Osijeka.

Jugoslavenska je strana pustila ukupno 726 zarobljenika, od kojih je oslobađanje odbilo svega četvero ljudi. Hrvatska strana je na razmjenu dovela 406 zarobljenika, ali je njih 156 odbilo otići u Jugoslaviju.

Nakon povratka na slobodu vukovarski su branitelji srdačno dočekani na osječkom Trgu Ante Starčevića, zatim su svi odvezeni u Zagreb na liječnički pregled, a onda i svojim obiteljima.

Kalvarija vukovarskih branitelja počela je u studenome 1991. kada su nakon tri mjeseca nadljudskih borbi i napora, u potpunom okruženju, prestali pružati otpor višestruko jačoj jugovojsci. Mnogi branitelji krenuli su kroz minska polja u proboj. Oni koji su ostali nadali su se humanom tretmanu i potpori promatrača Europske zajednice, koji su nadgledali evakuaciju grada.

Nažalost, 18. studenoga nije bio kraj. Bio je to dan kada je za većinu branitelja i civila tek počelo pravo mučenje. Jugovojska i njezini četnički pomagači počinili su mnoge zločine. Velik broj branitelja i ranjenika iz vukovarske bolnice odveden je u nepoznatom smjeru i mučki ubijen.

Tek će se godinama poslije, nakon mirne reintegracije i iskapanja na Novom vukovarskom groblju, Ovčari i ostalim masovnim grobnicama, saznati njihova tragična sudbina.

Većina muškaraca otpremljena je u Srbiju, gdje su sljedećih devet mjeseci proveli u srpskim logorima. Zbog batina i maltretiranja mnogi nisu dočekali razmjenu i oslobođenje. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari