Pratite nas

Istaknuto

VIDEO – Bruno Bušić – Zagrebačko ljeto 1965.

Objavljeno

na

Toga ljeta u kolovozu 1965. Zagreb je bio gotovo pust. Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske zjapio je prazan. Svi iz znanstvenog odjela otišli su na kolektivni godišnji odmor. Ostao sam jedino ja, jer sam morao napisati nešto o gospodarskoj reformi, koja je bila proklamirana upravo tih dana. Po muklim sobama vuklo se još nekoliko ljudi iz administracije. U zaglušnoj tišini Gornjeg grada jasno se čulo kuckanje pisaćih strojeva u Saboru SR Hrvatske, nedaleko od Instituta. Vrata na mojoj sobi naglo su se otvorila. Ušla su trojica. Prvi je rekao: „Mi smo iz Udbe. Došli smo da vas lišimo slobode! “ Nisam bio jako iznenađen.

Nitko ništa ne zna

U lipnju, srpnju, kolovozu te godine sa zagrebačkih ulica nestali su mnogi moji prijatelji iz studentskih dana. Nije više bilo Vice Vukojevića, Ivana Gabelice, Rudolfa Arapovića, Mate Nevistića Linda, Tomislava Naletilića, Vinka Vučića, Ružice Čuvalo, Ljube Vlašića, Branimira Petenera, Josipa Lukača i drugih. Vinko Grubišić je pobjegao preko granice. Mate Čavar ležao je u zatvorskoj bolnici s dva naboja u tijelu. Udba je pretresala studentske domove. Oko zatvora u Petrinjskoj ulici vrzle su se seljanke iz Dalmacije, Hercegovine, Istre, Slavonije. Stražari su ih tjerali od zatvorskog ulaza. One su dolazile i ponovno se vraćale. Nitko im nije ništa htio reći o njihovim sinovima.

Šutke sam gledao kako udbaši prebiru moje papire. Zaplijenili su mi Bijeg od slobode Ericha Fromma, Razmrvljeni rad Georgesa Friedmana. Poslije je slijedila premetačina u mojoj podstanarskoj sobi i suluda vožnja po zagrebačkoj okolici. Vozač je pjevao Lijepu našu, Još Hrvatska nij’ propala, dok su me ostala dvojica za to vrijeme tukla. Uopće me nisu ništa pitali, samo su udarali.

Pitao sam ih zašto to čine, što sam skrivio. Odgovorili su mi da to oni ne znaju, da se to njih ne tiče, oni samo obavljaju svoj zadatak. Poslije su me doveli u zatvor u Petrinjskoj. Predveden sam pred „isljednika“ Milana Kajganića, Srbina iz Banije. Ni on nije ništa znao. Njegovo je da samo uzme moju „obranu“, on me neće ni pipnuti, ali tu u zatvoru ima svakakvih ljudi, a on ne može ležati sa mnom u ćeliji i čuvati me. Ima on svoju obitelj, mora on čuvati i uveseljavati svoju obitelj. Ja uopće i ne moram davati svoju obranu, on i tako sve zna, njegovo je samo da mi pomogne.

Slijedilo je tako sedam i pol mjeseci na golim daskama, jedna deka dolje, jedna gore i čitavu noć upaljena žarulja nad glavom. Po danu Kajganić, po noći drugi. Tražilo se od mene da odam svoje veze. Doznali su da sam prijateljima posuđivao Hrvatsku reviju, Meštrovićeve Uspomene na političke ljude i događaje i još neke emigrantske publikacije. Htjeli su doznati od koga sam sve to dobivao.

Bio sam stavljen pred izbor: ili uvući još nekoliko ljudi u zatvor ili izigravati „iskrenost“ na štetu prijatelja koji su već sjedili u zatvoru. Odabrao sam ovo drugo. Udba nikada nije saznala od koga sam dobivao emigrantske publikacije, a moji prijatelji nisu dobili ni dana zatvora zbog moje „iskrenosti“. Udba je tek poslije shvatila da sam ih nasamario, ali je bilo prekasno da išta naprave.

Udba bježi pred milicijom

Nakon izlaska iz zatvora doznao sam da su Ivan Gabelica i Vice Vukojević, moji prijatelji iz gimnazijskih dana, prošli neusporedivo gore od mene. Njih su udbaši kidnapirali na ulici i odveli u svoje tajne zatvore. Tu su dva mjeseca bili podvrgnuti „stručnoj“ obradi, u kojoj su sudjelovali „znanstveni radnici“ Zavoda za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja na čelu s Tomislavom Markovićem. Oni su bili određeni za smaknuće. Bili su prisiljeni da na razglednicama iz Italije napišu najljepše pozdrave svojoj rodbini prije puta u prekooceanske zemlje. Na razglednicarna je stajalo da se više neće javljati, tamo ih očekuju veliki zadaci, promijenit će ime i izgled. Raspisana je i tjeralica za njima, milicija je obilazila njihova sela i tražila ih. Okružni javni tužitelj Milan Čačić smijao se u lice Ferdi Vukojeviću, koji je došao k njemu prijaviti bratov nestanak. Istražni sudac Zlatan Marković, magistar pravnih znanosti, slijegao je ramenima. Ni on ništa nije znao.

Vice Vukojević i Ivan Gabelica satima su i danima lebdjeli u agoniji između poda i tavanice, obješeni za ruke. Glavni mučitelj je bio Stjepan Katić, čovjek s brazgotinom iznad oka. Vice je priznao da je zapalio Tvornicu papira u Zagrebu. Kad je opisao kako je to izveo, vidjeli su da uopće ne zna gdje se ta tvornica nalazi. Poslije su ga mlatili, jer ih je dovodio u zabludu, a oni hoće istinu i ništa drugo. Priznao je da je iz inozemstva dobio paklene strojeve i zakopao ih u vrt kuće gdje je stanovao, u Zamenhofovoj ulici. Dolazili su noću otkopavati te nepostojeće strojeve, a iz susjednih kuća su mislili da su to neki provalnici, pozvali su miliciju, pa je nastala jurnjava po zagrebačkim ulicama. Neviđena stvar, Udba je bježala pred milicijom. Poslije su ga vodili u Šestine, da vidi „svoga Antu Starčevića“. Vice je smogao snage da im opsuje njihova Vuka Karadžića i Dražu Mihajlovića.

Bezrazložna panika Rankovićevih terorista

Vice Vukojević nije izveden pred sud. Ivanu Gabelici je suđeno zbog neprijateljske propagande, a ne zbog raznih diverzija koje je priznao. Istražni suci Zlatan Marković i Milko Gajski, koji je bio u sudskom vijeću koje ga je sudilo, poručili su mu preko odvjetnika neka na suđenju ne govori gluposti, da će mu to biti uzeto u obzir pri odmjeravanju kazne, u kaznu će mu uračunati i ona dva mjeseca, iako to nigdje nije zabilježeno. Ta dva mjeseca su mu uračunata.

Kazniona Stara Gradiška

Nakon pada Rankovića on je ipak podnio tužbu, to je isto učinio i Vinko Vučić, a naravno i Vice Vukojević. Okružni javni tužitelj Milan Čačić je bjesnio. Vikao je na njih da sve to izmišljaju. Dva mjeseca u njihovu životu nisu postojala. Zlatan Marković je očajavao. Hodao je po sudu od sobe do sobe i svakoga uvjeravao da je on bio zaveden, žrtva Udbe (a i sam je iz Udbe prešao u istražne suce). „Isljednici“ Albert Kralj i Josip Drpić ništa nisu znali, ali su ipak bili preplašeni, udvorno su se ponašali pred negdašnjim svojim zatvorenicirna. Nije ništa znao ni Viktor Posarić, načelnik zagrebačkog SUP-a, ni Marijan Ofak, šef zagrebačke Udbe, a obojica su dolazili u pohode Vici Vukojeviću dok je visio o zatvorskoj tavanici. Ništa nije znao ni Petar Trkulja, koji je kroz dva mjeseca svaki dan dolazio u Staru Gradišku i u „mračari“ tukao Anđelka Mijatovića.

Ipak se sve smirilo. Milan Čačić je zbog nedostatka dokaza odbacio sve tužbe. To je bilo neko čudno rješenje. U njemu je stajalo da je donešeno u svibnju 1967., na sjednici koja je održana u lipnju 1967. Uručeno im je u svibnju 1967. Fantazmagorija. Odlaženje u budućnost i vraćanje u sadašnjost. Neprestano kruženje.

To se potvrdilo i nakon Karađorđeva u prosincu 1971. Zlatan Marković je bio glavni sudac istražitelj svim vođama hrvatskih sveučilištaraca, ljudima iz Matice hrvatske i Hrvatskog tjednika. Milan Čačić imenovan je za republičkog javnog tužitelja, a Milko Gajski za predsjednika Okružnog suda u Zagrebu. On je osobno sudio dr. Marku Veselici, Jozi Ivičeviću i Zvonimiru Komarici. Vice Vukojević je ponovno bio zatvoren. U zatvoru dobiva rješenje kojim Vrhovni sud SR Hrvatske određuje da mu se isplati milijun starih dinara odštete u predmetu njegove privatne tužbe protiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Dan prije sovjetske okupacije Češke i Slovačke u podosta zagonetnoj prometnoj nesreći poginuli su Viktor Posarić i Marijan Ofak.

U povodu 30. obljetnice Službe državne sigurnosti, Josip Drpić, načelnik Centra Službe državne sigurnosti grada Zagreba, objašnjava novinaru Studija, Dobroslavu Silobrčiću, kako se on od svoga napornog, ali humanog posla relaksira: „Idem koji put u lov, pet-šest puta godišnje odem u lov, plivam za vrijeme dopusta. Čitam. Idem u teatar. Muzika. Koncerti. Ozbiljna muzika, iako volim svaku muziku. Kao svi ljudi, mislim“. „Udbaš“ je za njega šatrovački izraz: „postoje klasni neprijatelji koji nas tako nazivaju“; ima dva sina, Mladena i Ivicu, obožava ih, i oni njega, naravno. Imao je mnogo teških situacija u životu, ali mu je najteže bilo za vrijeme Rankovića, kad je „Služba državne sigurnosti bila iznad društva“, ali zagrebačka Udba „nije s tim imala nikakve veze“. Josip Drpić tvrdi: „Nisam neskroman ako kažem da je u taj krug protivnika tog sistema spadao i ovaj, zagrebački Centar Službe državne sigurnosti“. Oni u Zagrebu su shvatili „da zadatak naše Službe, po zakonu, nije ispitivanje ljudi, nego samo utvrđivanje dokaza“.

U svojoj tužbi od 22. srpnja 1967. protiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Vinko Vučić tvrdi: „Ubrzo je ponovno počelo mrcvarenje, u čemu se najviše isticao Joža Drpić i Albert Kralj. Od Jožínih udaraca napukla mi je vilica, pa zbog toga nisam dugo mogao jesti bilo kakvu hranu“. Očito, dokazi se mogu utvrđivati na različite načine i sve u skladu samoupravnog sustava injegovih odrednica po kojima su svi pripadnici rankovićevske tajne terorističke grupe iz godine 1965. dobili nakon Karađorđeva najviše položaje u policiji, sudstvu i tužilaštvu SR Hrvatske.

Godine 1965. zagrebačka Udba bila je potpuno zatečena događajima. Političko i policijsko vodstvo u Zagrebu i Beogradu sve je glasnije negodovalo. Viši službenici Udbe vršili su pritisak na svoje podređene, a ovi opetna doušnike. Svatko je morao donijeti neku informaciju, a sve su bile lažne, u strahu ishitrene. Svi sumnjivi ili su bili pozatvarani ili stavljeni pod strogi nadzor, a „slučajevi“ su se i dalje ponavljali.

Najprije su leci bačeni 8. svibnja na Jelačićevu trgu. Toga se dana slavila 20. obljetnica „oslobođenja“ Zagreba. Dok su se na svečano ukrašenoj tribini redali govornici iskićeni ordenjem i generalskim zvjezdicama, iznad tribine, zastava i šutljivog dovedenog mnoštva, zalepršali su leci koji su govorili o dvadesetgodišnjoj okupaciji.

Udba je blokirala neboder s kojega su bačeni leci, ali nitko nije uhvaćen. Zato su pozatvarani neki pripadnici „osloboditeljskih“ jedinica, kod kojih su pronađeni leci. Ilegalci su sve proračunali: brzinu lifta u neboderu, osiguranje, javke i odredišta, i tako su iščezli netragom.

Leci su poslije bacani po gradu i okolici, širen je Hrvatski glasnik, umnožen na šapirografu u skrovitoj ulici zagrebačkog predgrađa. Krajem svibnja i početkom lipnja razasuti su leci po svim zagrebačkim studentskim domovima. Udba je dovela kordon milicije. Premetali su sobu po sobu, papir po papir. Ništa nisu našli, pa ni svoje plaćene doušnike. Njih je uhvatila panika, svi su pobjegli iz domova. Sutradan je Studentski centar bio pun Udbe i milicije. Za vrijeme najveće poslijepodnevne gužve pred restoranom i u ljetnoj bašći nad glavama sveučilištaraca i tajnih agenata opet su počeli lepršati leci bačeni iz vlaka koji je upravo prolazio preko nedalekog nadvožnjaka. I opet nije bilo nikakvih tragova ni pouzdanih informacija. Zamele su se među mnoštvom krivih obavještenja.

Policija je bila potpuno obezglavljena, nitko nije bio sposoban povezati poznate činjenice i napraviti sintezu, zato im i nije preostalo drugo nego da izvrše masovna uhićenja. Pozatvarani su ljudi, koji su bili najuočljiviji na davno sastavljenim listama.

Isto se događa i sada. Policija nema nikakvih pouzdanih podataka tko je u rujnu ove godine izvršio prosvjedne diverzije protiv Titova dolaska u glavni grad okupirane Hrvatske. Zbog toga poduzima masovna uhićenja, koja obično ne daju nikakva rezultata. Uhićenjima i torturama policija zavarava sama sebe da nešto radi. Međutim, promišljeni i odvažni ljudi obično su izvan svih popisa. Njih počesto štiti njihovo veliko ljudsko dostojanstvo, nesebičnost i poštenje. Kako kaže jedan od najpoznatijih svjetskih sociologa Erich Fromm: „Ljubav i nesebičnost su dvije najjače energije“.

Za neke, i to najvažnije, pripadnike ilegalne hrvatske revolucionarne grupe iz godine 1965. saznala je kćerka Alberta Kralja, jednoga od šefova zagrebačke Udbe, koji se osobito isticao u torturi političkih zatvorenika. Ilegalci su kćeri Alberta Kralja redovito davali na čitanje svoj Hrvatski glasnik i letke. Ona se nije slagala s njihovim političkim nazorirna i djelovanjem, ali ih nikada nije odala. Cijenila je njihovo ljudsko poštenje.

Među prvim uhićenjima u lipnju 1965. bili su Ivan Gabelica i Vice Vukojević. Gabelicu je Udba držala pod nadzorom još od godine 1957. kad smo skupa bili izbačeni za sva vremena iz svih gimnazija na području Jugoslavije. Uprava imotske gimnazije donijela je tu odluku, a da nas prethodno nitko od profesora nije upitao što smo skrivili. Odluka je bila donesena po nalogu splitske Udbe, koja je u našu grupu imotskih i široko-brijeških gimnazijalaca ubacila svoga doušnika Franju Peškuru iz Ponikava kod Dubrovnika. Franjo Peškura je već prije toga bio ubačen u splitsku Bogosloviju. Nakon što je uspješno obavio svoj prljavi zadatak Bogoslovija je zatvorena. Peškura je sada profesor hrvatske povijesti na jednoj gimnaziji. To mu pomaže u nazrijevanju nacionalnih i ljudskih osjećaja svojih đaka, o kojima onda redovito izvješćuje Udbu.

Ostaci zatvorskih zgrada na otoku Sv. Grgur

Godine 1959. jedan seoski doušnik prijavio je Ivana Gabelicu da posjeduje neki propagandni materijal. Taj „propagandni materijal“ je pronađen. Bila je to knjiga Diktatura kralja Aleksandra od Svetozara Pribičevića, legalno izdana poslije rata u Beogradu; u knjizi je bilo nekoliko bilježaka koje je Gabelica napisao na marginama knjige. Zbog toga nije mogao biti izveden pred sud. Priveden je sucu za prekršaje, koji ga je osudio na mjesec dana zatvora i dvije godine boravka na određenom mjestu. To određeno mjesto bio je logor na pustom hrvatskom otoku Sveti Grgur. Uvjeti života na Svetom Grguru bili su gori nego na Golom otoku. Za njih nije vrijedio nikakav Zakon o krivičnom postupku, zatočenici na Sv. Grguru su bili – „slobodni“. Imali su svoja odijela i radne knjižice imorali su zarađivati svoj logoraški kruh – zna se na kakvim poslovima. Kad su se održavali izbori za najviša predstavnička tijela u Jugoslaviji, njima su kao i svim drugim „slobodnim“ građanima donijeli glasačke kutije i crvene karanfile, za one koji prvi put glasaju.

Na Svetom Grguru bio je i Vice Vukojević. Njega su doveli na prisilni boravak zbog tobožnjeg sudjelovanja u demonstracijama sveučilištaraca god. 1959. U tim demonstracijama on nije bio, ali se Udbi zamjerio zbog osnivanja Zavičajnog kluba Hercegovaca. Po tri stotine i više hercegovačkih sveučilištaraca išlo je skupa na izlete po okolišnim zagrebačkim gorama i izletištima. To je za Udbu bila vojska, koju je trebalo razbiti; pa su tako Vice Vukojević, Vlatko Markotić i drugi morali okusiti tvrdi kamen Svetog Grgura.

Svi hercegovački sveučilištarci, uključujući tu i doušnike, znali su da Ivan Gabelica i Vice Vukojević nisu pripadnici nikakve skupine iz godine 1965., ali ih je Udba, i to njezin posebni teroristički odjel, uhitila i podvrgla najstrašnijoj torturi.

Poslije izlaska iz zatvora Vice Vukojević je podnio tužbu protiv SFR Jugoslavije, a Ivan Gabelica je potanko opisao svoje mučeništvo „da se ne zaboravi“. Uzeo sam od njega to svjedočanstvo i predao ga tadašnjem komandantu zagrebačkog vojnog područja, generalu Ivanu Rukavini. Poslije sam ga otposlao dr. Vladimiru Bakariću, Miki Tripalu i još nekim ljudima, koji su bili u prijateljskim vezama s tadašnjim okružnim javnim tužiteljem Milanom Čačićem. Pred svojim partizanskim drugovima Čačić se zaklinjao da nije imao pojma što se dešavalo s ljudima protiv kojih je on vodio krivični postupak. Poslije se ustanovilo da je on bio jedan od vođa rankovićevske terorističke grupe.

Gen. Ivan Rukavina zahtijevao je da se protiv Udbe povede krivični postupak, pa je Ivan Gabelica svoje potresno svjedočanstvo o uhićenju i mučenju predao kao tužbu. Milan Čačić se derao na njega, govorio je da je on dosta čuo o njemu i da će ga srediti jedanput za sva vremena, vikao je i na Vinka Vučića, koji je isto tako bio kidnapiran i mučen. Sve je tužbe odbio.

Prilikom svakog dolaska „voljenog druga Tita“ u Zagrebu Udba uvijek neizostavno zatvori Ivana Gabelicu, Vicu Vukojevića, Vinka Vučića i sve druge koji su godine 1965. bili uhićeni i mučeni u njezinim zatvorima. Izbacuju ih s posla, otvaraju im pisma i udaraju na njih pečat „pregledano”. Oni mirno i dostojanstveno podnose i nadilaze sve te tegobe. Udba je u tolikoj mjeri zaokupljena njihovim mirnim, svakodnevnim životom, da nije kadra pratiti i nadzirati rad mlađih, poletnijih i revolucionarnijih. Zbog toga je uvijek nanovo zatečena i obezglavljena revolucionarnim događajima.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Bruno Bušić napisao 1975. u Londonu.
Objavljeno u knjizi “Bruno Bušić, Jedino Hrvatska!, Sabrani spisi”, Ziral 1983.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari