Pratite nas

Kolumne

Velikosrpstvo kao psihopatologija

Objavljeno

na

Srbijanski novinar upoznao samo dva Srbina koji ne zastupaju velikosrpska stajališta!

O etiologiji i patologiji velikosrpske ideologije do sada je objavljen poveći broj znanstvenih i stručnih knjiga, studija, članaka, analiza, ne samo u hrvatskoj historiografiji i publicistici. Čitatelje „Hrvatskog tjednika“ bilo bi suvišno podsjećati na velikosrpske ideologe, od Ilije Garašanina, Vuka Karadžića, Sime Milutinovića preko Nikole Stojanovića i Stevana Moljevića do Vojislava Šešelja. Svim je navedenim ideolozima zajedničko negiranje posebnosti hrvatske nacije. Za spomenute Hrvati su, naime, porijeklom Srbi.

Velikosrpska ideologija u ostvarivanju svojih ciljeva oduvijek se osim nasiljem služila lažima, prijevarama, ali i lukavstvima (obvezna lektira: dr. Ivo Pilar). O tome je u romanu „Deobe“ pisao i „otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić koji je bio vrlo eksplicitan: „Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168)..

Bilo je, međutim, ponekad, oportuno prikriti prave velikosrpske ciljeve, a narativ prilagoditi okolnostima. I kad su velikosrpski ideolozi u pitanju rijetko je stoga koji od njih istragaški jasno i javno otkrivao svoja mišljenja. Vrijedi zato pozdraviti iskorak koji je u hrvatskoj youtube emisiji „Podcast Inkubator“ učinio srbijanski novinar Teša Tešanović.

Ovaj je mladi novinar, koji danas predstavlja, treba to istaknuti, novinarski glas oporbene Srbije, u spomenutom podcastu otvoreno rekao sljedeće: „Kod Srba, 99.99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. To čak i najveći srpski liberali smatraju“.

Čak i liberali misle da su Hrvati Srbi

Tešanović je svoj stav eksplicirao: „Prema tome to nije nikakva uvreda niti išta, to je nešto što Srbi smatraju. Pa čak i Srbi u Hrvatskoj, kad bi ih se na najintimniji način pitalo, oni bi rekli da su njihove ‘komšije’ Srbi. To je jednostavno dio našeg nacionalnog identiteta, kao što je nešto dio hrvatskog nacionalnog identiteta, tako je ovo dio srpskog. U Srbiji postoji opći konsenzus o tome. U Srbiji se ta priča uopće ne smatra nikakvim ekstremizmom, povijesnim revizionizmom, to je priča iza koje stoje svi povjesničari, skoro svi, čak i srpski liberali vjeruju u to. Svi Srbi to misle“.

Da ne bi bilo zabune, Tešanović je dodao da postoje samo dvije osobe koje upoznao, a vjeruju da je hrvatska nacija posebna: „Dosad sam upoznao samo dvije osobe koje u to vjeruju, a oni su čitali hrvatske povjesničare pa vjeruju kako postoji kontinuitet hrvatske nacionalnosti od dolaska Slavena na Balkan, tijekom srednjeg vijeka i kako smo dvije različite nacije. Većina nas Srba smatra kako smo svi jedan narod koji su razdvojile religije i da su se zbog toga razdvojile u dvije nacije. To je dio naše nacionalne ideje i nisam nikoga htio da vrijeđam ili išta“.

Teši Tešanoviću, kad je u pitanju novinarska struka nesumnjivo (velikosrpski) kvalitetnom i uspješnom novinaru, čije emisije na youtube kanalu imaju milijune pregleda, treba čestitati na otvorenosti promicanja velikosrpskih stavova.

Iskrenost se, naime, cijeni, a ona nije tako često ovako otvorena kad su u pitanju velikosrpski ideolozi!

Više je nego zanimljivo bilo doznati da samo dva Srbina ne zastupaju velikosrpska stajališta!

A bilo bi zanimljivo doznati i što o Tešanovićevu priznanju misle hrvatski jugofili i strasni ljubitelji „Jugosfere“, „Zapadnog Balkana“ i „Regiona“. Oni se vjerojatno ne će očitovati o velikosrpskom priznanju srbijanskog novinara jer im ono kvari jugofilne geopolitičke projekte i planove.

Što kažu jedan Rus i jedan Crnogorac

No, zato ćemo se očitovati mi, mrski hrvatski nacionalisti. Pritom ne ćemo citirati hrvatske autore koji su stručno obrađivali velikosrpske mitove. Citirat ćemo tek mišljenje jednog Rusa i jednog Crnogorca.

U citatatima koji slijede ne navodi se činjenica da je brat sv. Save (1175.-1235.), utemeljitelja Srpske pravoslavne crkve i srpske države, Stefan Prvovjenčani (1196. – 1227.) kraljevsku krunu zatražio iz dobio iz Rima. Činjenica je to koje se Srbi, patološki mrzitelji katoličanstva, ne vole prisjećati!

Ograničit ćemo se na druge povijesne fakte.

U razgovoru za „Jutarnji list“ Denis Jevgenjevič Alimov, docent na katedri slavistike i balkanologije sveučilišta u Sankt Peterburgu, prošle je godine, govoreći o etnogenezi hrvatskog naroda, rekao:

(…) Mogu upozoriti i na to da jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državnosti od ranoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Hrvatska je nakon sklapanja unije s Ugarskom 1102. godine cijelo vrijeme, ma pod čijom vlašću bila, koliko-toliko zadržavala neke oblike i atribute samostalnosti i državnosti. To je jako bitno i važno za shvaćanje i proučavanje Hrvata i Hrvatske. U Europi nema puno naroda koji se mogu pohvaliti tako dugom tradicijom kontinuirane državnosti. I ta činjenica ‘državne dugovječnosti’ ima važnu ulogu za očuvanje hrvatskog identiteta, ali i za postojanje stabilnih kanala komunikacije između Rusije i Hrvatske kao dviju starih europskih država“.

S obzirom na to da se u Srbiji voli govoriti o tome kako su Srbi vojnički narod, a isto se osporava Hrvatima, navodimo i sljedeću konstataciju profesora Alimova:

„Osobno sam sklon tezi da je u vrijeme postojanja Avarskog kaganata u 6 – 8 stoljeću ime Hrvat moglo imati socijalnu konotaciju. Možda su se tako zbilja nazivali vojnici, neke granične ili nekakve druge postrojbe. Naime, ime Hrvat susrećemo u mnogim dijelovima tadašnjeg ‘slavenskog svijeta’ i to na velikom području od ukrajinskih Karpata do Šlezije u Poljskoj te na području povijesne Karantanije i današnje Crne Gore. Tako široko područje tog imena prvo označava da je to ime bilo jako važno u ranom srednjem vijeku, a možemo s dosta sigurnosti tvrditi da su pripadali eliti, odnosno višem socijalnom sloju te da su najvjerojatnije bili vojnici. Dakle, sklon sam tvrdnji da se ime Hrvat prvo pojavilo kao socijalna kategorija i to kao naziv nekih vojnih postrojbi u vrijeme avarske države. Nakon raspada Avarskog kaganata počinje novi period u identitetu Hrvata te iz socijalnog miljea to ime postaje sve više etnička odrednica. Formiranje ranosrednjovjekovnog naroda Hrvata nije biološki proces, čak nije ni kulturni proces, već socijalno-politički. Izgleda da je odlučujuću ulogu u formiranju hrvatskog identiteta u ta vremena odigrala ta političko-vojna elita. Tako da tu više možemo govoriti o etnopolitičkoj zajednici nego o etničkoj, ali to je bilo uobičajeno za ranosrednjovjekovnu Europu kao što nam pokazuju primjeri Gota, Langobarda, Franaka koji su također bili etnopolitičke zajednice. Hrvati su u uvjetima vrlo teškog i moćnog političkog okružja – Franci, Bizant, Avari – stvorili vlastitu političku tvorevinu, a njeni lideri, kneževi i velikaši, formiraju hrvatsku svijest i identitet“.

Alimov je u navedenom razgovoru zaključio: „S velikom sigurnošću možemo tvrditi da ni u ta pradavna vremena Hrvati i Srbi nisu bili jedno pleme. Oni su graničili jedni s drugima, prožimali se stoljećima, ali nema nikakvih dokaza da su ikad bili neko zajedničko pleme ili klan“.

Crnogorski publicist Miroslav Ćosović, autor mnogobrojnih studija o povijesti Crne Gore i Srbije u članku „Kako su u 19. vijeku nastali Srbi katolici“ zapisao je sljedeće zanimljive rečenice:

„Srpska nacija je skopčana i srasla sa pravoslavnom crkvom koju je osnovao Sava Nemanjić. No, Turci su još u 14. i 15. vijeku etnički ispretumbali Balkan i praktično još tada uništili Nemanjićke Srbe/Slovene. Posljednji ostaci Nemanjićkih Srba iselili su se iz Srbije u dvije velike seobe, 1690. godine i 1739. godine. U knjizi „Istorija srpskog naroda, Četvrta knjiga, tom I, Srbi u XVIII veku”, (Beograd 1986, str. 321), akademik SANU Radovan Samardžić piše: ‘Srpski narod u Turskoj morao je da se u XVIII veku iz temelja obnovi kako bi ponovo izašao na istorijsku scenu u borbi za oslobođenje.’ Pa malo kasnije Samardžić na istoj strani piše: ‘ …posle sklapanje Beogradskog mirovnog ugovora 1739. godine. U tom trenutku prema podacima V. Čubrilovića Srbija nije mogla imati više od 50.000 – 60.000 stanovnika.’ Znači: te 1740. godine Srbija je bila ‘prazna’, više je stanovnika živjelo na teritoriji današnje srednje i južne Crne Gore nego u Srbiji! Tako su nestali pravi, srednjevjekovni Srbi, razbježali se uglavnom na śever i śeverozapad; te masovno vjekovima ubijani i odvođeni u roblje. U 19. i 20. vijeku mnogo je naroda iz Makedonije, śeverne Grčke, Bugarske naselilo Srbiju, đe su postali pripadnici srpske crkve i samim tim i Srbi, iako im niko od predaka nije bio Srbin. U 18. vijeku stotine albanskih katoličkih porodica iz Klimenata naselile su se ispod planine Rudnik, svi su oni danas Srbi. Mnogi Crnogorci su naselili Srbiju u 18, 19, i 20. vijeku đe su došli sa crnogorskim narodnim imenom, danas su Srbi… Poslije brojnih migracija, od 18. i 19. vijeka srpska nacija gotovo da nema nema nikakvo drugo vidno identitetsko obilježje osim pripadnosti Nemanjićkoj crkvi, jer je sadašnja srpska nacija zapravo konglomerat raznih etničkih grupa među kojima postoje ogromne kulturne razlike. Nacionalna obilježja današnjih Srba su vrlo mlada, znamo da srpska nacionalna kapa šajkača, kao nacionalna – što danas jeste – nije napunila ni 100 godina“.

Neumorni jugofili

Kao što se jugofili ne će očitovati o priznanju srbijanskog novinara da 99,9 posto Srba Hrvate smatra Srbima, tako su, vjerujemo, još manje mogućnosti, da se Srbi očituju o citiranim zanimljivim Ćosovićevim rečenicama. Ali, će zato, vjerujemo, hrvatski jugofili i dalje neumorno prodavati jugoidne pripovijesti hrvatskom općinstvu i uvjeravati nas o boljoj prošlosti u vremenu jugoslavenskih (pa)tvorevina.

O tempora, o mores – živio jugofilni progres!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari