Pratite nas

Kolumne

Za sve je kriv čovjek i bit će kriv dok je živ

Objavljeno

na

Jedno od temeljnih obilježja vladajućih elita, klika, oligarhija, komiteta, kartela, čega li sve ne, zatvorenost je u sebe i odijeljenost od onih kojima vladaju. U određenom smislu moglo bi se reći kako te strukture boluju od neke vrste socijalnog autizma. No, to ne znači da su one posve jednodušne u svom djelovanju, da među njima ne struje silnice u borbi za prevlast.

Tijekom te borbe, jer, ipak, vlast je u pitanju, spremne su učiniti sve kako bi se obračunale sa suparnicima. Pritom im nije strano poslužiti se i podložnicima, kako onima željnima uvijek im naći se pri ruci, tako i onima najnezaštićenijima, djecom.

Posebnost našeg vremena je u tome što se autistične elite ne ustručavaju poslužiti djetetom oboljelim od autizma kako bi se ne samo obračunale sa svojim protivnicima, nego i preodgojile starije generacije, one koje iskustvo uči biti sumnjičavima prema nametanju novotarija, napose ako osjete da se pritom manjak razbora nastoji prikriti orkestriranom psihozom praćenom histerijom i panikom. Ta dražesna simbioza autističnih elita i autističnoga djeteta, ne bez primjese cinizma, doista se doimlje unikatnom.

Greta Dugi Nos i Pipi Duga Čarapa

Švedska tinejdžerka Greta sušta je suprotnost jednoj drugoj, također svjetski poznatoj švedskoj djevojčici, djevojčici iz nekog drugog svijeta i vremena, Pipi Dugoj Čarapi. Iako je Greta po prilici stvaran, a ne fiktivni lik, teško se oteti dojmu kako se izmišljena Pipi, kojoj odrasli, taman bili i moćni političari, nikako nisu mogli ukrasti snove i djetinjstvo, doimala poprilično prirodnijom djevojčicom od zabrinute Grete.

Mala Greta nije ni bezbrižna, ni vragolasta, ni nestašna kao njezina sunarodnjakinja čiju slavu sve više zasjenjuje. Suprotno tomu, ona pršti od odgovornosti, upozorava svijet na propast koja mu se sprema ako se ne popravi i ne posluša tete znanstvenice i stričeke znanstvenike. Sukladno navadama vremena, gnjevna, bijela djevojčica pritom čini grimase u maniri drama-queen. Jedno malo durilo, rekli bi u nekim hrvatskim krajevima.

Zauzevši moralno nadmoćnu pozu slabijeg, ljutito optužuje i odmah osuđuje, pri čemu je, mora se priznati, uvjerljivija od, primjerice, francuskog predsjednika Macrona danas ili Ala Gorea nekad. Političari i gospodarstvenici (hm…ima jedan koji je to oboje, eto, baš onaj na kojeg Greta srdito škilji i stišče usnice čim ga spazi) su krivi jer ne uzimaju zdravo za gotovo neumoljivi pravorijek znanstvenika – za klimatske promjene kriv je čovjek i točka.

Ako političari ne učine ništa, dodaje ucviljena Greta, bit će sve gore, sve će propasti… Samo, ne govore li to isto i neki političari? Pa bi tkogod sposoban misliti mogao pomisliti kako je mala Greta zapravo trbuhozborka velikih, da vuče na hologram, projekciju tuđih misli, misli vlasnika nosa duljeg i od Pipinih čarapa. A da barem dijelu elita njezino djelovanje nije posve mrsko, potvrđuje i što se već naveliko šuška kako joj se smiješi Nobelova nagrada. U svakom slučaju, dobije li ju, ne će ju zaslužiti manje od Barracka Obame, čovjeka koji je svojedobno obećavao više od curice i pjevušio na iste note.

Tako mladi, a već tako pametni

I u prošlosti ne tako davnoj, u društvima u kojima dio danas globalno utjecajnih ljudi nalazi nepresušno vrelo nadahnuća, djeca i mladi su korišteni kao sredstvo za političko razračunavanje i preodgoj tvrdokornih. Tako je tridesetih godina prošloga stoljeća dječak Pavlik Morozov, tada tek koju godinu mlađi od Grete, postao ikonom sovjetskog socijalizma, a njegovo rodno selo hodočasničkim mjestom tamošnje omladine.

U doba, kad su uslijed pomno planirane poljoprivredne politike nepogrešive Partije milijuni umirali od gladi, mali Pavlik nije odlučio braći skuhati svinjsku glavu, nego je, priča kaže, prijavio vlastitog oca vlastima zato što je prikrivao zalihe žita, temeljem čega je stariji Morozov osuđen na 10 godina gulaga. Prepoznavši u Pavliku izvor smrtne pogibelji ogorčena bliža mu rodbina odlučila je drastično postupiti – ubili su malog Pavlika! Iako je ovdje upitno radi li se uopće ili barem dijelom o istinitom događaju, što je u komunizmu, napokon, posve sporedna stvar, država i Partija su na priči o malom Pavliku izgradile mitski lik junaka i uzora sovjetskoj djeci i omladini, poslavši im poruku – pravi junak više vjeruje njima nego svojim roditeljima!

Za kulturne revolucije u Kini veliki vođa Mao Zedong razračunao se s protivnicima u vrhu Partije prepustivši ih sudu mladih koji se, kao nekom čarolijom, navlas poklopio s njegovim. Nepregledna mnoštva mladih Kineza su mašući crvenim knjižicama fanatično podržavala neodoljivu Maovu viziju s ne manjim žarom i entuzijazmom kakve mladi diljem svijeta iskazuju danas, slijedeći malu Gretu u borbi protiv klimatskih promjena. Jedino se još nitko nije sjetio metnuti im zelene knjižice u ruke. Nema veze, stigne se! Za nadati se, ipak, kako ovom prilikom ne će glavom platiti desetci milijuna prekobrojnih kao u Maovo vrijeme.

Nesumnjivo ogroman potencijal djece i mladih da bespogovorno čine ono što zreo čovjek pri zdravoj pameti ne bi, najbolje su iskoristili znalci na krševitom Balkanu u poraću Drugoga svjetskog rata. U nevelikoj zemlji žrtve iz objektivnih razloga nisu mogle biti milijunske kao u Kini. Brojale su se tek u stotinama tisuća, no primjer je, promatran u ovom kontekstu, više koncepcijski ilustrativan. Mladi, tek na pragu punoljetnosti, iskorišteni su za masovne egzekucije uglavnom svojih vršnjaka ili drugih mladih, tek nešto starijih od njih.

Bio je to ujedno i uspješno položen inicijacijski test za prijem u socijalističku omladinu maršala Tita. A kad su već tako mladi nekad mogli u počast kumiru nositi štafetu, zašto sada ne bi imali pravo glasa već sa 16 godina, kako na krilima masovnog izljeva dječje pameti diljem planeta već predlažu neki u Hrvatskoj? Mada nije baš jasno zašto bi netko sudjelovao u donošenju odluka bitnih za zajednicu ako nije sposoban sâm služiti svoj kruh i plaćati krov nad glavom, netko tko živi od milostinje, što državne, što roditeljske, ma koliko pametan i star bio.

Uočljivo je kako su svi ti sustavi otvoreni prema mladima, od Staljinovog, preko Maovog sve do Titovog imali istu para-religijsku strukturu i karakter. Ilustrirajmo ju na Hrvatima najpoznatijem. Tito je kao nepogrešivi vođa bio bog, pa nakon što je Bog boga prizvao, naslijedio ga je drugi bog, poznatiji kao “i poslije Tita Tito”. Partija je bila crkva u kojoj se boga slavilo, a komunizam službena religija. Komesari i komitetlije bili su dijecezanski svećenici, a vojna kontraobavještajna služba i državna sigurnost istaknuti crkveni redovi. Možda ne baš toliko popularni u narodu da bi im se drage volje ispovijedao, što i nije toliko bitno jer njih istina ionako nije zanimala. Stvarali su ju sami već kako su nalagale potrebe. Primanje u pionire zauzelo je mjesto prve svete pričesti, a ono u socijalističku omladinu svete potvrde. Dan mladosti bio je pandan Božiću, jedino Uskrsu nigdje traga. Jednostavno, nije u skladu s komunističkim dogmama.

Od razuma do bezumlja

No, je li danas baš bitno drukčije? Boga i dalje nema, ali nema ni boga, barem ne onoga vidljivoga, centralnoga. Sad je svak’ sâm svoj bog. Samo na čemu su to ti novi bogovi izgradili svoje božanstvo? Što mu je sadržaj? Odnekud je morao doći. Možda netko baš hoće da svi ti “sami svoji bogovi” osjećaju i rade upravo ono što taj hoće? Kao što hoće da mala Greta radi baš to što radi. A da to taj netko jako hoće, pokazuje njezina silna popularnost.

Međutim, to što Boga više nema ne znači da religija nije živa. Itekako jest, središnja joj je dogma – klima se mijenja uslijed djelovanja čovjeka. I zato je procesiji vjernika, ovih dana okupljenih u New Yorku oko borbe protiv klimatskih promjena, prikladno bilo odgovoriti na istome mjestu globalnim sastankom na temu zaštite vjerskih sloboda.

Gdje je religija, tu su i njezini prvosvećenici kao vrhunaravni autoriteti, znani još i kao znanstvenici. No, kako to kod svećenstva obično bude, tako i ugled znanstvene mu inačice teško ostaje neokrnjen pod pritiskom zloporaba. Jer i znanstvenike netko plaća da istražuju baš tamo gdje ih se usmjerava, katkad i da isporuče željene rezultate u formi znanstvenih zaključaka.

Konačno, ako se među sobom u mišljenjima ne slažu, tu su uvijek mediji da promoviraju samo jedne, slučajno baš one za koje mala Greta vapi da ih političari poslušaju. A i njih, medije, netko plaća! Da nije isti onaj koji plaća pravovjerne znanstvenike? Pritom mediji primjenjuju isto načelo upravljanja istinom kao kad izvještavaju o dvije zaraćene strane od kojih samo jedna čini zločine.

Posljedično, imamo znanstvenike-anđele, kao nekoć poštenu inteligenciju, i znanstvenike-zločince koji više vjeruju vlastitim očima i ušima. Usude li se potonji zucnuti o tome što vide i čuju, ne gine im prvo marginalizacija, potom uskrata sredstava za projekte, naposljetku i ekskomunikacija iz znanstveničkog staleža.

Eh, na što su spali znanstvenici, koji su se donedavno kleli u razum i samo razum, u objektivnu istinu, da im pravovjernost postane mjerilo izvrsnosti. A gdje vlada pravovjerje, kritičnosti nema mjesta. Pa sad već i znanstvena metoda sama po sebi postaje revizionistička ako dovodi u pitanje ustaljenu dogmu.

Tako to bude kad gradiš razum na razumu samom, kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Razdvojiš li ga od morala nataloženog u zajednici kroz iskustva bezbrojnih pokoljenja, makar i ne vjerovao da im ga je Netko objavio, pitanje je tek vremena kad će se naći netko da ga ispuni nekim drugim sadržajem, kakvim ga volja, a tada razum lako skonča u bezumlju.

Djeca cvijeća i novovjeki ludisti

A upravo to je već učinio jedan naraštaj odrastao u obilju i dokolici. Sve kao da mu je s neba palo, ne njegovom zaslugom nego trudom i žrtvom predaka. Pa kad su “djeca cvijeća”, šireći ljubav a ne rat, stasala i nikad sazrijevši promarširala institucijama, posve su razvalila dotad vladajući moral. Odjednom je moglo i ovako i onako, da bi polako prevagnulo onako.

Prokušano i tradicionalno postajalo je sve manje vrijedno, sve čvrsto i stabilno je prezreno, a labilno i slabo postalo je poželjno. Prirodni društveni poredak izvrgnut je ruglu kao prevladan ustupivši mjesto novome bez sidra, eksperimentalnom i kaotičnom.

Temeljne strukture društva, odnosi među njima i načela funkcioniranja su poremećeni, izbačeni iz ravnoteže, jedino se još ekonomija utemeljena na tržišnom kapitalizmu nekako drži, kao zadnja oaza logike, razuma, pa i, unatoč raširenom suprotnom uvjerenju, pravde. Siromašni su i dalje tu, ali unatoč, navodno, nikad većim razlikama, bitno su manje siromašniji od svojih neposrednih predaka, one ranije da ne spominjemo. Isto vrijedi i za gladne. Kapitalizam i dalje žilavo prkosi i zato ga rušitelji, obasuti danim im, a nezasluženim obiljem, tako mrze.

Ako su djeca cvijeća marširajući institucijama stubokom poharala vjekovne društvene strukture i provela reinženjering društvenih odnosa, njihovi zeleni nasljednici čine se spremnim, kad jednom zauzmu njihovo mjesto, otići i korak dalje pa presuditi i kapitalizmu, i razmontirati gospodarsku arhitekturu i motor zapadnog društva. Iako se od njega, stezanog sve tješnjom luđačkom košuljom traži da ispunjava sve više raznovrsnih ciljeva oprečnih elementarnoj logici, on, i uza sve nesavršenosti i nametana mu, ne uvijek razborita ograničenja, pokazuje zavidnu otpornost.

Zato ga treba skršiti prema istom principu kako se demontiraju tradicionalne društvene strukture. I, evo, nezadovoljni pripadnici kulta eko-religije se već okupljaju i prosvjeduju ispred pogona tvornica automobila, industrijske grane u kojoj Europa ostvaruje ponajveći višak u razmjeni sa svijetom, tjerajući one koji pune tanjur iz kojeg sâmi jedu da se srame, jer heretički diraju u središnju dogmu. Anti-industrijsko raspoloženje hvata zamah neviđen još od ludističkog pokreta kad su na začetcima industrijske revolucije radnici uništavali strojeve videći u njima konkurenciju. Novovjeki ludisti su ipak skloniji preventivi. Ne daju da se strojevi uopće i naprave.

A ako ih se već mora raditi, neka troše što manje energije, što ih, doduše, čini moralno nadmoćnima, ali i bitno manje učinkovitima. Usporedno, na krilima novoga morala preoblikuje se i društveni život. Favoriziraju se slabije, ispodprosječne i iskompleksirane osobe. Bez obzira što su manje sposobne pa sukladno tome očito manje mogu pridonijeti boljitku zajednice, iz činjenice što su dosad bili potlačeni crpe moralno pravo da se i njima povjeri odlučivanje i upravljanje.

Bijeg od Oca k Majčici

Još se jedna nepravedno zapostavljena zloćudna namisao potiho provlači iza dogme – čovjek je kriv zbog klimatskih promjena. Krivac, naime, mora biti kažnjen ne provede li sve što su znanstvenici, odnosno oni koji se njima koriste, zacrtali. A i provede li baš sve što mu se kaže, a stanje ostane isto ili se čak pogorša, opet će biti kriv. Jer čovjek, taj uspravni, dvonožni dosadnjaković stvoren na Božju sliku i priliku štetočina je koja se previše namnožila.

Kao takav, ugrožava, inače, idiličnu Majčicu Zemlju, koja je i prije pojave čovjeka iz samo njoj znanih razloga proživjela bezbrojne, katkad i daleko dramatičnije kataklizme i klimatske promjene. Kako se Majčicu ne bi dodatno uznemiravalo, broj ljudi treba smanjiti kako god se zna i umije, jer ukupan broj ljudi korelira s emisijom CO2, a taj plin, pak, povezuju s globalnim zatopljenjem.

Jedan genijalni švedski znanstvenik, zacijelo potencijalni budući dobitnik Nobelove nagrade, moguće i ozbiljan kandidat da kod njega jednoga dana mala Greta doktorira, kao rješenje za spas Zemlje predlaže ni manje ni više nego kanibalizam. Logično, time se jednim udarcem ubijaju dvije muhe. Em se smanjuje potreba za uzgojem stoke i time smanjuje emisija CO2, em se smanjuje broj ljudi, čime se opet smanjuje emisija CO2.

Oni iskusniji i u društvenim revolucijama verziraniji ipak nisu tako radikalni i nestrpljivi. Dobro znaju kako je za ostvarenje istog cilja učinkovitije djelovati nametanjem krivnje i širenjem manije samookrivljavanja, koja, apsurdno, u vremenima kad se materijalno živi nikad bolje i nikad dulje, dovodi do pojačane sklonosti kolektivnom samoubojstvu, a što, slučajno ili ne, ispunjava središnji cilj religije “zelenog” kulta, nultu emisiju CO2 temeljem ljudskog djelovanja. Samo tko će onda spašavati majčicu Zemlju od emisije CO2 iz dugih izvora?

Probadajući imaginarnog, kolektivnog Čovjeka kao vudu lutku pripadnici ovog destruktivnog kulta spremni su prinijeti na oltar idola Majčice Zemlje ono što nisu stvorili ni zaslužili, nego su im to priskrbili i prenijeli drugi, posve konkretni ljudi, stvorivši civilizaciju bez premca. Pritom ne primjećuju kako su nehajno okrenuli leđa Ocu svome, a i Majčičinome. Zaboravili su kako su neke ovlasti ostale samo u Njegovim rukama, ma koliko se Stvorenje uzoholilo i umislilo da sve može, pa tako i spasiti Majčicu Zemlju i samoga sebe.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari