‘Za sto lira u sto vira’

Moj pokojni dida Cvitan, po kojem sam i ja dobio ime, cijelog svog života o bosanskim muslimanima, danas Bošnjacima, ponavljao je dvije „važne stvari” i tražio od mene da ih dobro zapamtim jer će mi, tvrdio je, jednog dana u mom životu sigurno biti od koristi.

[dropcap]P[/dropcap]onavljao je to uporno i samouvjereno cijeloga mog odrastanja. I onda se to, htio – ne htio, djetetu duboko urezalo u glavu. A te dvije „važne“ stvari o kojima me moj pokojni dida Cvitan poučavao bile su sljedeće: prva, sve zločine u II. svjetskom ratu koje su ustaše uistinu počinili nad Srbima u Bosni, zapravo su počinili bosanski muslimani u ustaškim redovima s fesom i ustaškim „U“ na glavi, a ako nisu mogli doći do pravih ustaških oznaka, odnosno onih velikih slova „U“, izrezivali su ih od „zinge“, stavljali na svoje fesove i pod njima činili svakovrsne zločine, i druga, muslimani su ti, vidjet ćeš sinko, posebna vrsta ljudi kojima nikad ne možeš vjerovati jer su uvijek spremni promijeniti stranu, to je vrsta ljudi koju smo mi zvali „za sto lira u sto vira“.

Moj je dida bio običan priprosti seljak, meni vrlo drag, čovjek koji je teško ali pošteno živio od svog rada, i nikako mi nije jasno kako je donosio svoje zaključke i ocjene. Kako je i zašto generalizirao cijeli jedan narod, ne dopuštajući nikakav izuzetak. Ja sam bio mali da bih postavljao bilo kakav pitanja, samo sam odrastao, pamtio i danas se, evo, sjećam njegovih riječi. I kao da osjećam neki dug prema njemu, ili čak grižnju savjesti, ako ovo javno ne kažem. Naravno da to i nije baš posve tako, ali ipak kao da negdje u dubini osjećam nekakvu ne izvršenu dužnost.

Vjerojatno se pitate zašto ovo pišem?

Neki dan u „Večernjaku“ pažnju mi privuče naslov „Za vlasti u Bihaću HVO paravojska, a Hrvatska agresor“. A u tekstu među ostalim stoji ovako: „Odlukom općinskog vijeća Bihać, a na zahtjev svih braniteljskih udruga ovog grada, 16. lipnja proglašen je Danom branitelja Bihaća. Iako su ovaj grad branili Armija BiH i HVO, općinske vlasti su odlučile u cijelosti sakriti ulogu Hrvata u obrani Bihaća. Općina Bihać ove je godine prvi put zaboravila činjenicu da je HVO branio ovaj grad i onemogućio agresora da od njega napravi novi Vukovar ili Srebrenicu, što je bio plan… Hrvati u Bihaću platili su visoku cijenu za obranu ovog grada. Tome svjedoči i podatak kako su 72 pripadnika HVO-a položila život u obrani svog grada, a 250 ih je lakše ili teže ranjeno. Danas ih vlast toga istog grada ignorira, zatire, ne priznaje.“ Tako „Večernjak“ od prije nekoliko dana!

I dok sam još čitao navedeni tekst, koji mi nije bio nimalo po volji, ali koji me i nije nešto posebno iznenadio, na pamet mi pade Bihać od prije 18 godina, Bihać iz srpnja 1995. godine. U to sam vrijeme bio gore visoko u planinama Bosne sudjelujući i osobno u spašavanju obraza Bihaću, ali i guzica Bišćana, jer su se Srbi upravo spremali ući u taj grad. E tada su Bišćani „malo“ drukčije govorili o Hrvatskoj, Hrvatima i HVO-u. Da podsjetim. Tada je prvi čovjek Bihaća, čijeg se imena ne mogu sjetiti, Prvomu hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, jedinom čovjeku koji im je u tom trenutku još mogao ali i htio pomoći, a čega su u Bihaću očito bili dobro svjesni, uputio dramatičan apel za spas Bihaća i njegovih stanovnika. Tekst toga dramatičnog apela, nažalost, nemam pred sobom pa ću pokušati parafrazirati ga se po sjećanju. U Njemu je otprilike pisalo ovako: „Poštovani gospodine predsjedniče, obraćamo Vam se za pomoć u ovom dramatičnom trenutku u kojem se Bihać nalazi pred potpunim kolapsom i humanitarnom katastrofom. Nestaje nam svega, i hrane i streljiva, i ako Vi žurno ne poduzmete konkretne korake za spas Bihaća, dogodit će se katastrofa nesagledivih razmjera. Vi ste nam posljednja nada, jer su, kako izgleda, svi ostali digli ruke od nas.“

Pa se onda upitam, koji je pravi Bihać: onaj iz 1995. godine, koji skrušeno moli Hrvatsku za pomoć i opstanak ili ovaj iz 2013. godine, koji bahato pljuje na Hrvate i HVO zanemarujući činjenicu da su za Bihać život dala 72 Hrvata toga grada, a njih 250 teže ili lakše ranjeno?

Da se još malo prisjetimo! Gotovo svih proteklih 20 godina, apsolutno sve hrvatske zahtjeve za unutarnje uređenje BiH kojima bi se osigurala ravnopravnost i hrvatskog naroda u njoj, nekadašnja  muslimanska, a danas bošnjačka politika, na čelu s Alijom Izetbegovićem i njegovim istomišljenicima, sustavno je nastojala prikazati kao podjelu BiH.

Izetbegović je optuživao Republiku Hrvatsku za sve i svašta, a temeljna mu je podvala bila nepostojeća dvostruka politika, te je uporno nastojao hrvatsku politiku izjednačiti s Miloševićevom, kako bi na taj način svaki zahtjev za unutarnjim uređenjem BiH, koji bi predviđao ravnopravnost hrvatskog naroda, mogao proglasiti pokušajem podjele BiH. Do danas se još nitko nije ozbiljno zapitao kako je bilo moguće da Alija Izetbegović uvijek iznova potpiše svaki ponuđeni mirovni plan ili sporazum o BiH, a onda to hladnokrvno odbacuje ako se ne uklapa u teoriju unitarne države BiH. Ili, kako se i zašto nitko ne pozabavi Izetbegovićevim nuđenjem zapadne Hercegovine Franji Tuđmanu 1993. godine, u zamjenu za Tuđmanovo napuštanje Hrvata u srednjoj Bosni, što je Tuđman, naravno, glatko odbio.

Ništa manje nije indikativan i primjer ponašanja Izetbegovića mlađeg, Bakira, koji zorno potvrđuje staru narodnu izreku da „kruška ne pada daleko od stabla“. Iako u funkciji člana Predsjedništva BiH, što bi impliciralo pravedan odnos prema svim konstitutivnim narodima u BiH, on sebi uzima za pravo uporno ponavljanje povijesnih neistina. Ali, kad je na početku rata trebalo Bakira i njegovu obitelj prihvatiti u Zagrebu, djecu upisati u školu, a i djecu i roditelje smjestiti na sigurno, jer Bakirova guzica vrijedi neprocjenjivo da bi kao obični smrtnik ratovao i, ne daj majko Isusova, poginuo, tada su Zagreb i Hrvatska bili dobri susjedi. Ali danas, kad se prevrtljivi Bakir, osjeća sigurnim i moćnim, Hrvatsku naziva agresorom na BiH i izjednačava je sa Srbijom.

Svaka čast Bakire, samo trebaš znati da i Alah u kojeg se zaklinješ, kažnjava toliko pokvarenosti i podlosti. Nakon ovih nekoliko primjera, sam od sebe nameće se jednostavan zaključak: imao je Bihać od koga učiti dvoličnost, da ne kažem i nešto puno grublje, kako bi danas mogao pokazao što je naučio.

E sad opet ono s početka teksta: izgleda da je moj pokojni dida Cvitan dobro znao o čemu govori i da su njegove tvrdnje bile posljedica bogatoga životnog iskustva. Počivaj u miru Božjem dobri moj dida Cvitane!

I budi bez brige, zapamtio je unuk!

 Cvitan Kablina

Što vi mislite o ovoj temi?