Moja frizerka Mirjana i njezine curke u ponedjeljak rade u kockastim dresovima. OdluÄile su se tako urediti bez obzira na rezultat utakmice Hrvatska-Å panjolska i veÄ od Äetvrtka se tome vesele.
SjeÄaju se kako je to bilo prije tri godine na doÄeku āvatrenihā nakon osvojenog srebra u Rusiji. Bile su sasvim blizu onom autobusu sa Zlatkom DaliÄem i reprezentativcima, koji se āopkoljenā onom boljom Hrvatskom željnom uspjeha i pozitive, satima probijao od zagrebaÄke zraÄne luke do Trga bana JelaÄiÄa.
OÄekuju da Äe opet biti autobusa i doÄeka, ma dokle reprezentacija stigla. Sve da i izgube oni su veÄ meÄu najboljima, meÄu 16 najboljih nogometnih reprezentacija u Europi, nakon Å”to su prije tri godine bili drugi na svijetu i to prema vrlo mjerljivim pravilima u najpopularnijem sportu na svijetu i jednom od najunosnijih biznisa.
To nisu postigli zahvaljujuÄi partijskoj ili stranaÄkoj iskaznici niti intervencijom nekog politbiroa iz sjene, veÄ svojim talentom i radom, stalno provjeravanim, mjerenim i dokazivanim u najoÅ”trijoj svjetskoj konkurenciji. I to je uspjeh koji razumije i cijeni ona Hrvatska koja živi i radi bez partijsko-stranaÄkih knjižica, a osobito oni koji svoju egzistenciju grade i svoje uspjehe mjere i provjeravaju na svjetskom tržiÅ”tu, izvan dometa hrvatske dogovorne politike i jednako dogovorne ekonomije: od sportaÅ”a i znanstvenika do poduzetnika, lijeÄnika, studenata, radnika⦠To dobro osjeÄaju i cijene i Mirjana i njezine curke iz frizerskog salona, koje budu li morale, mogu veÄ sutra otiÄi u NjemaÄku, Belgiju ili Dansku, bez ikakva straha hoÄe li njihovo umijeÄe biti prepoznato.
Zato se ona pozitivna i otvorena Hrvatska veÄ oblaÄi u kockasto i veÄ slavi uspjeh. Jer, hrvatska nogometna reprezentacija, ograniÄena na kadrovski bazen od tri i pol milijuna stanovnika i neÅ”to iseljeniÅ”tva ravnopravno se nosi i u vrhu opstaje u konkurenciji s državama od 30 do 70 milijuna stanovnika, od kojih neke poput NjemaÄke imaju viÅ”e registriranih nogometaÅ”a nego Hrvatska stanovnika, druge poput Engleske, Francuske ili Portugala imaju u bivÅ”im kolonijama kadrovske bazene koji se mjere u stotinama milijuna ljudiā¦
UZALUDAN TRUD
A u disciplinama u kojima je veliÄina države nevažna, a važna je kvaliteta upravljanja ā poput standarda, konkurentnosti, korumpiranosti ā Hrvatska se u Europi najÄeÅ”Äe natjeÄe s Bugarskom za pretposljednje mjesto, a na svjetskoj je razini tradicionalno u donjem dijelu tablica.
I to je jedan od razloga zbog kojih uspjesi naÅ”ih nogometaÅ”a (i ne samo nogometaÅ”a) izazivaju oduÅ”evljenje one otvorene, spontane, pozitivne Hrvatske. No to je i jedan od razloga zbog kojih jedinstveni politiÄki selektori cjelokupne hrvatske politiÄke, institucionalne, sudbene, kulturne, medijske i najveÄeg dijela ekonomske elite baÅ” ne podnose hrvatsku nogometnu reprezentaciju. I silno se trude ne bi li je omalovažili i zaustavili: organizirali su im navijaÄke nerede u Milanu, crtali su im kukaste križeve na Poljudu, sakrili su poÄinitelje u oba sluÄaja, nastojali su ih destabilizirati sudskim procesima uoÄi svjetskog prvenstva u Rusiji, stupove reprezentacije ModriÄa i Lovrena medijski su prikazivali kao najveÄe kriminalce, prognozirali su im nakon srebra u Rusiji sigurni kraj, uoÄi i u poÄetku Eura Å”irili su priÄe o pravom ratu izmeÄu stare i nove generacije, svaki dan su smjenjivali izbornika DaliÄa i nalazili mu zamjenika, mjerili je li preblizu Boguā¦
I opet uzalud. DeÄki su proÅ”li kvalifikacije, opet se probudila ona pozitivna Hrvatska. Hrvatska nogometna reprezentacija uÄvrstila se kao najjaÄi hrvatski brend, jedan od najsnažnijih simbola nacionalnog okupljanja i identiteta.
Koliko sam puta devedesetih godina morala odgovarati na pitanja je li Hrvatska isto Å”to i ÄeÅ”ka ili GrÄka? Ili sluÅ”ati ā a to je u Jugoslaviji. Nakon svjetskog nogometnog prvenstva 1998. svi su i u Africi znali tko je āSukerā i da je to āKroejÅ”aā. Danas cijeli svijet zna tko je Luka ModriÄ, prepoznaju crveno-bijele kockice hrvatskog grba.
Mnogi znaju i da je mali Luka trenirao u Zadru pod granatama, da su mu Srbi ubili djeda, dolaze vidjeti njegovu staru kuÄuā¦. Nisam Äula da je itko ikada pitao: a tko vam je ona Å”armantna drugarica s petokrakom na glavi, Che Guevarom na prsima i zastavom komunistiÄke Jugoslavije nad glavom, koju smo viÄali ovih dana u svim medijima kako od Splita, preko Zagreba do Brezovice promovira āantifaÅ”izamā, pod simbolima Ratka MladiÄa i Veselina Å ljivanÄanina? Ona je maskota te stare jugo-komunistiÄke oligarhije koja je okupirala institucije i koja nas drži uvjerljivo na zaÄelju europske uspjeÅ”nosti u svim disciplinama u kojima bira i koje kontrolira.
āVatreniā pokazuju razliku. Pokazuju Å”to se može u okruženju u kojem je kompetencija kriterij izbora. Zato bez obzira na rezultat sljedeÄe utakmice za njih ne vrijede totalitarni kriteriji āu ime narodaā, veÄ kriteriji velikog ameriÄkog predsjednika i istinskog antifaÅ”ista Teodora Roosvelta: āZaslužan je Äovjek koji je doista na popriÅ”tu, Äije je lice obilježeno praÅ”inom i znojem i krvlju, koji srÄano ustraje, koji poznaje zanose, koji poznaje odanost, koji sebe troÅ”i za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikad neÄe i ne može biti s onim bijednim duÅ”ama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.ā
ViŔnja StareŔina / Slobodna Dalmacija
