Tužna jesen tužnu priču piše
ni sunce ne izlazi više
iz oblaka liju hladne kiše
i Dunav je prestao da diše.
Ne čuje se ni pjesma slavuja
niti zvona sa starog zvonika,
samo plač vukovarskih majki
i uzdisaji teških ranjenika!
Vukovar pada ispod teškog križa
ali križ nikad ispustio nije
već ga sa ponosom nosi
po krvavim stazam kalvarije.
On umire da Hrvatska živi
cijelog sebe Domovini dade,
kad dušmani počeše da ruše
prvi njima na tom put stade .
I srušiše oni što srušit su mogli,
ne ostade kamen na kamenu
al ne mogu srušit našu ljubav,
ni u našim srcim uspomenu !
Dok prolaze proljeća i ljeta
a te slike nikako ne blijede,
sjećanja na teška vremena
krv u žilam i dan danas lede!
I kada nas ta sjećanja vrate
u krvave al ponosne dane,
znamo da nikada neće
zarast bolne vukovarske rane!!!
Velimir Raspudić / Kamenjar.com