YU “Antifašizam” kao pokriće zločina

…se „ipak radilo o humanističkoj ideologiji“. Pitanje: kakva je bila praksa koja se provodila pod krinkom te „humanističke ideologije“ i je li „diktatura proletarijata“ – koja u osnovi počiva na masovnom teroru, također njezin dio (?), gotovo da se nije niti postavljalo.
Usprkos ovim nespornim činjenicama, komunistička ideologija i praksa nisu doživjele osudu svijeta – makar na moralnoj razini – niti je glavnim protagonistima ikada suđeno kao što je to bio slučaj s nacistima. Isto tako, porazna je spoznaja da i danas još uvijek postoje totalitarni komunistički režimi u svijetu koji nekažnjeno nastavljaju sa svojom zločinačkom praksom.
Zločin ostaje zločin. On je uperen protiv čovjeka i predstavlja negaciju života i njegovih prirodnih prava, i zato se ne može opravdati nikakvom ideologijom, prikriti floskulama i parolama. Zločin ne može biti „nužnost“ niti „slučajnost“. I svaki zločin morao bi biti kažnjen. On mora doživjeti i moralnu osudu. Zbog naraštaja koji dolaze. Da im se povijest ne bi ponavljala.
Naravno, to univerzalno načelo ne izuzima od odgovornosti ni pripadnike Komunističke partije Jugoslavije, neovisno o tomu kolike bile njihove eventualne zasluge u slamanju naci-fašizma.
O masovnim zločinima genocida koje su smišljeno i organizirano počinili jugoslavenski komunisti tijekom posljednjih mjeseci rata, pa i nakon njegovog službenog okončanja (9. svibnja 1945. godine), moralo se šutjeti više od 40 godina, sve do pada Berlinskog zida i raspada SKJ.
A brojke su doista zastrašujuće.
Prema podacima što su ih do veljače mjeseca 2012. godine utvrdila tijela Republike Slovenije koja se bave poratnim žrtvama jugoslavenskog komunističkog režima, na području Jugoslavije je od strane partizanskih postrojbi, KNOJ-a, OZN-e i UDB-e, ubijeno 250.000 ljudi, od čega veliki broj civila (žena, djece, staraca). Navedeni podatak iznio je predsjednik spomenute Komisije u emisiji In medias res (HTV Drugi program, 20. veljače 2012. godine, 20,00 sati). Još jednom treba ponoviti: To je broj poratnih žrtava na području Jugoslavije, koje je uzrokovao jugoslavenski komunistički režim.

Prije svega, treba istaknuti činjenicu da je jugoslavenska komunistička klika u cilju osiguravanja svoje ratne pobjede i uspostave vlasti u budućoj državi bila pripravna na sve i da se u doslovnom smislu riječi služila svim sredstvima: počevši od masovnih pokolja i smaknuća (bez ikakvih istraga i sudskih postupaka), do akcija etničkog čišćenja pojedinih regija od nepoćudnih („narodnih“ ili „klasnih“ neprijatelja), uz brojne i brutalne metode krvavog obračunavanja s političkim neistomišljenicima (ubojstva, zatvaranja u logore i zatvore, mučenja i premlaćivanja, montirani politički procesi, nasilno oduzimanje privatne imovine, a u kasnijoj fazi i besprimjerni teror nad seljaštvom prema kojemu su se – po sovjetskom obrascu – primjenjivale mjere nasilnog „otkupa viška poljoprivrednih proizvoda“, prisilno natjerivanje u „Seljačke radne zadruge“, konfiskacije nekretnina i zemlje it.d. ).
Da bi ovo kažnjavanje „narodnih neprijatelja“ (što je očito bila stvar od prvorazrednog značenja, koja se uz to morala obaviti brzo i temeljito) teklo nesmetano, pobrinuo se već 15. kolovoza 1944. godine vrhovni komandant Partizanskih odreda JugoslavijeJosip Broz Tito, koji je tog dana izdao direktivu naslovljenu: Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ).
Ovo tijelo objedinjavalo je sve partizanske postrojbe čija je zadaća bila „borba s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata“ i po hijerarhiji je (formalno) bilo podređeno Titu. Operativno rukovođenje akcijama KNOJ-a u praksi je išlo preko načelnika OZN-e Aleksandra Rankovića. Kao prvi ljudi KNOJ-a postavljeni). su: za zapovjednika – Jovo Vukotić, za zamjenika – Nikola Ljubičić i za političkogkomesara – Vlado Janić Capo, dok je Mesud Hotić postao obavještajni oficir. Ova četvorica, po direktivama Rankovića, koordinirala su sve veće akcije vezane za masovna smaknuća pred kraj rata i u prvim mjesecima poraća, te su kasnije postali kadrovski oslonac OZN-e (odnosno UDB-e)Kaznene ekspedicije Rankovića i njegovih suradnika bile su, osim Kosova i Metohije (gdje su počinjeni masovni i naročito okrutni i krvavi zločini nad Albancima, posebice u vrijeme vojne uprave), usmjerene uglavnom na područje bivše NDH (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Sandžak i dio istočnog Srijema koji je danas u sastavu Vojvodine).
Za vrlo kratko vrijeme, domaći Nijemci (folksdojčeri) etnički su očišćeni s cijelog područja tadašnje Jugoslavije (nestalo ih je preko 500.000, od toga je 50.000 ubijeno u logorima ili je tamo umrlo od batina, pothranjenosti, bolesti, gladi).
Prema Hrvatima je također primijenjena neselektivna represija širokih razmjera, ali mnogo bolje nisu prošli niti ostali narodi koji su shvaćani kao tradicionalno „nepouzdani“ kada je u pitanju „jugoslavenska“ ideja (bosanski, sandžački i crnogorski muslimani, kosovski Albanci, Bugari, Mađari, Makedonci it.d.).
Sam Ranković je na jednome od zasjedanja Narodne skupštine FNRJ u Beogradu 1951. godine, izjavio:

„Do ove godine ubili smo 565.000 narodnih neprijatelja, a kroz naše zatvore prošlo je 3.100 000…“

Samo na Bleiburgu i Križnom putu, prema objektivno utvrđenim podacima, pobijeno je oko 200.000 ljudi, uglavnom Hrvata, od čega je približno 116.000 vojnika, dok su ostali bili civili.
Ubijanja katoličkih svećenika, časnih sestara i fratara, spadaju u najcrnje stranice jugoslavenske poratne povijesti. Prema istraživanjima don Ante Bakovića (koji je bio svjedokom nekih od zločina, što je i objavio u svome obimnom Hrvatskom martirologiju XX stoljeća, predstavljenom javnosti 2008. godine u Zagrebu), tijekom i neposredno nakon rata, ubijeno je 666 pripadnika katoličkog klera, od kojih su najveći broj usmrtili partizani-komunisti.
Zbog teškog stanja u kojem se našla katolička Crkva u novoj Jugoslaviji, biskupi su svojim vjernicima uputili glasovito Pastirsko pismo (potpisano 20. rujna 1945. godine). U njemu navode kako je do tada (!) već ubijeno ili nestalo preko 500 svećenika, sjemeništaraca, časnih sestara, laika, posebno navodeći zločin u Širokom Brijegu (zapadna Hercegovina), gdje je bez ikakvoga razloga ubijeno 28 fratara, a da niti jedan od njih „nije uzeo puške u ruku“. Biskupi dižu svoj glas protiv bezakonja i nasilja, zastupajući načela vjere, i tražeći da se s terorom prestane, te da se poštuje dostojanstvo ljudske osobe i njezina prava. Ovo pismo pročitano je 10 dana poslije, na svim liturgijama – u crkvama koje su još uvijek imale svećenike.
Treba li podsjetiti s koliko mržnje i netrpeljivosti je ono dočekano od komunističkih vlasti? I danas se od strane neokomunista i velikosrpskih nacionalista ono proglašava „klerofašističkim pamfletom“. Zločini se nastoje opravdati, pa se izmišljaju opskurne laži, primjerice, o ubijenim širokobriješkim fratrima, za koje se tvrdi da su „poginuli u borbi, jer su bili naoružani i pružali otpor“, iako je nepobitno utvrđeno na koji način je provedena egzekucija.

Mogu li se ovako stravični masovni zločini pravdat „incidentima“ i ispadima „pojedinaca“ ili skupina koje nisu mogle prevladati svoj poriv za osvetom?
Toliki broj ljudi, u tako kratkom vremenskom razdoblju, moglo se pobiti samo dobro organiziranom planskom akcijom.
Kada je o odgovornosti za ove zločine riječ, izvan svake sumnje je da najveću snosi tadašnji vrhovni zapovjednik Narodno-oslobodilačke vojske i doživotni predsjednik socijalističke Jugoslavije Josip Broz Tito. Ova činjenica se ne rijetko zanemaruje, te se od strane današnjih neokomunista ili njihovih simpatizera na politikantski način, iz različitih razloga, i s različitim motivima ta odgovornost nastoji relativizirati, minimizirati, ili čak u cijelosti negirati.
Pri tomu se najčešće poteže kao „argument“ Titova pismena naredba od 14. svibnja1945. godine, a u kojoj on izdaje nalog zapovjednicima četiriju jugoslavenskih armija (jer, krajem rata je došlo do reorganizacije partizanskih oružanih snaga, tako da su one objedinjene u 4 armije), „da se moraju spriječiti svi zločini, a krivci za one koji su počinjeni kazniti“- što, se, dakako, odnosilo na zločine koje bi (eventualno) počinile postrojbe Narodno-oslobodilačke vojske ili pojedinci iz njezinih redova. Ova naredba je navodno za kratko vrijeme dva puta proslijeđena odgovornima zapovjednicima armija, i vjerojatno je trebala amortizirati učinke onih prethodnih, sasvim suprotnog sadržaja. Da je ona bila sasvim formalne naravi i bez ikakvog utjecaja na ono što se uistinu događalo na terenu, nije teško dokazati.
Prije svega, brojne druge naredbe o progonu i likvidaciji „narodnih neprijatelja“ izdavane ranije, već su pokrenule lanac krvavih zlodjela nad poraženom vojskom i civilima, pri čemu su ne rijetko pojedinci ili skupine iz redova Narodno-oslobodilačke vojske bili motivirani isključivo mržnjom, željom za osvetom, koristoljubljem ili su jednostavno iz straha i respekta izvršavali naređenja nadređenih. Naime, proteklih godina, na vidjelo je izašla još jedna činjenica s kojom šira javnost nije bila upoznata; za ove prljave poslove masovnih smaknuća, ne rijetko koristili su se maloljetnici(što potvrđuje i spomenuti Dubajić, koji govori kako su nakon obavljenog „posla“ izvršitelji zločina dobivali nagrade i odličja).
Drugo – generalni stav o osvajanju vlasti, proklamiran od Tita i Partije krajem travnja 1945. godine, i uobličen u naredbu koju je potpisao on kao vrhovni komandant, sadržavao je konstataciju da je „kucnuo čas da Komunistička Partija osvoji vlast, i da za to nema puno vremena, nego samo nekoliko dana, ili čak nekoliko sati, te da je, u svrhu ostvarenja toga cilja nužno likvidirati sve neprijatelje“. Treba li napominjati da je tobožnja naredba o sprječavanju zločina koje bi počinili pojedinci u vlastitim redovima, i zahtjevu za njihovim kažnjavanjem, u koliziji i s ovim generalnim stavom i sa svim ranijim odlukama i zapovijedima, kako Vrhovnog štaba i Tita, tako i AVNOJ-a?
Uostalom, Titova izjava od 28. svibnja 1945. godine , kada on govoreći o odmazdi koja je masovno provedena nad stotinama tisuća ljudi nakon službenog svršetka rata kaže:„Eto, stigla ih je ruka osvetnica“,

sasvim jasno govori da su tobožnje naredbe koje su imale za cilj tobože spriječiti zločine, ipak bile samo paravan iza kojega se smišljeno, organizirano, planski i sustavno provodila zacrtana strategija. Uostalom, nije li ova izjava uslijedila 14 dana poslije naredbe o „sprječavanju zločina i kažnjavanju počinitelja“?
Na kraju: tko je i kada kažnjen zbog tih masovnih zlodjela? Da je bar jedan jedini komunist izveden na sud, možda bi i mogli povjerovati u iskrenost njegove „naredbe“.
U tom svijetlu, pokušaji Tita i njegovih najbližih suradnika da operu svoje krvave ruke na ovako neuvjerljiv način, djeluju najblaže rečeno – neozbiljno. Kao i slični pokušaji njihovih ideoloških sljedbenika koji danas žele opravdati taj režim.
Sam Tito – personifikacija jugoslavenskog socijalizma – po nekima je jedan od najvećih svjetskih ratnih zločinaca svih vremena (u anketi njemačkog lista Fokus, 2000. godine, smješten je na visoko 5. mjesto, odmah iza Hitlera, Staljina, Mussolinija i Maoa, a slično je bilo i u anketama više drugih uglednih svjetskih listova, gdje je Broz po pravili zauzimao neko od prvih 6 mjesta), a po drugima politički, državnički i vojni genij, još uvijek nije izložen objektivnom i nepristranom sudu povijesti.
No, kada je u pitanju njegova praksa, znanstvene rasprave i zaključci i nisu nužno potrebni; raskorak između javno proklamirane i u partijskim dokumentima definirane ideologije i onoga što se uistinu činilo, toliko je očit da ga je nemoguće ne zamijetiti. To je u samome začetku uspostave nove jugoslavenske države i kompromitiralo ovu ideju i otkrilo pravo lice i zločinačku narav komunističkih vlastodržaca.
Svojom agresivnom, sveobuhvatnom i sustavnom propagandom, Komunistička partija Jugoslavije vješto je prikrivala sve svoje zločine i nedosljednosti, i nastavljala dalje snažiti mit o vlastitoj nepogrešivosti, veličini i zaslugama, proširujući ga i jačajući do te mjere da je on postao sastavnim dijelom neke vrste komunističke „religije“. Sve što je bilo vezano za „slavnu epopeju narodnooslobodilačke borbe“, pod zajedničkim nazivnikom: „tekovine narodnooslobodilačke revolucije“, po automatizmu je dobivalo status nedodirljivih „svetinja“.
Tako su komunisti, oštro agitirajući protiv vjere i Crkve (usvajajući Lenjinovu maksimu po kojoj je „religija opijum za narod“ i progoneći sve one koji su bili vjernici), stvorili vlastita božanstva i idole, i u tom pogledu se ni u čemu nisu razlikovali od drugih totalitarnih režima.
„Slavne partizanske pobjede“ su, dakako, bile „izvojevane“ u „krvavoj i bespoštednoj borbi protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja“, u čije su redove, pored „stranog okupatora“ bili uključeni i „domaći izdajnici i kolaboracionisti“.
Slijedom nužnosti stalne zaštite spomenutih „tekovina“, borba protiv neprijatelja svih vrsta i boja* bila je prioritetna i stalna zadaća brojnih i sveprisutnih mehanizama „narodne vlasti“,

Vojvodina je u svemu dijelila sudbinu drugih „oslobođenih“ područja. Teror je naročito bio izražen na području Srijema, gdje su Hrvati kolektivno žigosani kao „ustaše“, pa su u podjednakoj mjeri nasilju izloženi i bivši članovi i simpatizeri HSS-a („radićevci“) i oni koji su stvarno davali potporu Paveliću, ali i obični građani i seljaci koji nikada nisu pripadali niti jednoj od ovih struja. Kolovođe ovog terora, prije svega „srpski“ komunistički dužnosnici ovu odmazdu prema Hrvatima pravdali su „nužnošću borbe protiv narodnih neprijatelja i ustaških zločinaca“, pa su u tom smislu donošene i naredbe kao pokriće za ono što se provodi na terenu.

Poznata je epizoda iz jedne rasprave u beogradskoj Narodnoj Skupštini, kada se Andrija Hebrang neposredno po svršetku rata usprotivio ovom valu terora, na što mu je Ranković odgovorio kako „narodna vlast“ ne ubija i ne progoni „građane i narod“, nego „narodne neprijatelje“. Hebrang nije popustio, nego je ponovio kako se progone i ubijaju „Hrvati, a ne narodni neprijatelji“. Moguće je da je i to jedan od uzroka njegove osobne tragedije koju je doživio 1946. godine. „Sremac“ – kako su ga zvali kolege iz KPJ, u sukob je s vrhom Partije došao još za rata, zbog nekih tekstova u partizanskim glasilima koji se nisu dopadali nekim od ljudi bliskih Titu. Mada je u partijskoj hijerarhiji zauzimao visoko mjesto, velikosrpska struja na čelu s Aleksandrom Rankovićem uspjela ga je maknuti već 1946. godine. Najprije je bio optužen da je u vrijeme rata (nakon zarobljavanja) u ustaškom zatvoru prihvatio suradnju s neprijateljem, zatim da je bio suradnik njemačkog Gestapoa, pa čak i starojugoslavenskog režima, te na kraju i „informbirovac“, odnosno „veleizdajnik“ koji je „radio za interese Staljina i SSSR-a“. U svrhu prikupljanja „dokaza“ (kojih nije bilo), ispletena je čitava mreža kanala – od doušnika do onih koji su se pojavljivali s tobožnjim „dokumentima“ koji „dokazuju“ ovo ili ono.
Ono što se javno nije spominjalo, a moglo je biti uzrokom njegove osobne tragedije, jeste činjenica koju je spomenuo Milovan Đilas u svome svjedočanstvu o povlačenju granice u Srijemu, kada je rekao kako je „politički vrh prihvatio“ njihov izvještaj (Komisije za granice) čime se „anulirao Hebrangov zahtev da Hrvatska bude skroz do Zemuna“.

Andrija Hebrang ubijen je 1946. godine, na nepoznatom mjestu, vjerojatno u Beogradu. Ni danas se ne zna za njegov grob. Postoje najmanje tri verzije njegova „samoubojstva“. Prema jednoj zaletjeo se i udario glavom u zid, druga govori kako se „objesio za radijator“, treća da je „iskočio kroz prozor“. Napisani su tomovi knjiga i nebrojeni novinski članci kako bi se ovaj zločin opravdao. Naredbodavci i izvršitelji nisu nikada otkriveni niti kažnjeni. Dosje Hebrang još nije zatvoren.

Srijemu se tako nije moglo oprostiti što je u vrijeme rata bio „otrgnut“ od „matice Srbije“ i završio u granicama NDH (kao da je to bila volja njegovih građana, a ne splet povjesnih okolnosti), pa su gotovo svi tamošnji Hrvati proglašeni „kolonistima koje je naselio Pavelić“. Uslijed sustavnog šikaniranja i u stalnom strahu za vlastite živote, mnogi od njih su napuštali zavičaj i odlazili dalje. U njihove kuće, i na njihovu zemlju, ubrzo su stigli „oslobodioci“.

Ono što se naslućivalo krajem rata, a bilo vidljivo već nakon kolektivnog progona preko 500.000 Nijemaca (od čega ih je više od 50.000 umrlo u logorima na području Slavonije, Bačke, Baranje, Srijema i Banata), i masovnih zločina nad „narodnim neprijateljima“ – bez suđenja i vođenja ikakvog istražnog postupka, potvrdilo se i nakon uspostave civilnih tijela vlasti i konsolidacije države: komunistički režim nastavio je svoju vladavinu nasiljem i represijom, kako bi osigurao potpunu dominaciju u društvu.