Veliki intervju: Ante Čaljkušić – teolog i filmski redatelj

(O vjeronauku u školi, Hodu za život, demografiji, te filmu „Loveći Teslu“)

Ne tako davno u tijeku snimanja filma „Loveći Teslu“ razgovarao sam sa glumcem Marom Drobnić, a sada je moj sugovornik g. Ante Čaljkušić. Tko je Ante Čaljkušić?

Ante Čaljkušić je hrvatski katolički teolog, filmski redatelj i jedan od pokretača inicijative „40 dana za život“ u Hrvatskoj. Diplomirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i radio kao vjeroučitelj. Snimio je dokumentarni film o udruzi Betlehem, koja pomaže trudnicama u potrebi pod nazivom „Zagrli život“ 2013. godine. Tada se zainteresirao za pro-life pokret i sa suprugom Sarom supokretač je međunarodne molitvene inicijative za prekid pobačaja „40 dana za život“ za Hrvatsku.

Prvu kampanju pokrenuo je 2014. godine u Zagrebu i postao je voditelj tima „40 dana za život“. Pokret se razvio i proširio u preko 30 hrvatskih gradova s više tisuća suradnika, pa je Ante Čaljkušić postao i dio međunarodnog tima „40 dana za život“. Snimio je srednjometražni dokumentarni film 40 dana 2018., koji govori o problemu pobačaja, o plodovima i rezultatima svjetske molitvene pro-life inicijative „40 dana za život“. Radnja filma obiluje svjedočanstvima molitelja i sudionika Inicijative, žena i muškaraca koji su odabrali život ili imaju iskustvo pobačaja.

Predsjednik je i osnivač udruge „Hrvatska za Život“, koja organizira godišnje Međunarodne konferencije za život u Zagrebu. Napisao je autobiografiju „Zvrk u Božjim rukama“. Jedan je od glavnih pokretača magazina za život „Pohod“. Imao je epizodnu ulogu u hrvatskoj televizijskoj seriji „Zabranjena ljubav“ 2006. i sudjelovao je u njemačkoj emisiji „Hart aber fair 2017“. Producent je, redatelj i glavni glumac u hrvatskom igranom dugometražnom filmu „Loveći Teslu“, koji je u planu prikazivanja 2024. godine.

Gospodine Ante, recite nam nešto o sebi, obitelji iz koje ste potekli, mladosti i odrastanju?

Rođen sam i živim u Zagrebu, a roditelji su mi porijeklom iz Dalmacije. Tata Ivan je iz Opanaka (Imotska krajina), a mama Marija s otoka Korčule iz istoimenoga grada. Sebe zadnjih nekoliko godina, u prenesenom smislu, nazivam „Zvrk u Božjim rukama“ po naslovu svoje knjige za koju su predgovor napisali biskup Vlado Košić, don Damir Stojić i pater Marko Glogović. U njoj spominjem, uz dirljiva svjedočanstva i plodove rada, i svoje ludo i zvrkasto studiranje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Bio sam jako veselo i živahno dijete. Zapamćen sam kao najživahniji među djecom u kvartu, kao i u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi te na fakultetu.
Na fakultetu su neki govorili što Ante Čaljkušić radi na Teologiji, da je zalutao.

Evo jedne anegdote. Na fakultetu je bio postavljen štand s udžbenicima iz teologije, s prigodnom cijenom za studente. Jedna knjiga je koštala deset kuna. Iznenađen, pa i razočaran, viknuo sam domaru Josipu Čeki Joži:
„Joža, vidi na što je teologija spala – na deset kuna!“

A on mi je prišao i tiho odgovorio: „Ante, na što je teologija spala kad si ti upisao teologiju!

Roditelji su bratu Mislavu, sestri Miriam i meni od samih početaka usadili ljubav prema Bogu.
Brat i ja smo bili vrlo aktivni u Župi sv. Nikole Biskupa kao i u raznim aktivnostima crkvenog pastorala. Miriam je krenula kasnije, ali nas je dostigla. Danas radi kao profesorica sociologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i kolegica je Mislavovim i mojim profesorima.

Odrastao sam uz puno molitve, igre i sporta u kombinaciji s brojnim nestašlucima i ludorijama  – na muku roditeljima. Danas susjede znaju reći mojoj mami: „Gospođo, kako su vam sinovi divni! A kaj su Vam sve radili kad su bili mali!“ Moja mama samo u šali nadoda: „Joj suseda, da samo znate kaj mi danas rade!“

Diplomirali ste teologiju na KBF-u u Zagrebu. Bili ste vjeroučitelj! Zanima me kako danas sa vremenske distance gledate na vjeronauk u školama? Koji su po vašem mišljenju pozitivni, a koji možda negativni rezultati uvođenja vjeronauka u školsko obrazovni sustav RH ?

Ovu sam tematiku donekle razradio u svojoj knjizi „Odsustvo Duha Svetoga?“, gdje sam na postavljena pitanja odgovarao katoličkim novinarkama Tanji Maleš, Diani Tikvić i Maji Šubarić.

Vatikanski ugovori su o tome jasni. Provedba dogovorenog nije bila loša. Na nauk o vjeri svaka osoba ima pravo. Roditelj za svoje dijete može izabrati želi li da mu dijete pohađa ili ne pohađa vjeronauk. Odrasli učenici donose sami tu odluku.

Deplasirana su sva nastojanja da se obezvrijedi važnost vjeronauka kao školskog predmeta.

Meni je vjeronauk puno značio. Dopuštam da nekima nije.

Bio sam naglašeno znatiželjan pa sam svašta ispitivao vjeroučitelje koji su mi vrlo dobro znali odgovoriti. Jasno, jednostavno i u skladu s mojim godinama. Nezaboravan mi je trenutak kada sam u vjeronaučnoj učionici sa svojih 8 ili 9 godina vidio fotografiju djevojčice s plakatom u rukama: I ja sam bila mala nerođena beba. Pitao sam časnu Katarinu što to znači, a časna mi je jednostavno i mudro odgovorila da sam bio beba i prije i poslije nego me mama rodila. Da je i ona, kao i ta curica s plakata, bila beba u maminom trbuhu, a tako i svaki drugi čovjek. To je bio moj prvi susret s pro-life pokretom. Nakon nekoliko godina od uključenja u apostolat za život saznao sam da je pokojni dr. Antun Lisec dao uslikati svoju nećakinju za taj plakat, a zatim ih je otisnuo na tisuće.

Upravo to smeta raznim liberalnim i antiteističkim strujama. Sve u vezi s vjeronaukom, da bi ga ocrnili, proglašavaju indoktrinacijom, a ono što oni zagovaraju opisuju kao poželjno osvješćivanje, znanstveno dostignuće, humanost, solidarnost, civilizacijska stečevina i slično. Postoji umjerenija struja koja kritizira određeni dio vjeronaučnog programa i radikalna koja bi „izbacila“ vjeronauk iz školsko-obrazovnog sustava.

Zaboravlja se pritom na pozitivne rezultate koje preko vjeronauka ostvarujemo učenjem o etici i moralu, kulturnoj i religijskoj pismenosti, o životu Crkve kroz povijest i o njenoj važnosti za suvremeno društvo.

Opravdana su, s druge strane, nastojanja da se preformulira i napravi prilagodba nastavnog programa.  Nezamislivo mi je da se bioetičke teme i tema pobačaja uče i razrađuju u srednjoj školi, a nešto od toga čak i u kasnijim razredima. O tome se nikada nisam mogao složiti s katehetskim uredom. Djeca koja pohađaju OŠ već su ranjena pornografijom, a broj seksualnih odnosa je i dalje u porastu. Jako sam kritičan u odnosu na takve nepoželjne pojave.  I osjetljiv. Radim 13 godina na terenu, na prvoj crti bojišnice, s trudnicama,  s maloljetnim roditeljima, sa supružnicima s velikim bračnim problemima, pa znam o čemu govorim. Susretali smo se sa svjedočanstvima djece koja su stupala u seksualne odnose s 11 i 12 godina, zatim djece koja očajavaju što su pala pod utjecaj pornografije u ranijim razredima, kao i djece koja su već imala određene oblike fizičkih kontakata.

Vjeronauk pruža učenicima priliku da se upoznaju s moralnim i etičkim načelima koje uči kršćanska vjera, što može pomoći u oblikovanju njihove osobnosti i karaktera. Vjeroučitelj ima ulogu da potakne na promišljanje o ljepoti života, o vrijednosti svake pojedine osobe, o Božjem spasonosnom djelu ljubavi i milosrđa, o ispravnom i neispravnom, o donošenju ispravnih etičkih odluka.

Hrvatska ima bogatu kršćansku tradiciju, a vjeronauk pomaže učenicima da bolje razumiju kulturnu i religijsku baštinu svoje zemlje. Također, vjeronauk pridonosi boljem razumijevanju drugih religija i kultura, čime se promiče međureligijski dijalog i tolerancija.

Vjeronauk proširuje obiteljske vrijednosti i uvjerenja, omogućujući djeci da izvan kuće uče o vjeri koju prakticiraju kod kuće. Mislim na obitelji koje praktično žive svoju vjeru.

Sa sekularnog gledišta negativni rezultati vjeronauka bili bi (i meni osobno najodbojniji) isključenje i diskriminacija jer se učenici koji ne pohađaju vjeronauk mogu osjećati izdvojeno ili stigmatizirano, posebno ako škola nema alternativni program za njih.

U početku je bilo dosta nesnalaženja pa se događalo da su djeca koja ne pohađaju vjeronauk čekala u školskim hodnicima, praznim razredima ili na dječjem igralištu. Danas je dobra alternativa predmet etike, pa roditelji i djeca mogu birati ono što žele. Dakle, sve se može kad se hoće.

Zatim pozivanje na sekularnost obrazovnog sustava. Kritičari vjeronauka u školama tvrde da bi javni obrazovni sustav trebao biti strogo sekularan, te da religijsko obrazovanje treba biti u domeni privatnog života ili crkve, a ne državnih institucija.

Ono što je glavni problem sekularnim i ljevičarskim kritičarima jest kvaliteta i sadržaj vjeronauka; prigovaraju da je nastavni plan i program dogmatski i da ne uzima dovoljno u obzir pluralizam mišljenja i različitost vjerskih stavova.

Kritičarima vjernicima je problem također sadržaj, ali u drugom smislu: koliko taj sadržaj informira ili formira, potiče li na djelatnu ljubav ili hrani samo moždane vijuge, je li pun raznih informacija ili donosi objašnjenja, je li se otišlo naširoko a izgubila suština, je li se otišlo previše u obzirnost umjesto u jasnoću i jednostavnost, jesu li nastavni plan i nastavne jedinice dobro raspoređeni. Naglašavam učenje i pogled Katoličke Crkve na ljudsku seksualnost i bioetička pitanja.

Moje je mišljenje da smo u tim pitanjima u mnogočemu „promašili“.

Predsjednik ste udruge „Hrvatska za život“ i pokretač magazina za život Pohod. Kako procjenjujete rad udruge i koji su njezini rezultati te budući ciljevi?

Prisutni smo u 40 gradova. Kroz Udrugu je prošlo oko 25 000 ljudi ako u obzir uzmemo sve inicijative, programe i projekte koje smo imali od 2014. kada smo Udrugu i osnovali.

Najviše me veseli što znamo za više od 160 spašenih dječjih života, a pretpostavljam da je još veći broj onih za koje ne znamo. Za vrijeme bdjenja pred bolnicama i domovima zdravlja kroz 40 dana u vrijeme jesenske i korizmene kampanje broj se pobačaja smanjivao za 20, 50 ili više posto.

Tromjesečnik „Pohod“ tiskamo trenutno u 25 tisuća primjeraka i dijelimo ih po crkvama, našim tribinama i konferencijama, a određenu količinu šaljemo na adrese bolnica, domova zdravlja, ginekoloških ordinacija i nekim saborskim zastupnicima.

Imamo 6 centara za život u kojima savjetujemo trudnice, organiziramo sastanke i radionice, razgovaramo sa supružnicima ili samohranim roditeljima. Preko centara i tima za trudnice „Nisi sama“ moralno, duhovno i materijalno skrbimo za 56 obitelji na mjesečnoj razini.

Stanarina, režije, poklon bonovi za prehrambene, kućanske i higijenske potrepštine, školovanje… načini su kako trudnicama osiguravamo dostojanstven život i nakon što rode dijete. Ne ostavljamo ih same. Dapače!

Djelujemo i kroz umjetnost. Spotovi, filmovi, slikarski radovi. Podigli smo i spomenik ispred vukovarske bolnice ubijenoj trudnici Ružici Markobašić i njezinome sinu Antunu koji su stradali u Vukovaru za vrijeme Domovinskoga rata.

Za supružnike koji žele imati djecu, a iz biološkog ili drugog razloga to ne mogu, organizirali smo susrete koje nazivamo „Vikendi Srca Marijina“. Nakon tih duhovnih obnova, koje vodi pater Marko Glogović, mnogo je supružnika dobilo dijete, a velik je broj i onih koji su udomili ili posvojili jedno ili više djece.

Svoj rad i rad svojih prijateljima procjenjujem veoma dobrim.

Cilj nam je prestanak pobačaja u Hrvatskoj. Mnogi u to ne vjeruju, mi vjerujemo. Ako taj cilj nije ostvaren još danas, možda bude ostvaren već sutra ili za 30 godina. Mi smo ustrajni i strpljivi, činimo ono što možemo, a uz Božju pomoć i ono što ne možemo.

Naši budući ciljevi uključuju nastavak širenja Udruge i izvan Hrvatske, povećanje broja volontera i daljnji razvoj naših programa podrške trudnicama. Planiramo također intenzivirati rad na edukaciji mladih o vrijednosti života kroz radionice i suradnju sa školama.

Naš krajnji cilj je stvaranje društva u kojem će svaki ljudski život biti poštovan i zaštićen, te u kojem će se trudnicama u kriznim situacijama pružati sva potrebna pomoć i potpora.

Svima nama je jasno i vidljivo da Hrvatska populacijski stari i odumire. Kako popraviti loše demografsko stanje u Hrvatskoj? Koje biste vi korake hitno poduzeli da se to stanje zaustavi i popravi?

Zalaganje za ukidanje zakona o pobačaju i donošenje zakona koji će štititi ljudski život i dostojanstvo roditeljstva. Nevezano za demografsku sliku. Ne ukinuti nešto zato što izumiremo, već zato što je to ispravno.

Kako poticati? Tako da govorimo kako je svaki ljudski život dragocjen i neponovljiv. Istaknuti dostojanstvo svakog roditelja i donijeti sve odgovarajuće mjere za njihovu duhovnu, moralnu i materijalnu sigurnost. Ponavljam, zato što je to ispravno, a ne zato što izumiremo.

Primjeri u javnosti koji se navode kao popravljanje lošeg demografskog stanja su brojni. Mnogi od njih su se pokazali donekle djelotvornima kada govorimo o povećanju broja djece u obiteljima.

Ipak, sveukupni niz mjera koje su donesene i koje se donose nisu doprinijele i ne doprinose zdravom rastu nataliteta. Slikovito ću se izraziti, problem se ne rješava u samoj srži, u korijenu, stabla već u obrezivanju mladica.

Povećanje porodiljnjih naknada i produljenje porodiljnog dopusta. Ovo je jedan od primjera koji je koliko toliko u praksi zaživio i donio određene rezultate.

Vidjeli smo da i povećavanje financijske potpore poput dječjeg doplatka, rodiljnih naknada i poreznih olakšica ili izuzeće od poreza, zatim zajmova donosi blage promjene.

Blage promjene su se postigle i osiguranjem dostupnih i kvalitetnih vrtića i drugih oblika predškolskog odgoja da bi se olakšalo roditeljima rad i skrb za djecu. Roditeljima puno znače i besplatne knjige za djecu.

Do izražaja je došla fleksibilnost radnog vremena i podrška za rad od kuće, kako bi se roditeljima omogućilo lakše usklađivanje poslovnih i obiteljskih obveza.

U krugovima u kojima se krećem od velikog je značaja bio status majke odgajateljice. Ti obiteljski krugovi imaju djecu radi same djece, ne radi materijalnih primanja, ali im je ta socijalna mjera bila itekako dobro došla. Dolaskom nove vlasti, ta je dobra mjera u Zagrebu, nažalost, ukinuta. S druge strane, određen broj roditelja bio je ohrabren i potaknut upravo tom mjerom da se odluče na još jedno ili više djece.

Trebalo bi ozakoniti status majke odgajateljice na nacionalnoj razini, jer roditelji se roditelji najčešće zadržavaju na dvoje djece, zatim koriste razne oblike kontracepcije. Ako dođe do trudnoće, onda se odluče na pobačaj. Najveći broj pobačaja je nad trećim djetetom, kirurškim zahvatom odnosno korištenjem raznih vrsta (abortivne) kontracepcije nakon drugog djeteta.

Državi mora biti u strateškom interesu brak kao zajednica muškarca i žene te obitelj kao temeljna jedinica društva. Svjedoci smo da država ulaže stotine milijuna eura u razne  projekte i to opravdava nacionalnim i državnim strateškim interesima.

Mislim da je rađanje djece prvi i najvažniji strateški interes svakoga društva i svake države, pa tako i Republike Hrvatske. RH treba učiniti sve da osigura zdrave i snažne strateške mjere u pomaganju roditeljima u podizanju djece.

Poboljšavanje pristupa stambenom zbrinjavanju kroz subvencionirane kredite za mlade obitelji i olakšavanje uvjeta za stjecanje prve nekretnine je isto je urodilo nekakvim plodom.

Samo mi je smiješno vidjeti kako se te odluke mijenjaju; postrože se nakon nekog vremena, što proizvodi frustraciju i razočarenje.

Puno se raspravlja i puno je nesnalaženja u poboljšavanju mogućnosti zapošljavanja i osiguravanju stabilnog i pristojno plaćenog posla kako bi mladi imali motivaciju ostati u zemlji.
Puno se raspravlja i o zdravom balansu vremena provedenog na poslu i vremena provedenog s obitelji.

Moramo naglašavati da smo u isto vrijeme solidarna i socijalna država. S ekonomskog gledišta, nije uvijek dobro donositi socijalne mjere. Ipak, u ovom slučaju, roditelji daju od sebe nešto najvrjednije.

Htjeli – ne htjeli uvijek se vraćamo na pojam dugoročne strategije demografske obnove, a za to je potrebno uključivanje svih razina društva.

Bez obzira na to koliko Vi ili ja možemo biti kritični prema Crkvenom pastoralu, djelovanju Crkve u društvu (jer živimo crkveni život svaki dan) možemo reći da je Crkva u usporedbi s državom jako dobra u edukaciji i promicanju obiteljskih vrijednosti kroz obrazovni sustav i crkvene institucije čime povećava svijest o važnosti obitelji i djece. U isto vrijeme, javni prostor je zagađen sekularnom i anticrkvenom ideologijom, a posebno u zadnjih nekoliko godina u hrvatskoj LGBT propagandom. Sad već otvoreno i javno govore predvodnici tih pokreta da rade protiv obitelji kao zajednice muškarca i žene. I protiv djece, pod raznim izlikama, posebno sve popularnijom da je potrebno smanjiti broj stanovnika na zemlji  jer zagađuju okoliš.

Svi će se demografi složiti da treba kreirati politike usmjerene na ravnotežu između rada i obitelji, te promicanje vrijednosti života i roditeljstva. Svi. Pitanje je samo koje su to vrijednosti i kakva ravnoteža između rada i obitelji treba postojati. Svi ne prihvaćaju objektivnu činjenicu da je katolički nauk i stav i pogled na rad, obitelj i svakog pojedinca najbliži idealnoj demografskoj slici. Ne prihvaćaju, ali su je svjesni.

Oči su nam više nego ikada u povijesti uprte u iseljene Hrvate. Hoće li se vratiti? Prvo bih pitao tko drži iseljene Hrvate na okupu u nekoj lokalnoj sredini? Najviše Crkva. To je činjenica. Zanimljivo je onda kako tzv. sekularna država daje veliki prostor nevladinim udrugama, pa i određenim vladinim tijelima, da umanjuju snagu i moć Crkve, a da istodobno od te iste Crkve traži suradnju.

Da je državi bilo u interesu povratak iseljenih Hrvata, odavno bi stvorila uvjete za povratak. Bio sam po dijaspori i Hrvati su mi svjedočili da im je puno teže vratiti se nego im je bilo doći u stranu zemlju. Sada im država pokušava ponuditi porezne olakšice, subvencije za pokretanje vlastitog posla, pomoć pri zapošljavanju i slično. Spominje se suradnja ministarstva demografije s nevladinim organizacijama, a nas oko dvadesetak neprofitnih organizacija s dugogodišnjim iskustvom u pomaganju trudnicama, nitko nikada nije nazvao ili pozvao na neko savjetovanje.

Sve je to trebalo zaživjeti i prije, a ne tek sada kada je 5 do 12. Ipak, bolje ikad nego nikad.

Da ne bih bio preopćenit, navest ću nekoliko konkretnih primjera.

Posebnu pažnju treba posvetiti poticajima za obitelji s troje i više djece.

Konkretne kreditne olakšice za postojeće odnosno nove kredite. Ovisno o broju djece i o životu na kopnu ili na otoku. Sufinanciranje pri kupnji polovnog odnosno novog automobila sa 7 ili više sjedala. Samoj Crkvi savjetujem da svaka biskupija ima jedan do tri kombija (ovisno o veličini biskupije) koji će biti namijenjeni kao „rent a car for free“ za mnogočlane obitelji. Kombiji za potrebe bogoslovije, fakulteta, za dovoz materijalne pomoći socijalno ugroženima je nešto što već postoji. Mislim da mnogočlane obitelji koje žive praktičnu vjeru i aktivni su članovi župne zajednice imaju pravo da im se omogući vozilo za privatne potrebe, bilo da je riječ o svakodnevnim zadatcima ili godišnjem odmoru. Gestu potpore roditeljima za svako četvrto ili peto kršteno dijete prebaciti na svako treće dijete, a za svako drugo kršteno dijete pripremiti nešto prigodno. Htio sam odavno predložiti, jednom sam i predložio, osnivanje fonda za potporu trudnicama koji crkvene strukture ne bi oštetio ni u kojem smislu. Uz to bi išla i s vrha nacionalna kampanja (tri stupa) koja bi poticala na rađanje. Temeljilo bi se po primjeru rada naše Udruge i inicijative 40 dana za život plus nadogradnja. Naši su plodovi mjerljivi i pokazuju da radimo pravu stvar. Slično predložiti i kršćanima protestantske i pravoslavne denominacije.

Vraćam se na državu. U Zagrebu treba vratiti, a u ostale gradove uvesti, novčanu pomoć za svako treće i svako iduće dijete. Pomoć je iznosila 50 000 kuna raspoređena u nekoliko rata kroz godinu, dvije (sada bi to trebalo iznositi 10 000 eura). I da je  taj iznos promjenjiv u određenom postotku s obzirom na inflaciju ili neku drugu aktualnost. Osigurati da se dati iznos potroši u Hrvatskoj. Zatim posebni povrat poreza mnogočlanim obiteljima od kupnje određenih stvari, slično pravu koje imaju državni dužnosnici koji rade pri EU. Uvesti doživotno porezno izuzeće za supružnike s određenim brojem djece.

U strateškom interesu RH trebalo bi preko nacionalne televizije i portala djelovati na pozitivnu promjenu svijesti o vrijednosti života, važnosti života svake osobe, plodovima rada ministarstva demografije i slično. Prije podnevnog i večernjeg dnevnika ili nakon.

Bez straha, i bez ikakvih aktivističkih motiva, u školski-obrazovni sustav u samo tri koraka prilagoditi govor o demografiji. Ne bih iznosio više od ovoga.

Izvrsne socijalne, ekonomske ili demografske mjere koje možemo vidjeti u nekim europskim zemljama, ponavljam, urodile su jedva djelomičnim plodom. Određenom broju roditelja takve mjere su ipak ili poticaj ili ohrabrenje da imaju još jedno ili više djece.

Nema blagoslova ona zemlja koja ubija vlastitu djecu. To su riječi Svetog Ivana Pavla II. Također je proročki rekao taj veliki Papa da će patnja nevinih odlučiti o sudbini svijeta.

Hrvatska ili bilo koja druga zemlja ne može imati blagoslov ako ubija vlastitu djecu. Tako i svaki pojedinac. Nama nije najveći neprijatelj netko iz svjetskih centara moći,  već smo najveći neprijatelji sami sebi ako ubijamo svoju vlastitu djecu.

O pobačaju treba govoriti kao ključnom demografskom pitanju i problemu.

Pro life inicijativa za život u svijetu je dala određene rezultate u promjeni postojeće svijesti o vrednovanju ljudskog života, pobačaju. U svijetu je nakon OI vidljivo da jača „ svjetska okultna oligarhija“. Širi se velikom brzinom rodna ideologija. Ono što je bilo nekad „nenormalno“ postaje normalno, i obratno. Kako se suprotstaviti svemu tome nakaradnome na razini pojedinačne, vjerničke, crkvene i društvene svijesti?

Rezultati su vidljivi, a svijest se brojnih promijenila. Primjerice, otkako je inicijativa „40 dana za život“ počela djelovati (krenulo je iz savezne države Texas) zabilježeno je 24 853 djece spašeno od pobačaja za koje se zna. Broj je spašene djece puno veći, jer je 155 klinika za pobačaje zatvoreno, a 263 radnika u industriji pobačaja (ginekolozi, medicinske sestre i drugi) je dalo otkaz. U Hrvatskoj znamo za više od 160 spašene djece od pobačaja, a broj se pobačaja u vrijeme miroljubivog bdijenja pred bolnicama i domovima zdravlja u nekim bolnicama smanjio i za 50%. I znamo za oko 20 djelatnika koji su odbili sudjelovati u pobačajima.

Trenutačno u inicijativi sudjeluju vjernici iz 64 zemlje svijeta, a broj je sudionika prešao milijun.

Uzmemo li u obzir svjetski poznate (Washington, Rim) i manje poznate marševe (hodove) za život ili hrabre akcije otkrivanja trgovanja dijelovima tijela nerođene djece (primjerice Lila Rose i pokret Live Action), zatim inicijative obraćenih ginekologa i medicinskih djelatnika (poput medicinske sestre Abby Johnson ili ginekologa Anthonya Levantina), pa sve do brojnih pojedinaca koji su im prethodili, možemo sa sigurnošću kazati da su plodovi tih nastojanja ogromni što je zasigurno dovelo i do toga da američki Vrhovni sud poništi zloglasnu presudu Roe vs. Wade nakon koje su zakoni o pobačaju stupili na snagu u svim saveznim državama.

Rodna ideologija ima već duboke korijene u drugim zemljama pa je važno biti dobro pripremljen  jer ta pogubna ideologija ulazi ili je već ušla na široka vrata u Hrvatsku. S jedne smo strane u prednosti jer možemo puno toga naučiti i preuzeti sve provjerene i najbolje načine djelovanja i prilagoditi ih hrvatskom mentalitetu. A za to je potrebna hrabrost, ustrajnost i kreativnost.

Na osobnoj razini, ključno je informiranje i obrazovanje. Pojedinac treba biti svjestan temeljnih etičkih i moralnih vrijednosti, razumjeti učinke rodne ideologije i prepoznati vrijednost svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Samopouzdanje i hrabrost za svjedočenje vlastitih uvjerenja bitni su za suprotstavljanje negativnim trendovima.

Na razini vjernika, važno je produbljivanje duhovnog života kroz molitvu, post, sakramente i osobno svjedočenje. Vjernici bi trebali biti svjetlo u svijetu zračeći ljubavlju i istinom koju uče kroz vjeru. U tom smislu, zajedništvo s drugima u vjeri postaje izvor snage i poticaj za djelovanje.

Crkva ima ključnu ulogu. Kroz propovijedi, kateheze, rad s mladima i društvene akcije, Crkva kontinuirano podiže svijest o vrijednosti ljudskog života i Božjeg nauma za čovjeka. Potrebno je zato i dalje osnaživati pastoralne programe i pružiti jasne, nedvosmislene odgovore na etička pitanja koja su danas u fokusu.

Svjedočimo nejasnim interpretacijama, blagoj retorici, pokušaju da nekoga ne uvrijedimo, čime nanosimo mnogo štete. Sve su to lažni ljudski obziri i lažna tolerancija. Potrebna je jasnoća, jednostavnost, djelotvornost. Ponajprije autentičnost života.

Na društvenoj razini, angažman u političkom i kulturnom životu od ključne je važnosti. Kršćani su pozvani informirati se i naučiti iz već odavno napisanih smjernica socijalnog nauka Crkve, Drugog vatikanskog sabora o Crkvi u svijetu koja kao svjetlo narodima pronosi radost i nadu učeći ujedno i nedvosmisleno o dignitetu, neprocjenovisti svake ljudske osobe te aktivno sudjelovati u društvenom životu, podržavati zakonodavstvo koje štiti ljudski život, protiveći se zakonima i politikama koje ga ugrožavaju. Edukacija u javnim medijima, organiziranje pro-life inicijativa i sudjelovanje u javnim raspravama također su važni koraci.

Iako je sve navedeno komplementarno i međusobno povezano, osnovno načelo u suočavanju s modernim izazovima jest živa vjera, vjera u živoga Boga i tako odlučno i hrabro svjedočenje kršćanskih vrijednosti. Samo kroz koordinirano djelovanje na svim razinama možemo se učinkovito suprotstaviti negativnim društvenim trendovima i zaštititi vrijednosti koje čine temelj našeg identiteta.

Katolička crkva u Hrvata je tijekom svoje povijesti prebrodila mnoge muke i nedaće, te opasnosti koje su na nju vrebale. Kako procjenjujete rad i djelovanje katoličkih medija u Hrvatskoj? Smatrate li da bi možda propovjednici, katehete, katolički mediji trebali biti još aktivniji, žešći u borbi za život, za demografsku obnovu RH? Ili je to posao nekog drugog, civilnih medija u državi?

Katolička crkva u Hrvata ima dugu povijest suočavanja s raznim političkim, društvenim i kulturnim promjenama. Mediji su u današnjem društvu ključni alat za širenje poruke i oblikovanje javnog mišljenja. U tom kontekstu, katolički mediji u Hrvatskoj igraju značajnu ulogu u promicanju vjere, etike i društvenih vrijednosti.

Katolički mediji u Hrvatskoj, kao što su Hrvatska katolička mreža, Hrvatski katolički radio, radio Marija, Laudato TV, Glas Koncila, Veritas, naš časopis Pohod, religijski program HRT-a i mnogi drugi, aktivno sudjeluju u informiranju i obrazovanju javnosti o pitanjima vjere, moralnih vrijednosti i društvenih tema. Oni nastoje pružiti katoličku perspektivu na važne teme, uključujući pitanje života i demografske obnove.

Naši mediji redovito obavještavaju o organiziranim molitvenim okupljanjima, kampanjama, tribinama, a imaju i na vlastitom programu inicijative koje osvješćuju javnost o važnosti zaštite života od začeća do prirodne smrti.

Propovjednici i katehete igraju ključnu ulogu u pastoralnom radu, a njihova aktivnost u borbi za život i demografsku obnovu može biti presudna. Crkva preko njih može snažno utjecati na vjernike promovirajući kulturu života i naglašavajući važnost obitelji. S obzirom na to da su propovjednici često najbliži narodu, njihova aktivna uloga može potaknuti promjene u društvu.

Mnogi vjeruju da bi katolički mediji mogli i trebali biti još aktivniji u borbi za život i demografsku obnovu Hrvatske. S obzirom na izazove, kao što su negativni demografski trendovi, promoviranje obiteljskih vrijednosti i zaštita života od ključne su važnosti za budućnost nacije.

Katolički mediji su  snažan glas u javnom prostoru nudeći alternativu sekularnim narativima i potičući širu društvenu raspravu o ovim pitanjima.

Mišljenja sam da crkveni mediji nedovoljno ostavljaju prostora za kritičku raspravu o problemima u samoj Crkvi, javnim aferama primjerice. Moć, politika, novac, seksualni skandali. Zašto to govorim? Uloga crkvenih medija ne smije biti samo informativna o životu Crkve. Samokritičnost i problematiziranje vlastitih problema doprinosi autentičnosti i onda posljedično većoj popularnosti. Time bi svaka druga informacija, akcija, u ovom slučaju demografska, dobila na snazi i većoj ozbiljnosti.

Civilni mediji bi morali, ne trebali, poticati na demografsku obnovu. Posebno nacionalna televizija i nacionalne radio postaje kao i službene tiskovine. Općenito, uloga civilnih medija jest informiranje javnosti objektivno i pružanje prostora za pravednu raspravu o ključnim društvenim pitanjima. Zbog utjecaja različitih interesnih skupina koje ih financiranju, u praksi je to  skroz drugačije.

Koliko mi je poznato snimili ste film „Loveći Teslu“. Bio je to zaista dugotrajan rad bez velike financijske pomoći sa strane, uz pomoć malih donatora i donacija. Recite nam nešto o samom filmu, tijeku snimanja i glavnoj misli vodilji i životnoj poruci u tom filmu?

Film “Loveći Teslu” je ambiciozan projekt koji se rodio iz želje stare 13 godina kada sam kazao svojoj zaručnici Sari da želim snimiti igrani film koji će oplemeniti i izgraditi gledatelje. Sara mi je kazala svoju ideju, a ja sam je onda oblikovao u fantastičnu i originalnu priču. Uz to, sve je više rasla i želja da se spomene i jedna od najintrigantnijih osoba u povijesti – Nikola Tesla. Snimanje filma bilo je izuzetno zahtjevno zbog ograničenih financijskih sredstava. Sada smo u fazi postprodukcije. Postprodukcija zahtjeva i financijska sredstva i orgomno strpljenje.

Oslanjamo se na male donatore i donacije poduzetnika koji su prepoznali važnost i vrijednost ovog projekta jer nemamo službenu financijsku potporu od državnih tijela kao ni od crkvenih.

Tijek snimanja bio je dug i ponekad iscrpljujući, no strast i odlučnost svih uključenih nikada nisu posustali. Svaki član tima, od glumaca do tehničara, dao je svoj maksimum kako bi priča bila što autentičnija i kako bi se što bolje dočarao moj autorski pogled na život, obitelj, ljudsku humanost i Teslin nevjerojatan um i njegova vizija budućnosti.

Riječ je dvosatnoj svjetovnoj drami s elementima komedije i akcije.

Kontroverzni hrvatski redatelj Mihael Bruni nakon potpisivanja ugovora karijere s američkim producentima doživljava nekoliko neplaniranih okolnosti koje će se odraziti na novi filmski projekt “Hunting Tesla” i već napete odnose sa djecom, rastresenom suprugom te suradnicima i javnošću. Jedan trenutak iz prošlosti mogao bi djelovati oslobađajuće.

Film smo snimali u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Varaždinu, Londonu, New Yorku i San Toriniju.

Kao autor sam pronio neka od svojih promišljanja o životu pojedinca, obitelji, odgoju djece, čežnjama čovjeka i čovječanstva. Priča je potpuno sekularna, bez aktivističkih elemenata.

Poslužio sam se Nikolom Teslom jer je međunarodno poznat kao međunarodnim imenima glavnog junaka i nekih od likova kako bi se strana publika bolje senzibilizirala. Idealno su se uklopila i dva svjetski poznata grada, New York i London.

Ljudi koji su do sada pogledali radnu verziju filma kažu, oni tvrde, da je riječ o originalnom hrvatskom i u nekim elementima međunarodnom filmu.

Gledatelji će zasigurno biti inspirirani  da razmišljaju izvan okvira, da prepoznaju važnost inovacija i da se usude sanjati velike snove.

Danas u Hrvatskoj nije „ financijski unosno“ biti glumac, producent, redatelj, umjetnik, intelektualac, pisac, osim za neke koji su manjina, koje netko favorizira i dobro plaća. Što je vas i glumce u filmu Loveći Teslu nadahnjivalo da danima budete uporni u snimanju filma?

Snimanje filma “Loveći Teslu” bilo je vrlo zahtjevno, s obzirom na ograničene financijske resurse i dugotrajan proces. Međutim, ono što je mene i ostale sudionike nadahnjivalo, bila je strast prema umjetnosti, istini i želja da se ispriča priča koja može inspirirati, oduševiti, formirati i oplemeniti.

Za nas ovo nije bio samo projekt ili posao, već misija. Kada smo se upustili u snimanje, nismo razmišljali o financijskim aspektima, već o tome kako možemo doprinijeti društvu kroz film koji će možda nadahnuti i potaknuti gledatelje na razmišljanje o vrijednosti njihovih života.

Uspjeli smo objektivi i realni proračun za ovako zahtjevan film svesti na minimum.

Svi glumci, umjetnici, tehničari i članovi tima dali su se maksimalno, dijelili su istu viziju i uvjerenje da umjetnost ima snagu mijenjati svijet. U takvim uvjetima, motivacija dolazi iznutra – iz želje da se stvori nešto što ima smisla, što je autentično i što može dotaknuti srca ljudi.

Bez obzira na sve poteškoće ili različite poglede na svije i način življenja, činjenica je da smo radili na projektu koji smo voljeli, zajedno. Kao obitelj.

Bogu sam zahvalan na svakoj osobi koju sam upoznao i s kojom sam živio na ovom projektu. Rezultat nije da imamo odličan proizvod, već je to i ponos i ispunjenost. Nismo ostvarili nešto što za nas ima duboko značenje, već i neraskinute odnose i međusobno povjerenje.

Kako ljudi mogu poduprijeti film?

Zahvaljujem na ovo vrlo važnom pitanju.

Svatko tko je čitajući ovaj članak dobio poticaj da podupre ostvarenje ovog velikog pothvata
može me kontaktirati na moj broj mobitela pozivom ili porukom: 099 883 2760.

U suradnji sa gospodinom Zoranom Rajnom, upraviteljem foundraising portala Bona Fides Invest smo organizirali fundraising kampanju s detaljima o filmu i pozivom na potporu:

https://bonafidesinvest.eu/hr/campaign/hunting-tesla-feature-family-movie/

Još jedan od načina je i uplata na službeni račun udruge Hrvatska za Život:
HR2523400091511199251, opis: Donacija za film.

Kada ćemo moći pogledati taj film?

Krajem studenog ili kroz prosinac ove godine bit će prikazana radna verzija filma za testnu publiku. Imamo dva cilja. Prvi je prikupiti odgovore gledatelja što misle o filmu i njihove prijedloge i savjete za poboljšanje nečeg što bi se još moglo u postprodukciji popraviti.
Drugi je prikupiti donacije prisutnih i onih koje nam mogu preporučiti kako bismo postprodukciju priveli kraju. Riječ je o tonskoj obradi, obradi boja, izradi grafičkih i 3D animacija, dodavanju specijalnih efekata i paralelno, rad na filmskoj glazbi.

Promocija će započeti krajem godine i trajat će od početka 2025. sve do proljeća kada očekujemo prikazivanje filma na jednom od međunarodnih festivala.

I za kraj, imate li neki plan, napisati neku novu knjigu ili snimiti neki novi film?

Uvijek razmišljam o novim projektima koji bi mogli doprinijeti našem društvu, bilo kroz film, knjige ili druge medije. Trenutno razmatram nekoliko ideja za nove projekte, koji će, kao i “Loveći Teslu”, imati snažnu poruku i svrhu.

U ovoj su godini izašle tri moje nove knjige: Nastavak autobiografskog hita Zvrk u Božjim rukama, školska slikovnica „Tonka i Konka“ koja osvješćuje djecu o prepoznavanju i pomaganju ljudima u nevolji te knjiga razgovora s tri katoličke novinarke „Odsustvo Duha Svetoga?“ u kojoj progovaramo o aktualnim problemima u Crkvi: politika, moć, novac, seksualni skandali.

Pripremam još jednu slikovnicu i polagano razmišljam o trećem nastavku Zvrka jer sam ga zamislio kao ciklus, kao trilogiju. Svakako, želim nastaviti stvarati sadržaj koji je autentičan.

Filmski projekti zahtijevaju puno planiranja, resursa i, najvažnije, strasti. No, s obzirom na dosadašnje iskustvo i podršku, vjerujem da ćemo uskoro imati priliku započeti nešto novo i jednako uzbudljivo.

 Vladimir Trkmić