Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Nož zaboden u srce francuske sigurnosti

Objavljeno

na

FAH

Vijest je najprije glasila da je u sjedištu pariške policijske prefekture nožem izboden policajac, koji je potom umro. Reći da je zaklan ne bi bilo ni lijepo, niti politički korektno. Uz obavezno, uskoro opširnije…

Zna se što je danas prva asocijacija na vijest da je u nekoj od država zapadne Europe izboden policajac, vojnik, svećenik ili časna sestra. Asocira na islamski terorizam. Ali to nije politički korektno niti pomisliti. Pa smo zato uskoro opširnije saznali da je i taj ubojica nožem također bio policajac.

I onako usput, da nije zaklao samo jednog policajca, nego njih četvero, od kojih je jedna žena, dok je drugu ženu (samo) teško ranio. Ali smo u istom paketu još opširnije odmah doznali da je s njima imao neke nesporazume na poslu i da “ništa ne ukazuje na to da je riječ o terorističkom činu”. I još opširnije, doznali smo i da je taj lik s nožem M.H. (45) nagluh i zbog toga frustriran…

Priča je zapravo vodila k tome da je M.H. (45) zbog frustracije vlastitom nagluhošću došao u sukob s kolegama u policijskoj postaji. Pa je tako u vrijeme stanke za ručak odnekud isukao veliki kuhinjski nož, s kakvim obično državni službenici dolaze na posao, i krenuo u pohod, zaklao četvero, a petu je žrtvu uspio tek raniti. I tko zna dokle bi stigao da ga u dvorištu prefekture nije ugledala policijska straža kako s krvavim nožem prijeteći juri prema njima. I ubili su ga.

U sljedećem, još opširnijem krugu razvoja priče doznali smo da je Mickael H. (45) podrijetlom iz Martiniquea, da je šesnaest godina radio na održavanju informatičkog sustava u obavještajnoj upravi pariške policije, specijaliziranoj za borbu terorizma.

Ali smo doznali i da ubilačkom pohodu nije prethodio nikakav verbalni sukob s kolegama, kako nam je ranije sugerirano. I da je to učinio specijalnim keramičkim nožem, koji detektori oružja ne registriraju. Što upućuje na to da je napad bio brižno pripreman. Ali i dalje su iz upućenih policijskih izvora stizale informacije da M. H. nije imao nikakvih mrlja u prošlosti.

Zatvaranje očiju

Tek u trećem krugu širenja priče doznali smo da je prije godinu i pol Mickael H. prešao na islam. Ali da nam ne bi, politički nekorektno, na pamet pali islamistički motivi pokolja, odmah su prenesene riječi njegovih susjeda kako nije pokazivao elemente ekstremnog ponašanja, već je svaku večer mirno išao u džamiju, sa suprugom podrijetlom iz Magreba, pozdravljajući ljubazno sve susjede, muškarce i žene – bez razlike.

A kako bi se inače trebao ponašati islamistički “spavač” u srcu najpoznatije pariške obavještajne službe za borbu protiv terorizma na području grada i njegove okolice? Pustiti bradu, podrezati hlače, ženi obući burku i vikati po kvartu da je Alah najveći? No nakon svih tih proširenja priče, iz policijskih su izvora i dalje plasirali informacije da “u dosadašnjoj fazi istrage ništa ne podupire hipotezu radikalizacije”.

U ovom slučaju, takvo politički korektno zatvaranje očiju pred činjenicama i simptomima iznimno mogu donekle i razumjeti. I mogu se, također iznimno, složiti s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, koji je nakon posjeta prefekturi stanje nazvao “istinskom dramom”.

Jer kako reći naciji da se najpriprostiji napad, kakve obično radikalizirani “vukovi samotnjaci” izvode po ulicama i trgovima, ovaj put dogodio u samom srcu obavještajne službe za borbu protiv terorizma? I da je počinitelj šesnaest godina imao ulaz u informatički sustav obavještajne središnjice za antiterorizam, da je upravo zbog toga morao proći najstrože obavještajne provjere i biti valjda pod stalnim sustavom nadzora? Da se sve to dogodilo dan nakon velikog prosvjeda policajaca, nezadovoljnih vlastitom sigurnošću? Da je taj prosvjed bio potaknut i crnim nizom napada islamskih radikala na policiju u Francuskoj, kao i općim stanjem u sigurnosnom sektoru?

I sasvim simbolično, napad se dogodio godinu dana nakon ostavke Gerarda Collomba, bivšeg ministra policije i bivšeg političkog mentora Emmanuela Macrona, koji je i morao otići zbog lošeg stanja u sigurnosnom sektoru. A nakon odlaska je, upozoravajući na to da je francuski sigurnosni sustav pred pucanjem, izgovorio zloguko proročanstvo: “Danas živimo jedni pokraj drugih. Ali danas vam kažem: bojim se da ćemo sutra živjeti jedni nasuprot drugih.”

Nije lako priznati terorizam u središtu vlastite antiterorističke službe. Bez obzira na to kako će na kraju javno okarakterizirati napad, francuski sigurnosni sustav njime je duboko uzdrman i ranjen i za nijansu nesigurniji nego u trenutku Collombove ostavke. U međuvremenu je na čudnovat način izgorjela Notre-Dame, u samom susjedstvu prefekture. Francuski predsjednik Macron se u istom razdoblju osobito angažirao spašavanjem Amazonije i širenjem svojih globalističkih vizija na cijeli EU.

Moje je pitanje: a zašto bismo mi to trebali slijediti globalističke političke putove propadanja? Tim više što imamo dovoljno i vlastitih velikih vođa, koji vode u istom smjeru.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Putin protiv Europskog parlamenta i naši ‘vladeki’

Objavljeno

na

Objavio

Vladimir Putin se ovih dana ponovno javno ljuti na rezoluciju Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja (usvojena 19. rujna ove godine) koja uz nacizam i fašizam i komunizam izrijekom deklarira kao totalitarni sustav. I obvezuje države članice EU-a da istražuju kršenja ljudskih prava u vrijeme komunističkih režima, kažnjavaju zločine i njeguju sjećanje.

Kako se drug Putin javno ne bavi efemernim temama, razumno je upitati se što ga to navodi da u ovo adventsko vrijeme, sa zasjedanja odbora “Pobjeda”, koji koordinira obilježavanje 75. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, ponovno oštro proziva Europu i jednu po političkom utjecaju uistinu skromnu instituciju poput Europskog parlamenta, za iskrivljavanje povijesne istine. Predbacuje EP-u da “faktički izjednačava nacističke agresore i Sovjetski Savez”.

Drugu Vladu to toliko smeta i ljuti. A u toj Europskoj uniji, čiji je parlament izglasao spomenutu rezoluciju, osobito u nekim njezinim dijelovima poput Hrvatske, rezolucija zbog koje bjesni šef Kremlja ostala je prešućena, gotovo neprimijećena. Kao da je se sami zastupnici srame. Kao da ona nije bila rezultat velike koalicijske akcije pučana i socijalista-socijaldemokrata. I svi hrvatski HDZ-ovci i SDP-ovci u europskom parlamentu za nju su podigli ruku. A ništa se ne hvale. Kao da su je izglasali zabunom. Ta šutnja hrvatskih europskih parlamentaraca, za nas je jednako zanimljiva kao i ljutnja druga Putina.

Današnja razina europske spoznaje o totalitarnoj prirodi komunističkih režima nažalost je takva da više znamo o razlozima ljutnje druga Vlade, nego o razlozima vlastite šutnje. Osobito hrvatske šutnje.

Još ljetos sam u jednoj kolumni pisala o knjizi “Taj dugi mamurluk” britanskog autora Shauna Walkera, koji skicira mit na kojem Putin gradi svoju Novu Rusiju. Prema Walkerovim opservacijama, Putin je odlučio od Rusije ponovo napraviti “državu prvog reda” gradeći naraciju o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ta naracija predstavlja Staljinov Sovjetski Savez kao velikog osloboditelja Europe 1945., a ne kao Hitlerova saveznika u podjeli Europe na njemačku (nacističku) i sovjetsku (komunističku) sferu, sporazumom o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, uoči Hitlerova napada na Poljsku 1939. I zanemaruje da je nakon velike pobjede nad Hitlerovom Njemačkom 1945. Staljinov Sovjetski Savez nametnuo totalitarni komunistički poredak cijeloj toj “oslobođenoj” istočnoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi, obilježen masovnim zločinima protiv političkih protivnika i masovnim kršenjima ljudskih prava. Tek 45 godina poslije, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, države prisilno uvedene u istočni blok oslobođene su tog crvenog totalitarizma. Uključujući i Hrvatsku, nakon raspada komunističke Jugoslavije.

Naracija o velikoj ruskoj pobjedi, o ruskom oslobađanju Europe od nacizma, na političkom je planu Putinu jednako važno oružje koliko su mu plin i nafta važni na energetskom i širem ekonomskom planu. A svi koji izraze protivljenje ili tek rezerve prema toj naraciji su protivnici antifašizma, povijesni revizionisti ili fašisti glavom i brkom. I već više od desetljeća, vrlo sustavno, infiltracijom u europske politike i medije, ojačan dovođenjem europskih država u energetsku ovisnost o Rusiji, Vladimir Putin antifašistički “lustrira” Europu, po mjeri velikoruskoga političkog projekta, na mitu o velikoj pobjedi i oslobađanju Europe.

Rezolucija Europskog parlamenta ruši taj mit. Čak štoviše, izrijekom je stavila komunizam uz bok fašizmu i nacizmu i obvezala je države članice da istražuju zločine komunizma, kršenje ljudskih prava i na tome grade europsko sjećanje. Zato mene zapravo ne čudi Putinova ljutnja. Možda i nesvjesno, EP je pogodio srž.

No ne čudi me ni europska šutnja. Osobito me ne čudi hrvatska šutnja. Za onaj zapadni dio Europe, koji je imao sreću da ga od nacizma ne oslobodi sovjetska Crvena armija, priča o komunizmu završila je s krajem hladnog rata. Ni prije o njemu nisu mnogo znali, a europski su ljevičari dugo gajili i simpatije prema sovjetskom, a osobito prema jugoslovenskom komunističkom modelu.

U bivšim komunističkim državama pak utjecaj starih partijskih struktura nikada nije prestao. U lustriranoj Poljskoj on se zadržao tek u financijskoj domeni. U nelustriranoj Hrvatskoj i država i društvo i ekonomija su doslovce zarobljenici starih komunističkih struktura i njihovih potomaka. I hrvatski SDP i hrvatski HDZ su u Hrvatskoj činili i čine sve da spase komunizam od totalitarnog atributa.

Posljednji je primjer čuveno Plenkovićevo vijeće za suočavanje s nedemokratskim režimima, osnovano s ciljem da ekskulpira komunizam, na premisama potpuno oprečnim onima iz rezolucije EP-a, a sukladnim Putinovoj naraciji. SDP to čini i bez posebnih vijeća. U sljedećoj godini priča o razlici između (istočne) Pobjede i (zapadne) Slobode u Europi će se izvjesno zaoštravati. Vladimir Putin poručuje da je spreman. A izgleda da su i hrvatski politički starosjedioci spremni. U Bruxellesu glasuju kao Žakovi, a u Zagrebu rade kao Vladeki.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Putin osudio stajalište Europskog parlamenta o paktu Molotov-Ribbentrop

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Tuđmanov projekt nije završen

Objavljeno

na

Objavio

Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.

Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se redi da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije.

Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«

Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.

Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda.

Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.

Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31 svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja, ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«

Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Kardinal Bozanić: U jedinstvenom zajedništvu hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari