Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Nož zaboden u srce francuske sigurnosti

Objavljeno

na

FAH

Vijest je najprije glasila da je u sjedištu pariške policijske prefekture nožem izboden policajac, koji je potom umro. Reći da je zaklan ne bi bilo ni lijepo, niti politički korektno. Uz obavezno, uskoro opširnije…

Zna se što je danas prva asocijacija na vijest da je u nekoj od država zapadne Europe izboden policajac, vojnik, svećenik ili časna sestra. Asocira na islamski terorizam. Ali to nije politički korektno niti pomisliti. Pa smo zato uskoro opširnije saznali da je i taj ubojica nožem također bio policajac.

I onako usput, da nije zaklao samo jednog policajca, nego njih četvero, od kojih je jedna žena, dok je drugu ženu (samo) teško ranio. Ali smo u istom paketu još opširnije odmah doznali da je s njima imao neke nesporazume na poslu i da “ništa ne ukazuje na to da je riječ o terorističkom činu”. I još opširnije, doznali smo i da je taj lik s nožem M.H. (45) nagluh i zbog toga frustriran…

Priča je zapravo vodila k tome da je M.H. (45) zbog frustracije vlastitom nagluhošću došao u sukob s kolegama u policijskoj postaji. Pa je tako u vrijeme stanke za ručak odnekud isukao veliki kuhinjski nož, s kakvim obično državni službenici dolaze na posao, i krenuo u pohod, zaklao četvero, a petu je žrtvu uspio tek raniti. I tko zna dokle bi stigao da ga u dvorištu prefekture nije ugledala policijska straža kako s krvavim nožem prijeteći juri prema njima. I ubili su ga.

U sljedećem, još opširnijem krugu razvoja priče doznali smo da je Mickael H. (45) podrijetlom iz Martiniquea, da je šesnaest godina radio na održavanju informatičkog sustava u obavještajnoj upravi pariške policije, specijaliziranoj za borbu terorizma.

Ali smo doznali i da ubilačkom pohodu nije prethodio nikakav verbalni sukob s kolegama, kako nam je ranije sugerirano. I da je to učinio specijalnim keramičkim nožem, koji detektori oružja ne registriraju. Što upućuje na to da je napad bio brižno pripreman. Ali i dalje su iz upućenih policijskih izvora stizale informacije da M. H. nije imao nikakvih mrlja u prošlosti.

Zatvaranje očiju

Tek u trećem krugu širenja priče doznali smo da je prije godinu i pol Mickael H. prešao na islam. Ali da nam ne bi, politički nekorektno, na pamet pali islamistički motivi pokolja, odmah su prenesene riječi njegovih susjeda kako nije pokazivao elemente ekstremnog ponašanja, već je svaku večer mirno išao u džamiju, sa suprugom podrijetlom iz Magreba, pozdravljajući ljubazno sve susjede, muškarce i žene – bez razlike.

A kako bi se inače trebao ponašati islamistički “spavač” u srcu najpoznatije pariške obavještajne službe za borbu protiv terorizma na području grada i njegove okolice? Pustiti bradu, podrezati hlače, ženi obući burku i vikati po kvartu da je Alah najveći? No nakon svih tih proširenja priče, iz policijskih su izvora i dalje plasirali informacije da “u dosadašnjoj fazi istrage ništa ne podupire hipotezu radikalizacije”.

U ovom slučaju, takvo politički korektno zatvaranje očiju pred činjenicama i simptomima iznimno mogu donekle i razumjeti. I mogu se, također iznimno, složiti s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, koji je nakon posjeta prefekturi stanje nazvao “istinskom dramom”.

Jer kako reći naciji da se najpriprostiji napad, kakve obično radikalizirani “vukovi samotnjaci” izvode po ulicama i trgovima, ovaj put dogodio u samom srcu obavještajne službe za borbu protiv terorizma? I da je počinitelj šesnaest godina imao ulaz u informatički sustav obavještajne središnjice za antiterorizam, da je upravo zbog toga morao proći najstrože obavještajne provjere i biti valjda pod stalnim sustavom nadzora? Da se sve to dogodilo dan nakon velikog prosvjeda policajaca, nezadovoljnih vlastitom sigurnošću? Da je taj prosvjed bio potaknut i crnim nizom napada islamskih radikala na policiju u Francuskoj, kao i općim stanjem u sigurnosnom sektoru?

I sasvim simbolično, napad se dogodio godinu dana nakon ostavke Gerarda Collomba, bivšeg ministra policije i bivšeg političkog mentora Emmanuela Macrona, koji je i morao otići zbog lošeg stanja u sigurnosnom sektoru. A nakon odlaska je, upozoravajući na to da je francuski sigurnosni sustav pred pucanjem, izgovorio zloguko proročanstvo: “Danas živimo jedni pokraj drugih. Ali danas vam kažem: bojim se da ćemo sutra živjeti jedni nasuprot drugih.”

Nije lako priznati terorizam u središtu vlastite antiterorističke službe. Bez obzira na to kako će na kraju javno okarakterizirati napad, francuski sigurnosni sustav njime je duboko uzdrman i ranjen i za nijansu nesigurniji nego u trenutku Collombove ostavke. U međuvremenu je na čudnovat način izgorjela Notre-Dame, u samom susjedstvu prefekture. Francuski predsjednik Macron se u istom razdoblju osobito angažirao spašavanjem Amazonije i širenjem svojih globalističkih vizija na cijeli EU.

Moje je pitanje: a zašto bismo mi to trebali slijediti globalističke političke putove propadanja? Tim više što imamo dovoljno i vlastitih velikih vođa, koji vode u istom smjeru.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari