Pratite nas

Kolumne

Velikosrpstvo kao psihopatologija

Objavljeno

na

Srbijanski novinar upoznao samo dva Srbina koji ne zastupaju velikosrpska stajališta!

O etiologiji i patologiji velikosrpske ideologije do sada je objavljen poveći broj znanstvenih i stručnih knjiga, studija, članaka, analiza, ne samo u hrvatskoj historiografiji i publicistici. Čitatelje „Hrvatskog tjednika“ bilo bi suvišno podsjećati na velikosrpske ideologe, od Ilije Garašanina, Vuka Karadžića, Sime Milutinovića preko Nikole Stojanovića i Stevana Moljevića do Vojislava Šešelja. Svim je navedenim ideolozima zajedničko negiranje posebnosti hrvatske nacije. Za spomenute Hrvati su, naime, porijeklom Srbi.

Velikosrpska ideologija u ostvarivanju svojih ciljeva oduvijek se osim nasiljem služila lažima, prijevarama, ali i lukavstvima (obvezna lektira: dr. Ivo Pilar). O tome je u romanu „Deobe“ pisao i „otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić koji je bio vrlo eksplicitan: „Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168)..

Bilo je, međutim, ponekad, oportuno prikriti prave velikosrpske ciljeve, a narativ prilagoditi okolnostima. I kad su velikosrpski ideolozi u pitanju rijetko je stoga koji od njih istragaški jasno i javno otkrivao svoja mišljenja. Vrijedi zato pozdraviti iskorak koji je u hrvatskoj youtube emisiji „Podcast Inkubator“ učinio srbijanski novinar Teša Tešanović.

Ovaj je mladi novinar, koji danas predstavlja, treba to istaknuti, novinarski glas oporbene Srbije, u spomenutom podcastu otvoreno rekao sljedeće: „Kod Srba, 99.99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. To čak i najveći srpski liberali smatraju“.

Čak i liberali misle da su Hrvati Srbi

Tešanović je svoj stav eksplicirao: „Prema tome to nije nikakva uvreda niti išta, to je nešto što Srbi smatraju. Pa čak i Srbi u Hrvatskoj, kad bi ih se na najintimniji način pitalo, oni bi rekli da su njihove ‘komšije’ Srbi. To je jednostavno dio našeg nacionalnog identiteta, kao što je nešto dio hrvatskog nacionalnog identiteta, tako je ovo dio srpskog. U Srbiji postoji opći konsenzus o tome. U Srbiji se ta priča uopće ne smatra nikakvim ekstremizmom, povijesnim revizionizmom, to je priča iza koje stoje svi povjesničari, skoro svi, čak i srpski liberali vjeruju u to. Svi Srbi to misle“.

Da ne bi bilo zabune, Tešanović je dodao da postoje samo dvije osobe koje upoznao, a vjeruju da je hrvatska nacija posebna: „Dosad sam upoznao samo dvije osobe koje u to vjeruju, a oni su čitali hrvatske povjesničare pa vjeruju kako postoji kontinuitet hrvatske nacionalnosti od dolaska Slavena na Balkan, tijekom srednjeg vijeka i kako smo dvije različite nacije. Većina nas Srba smatra kako smo svi jedan narod koji su razdvojile religije i da su se zbog toga razdvojile u dvije nacije. To je dio naše nacionalne ideje i nisam nikoga htio da vrijeđam ili išta“.

Teši Tešanoviću, kad je u pitanju novinarska struka nesumnjivo (velikosrpski) kvalitetnom i uspješnom novinaru, čije emisije na youtube kanalu imaju milijune pregleda, treba čestitati na otvorenosti promicanja velikosrpskih stavova.

Iskrenost se, naime, cijeni, a ona nije tako često ovako otvorena kad su u pitanju velikosrpski ideolozi!

Više je nego zanimljivo bilo doznati da samo dva Srbina ne zastupaju velikosrpska stajališta!

A bilo bi zanimljivo doznati i što o Tešanovićevu priznanju misle hrvatski jugofili i strasni ljubitelji „Jugosfere“, „Zapadnog Balkana“ i „Regiona“. Oni se vjerojatno ne će očitovati o velikosrpskom priznanju srbijanskog novinara jer im ono kvari jugofilne geopolitičke projekte i planove.

Što kažu jedan Rus i jedan Crnogorac

No, zato ćemo se očitovati mi, mrski hrvatski nacionalisti. Pritom ne ćemo citirati hrvatske autore koji su stručno obrađivali velikosrpske mitove. Citirat ćemo tek mišljenje jednog Rusa i jednog Crnogorca.

U citatatima koji slijede ne navodi se činjenica da je brat sv. Save (1175.-1235.), utemeljitelja Srpske pravoslavne crkve i srpske države, Stefan Prvovjenčani (1196. – 1227.) kraljevsku krunu zatražio iz dobio iz Rima. Činjenica je to koje se Srbi, patološki mrzitelji katoličanstva, ne vole prisjećati!

Ograničit ćemo se na druge povijesne fakte.

U razgovoru za „Jutarnji list“ Denis Jevgenjevič Alimov, docent na katedri slavistike i balkanologije sveučilišta u Sankt Peterburgu, prošle je godine, govoreći o etnogenezi hrvatskog naroda, rekao:

(…) Mogu upozoriti i na to da jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državnosti od ranoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Hrvatska je nakon sklapanja unije s Ugarskom 1102. godine cijelo vrijeme, ma pod čijom vlašću bila, koliko-toliko zadržavala neke oblike i atribute samostalnosti i državnosti. To je jako bitno i važno za shvaćanje i proučavanje Hrvata i Hrvatske. U Europi nema puno naroda koji se mogu pohvaliti tako dugom tradicijom kontinuirane državnosti. I ta činjenica ‘državne dugovječnosti’ ima važnu ulogu za očuvanje hrvatskog identiteta, ali i za postojanje stabilnih kanala komunikacije između Rusije i Hrvatske kao dviju starih europskih država“.

S obzirom na to da se u Srbiji voli govoriti o tome kako su Srbi vojnički narod, a isto se osporava Hrvatima, navodimo i sljedeću konstataciju profesora Alimova:

„Osobno sam sklon tezi da je u vrijeme postojanja Avarskog kaganata u 6 – 8 stoljeću ime Hrvat moglo imati socijalnu konotaciju. Možda su se tako zbilja nazivali vojnici, neke granične ili nekakve druge postrojbe. Naime, ime Hrvat susrećemo u mnogim dijelovima tadašnjeg ‘slavenskog svijeta’ i to na velikom području od ukrajinskih Karpata do Šlezije u Poljskoj te na području povijesne Karantanije i današnje Crne Gore. Tako široko područje tog imena prvo označava da je to ime bilo jako važno u ranom srednjem vijeku, a možemo s dosta sigurnosti tvrditi da su pripadali eliti, odnosno višem socijalnom sloju te da su najvjerojatnije bili vojnici. Dakle, sklon sam tvrdnji da se ime Hrvat prvo pojavilo kao socijalna kategorija i to kao naziv nekih vojnih postrojbi u vrijeme avarske države. Nakon raspada Avarskog kaganata počinje novi period u identitetu Hrvata te iz socijalnog miljea to ime postaje sve više etnička odrednica. Formiranje ranosrednjovjekovnog naroda Hrvata nije biološki proces, čak nije ni kulturni proces, već socijalno-politički. Izgleda da je odlučujuću ulogu u formiranju hrvatskog identiteta u ta vremena odigrala ta političko-vojna elita. Tako da tu više možemo govoriti o etnopolitičkoj zajednici nego o etničkoj, ali to je bilo uobičajeno za ranosrednjovjekovnu Europu kao što nam pokazuju primjeri Gota, Langobarda, Franaka koji su također bili etnopolitičke zajednice. Hrvati su u uvjetima vrlo teškog i moćnog političkog okružja – Franci, Bizant, Avari – stvorili vlastitu političku tvorevinu, a njeni lideri, kneževi i velikaši, formiraju hrvatsku svijest i identitet“.

Alimov je u navedenom razgovoru zaključio: „S velikom sigurnošću možemo tvrditi da ni u ta pradavna vremena Hrvati i Srbi nisu bili jedno pleme. Oni su graničili jedni s drugima, prožimali se stoljećima, ali nema nikakvih dokaza da su ikad bili neko zajedničko pleme ili klan“.

Crnogorski publicist Miroslav Ćosović, autor mnogobrojnih studija o povijesti Crne Gore i Srbije u članku „Kako su u 19. vijeku nastali Srbi katolici“ zapisao je sljedeće zanimljive rečenice:

„Srpska nacija je skopčana i srasla sa pravoslavnom crkvom koju je osnovao Sava Nemanjić. No, Turci su još u 14. i 15. vijeku etnički ispretumbali Balkan i praktično još tada uništili Nemanjićke Srbe/Slovene. Posljednji ostaci Nemanjićkih Srba iselili su se iz Srbije u dvije velike seobe, 1690. godine i 1739. godine. U knjizi „Istorija srpskog naroda, Četvrta knjiga, tom I, Srbi u XVIII veku”, (Beograd 1986, str. 321), akademik SANU Radovan Samardžić piše: ‘Srpski narod u Turskoj morao je da se u XVIII veku iz temelja obnovi kako bi ponovo izašao na istorijsku scenu u borbi za oslobođenje.’ Pa malo kasnije Samardžić na istoj strani piše: ‘ …posle sklapanje Beogradskog mirovnog ugovora 1739. godine. U tom trenutku prema podacima V. Čubrilovića Srbija nije mogla imati više od 50.000 – 60.000 stanovnika.’ Znači: te 1740. godine Srbija je bila ‘prazna’, više je stanovnika živjelo na teritoriji današnje srednje i južne Crne Gore nego u Srbiji! Tako su nestali pravi, srednjevjekovni Srbi, razbježali se uglavnom na śever i śeverozapad; te masovno vjekovima ubijani i odvođeni u roblje. U 19. i 20. vijeku mnogo je naroda iz Makedonije, śeverne Grčke, Bugarske naselilo Srbiju, đe su postali pripadnici srpske crkve i samim tim i Srbi, iako im niko od predaka nije bio Srbin. U 18. vijeku stotine albanskih katoličkih porodica iz Klimenata naselile su se ispod planine Rudnik, svi su oni danas Srbi. Mnogi Crnogorci su naselili Srbiju u 18, 19, i 20. vijeku đe su došli sa crnogorskim narodnim imenom, danas su Srbi… Poslije brojnih migracija, od 18. i 19. vijeka srpska nacija gotovo da nema nema nikakvo drugo vidno identitetsko obilježje osim pripadnosti Nemanjićkoj crkvi, jer je sadašnja srpska nacija zapravo konglomerat raznih etničkih grupa među kojima postoje ogromne kulturne razlike. Nacionalna obilježja današnjih Srba su vrlo mlada, znamo da srpska nacionalna kapa šajkača, kao nacionalna – što danas jeste – nije napunila ni 100 godina“.

Neumorni jugofili

Kao što se jugofili ne će očitovati o priznanju srbijanskog novinara da 99,9 posto Srba Hrvate smatra Srbima, tako su, vjerujemo, još manje mogućnosti, da se Srbi očituju o citiranim zanimljivim Ćosovićevim rečenicama. Ali, će zato, vjerujemo, hrvatski jugofili i dalje neumorno prodavati jugoidne pripovijesti hrvatskom općinstvu i uvjeravati nas o boljoj prošlosti u vremenu jugoslavenskih (pa)tvorevina.

O tempora, o mores – živio jugofilni progres!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari