Pratite nas

Komentar

Višnja Starešina: ‘Gašenjem ‘Aluminija’ zatvoren krug propadanja Hrvata u BiH’

Objavljeno

na

U proljeće 1992. tadašnji direktor mostarskog “Aluminija” Mijo Brajković i suradnici uspjeli su kupiti vrijeme od tadašnjeg zapovjednika JNA u Mostaru generala Momčila Perišića kako bi osigurali postupno gašenje proizvodnje. Kako se kasnije često volio pohvaliti Brajković, poslužili su se pritom lukavstvom i prijeratnim vezama. General Perišić, koji je držao Mostar u topničkom okruženju, naredio im je da odmah ugase proizvodnju ili, u protivnom, slijedi granatiranje. Imali su prilike vidjeti nekoliko mjeseci ranije, na primjeru Zadra, kako granatira general Perišić.

Ali imali su i svijest o tome što znači preko noći ugasiti proizvodnju. Znali su da bi, zbog tehnoloških razloga, jednokratnim gašenjem pretvorili tvornicu u hrpu mrtvog i beskorisnog željeza, u kojoj više nije moguće obnoviti proizvodnju. Pod prijetnjom granata, napravili su, u suradnji sa zapadnim poslovnim partnerima, fiktivni ugovor prema kojem su trebali žurno isporučiti određenu količinu aluminija jednoj tvrtki iz Srbije.

Perišić je respektirao “narudžbu” za Srbiju i dao im petnaest dana da obave posao. Dovoljno da inženjeri i radnici postupno ugase proizvodnju i spase perspektivu “Aluminija”. Potom je Perišić uistinu izvršio obećanje i prema Mostaru i prema “Aluminiju”. Ali perspektiva je sačuvana.

Sjetila sam se ponovo te Brajkovićeve priče ovih dana, kada je nakon višegodišnje krize, naprasno, preko noći, navodno zbog dugovanja za električnu energiju, prekinuta proizvodnja u “Aluminiju”. Pitam se, jesu li ga ovovremeni mirnodopski menadžeri, na čelu s sveprisutnim velikim vođom Draganom Čovićem, uspjeli jednim potezom nepovratno poslati u staro željezo? Ratni su direktori pod prijetnjom granata uspjeli lukavstvom kupiti vrijeme od protivničkog generala. Je li moguće da ovi novi menadžeri nisu znali, nisu htjeli ili nisu smjeli kupiti malo struje za postupno gašenje? Zasad nisam čula odgovor na to pitanje.

Aluminij ne ide u stečaj – Ovo je pet zaključaka sa sastanka s Čovićem

Sudbinu mostarskog “Aluminija” ovih dana često uspoređuju sa sudbinom pulskog “Uljanika“. Usporedba je samo djelomično točna. Točno je da su i “Aluminij” i “Uljanik” bili primjeri političkog klijentelizma u gospodarstvu: jedan i drugi služili su kao sinekure zaslužnim kadrovima i kao bankomat političkim gospodarima, dok su dugovi pokrivani iz proračuna, a za istinskim upravljačkim kormilom bile su strukture stare jugoslavenske duboke države.

Oni upućeniji u gospodarske prilike na svjetskom tržištu kažu da je bilo mnogo lakše održati svjetsku konkurentnost u proizvodnji aluminija, nego u proizvodnji brodova. Ne jednostavno, ali dostižno.

No ključna je razlika što je opstojnost “Aluminija” najuže povezana s opstojnošću Hrvata u Hercegovini, u donjem toku Neretve, s poslovanjem Luke Ploče, a samim time i sa sigurnošću i održivošću južne Dalmacije. Istra će o(p)stati i bez “Uljanika”. Mostar i južna Hercegovina će se (is)prazniti bez “Aluminija”, ili neke tvrtke sličnog gospodarskog potencijala, a takve nema na vidiku.

Praznit će se osobito od Hrvata kojima je širom otvoreno tržište EU-a, čime će Hrvatska biti dovedena u vrlo neugodnu sigurnosnu poziciju.

Opstojnost tog prostora obranjena je u ratu 1992. od JNA i srpske vojske, potom 1993. od bošnjačke Armije BiH zaustavljanjem prodora na jadransku obalu. Predsjednik Tuđman je jako dobro znao i što u mirnodopskim vremenima, kada se bitka za neostvarene ratne ciljeve nastavila političkim sredstvima, znači stabilno zaleđe sa snažnom okosnicom gospodarskog razvoja. Zato je uz pomoć Hrvatske, i unatoč nekim međunarodnim i bošnjačkim kritikama, već 1997. godine obnovljena proizvodnja u “Aluminiju”.

“Aluminij” je sve to vrijeme bio mjesto odmjeravanja političkog utjecaja Hrvata i Bošnjaka, ne samo u Mostaru, već i u Federaciji BiH. U takvom kontekstu samorazumljivi zadatak političkog vodstva Hrvata u BiH je bio: na strateškoj razini dugoročno osigurati opstanak “Aluminija”, a na taktičkoj razini modernizirati proizvodnju i upravljanje da bi se održala konkurentnost na svjetskom tržištu. Ili alternativno, stvoriti neki drugi gospodarski subjekt sličnog potencijala. No upravljači su koristili “Aluminij” samo kao bankomat i sredstvo trgovine utjecajem. Cilj velikobošnjačke politike je bio: ovladati “Aluminijem” ili ga uništiti. Uz pomoć hrvatskog političkog vodstva, cilj su i ostvarili.

Kratkoročno, možda će policija još koji dan morati čuvati velikog vođu Hrvata u BiH Dragana Čovića od nezadovoljstva radnika bivšeg “Aluminija”.

Srednjoročno, oni radišniji i sposobniji okrenut će se europskom tržištu, takozvani menadžeri će se povući u svoje vile i stanove u Hrvatskoj s popunjenim bankovnim računima, a cijela Hercegovina će se naći u gospodarskom šoku.

Dugoročno, Erdogan ili njegov nasljednik postat će istinski gospodari Mostara, sukladno deklariranoj neoosmanskoj koncepciji, piše Višnja Starešina. Cijelu kolumnu možete pročitati ovdje na SlobodnaDalmacija.hr)

Damir Kajin: Ono što je bio Uljanik za Pulu to je Aluminij, ne samo za Mostar već cijelu Hercegovinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Davore, lolo, misliš li ti da su građani Hrvatske mutavi?

Objavljeno

na

Objavio

Nije prvi put da nam naši „reformirani“ komunisti pokušavaju prodati „muda pod bubrege“. Na to smo navikli od 1945. do danas, a upravo nas predsjednik SDP-a uvjerava kako su on i njegova neokomunistička bratija jako dobro ispekli zanat kad su u pitanju laži i obmane, odnosno propaganda i specijalni rat i da u tomu ne zaostaju za kumrovečkim bravarom, Rankovićem, Đilasom i društvom.

Nakon što je prije nekoliko dana izbila afera oko sukoba interesa spomenutog lika koji je na čelu Partije (SDP-a), on se danas dosjetio kako doskočiti tomu – iako je famozno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa jasno i glasno zaključilo da je u pitanju upravo to: dakle, sukob interesa – i objasnio nam kako „nije primio novac za stipendiju privatne poslovne škole već samo znanje te da i kad bi htio vratiti novac, ne zna kako bi to izveo, jer nije dobio novac.“

Zgodno i smiješno do bola.

No, da se vratimo na sukob interesa (moju omiljenu temu).

Ja kao dužnosnik neke političke stranke, odem primjerice, u neku firmu koja se bavi iznajmljivanjem automobila i dobijem gratis (besplatno) luksuzni BMW (ili kakvu drugu visoku klasu vozila), koristim ga dok mi treba (u visini najma od 263.000 kuna), vratim vozilicu kad dođe vrijeme i – nikom ništa.

Kad me tko pita, odgovor je jednostavan: Nisam dobio novac! Kuš! Što imate vi s time!?

Ili, odem u Dubai (privatno ili službeno – svejedno) i neki mi šeik iz čista mira (zbog lijepih očiju ili kakvog sličnog razloga) pokloni gratis ljetovanje u trajanju od desetak dana, po prilici vrijedno cca 263.000 kuna. Kad novinari to „iskopaju“ i pitaju me, ja se okomim na njih i uzvratim: „Pa što hoćete?! Nisam dobio lovu! Mrš marvo!“

Primjera bi moglo biti bezbroj, ali ne bih dalje.

Davor („domovine sin“) se do te mjere pravi nevješt da je to tragikomično. I uvredljivo za zdrav razum.

I nehotimice se sjetim pokojnog Miljenka Smoje, kad je u ono vrijeme „zlatnog doba komunizma“ jednom prigodom napisao:

„Ma nije meni krivo ća mi lažu, nego ća misle da im virujen“.

Eto, i uvjereni ljevičar Smoje je znao ponekad oplesti po svojim „drugovima“, što se Bernardiću i sličnim likovima ni u snu dogoditi ne može. Oni su zauzeti traženjem „ustaša“ i „fašista“ po Hrvatskoj (na vrata im dabogda došli – kad ih već toliko zovu).

I onda, dodaje još Davor („domovine sin“) gostujući na TV N1 (u emisiji „Novi Dan“):

„Cijeli sam život primao stipendije, mnogi u Hrvatskoj su primali različite stipendije, ali laž je da sam primio novac. Nisam primio niti kunu, niti lipu. Primio sam jedino znanje i znam da mi nije olakotna okolnost to što sam stekao znanje, a ne novac“.

(Vidi: https://kamenjar.com/bernardic-nisam-primio-novac-ne-mogu-ga-niti-vratiti/; stranica posjećena 11.11.2019.)

Ne znam u kojoj je školi to bilo i što je Bernardić završio, ali što se znanja tiče, mirne duše mogu reći da je tih 263.000 kuna bačen novac. Možda dečko ima neke skrivene talente, ali, bogme, ono što javno prezentira je blago rečeno – katastrofa. Uz sve to, toliko je mentalno ograničen i patijski usmjeren da mi je prosto nevjerojatno da mlad i obrazovan čovjek ima tako ozbiljan defekt.

Naš Davor („domovine sin“), cijeloga je života primao stipendije, kako sam kaže.

To zacijelo može značiti samo kako je bio ili jako važan državi i društvu, dakle, izuzetno talentirani učenik i student s vrhunskim ocjenama (genijalac koji je sve oko sebe bacao u sjenu – neka vrsta Einsteina), ili je iz nekog drugog razloga kroz cijelo vrijeme obrazovanja bio na državnim jaslama – recimo, kao pripadnik privilegirane, povlaštene kaste.

Koliko vidimo, genijalac zacijelo nije. Imate pravo pogađati (ako vam je baš do toga) zašto su mu državne jasle bile na usluzi.

Podsjetimo na kraju (ipak):

„Povjerenstvo za sukob interesa utvrdilo je da je Davor Bernardić povrijedio načelo transparentnog djelovanja iz Zakona o sprečavanju sukoba interesa, kada je 2014. prihvatio stipendiju visoke poslovne škole Cotrugli u iznosu od 263.000 kuna.“

(Vidi: isto – )

I sad ja pitam:

Kako to da je za Tomislava Karamarka bila dovoljna i sumnja da mu je supruga bila u eventualnom sukobu interesa i da ga se na temelju toga otjera s mjesta potpredsjednika Vlade i eliminira u mogućem dolasku na čelnu poziciju izvršne vlasti u državi, a naš se skojevac Davor Bernardić tako bahato i prepotentno izruguje i Povjerenstvu i javnosti i podcjenjuje inteligenciju svih nas?

Dakako da je moguće, kod nas je sve moguće kad su djeca komunizma u pitanju.

Hrvatska je posljednja oaza komunističko-staljnističkog mentaliteta u Europi.

Tko to ne zna ili ne vidi, ili je njihov ili mu nešto s glavom nije u redu.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Bruno Petković: Za Index ne dajem ništa! (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljiva snimka pojavila se na društvenim mrežama. Brunu Petkovića zaustavili su novinari i zatražili izjavu.

“Za koga?”, pitao je Petković, a novinari su se redom predstavili.

“Indexu ne dajem ništa. Oprostite. Nije ništa protiv tebe osobno”, odgovorio je Petković.

“Dobro, ali ja sam poslan ovdje, moram odraditi. Hoćeš mi reći razlog možda?”, viknuo je novinar dok je Petković išao prema autobusu, ali nije dobio odgovor.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

HAHAHAHAHAHA Unatoč 2 asistencije, potez dana Brune Petkovića. Svi za jednog, jedan za sve!!! Bravo dečki! 🔵 #samoDinamo

Objavu dijeli Gnk Dinamo Zagreb (@dinamozag)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari