Višnja Starešina: Lažni antifašisti ne podnose ‘vatrene‘

Moja frizerka Mirjana i njezine curke u ponedjeljak rade u kockastim dresovima. Odlučile su se tako urediti bez obzira na rezultat utakmice Hrvatska-Španjolska i već od četvrtka se tome vesele.

Sjećaju se kako je to bilo prije tri godine na dočeku “vatrenih” nakon osvojenog srebra u Rusiji. Bile su sasvim blizu onom autobusu sa Zlatkom Dalićem i reprezentativcima, koji se “opkoljen” onom boljom Hrvatskom željnom uspjeha i pozitive, satima probijao od zagrebačke zračne luke do Trga bana Jelačića.

Očekuju da će opet biti autobusa i dočeka, ma dokle reprezentacija stigla. Sve da i izgube oni su već među najboljima, među 16 najboljih nogometnih reprezentacija u Europi, nakon što su prije tri godine bili drugi na svijetu i to prema vrlo mjerljivim pravilima u najpopularnijem sportu na svijetu i jednom od najunosnijih biznisa.

To nisu postigli zahvaljujući partijskoj ili stranačkoj iskaznici niti intervencijom nekog politbiroa iz sjene, već svojim talentom i radom, stalno provjeravanim, mjerenim i dokazivanim u najoštrijoj svjetskoj konkurenciji. I to je uspjeh koji razumije i cijeni ona Hrvatska koja živi i radi bez partijsko-stranačkih knjižica, a osobito oni koji svoju egzistenciju grade i svoje uspjehe mjere i provjeravaju na svjetskom tržištu, izvan dometa hrvatske dogovorne politike i jednako dogovorne ekonomije: od sportaša i znanstvenika do poduzetnika, liječnika, studenata, radnika… To dobro osjećaju i cijene i Mirjana i njezine curke iz frizerskog salona, koje budu li morale, mogu već sutra otići u Njemačku, Belgiju ili Dansku, bez ikakva straha hoće li njihovo umijeće biti prepoznato.

Zato se ona pozitivna i otvorena Hrvatska već oblači u kockasto i već slavi uspjeh. Jer, hrvatska nogometna reprezentacija, ograničena na kadrovski bazen od tri i pol milijuna stanovnika i nešto iseljeništva ravnopravno se nosi i u vrhu opstaje u konkurenciji s državama od 30 do 70 milijuna stanovnika, od kojih neke poput Njemačke imaju više registriranih nogometaša nego Hrvatska stanovnika, druge poput Engleske, Francuske ili Portugala imaju u bivšim kolonijama kadrovske bazene koji se mjere u stotinama milijuna ljudi…

UZALUDAN TRUD

A u disciplinama u kojima je veličina države nevažna, a važna je kvaliteta upravljanja – poput standarda, konkurentnosti, korumpiranosti – Hrvatska se u Europi najčešće natječe s Bugarskom za pretposljednje mjesto, a na svjetskoj je razini tradicionalno u donjem dijelu tablica.

I to je jedan od razloga zbog kojih uspjesi naših nogometaša (i ne samo nogometaša) izazivaju oduševljenje one otvorene, spontane, pozitivne Hrvatske. No to je i jedan od razloga zbog kojih jedinstveni politički selektori cjelokupne hrvatske političke, institucionalne, sudbene, kulturne, medijske i najvećeg dijela ekonomske elite baš ne podnose hrvatsku nogometnu reprezentaciju. I silno se trude ne bi li je omalovažili i zaustavili: organizirali su im navijačke nerede u Milanu, crtali su im kukaste križeve na Poljudu, sakrili su počinitelje u oba slučaja, nastojali su ih destabilizirati sudskim procesima uoči svjetskog prvenstva u Rusiji, stupove reprezentacije Modrića i Lovrena medijski su prikazivali kao najveće kriminalce, prognozirali su im nakon srebra u Rusiji sigurni kraj, uoči i u početku Eura širili su priče o pravom ratu između stare i nove generacije, svaki dan su smjenjivali izbornika Dalića i nalazili mu zamjenika, mjerili je li preblizu Bogu…

I opet uzalud. Dečki su prošli kvalifikacije, opet se probudila ona pozitivna Hrvatska. Hrvatska nogometna reprezentacija učvrstila se kao najjači hrvatski brend, jedan od najsnažnijih simbola nacionalnog okupljanja i identiteta.

Koliko sam puta devedesetih godina morala odgovarati na pitanja je li Hrvatska isto što i Češka ili Grčka? Ili slušati – a to je u Jugoslaviji. Nakon svjetskog nogometnog prvenstva 1998. svi su i u Africi znali tko je “Suker“ i da je to “Kroejša“. Danas cijeli svijet zna tko je Luka Modrić, prepoznaju crveno-bijele kockice hrvatskog grba.

Mnogi znaju i da je mali Luka trenirao u Zadru pod granatama, da su mu Srbi ubili djeda, dolaze vidjeti njegovu staru kuću…. Nisam čula da je itko ikada pitao: a tko vam je ona šarmantna drugarica s petokrakom na glavi, Che Guevarom na prsima i zastavom komunističke Jugoslavije nad glavom, koju smo viđali ovih dana u svim medijima kako od Splita, preko Zagreba do Brezovice promovira “antifašizam“, pod simbolima Ratka Mladića i Veselina Šljivančanina? Ona je maskota te stare jugo-komunističke oligarhije koja je okupirala institucije i koja nas drži uvjerljivo na začelju europske uspješnosti u svim disciplinama u kojima bira i koje kontrolira.

“Vatreni” pokazuju razliku. Pokazuju što se može u okruženju u kojem je kompetencija kriterij izbora. Zato bez obzira na rezultat sljedeće utakmice za njih ne vrijede totalitarni kriteriji “u ime naroda“, već kriteriji velikog američkog predsjednika i istinskog antifašista Teodora Roosvelta: “Zaslužan je čovjek koji je doista na poprištu, čije je lice obilježeno prašinom i znojem i krvlju, koji srčano ustraje, koji poznaje zanose, koji poznaje odanost, koji sebe troši za vrijedan ideal. Njegovo mjesto nikad neće i ne može biti s onim bijednim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.”

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija