Connect with us

Religija i Vjera

Vratimo adventu njegov izvorni sjaj i smisao

Published

on

Adventska zvijezda

Došašće ili advent (lat. adventus = dolazak) je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak crkvene godine. U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije. U došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću. U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi. U pojedinim krajevima u različito vrijeme počinju prave priprave za Božić. U nekim krajevima BIH, gdje žive Hrvati, priprema počinje već na dan sv. Katarine Aleksandrijske 25. studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava uz što postoji i izreka: “Sveta Kata zatvara vrata”.

Dvojaka priprava

U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.

Zornice

U došašću su svakog jutra, zornice puku omiljene rane mise, koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne na misu u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.

Post u došašću

Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom, naređujući post u 3 dana svakog tjedna, od 11. studenog do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično korizmi, izvorno se nazivalo – “Četrdesetdnevni post sv. Martina”. Liturgijska čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena.

Sveti Grgur Veliki

U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme došašća. Makar se i danas, na razdoblje došašća gleda kao na vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbâ. Vrijeme došašća Rimske liturgije, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme radosti i iščekivanja. Liturgija došašća ostala je nepromijenjena sve do Drugoga vatikanskog sabora, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog vremena i vremena došašća.

Starozavjetno došašće

Prema kršćanskom vjerovanju, ljudska povijest krenula je tragičnim putem od prvih ljudi, koji su krenuli putem zla i otuđenja od Boga i čovjeka. Takvom otuđenom čovjeku, spasenje nije moglo doći od njega samoga ili od svijeta. Zbog toga je Bog intervenirao i došao je otuđenom čovjeku obećavši mu spasenje i pobjedu nad zlom. Starozavjetno vrijeme bilo je vrijeme iščekivanja i to je bilo prvo došašće. Vjernici u vrijeme Staroga zavjeta su čeznuli za Bogom i spasenjem. Proroci su u Starom zavjetu navješćivali Isusovo rođenje. Tako u Drugoj knjizi o Samuelu, prorok Natan naviješta kralju Davidu, da će se Spasitelj roditi iz njegove loze: “Podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela i utvrdit ću njegovo kraljevstvo.” (2. Sam. 7, 12). Prorok Izaija navijestio je Isusovo rođenje: “Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz. 7, 14). Prorok Mihej navijestio je, da će se Isus roditi u Betlehemu: “A ti Betleheme, Efrato, najmanji među kraljevstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.” (Mih. 5, 1).

Liturgija došašća

U došašću se posebno čitaju misna čitanja vezana uz proroka Izaiju, sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju. Izaija je prorok nade, najveći prorok mesijanskih nada i iščekivanja. Sv. Ivan Krstitelj je preteča Isusova dolaska i priprema narod za Isusovo djelovanje te je poveznica između Staroga i Novoga Zavjeta. Marija je treća velika osoba vremena došašća. Ona je posljednja karika u nizu vjernika, koji su čeznuli za Božjim dolaskom i spasenjem te pravi primjer budnosti i uzor spremnosti za susret s Isusom. U srcu došašća slavi se njen blagdan Bezgrešnog začeća. U tjednima prije Božića, vjernici se pripremaju za Isusov dolazak, slično kao što je sv. Ivan Krstitelj pripremao svoje sunarodnjake za Isusovo javno djelovanje. On je glas koji viče u Judejskoj pustinji: “Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze” (Lk. 3, 4). Poticao je ljude, da se promijene, obrate i pripreme za Kraljevstvo Božje. Misna liturgija običnih dana u došašću bitno je obogaćena, nakon liturgijske obnove. Dok prije nije bilo misnih obrazaca došašća, sada ponajprije svaki dan drugog dijela došašća od 17. do 24. prosinca, ima svoje vlastite misne obrasce. Posebno su obogaćeni uvođenjem glasovitih antifona iz časoslova. Ima ih 7, po jedna za svaki dan od 17. do 23. prosinca. U antifonama se nalaze kratki sažeci svih onih starozavjetnih proročkih i drugih tekstova koji su naviještali budućeg Mesiju. Opisivali njegovu ulogu, poslanje i funkciju, te mu pripremali put. Isus je to sve ispunio.

Zornice i adventske pjesme

U vrijeme došašća, služe se u župnim crkvama rane jutarnje sv. mise – zornice, koje su vrlo raširene u hrvatskom vjerničkom puku, pogotovo u sjevernim krajevima. Obično se služe u 6 ili 7 sati ujutro, u ranu zoru. One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić, ali i na konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, da ne izgube vječni život. U došašću su svakog jutra zornice puku omiljene rane mise koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Hrvatske adventske pjesme imaju marijansko obilježje, pjevaju se i na zornicama. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju”, “Visom leteć ptice male”. U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike, da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje štovanje Blažene Djevice Marije.

Adventski vijenac

Četiri zapaljene svijeće na adventskom vijencu označavaju posljednju nedjelju došašća. U antičko doba vijenac je bio simbol pobjede. I adventski je vijenac simbol borbe čovjeka kršćanina protiv životnoga mraka. Plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti. Lišće božikovine podsjeća na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat. Čine ga dva temeljna simbola: krug i svijeće, odnosno svjetlo. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno su crvene ili bijele boje, upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska, i jedna ružičasta koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća znak je približavanja Božića.

Adventska svijeća

Običaji vezani za adventsku svijeću, najvjerojatnije su nastali u Njemačkoj te se proširili u druge europske zemlje, prvenstveno u protestantskim zajednicama. Češće se može vidjeti u kućanstvima, nego u crkvenim prostorima. Postepeno gori svaki dan u prosincu, čime se iskazuje iščekivanje Božića te simbolički pokazuje koliko još ima dana do Božića. U nekim se kućanstvima adventska svijeća dodatno ukrasi zimzelenim grančicama i božićnim ukrasima, sa svijećom u sredini. Obično se pali prije zajedničke obiteljske večere.

Adventski spomendani

Sveta Barbara

Na dan sv. Barbare 4. prosinca, u pojedinim hrvatskim krajevima postoje razni običaji. Najvažniji je običaj sijanja pšenice. U nekim krajevima pšenica se sije kasnije na dan sv. Lucije (13. prosinca). Običaj sijanja pšenice seže porijeklo od starodrevnih kultova prizivanja dobre ljetine. Time se provjerava klijavost pšenice i procjenjuje kakva će biti ljetina sljedeće godine. Susjedi se posjećuju i procjenjuju čija je pšenica gušća, viša, bujnija i zelenija. Vjeruje se, da je to znak da će sljedeća godina biti rodna i uspješna. Kada pšenica naraste, oko nje se veže vrpca od hrvatske trobojnice. U Slavoniji su na dan sv. Barbare počinjali božićni ophodi. Susjedi dolaze jedni drugima i govore: “Hvaljen Isus! Čestitam vam sv. Barbaru! Rodilo vam se, telilo se, ždrebilo se, prasilo se, jagnjilo se, macilo se i leglo se! Živi i zdravi bili!” Ukućani odgovaraju: “Živ i zdrav i ti bio!” Tada domaćin donese domaću slavonsku kobasicu, da se počaste.

Sveta Lucija

Procesija na Dan svete Lucije

Na dan sv. Lucije, 13. prosinca, brojni su običaji širom Hrvatske. Do Božića je ostalo još 12 dana. U Slavoniji postoji običaj promatranja vremena svaki dan do Božića. Svaki od tih 12 dana predstavlja jedan mjesec sljedeće godine. Ako je vrijeme sunčano ili maglovito, ili kišovito, vjeruje se da će takvo vrijeme biti taj pojedini mjesec u sljedećoj godini, kojeg predstavlja pojedini dan od sv. Lucije do Božića. Na sv. Luciju, djevojke upisuju imena 11 momaka na papiriće, a jedan ostave praznim. Svaki dan vade jedan papirić i spale ga. Vjeruju, da je ime koje posljednje ostane – ime momka za kojeg će se udati. A ako je posljednji papirić prazan, sljedeće godine se neće udati. U nekim sjeverozapadnim krajevima u zemlju se stavi 12 komadića crvenog luka. Poslije se po vlažnosti, procjenjuje kakvi će biti mjeseci u sljedećoj godini. Na Svetu Luciju sijala se božićna pšenica kao simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Samim svojim izgledom davala je zelenilo i nadu usred zime i snijega, a služila je i kao blagoslov ljetine istodobno ukrašavajući domove. Isti običaj postoji i u Italiji i Portugalu, ali nije toliko raširen. Pšenica bi rasla sve do Božića, kada bi se uredila. Često bi se ukrasila hrvatskim bojama, crveno-bijelo-plavom trobojnicom, a katkad se unutar nje stavljala jabuka ili pak svijeća. Što je pšenica bila gušća i zelenija, vjerovalo se da će biti bolja ljetina naredne godine. Poslije božićnih blagdana pšenicu se davalo pticama, da se taj sveti dio Božića ne bi uništio. Budući, da je sv. Lucija zaštitnica očiju postoje i običaji vezani za to. Taj dan štede se oči pa se ne rade ručni radovi u okolici Zagreba, kod Hrvata u Bosni i bačkih Bunjevaca. Postoje i pohodi djevojaka omotanih u bijele plahte s nožem i tanjurom i dva oka neke od domaćih životinja. Sveta Lucija često se prikazuje na slikama na taj način, jer se vjeruje da je ostala bez očiju.

Vratimo adventu njegov izvorni sjaj i smisao

Komercijalizacija svega i svačega, ponekad u krivom pravcu odvede i vjerske spomendane, liturgijska vremena i blagdane. Prošle sam godine doživio i vidio na televiziji, negdje iza Nove godine kako na novinarsko pitanje o adventu odgovara Predsjednica jedne Turističke zajednice u Istri. Rekla je doslovno: „ Mi ćemo advent produljiti sve do kraja siječnja“. Tragikomično! Tko si ti da ćeš produljiti advent koji je završio na Badnjak? Mislim da se u turističkim zajednicama ljudi vezano uz advent i Božić ne snalaze, ne posjeduju dovoljno vjerskog znanja. Žive u neznanju i neinventivni su. Prvi dan iza Božića počinje božićno liturgijsko vrijeme. Nema više govora o adventu. On je minuo, završio na Badnjak. Ako su već javna događanja na trgovima, u pojedinim mjestima, gradovima i dalje atraktivna, onda ih treba inventivno i mudro po svemu prebaciti u božićni ciklus. Čudim se kako to nije palo još nikome na pamet. Recimo! Vrijeme po Božiću do Krštenja Gospodinova moglo bi poslužiti kao velika izložba različitih rukom rađenih jaslica na javnom gradskom  prostoru. U gradovima bi trebalo malo više mašte, i u turističku ponudu ubaciti štandove na kojima bi bile izložene jaslice na prodaju. To bi bilo pravo bogatstvo. Javna okupljanja i neizbježni konzumerizam je bio vezan za advent. A iza Božića mogu se posjetitelji  prebaciti u božićna događanja. To je bolje rješenje od onog neobičnog i neinventivnog: „ Produžit ćemo advent do kraja siječnja.“ Ma, tko si ti da ćeš produžiti nešto što je minulo? Dakako da osim konzumerizma u došašću jesu bitne zornice kao post, kao odricanje, uskraćivanje spavanja, žrtva na neku osobnu nakanu. Ne zaboravimo na adventske uzore svakog iščekivanja: Izaija,  Ivan Krstitelj i Blažena Djevica Marija. Ali valja znati pametno proslaviti spomendane na svetu Barbaru i svetu Luciju. Na dvije mučenice Katoličke crkve. Njihovi životopisi su pokazatelj da se u Crkvi, obitelji i pojedincu, nešto novo i lijepo rađa s mukom, sa križem.  Pa, i sam Božić, Isusovo rođenje u čudnim, skromnim okolnostima je poticaj da razmislimo duboko duhovno o Isusu koji ulazi u ovaj svijet rođenjem u siromaštvu. Vratimo duh, dušu adventu i božićnom vremenu. Jer su ta liturgijska vremena duhovno prebogata, da ih osiromašimo svojom bezidejnošću i pukim konzumerizmom.

Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari