Medijski linč Vlatke Vukelić pokazuje dvostruke kriterije hrvatskih medija

Ivan Pletikos analizira slučaj Vlatke Vukelić koji je ponovno otvorio pitanje granice između javnog interesa i privatnosti. Pletikos upozorava da stvarni problem nije u tome što je Vukelić kao mlada žena pozirala za erotski časopis, već u načinu na koji se taj čin danas koristi – kao oružje političkog i medijskog linča usmjerenog protiv konzervativnih javnih osoba:

Ovo pišem svim moralistima i moralizatorima!

1. Fotografiranje za Playboy nije nezakonito

Poziranje za erotski časopis samo po sebi nije protuzakonito, pogotovo ako je osoba punoljetna i dala pristanak. Dakle, čitav “čin” iz mladosti Vlatke Vukelić nije bio protuzakonit niti je ikoga oštetio.
Problem nastaje tek kad se ti materijali naknadno koriste — u ovom slučaju desetljećima kasnije — da bi se nekome politički ili društveno naštetilo. To otvara pitanje zlouporabe privatnosti.

2. Privatnost i javni interes

Prema hrvatskom i europskom pravu (čl. 8. Europske konvencije o ljudskim pravima), pravo na privatnost uključuje zaštitu osobnih fotografija, tjelesnih obilježja (npr. tetovaža) i privatnih odluka, osobito ako ne postoji javni interes koji bi opravdao objavu.
U ovom slučaju:
Vlatka Vukelić nije bila javna osoba u vrijeme kad su nastale fotografije.
Sam čin poziranja nema veze s njezinim sadašnjim radom ni s obnašanjem javne dužnosti.
Stoga se teško može opravdati tvrdnja da je riječ o “javnom interesu”.
Ako mediji objavljuju detalje o tetovažama ili fizičkim osobinama kao “dokaze”, to vrlo lako može predstavljati povredu privatnosti i čak klevetu, ako nemaju čvrste dokaze i jasno opravdanje javnim interesom.

3. Sudska dimenzija

Sud je, prema dostupnim informacijama, ranije presudio da su neke od fotografija autentične, ali to ne znači da ih je time učinio javnim dokumentima. One su bile dio dokaznog materijala, a ne sadržaj za javnu objavu.
Dakle, novinari koji sada kopaju po starim spisima i “prenose” iz njih riskiraju da prijeđu (a zapravo su već u naravi prešli) granicu etičkog novinarstva.

4. Što je stvarni problem?

Ne sama činjenica da je netko pozirao, nego kako se ta činjenica danas koristi — politički, senzacionalistički i često bez poštovanja dostojanstva osobe. Drugim riječima, afera više govori o stanju hrvatskih medija i granici između informiranja i moraliziranja, nego o samom sadržaju fotografija.
Ipak bitno je to što je Vlatka Vukelić javno percipirana kao “desničarka”, a kako znamo protiv takve diskvalifikacije sve je u našim medijima dozvoljeno! To ključno za razumijevanje ne samo slučaja Vlatke Vukelić, nego i šireg fenomena političke pristranosti u hrvatskom medijskom prostoru.
Ponavljam da se slučajno ne bi zaboravilo još jednom: činjenica jest da je danas Vlatka Vukelić javna osoba. I to obilježena kao desničarka (čak i članica “ekstremno desnog” DP-a) što je za naš medijski prostor “poena proxima morti” (kazna blizu smrti u rimskom pravu) jer znamo da je “protiv desničara je sve dopušteno” — to je realna, ne percepcija već činjenica naših medija kao oblikovatelja javnosti, potkrijepljena analizama o selektivnoj medijskoj etici i dvostrukim kriterijima u tretiranju javnih osoba. Pogledajmo to malo dublje:

1. Hrvatski medijski prostor jest ideološki asimetričan

Velika većina mainstream medija u Hrvatskoj (npr. Jutarnji list, Index.hr, Telegram, tportal, pa i dio HRT-a) ideološki je “lijevo-liberalno” (ja to prevodim jugonacionalistički) orijentiran. To nije samo stvar dojma — istraživanja o vlasničkim strukturama, odabiru tema i jeziku izvještavanja (npr. Fakultet političkih znanosti, 2021.) potvrđuju taj trend.
Zbog toga “desne” javne osobe (konzervativci, domoljubni aktivisti, vjernici, branitelji itd.) češće su mete negativnih interpretacija i moralnih diskvalifikacija, dok se prema “lijevim” akterima češće primjenjuje blaži ton, pa čak i opravdavanje grešaka u privatnom životu.

2. Mehanizam “moralnog razotkrivanja”

Kad je netko javno svrstavan u “desni spektar”, mediji često pokušavaju “demaskirati” navodnu dvoličnost – tražeći bilo kakve stare slike, izjave ili propuste koji bi pokazali “da nije onakav kakvim se prikazuje”.
To je tipična diskvalifikacijska taktika, ne s ciljem informiranja, nego rušenja vjerodostojnosti kroz moralni udarac.
U slučaju Vukelić: poanta nije bila dokazati da je nešto nezakonito, nego uspostaviti kontrast između konzervativnih vrijednosti koje navodno zastupa i erotskih fotografija iz prošlosti.

3. Problem dvostrukih kriterija

Isti bi čin (npr. Playboy fotosession, mladenačka greška, privatna poruka) bio medijski interpretiran posve drugačije:
– Ako je riječ o lijevo-liberalnoj osobi → “mladenačka epizoda”, “empowerment”, “hrabrost”.
-Ako je riječ o konzervativnoj osobi → “licemjerje”, “moralni pad”, “neautentičnost”.
To je klasičan primjer medijske selektivnosti — ne odlučuje činjenica, nego ideološki kontekst.

4. Posljedica za društvo

Takva pristranost dugoročno razara povjerenje u novinarstvo i produbljuje političku polarizaciju.
Kada novinarstvo prestane biti neutralan promatrač, a postane oruđe moralnog obračuna, ono gubi svoju javnu funkciju i pretvara se u aktivizam pod krinkom informiranja.
Dakle — da, činjenica da je Vlatka Vukelić javno označena kao “desničarka” itekako je utjecala na način na koji se afera medijski oblikuje. Da je riječ o osobi lijeve orijentacije, vrlo je vjerojatno da bi ton izvještavanja bio znatno drugačiji i isti čin bi se tretirao kao hrabrost i moralna vrijednost.
Od pornografije koje su objavili tabloidi 24 sata i Telegram izabrao sam ovu telegramovu koja je pravi politički hardcore, jer spajaju lijepo lice Vlatke i dječja kozaračka lica. Rekao bih im da se srame, ali sram je njima nepoznat …

Ivan Pletikos

-->