“Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od Pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.”
Piše, Kazimir Mikašek-Kazo,-politički analitičar
Već godinama u Donjoj Gradini na bosanskohercegovačkoj obali Save, Milorad Dodik i vlasti Republike Srpske organiziraju obilježavanje svog dana sjećanja na žrtve ustaških zločina u logoru Jasenovac. Skup je i ovaj put trebao imati međunarodni karakter, no nitko od čelnika, ili poznatih osoba iz međunarodne zajednice nije se odazvao, vjerojatno zbog činjenice da se ovaj skup u pravilu koristi za širenje međunacionalne mržnje i širenje političke netrpeljivosti između Srba i Hrvata.
Srbi tvrde da su na području Donje Gradine ustaše provodile masovna pogubljenja zatočenih logoraša. Prema podacima Javne ustanove spomen područje Jasenovac, na tom je području potvrđeno postojanje 105 masovnih grobnica s tijelima žrtava na površini od oko 10 tisuća četvornih metara dok su naknadno pronađene još 22 masovne grobnice čija površina nije precizno utvrđena.
Međutim, nikada niti jedna od tih grobnica nije ekshumirana kako bi se materijalno pomoću posmrtnih ostataka dokazalo postojanje masovnih zločina. Kosti su čini se nestale pod Goldsteinovim drobilicama?
Logor Jasenovac osnovan je potkraj kolovoza 1941. godine i djelovao je sve do 22. travnja 1945. godine kada se posljednja skupina preživjelih logoraša odlučila na proboj. Znači bio je aktivan oko tisuću dana! Vučić, Dodik i srpski historiografi i nadalje tvrde da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi od toga 500 000 Srba, što bi jednostavnom matematikom značilo da su ustaše tisuću dana dnevno ubijale oko 700 ljudi.
Kapacitet logora bio je oko 2000 ljudi tako da ispada da se logor praznio svaka tri dana i ponovo punio da bi se moglo kontinuirano ubijati. U ovakvu nemoguću misiju vjeruje samo paranoidni Vučić i njegovi velikosrpski sljedbenici koji se hrane širenjem mržnje prema Hrvatima, jer čini se da ih samo mržnja koja služi za homogenizaciju biračkog tijela održava na vlasti.
Aleksandar Vučić tvrdi kako je „izložen silovitim pritiscima sa Zapada usmjerenim na njegovo rušenje s vlasti, te je najavio kako će se tome odlučno oduprijeti, a neizravne kritike ponovo je uputio i Hrvatskoj i to stoga što ne može doći u Jasenovac“.
To što mu je Plenković onemogućio privatni „dernek“ u Jasenovcu, ne znači da mu je zabranjen dolazak, ali pristojan posjet u okviru službenog komemorativnog protokola, a ne kada se njemu prohtije za njegove osobne političke potrebe i to na temelju čistih povijesnih falsifikata koje želi pretvoriti u istinu stvarajući vječnu krivnju hrvatskog naroda za nešto što se nije nikada dogodilo i za nešto za što današnja Hrvatska ne može nikako biti odgovorna. Prije toga potrebno je odreći se mita o 700 000 žrtava Jasenovca!
Vučićeve tvrdnje da se u „regiji gradi kult mržnje prema Srbima“, njegovo oživljavanje i amnestiranje Slobodana Miloševića i osuda onih veleizdajnika na čelu sa Zoranom Đinđićem koji su ga izručili Haškom tribunalu , upozorenje je svima da se nastavlja srpska ratnohuškačka politika istovjetna onoj koju su provodili Milošević i Šešelj, a Vučić je samo njihov dobar šegrt.
Kada tome pridodamo ekstremno naoružavanje Srbije kojemu je glavni razlog i izgovor Hrvatska koja navodno želi napasti Srbiju, potrebno je pažljivo analizirati čemu služi ovo latentno podgrijavanje napetosti, osim samom Vučiću za homogenizaciju svog biračkog tijela.
Što je to što bi Hrvatskoj u Srbiji bilo zanimljivo pa da krene u osvajački pohod. Možda Niška banja ili Banja Koviljača u nedostatku vlastitih turističkih resursa. Nisam primijetio da hrvatski turisti hrle u Srbiju kao što je obrnuto, pa iz toga možemo zaključiti tko ima osvajačke apetite i zbog čega. Sjetimo se ’91.
Nakon što je novinar Jutarnjeg lista Vlado Vurušić objavio tekst pod naslovom „Kraj potrage za vođom: Je li Vladan Đokić čovjek koji će srušiti Aleksandra Vučića”, Vučić je doživio ekstazu paranoje koja je označila uzbunu za njegove tabloide. Tako su Informer, B92, Novosti, Republika i drugi provučićevski portali u svojim tekstovima zaključili kako je ovaj članak ni manje ni više „napad“ na Srbiju preko kojeg su hrvatske službe, (misli se na SOA-u), obznanile svoj plan za destabilizaciju njihove države.
Tekst Vlade Vurušića u Jutarnjem listu, novinama koje sigurno nisu pod kontrolom Plenkovića i vladajuće većine, izazvao je lavinu antihrvatskih reakcija, pa se postavlja opravdano pitanje nije li taj tekst zapravo nastao u Vučićevoj „KOS-ovskoj kuhinji“, jer mu je potrebna senzacija u trenutku kada je pukla Putinova osovina Orban-Vučić na Balkanu.
Vučićev strah da se u Srbiji može dogoditi neki srpski Peter Magyar doista je opravdan i možda u tom kontekstu možemo promatrati cijelu tragikomičnu predstavu koju režira veliki glumac Aleksandar Vučić. Što se tiče Hrvatske, tko nam garantira da poslije Vučića na vlast u Srbiji ne će doći još veći četnik i nacionalista, pa s toga ne vidim ozbiljan razlog da se hrvatska miješa u taj izbor.
Jedini pravi odgovor toj Srbiji i takvom Vučiću ima naš ministar obrane Ivan Anušić koji opravdano naglašava važnost protunapadnog koncepta naoružavanja Hrvatske.
Hrvatska kroz svoju povijest nije nikada osvajala tuđe, a to pravilo vrijedi i datira iz vremena pape Agatona koji je krstio hrvatski narod. Osim toga povijesnog podatka, za Hrvatsku je još važnije ono što piše bizantski car Konstantin Porfirogenet, u svome djelu ”De administrando imperio”, koji kao suvremenik prvoga hrvatskog kralja Tomislava vladao od 912. do 959. godine. On piše:
“Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od Pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.”
Uvijek postoji mogućnost velikosrpskog recidiva iz 1991., a ako se to dogodi treba biti spreman još jednom obraniti svoju državu, vjeru i Crkvu, a Srbiju učiniti vječnim gubitnikom uz Petrov blagoslov.
Iz svega što kontekstualno vidimo iz recentnog ponašanja Aleksandra Vučića, čini se da je Crna Gora ipak najugroženija i prva na udaru ako to bude potrebno Vladimiru Putinu, koji je zaglibio u Ukrajinskom živom blatu, pa su neki planovi nužno odgođeni? BiH je latentno bure baruta, a Dodik jedva čeka potpaliti fitilj i ujediniti se sa Srbijom.
Politički analitičar: Kazimir Mikašek-Kazo