Connect with us

Analiza

Zakon o ništetnosti srbijanskih optužnica – zakon ili ‘prazna puška’?!

Objavljeno

-

Ilustracija/arhiva

Da nije bilo Vladimira Šeksa, doajena pravne arhitekture suvremene hrvatske države, čini se da ne bi bilo nikoga tko bi se javno sjetio jednog važnog zakona donesenoga prije 11 i pol godina. Riječ je o „Zakonu o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije“. No njega smatra “neustavnim” Smerdel, a “praznom političkom proklamacijom” Đurđević. Mogu li se branitelji pouzdati u dosljednu primjenu tog zakona?

Pravna zgrada u izgradnji koje je Šeks – kao pravnik, kao utemeljitelj HDZ-a, kao jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana te narodni zastupnik i visokorangirani državni dužnosnik, osobito u kritičnim trenutcima proglašenja državne neovisnosti – bio jedan od njezini glavnih ne samo arhitekata, nego i izvedbenih „zidara“ ima u sebi mnogo dobrih i mnogo loših stvari. Gospodin Šeks nosi stoga i velike zasluge za dio dobrih i ima udjela u odgovornosti ili krivnji za dio loših ustavnih i zakonskih odredaba koje su i dalje na snazi. Mnoge od njih omogućuju, ali mnoge od njih i ometaju hrvatski narod u nastavku i dovršetku vlastite državotvorne emancipacije i artikulacije vlastite mu političke i demokratski iskazane volje.

Hrvatskoj državnoj zgradi potrebna je temeljita ’perestrojka’ – preustroj

O negativnostima hrvatskoga ustavnog i zakonskog sustava, počevši od Izvorišnih osnova, preko Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina pa do odredaba kojima je reguliran izborni sustav i do onih koje često stvaraju zbrku u funkcioniranju najviših tijela državne vlasti tek je potrebno otvoriti raspravu. Nju bi osim političara i intelektualaca morali ponajprije otvoriti sami pravnici, koji su najmjerodavniji za razumijevanje i kontekstualno tumačenje formalnopravnih aspekata hrvatske državne zgrade. Naravno, pravorijek izriče politička vlast – najviše narodno zastupstvo, to jest Sabor. Osim u onim stvarima za koje je ovlašten Ustavni sud, Vrhovni sud ili koje drugo tijelo državne vlasti.

Piše: Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Te teme čekaju suvremenu obradu, kao što i model upravljanja hrvatskom državom iziskuje žurnu i temeljitu ’perestrojku’ – preustroj i stvaranje sasvim drukčije Hrvatske od ove koja je iscrpila, kompromitirala, učinila dvojbenima ili posve iznevjerila mnoge svoje kapitale, vrijednosti hrvatske političke misli i ideale hrvatskog naroda kao povijesnog i samosvjesnog naroda. Neke drukčije Hrvatske od ove koja je pogazila mnoge vrijednosti za koje su toliki rodoljubi davali svoje živote, svoja tijela, svoje plemenite zanose i sve što su imali.

Priznanje Šeksu i pitanje ima li itko drugi pravno znanje i pamćenje

Ovaj put mora se pak Šeksu odati priznanje da je iznio nešto iznimno važno, i to ne samo pravno, nego i politički odnosno bitno za međunarodnopravne i općenito za vanjske odnose. Dokle on nije izjavio da postoji spomenuti zakon i da po njemu država ima postupiti, svi su uglavnom samo ’mucali i štucali’, ili govorili proizvoljno, politizirati, tješili javnost ili ohrabrivali branitelje, ne znajući (kao ministar Medved) ili praveći se da na znaju (po definiciji, i Plenković i Milanović ministar pravosuđa Malenica morali bi znati za taj zakon!) da ima nešto vrlo čvrsto za što bi se prvo trebalo uhvatiti kada se najavom novih optužnica iz Srbije počelo zastrašivati, histerizirati i mentalno zlostavljati Hrvate, a osobito tangirane branitelje.

Vrag se pojavio kada su prije nekog vremena iz Beograda najavljene optužnice protiv hrvatskih pilota zbog navodnih zračnih napada na kolonu izbjeglica formiranu tijekom operacije Bljesak te na dvije kolone izbjeglica nastale tijekom vojno-policijske oslobodilačke akcije Oluja. Neki tadašnji vojni zapovjednici i neki koji tada nisu bili ni zapovjednici ni državni dužnosnici ni političari počeli su uglavnom mumljati o tomu kako će „pomoći“ optuženima da dokažu svoju nevinost ili su tvrdili kako zapovjedništvo Hrvatske vojske nije nikada izdalo zapovijed da se učini ijedan zločin, napose ne protiv civila. Poruka se svodila na sljedeće: Ne  bojte se, mi ćemo vas obraniti. Nije sadržavala rezolutnu poruku: Odbit ćemo svaku srbijansku optužnicu koja se odnosi na ozemlje naše jurisdikcije i na naše državljane.

Sada je Šeks rekao to što su praktički svi drugi dužnosnici propustili reći: Hrvatska treba odbiti srbijanske optužnice, uopće ih „ne uzeti u ruku“. Što se i kako dogodilo?

Nekim čudom, bivšeg zastupnika, državnog odvjetnika i potpredsjednika vlade Šeksa neki su se novinari pred početak nedjeljne konferencije u prigodi 30. obljetnice međunarodnog priznanja i Dana državnosti sjetili pitati o srbijanskoj prijetnji tužbama protiv hrvatskih branitelja i najavljenom zahtjevu da ih se stavi na raspolaganje srbijanskom kaznenom pravosuđu. Šeks je, za razliku od gotovo svih ostalih, odgovorio ’onak kak se šika’. Nije muljao, nije mutio vodu, nije demagoški hrabrio Hrvate služeći se ni ispraznicama ni praznim puškama za zastrašivanje napadača. Rekao je: Imamo zakon koji ne dopušta suradnju sa Srbijom u tim stvarima, i na temelju tog zakona eventualne srbijanske optužnice u formi zahtjeva za pravnom pomoći (što je opći naziv za sve oblike suradnje u bilateralnim odnosima među državama na pravnom području) treba „odbiti“ odnosno zgoljno „ne uzeti u ruke“. U doslovnom smislu – ne treba zahtjeve ili zamolbe za „pravnom pomoći“ ni zaprimiti! U formalnom smislu – treba ih odbiti!

Što piše u Zakonu koji je i dalje na snazi?

Zakon na koji je podsjetio Šeks donesen je 21. listopada 2011., u mandatu vlade HDZ-a pod predsjedanjem Jadranke Kosor, Šeksu bliske ili odane političarke i formalno diplomirane pravnice. Objavljen je odmah u Narodnim novinama, te je tada je stupio na snagu. Nije nikada ničim izravno derogiran, to jest nije nikada povučen, poništen ili obesnažen. Vrlo je kratak – sastoji se od svega četiri članka. Prvi članak najduži je, a kaže u prvom stavku ovo:

Stupanjem na snagu ovog Zakona utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka svi pravni akti bivše JNA, njezinih pravosudnih tijela, pravosudnih tijela bivše SFRJ i pravosudnih tijela Republike Srbije koji se odnose na Domovinski rat u Republici Hrvatskoj, kojima su osumnjičeni, optuženi i/ili osuđeni državljani Republike Hrvatske za kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom iz Glave XIII. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, br. 110/97., 27/98. – ispravak, 50/2000., 129/2000., 51/2001., 111/2003., 190/2003. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/2004., 84/2005. – ispravak, 71/2006., 110/2007., 152/2008., 57/2011., 77/2011. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), počinjena na teritoriju Republike Hrvatske, i to:

U daljnjim alinejama prvi članak izrijekom nabraja na koje se članke konvencija i drugih propisa koji bi se eventualno mogli primijeniti na kaznena djela počinjena na teritoriju Republike Hrvatske odnosi.

U drugom članku posve se jednoznačno kaže:

Samo pravosudna državna tijela Republike Hrvatske mogu pred hrvatskim pravosudnim tijelima procesuirati hrvatske državljane za kaznena djela iz članka 1. ovog Zakona.

I treći članak vrlo je precizan:

Pravosudna tijela Republike Hrvatske neće postupati po zamolnicama pravosudnih tijela Republike Srbije za pravnu pomoć u kaznenim postupcima ako je postupanje po takvim zamolnicama u suprotnosti s pravnim poretkom Republike Hrvatske i šteti njezinoj suverenosti i sigurnosti.

Odluku o postupanju po takvim zamolnicama donosi ministar pravosuđa Republike Hrvatske.

I to je sve! Više nego dovoljno za pravnu sigurnost i zaštitu svih hrvatskih državljana za djela počinjena ili insinuirana kao počinjena na teritoriju Republike Hrvatske.

No čini se, ipak, da to nije sve. „I nad popom ima pop!“ I nad Šeksom ima – Zlata Đurđević! To je ona, ako se tko ne sjeća, Milanovićeva kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda i općenito u Hrvatskoj protežirana navodna pravna stručnjakinja, profesorica, doktorica i što sve ne. Takvi poput Zlate Đurđević imaju o svemu, pa i o zakonima, svoje samouvjereno mišljenje. Takvi sebe smatraju arbitrima, a počesto ne skrivaju prijezir prema onima koji misle drukčije. I njihovo mišljenje obično je u političkom smislu suprotno interesima Republike Hrvatske i hrvatskog naroda kako ih razumiju ljudi iz naroda, hrvatski veterani i ostali koji su se zdušno borili protiv jugoslavenske komunističke ili „demokratske“ diktature, a za hrvatsku slobodu i državnu samostalnost.

Što je ta propagirana i uporno promicana „ekspertica“ otkrila, kako je ona protumačila taj zakon, i gdje? Učinila je to u radu koji su recenzenti kategorizirali kao „izvorni znanstveni članak“ u časopisu „Zagrebačka pravna revija“ broj jedan, svezak jedan, iz godine 2012. Jedva dakle da se osušila tinta otisnutog zakona prihvaćenog u Saboru i potpisanog od tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića – Đurđevićka se već požurila reći svoje o njemu. „Pokopati“ ga. Kao njezina znanstvena ustanova potpisan je „Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu“. Njezin članak nosio je naslov „Tumačenje Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije“. Dostupan je u cijelosti na internetu, putem Hrčka, na ovom naslovu:

https://hrcak.srce.hr/128867

Đurđević: Zakon je „prazna politička proklamacija!“; Smerdel: “Zakon je neustavan!”

Nas kao pravne nestručnjake ne zanima taj članak ni u cijelosti ni u njegovim pravničkim ni u njegovim eventualnim znanstvenim ili „znanstvenim“ aspektima. Zanima nas samo što je to sveučilišna profesorica bliska SDP-u otkrila. A to što je otkrila vidljivo je i više nego jasno u samom sažetku, koji je ona sama (pisci znanstvenih radova postupaju u pravilu tako) sročila. Sažetak članka glasi:

Rad predstavlja komentar Zakona o ništetnosti, jednoga od najkraćih, najkontroverznijih i najlošijih zakona donesenih zadnjih godina u Hrvatskoj. Koristeći se znanstvenim metodama tumačenja pravnih norma, autorica ogoljuje sadržajnu i pravnu prazninu tog Zakona. Teleološkim tumačenjem otkriva da je cilj Zakona bio zabraniti domaćim pravosudnim tijelima suradnju s pravosudnim tijelima Srbije u odnosu na ratne zločine hrvatskih državljana. Sustavno i povijesno tumačenje dokazuje da je taj cilj neprovediv. Sustavno je tumačenje pokazalo da zakonske odredbe nemaju pravni učinak u pozitivnom pravnom okviru s obzirom na to da ponavljaju postojeće pravne odredbe te da su pojedine odredbe neprovedive i otkrivaju pravno neznanje zakonopisca. Povijesno tumačenje prijedloga Zakona otkriva kako su Vlada i Sabor izmijenili Zakon oduzevši mu pravni učinak i pretvorivši ga u praznu političku proklamaciju. Autorica opovrgava neustavnost Zakona iz razloga koji su se navodili u javnosti, ali potvrđuje njegovu neusklađenost s ustavnim načelom zakonitosti i sa zahtjevom za koherentnošću pravnog poretka. U zaključnom dijelu upozorava na nužnost sklapanja međunarodnog ugovora o kaznenopravnoj suradnji u progonu ratnih zločina u regiji, koji će riješiti pitanje sukoba nadležnosti, omogućiti bržu i učinkovitiju suradnju, osobito u prethodnom kaznenom postupku, te ograničavanje temeljnih ljudskih prava kroz radnje državnih odvjetništava propisati parlamentarnim aktom i staviti pod sudsku kontrolu.

Slobodnije rečeno, profesorica Đurđević proglašava pojedine odredbe „Šeksova“ zakona „neprovedivim“, dodajući – nimalo znanstveno – da one „otkrivaju pravno neznanje zakonopisca“. Ona zakon ocjenjuje „ispraznim“ te „neusklađenim s ustavnim načelom zakonitosti i sa zahtjevom za koherentnošću pravnog poretka“. Ona „povijesnim tumačenjem“ (??!!) otkriva da su Vlada i Sabor izmijenili formulacije u izvornom prijedlogu te da su mu time „oduzele pravni učinak“ i pretvorile ga u „praznu političku proklamaciju“.

Svjesna, očito, nužnosti (koje, čije, po čemu?) „kaznenopravne suradnje u progonu ratnih zločina u regiji“ (kojoj to, majku mu, „regiji“?!), profesorica Đurđević pledira za „sklapanje međunarodnog ugovora“ kojim bi se reguliralo pitanje tuženja, suđenja, izručivanja i ostaloga. Kojim bi se, drugim riječima, pravnu suradnju Hrvatske sa zemljama „regije“ učinilo obvezatnom i neizbježnom po međunarodnom pravu.

Zakon je, kao i Đurđević, vrlo negativno ocijenio već u ožujku 2012. i prof. dr. Branko Smerdel, čovjek jugoslavensko-hrvatskoga nelustriranoga kontinuiteta, inače jedan od Šeksovih kolega, ili znanstveno-stručnih mentora, u zidanju i tumačenju hrvatske ustavne zgrade. To pojačava pitanje imamo li mi branjiv i održiv zakon kao štit od srbijanske i druge pravosudne agresije ili imamo samo – “praznu pušku”. Onu zakonsko-pravosudnu.

https://informator.hr/strucni-clanci/o-neustavnosti-zakona-o-nistetnosti-odredenih-pravnih-akata-pravosudnih-tijela-bivse-jna-bivse-sfrj-i-republike-srbije

Zakonodavna i izvršna vlast moraju se jednoznačno očitovati i decidirano postaviti!

Što nakon svega o svemu reći? Možemo sa sigurnošću ustvrditi samo to da taj zakon postoji, da je na snazi i da je time dio hrvatskog pravnog sustava. U daljnja tumačenja ne možemo se upuštati, zato što je to područje za pravne stručnjake. Pretpostaviti nam je da takvih u vrloj nam domaji – ima. Pretpostaviti nam je da nisu svi hrvatski pravni, politološki i slični stručnjaci samo preobučeni i zakrabuljeni političari ili agenti onih koji su im omogućili karijere ili sluge onih koji nad njima bdiju i pokazuju im zvjezdane perspektive na jednu, a strmu nizbrdicu i padanje u ponor neznatnosti na drugu stranu.

Prije svih, na potezu je sada Vladimir Šeks. Sve ono što je on ustvrdio na početku o tom zakonu kao hrvatskoj obrambenoj i suverenoj hridini Đurđevićka i Smerdel „znanstveno“ su doveli u pitanje, obeskrijepili ili potopili.

I nije stvar samo u tomu ima li ona ili nema u čemu pravo. Stvar je u tomu kako će taj zakon tumačiti sadašnji i budući ministri pravosuđa i kako će se prema njemu odnositi vlade, vlasti, domaća državna odvjetništva i strani pravni i politički nadglednici. Svi državljani, a osobito potencijalni okrivljenici ili optuženici iz inozemstva, moraju biti načistu što im njihova vlastita država doživotno jamči – ili im samo uvjetno jamči, ili im, praktički, uopće ništa opipljivo i ne jamči.

Da bi se znalo na čemu su svi oni i svi mi ostali, mora se žurno raščistiti tko je u pravu: Vladimir Šeks s jedne ili Zlata Đurđević i Branko Smerdel s posve suprotne strane. Ostane li i to dvojbeno, ostat ćemo u dvojbi i nesigurnosti.

Istina, zakon ovlašteno ne mogu tumačiti nikakvi profesori, nego ga može tumačiti jedino nadležno tijelo državno vlasti. U ovom slučaju to je sam zakonodavac, dakle Hrvatski sabor, a u dimenziji provedbe zakona izvršna vlast, dakle ministar(stvo) pravosuđa. Zbog toga, i ne samo zbog toga, očekuje se i pravorijek najvišeg tijela zastupničke vlasti i tumačenje nadležnog tijela izvršne vlasti – kakvo je ministar Malenica zapravo propustio dati u dovoljno određenom smislu. Osim toga, uopće se nije pozvao na zakon vlastite države koji je na snazi! Kako to razumjeti i protumačiti? U prvi medijski plan gurnut je ministar Medved, koji za te stvari niti je nadležan niti je mjerodavan. Zato što bi branitelji, valjda,  njemu trebali vjerovati.

Budućnost i opstojnost Hrvatske kao koliko-toliko suverene države biti će još manje izgledne i još manje ‘kakve-takve’ nego dosad ako i zakonodavna i izvršna tijela državne vlasti ne dadu o tom prijeporu u teoriji i u praksi posve jednoznačna tumačenja i ne iznesu decidirana stajališta i jamstva. Uz napomenu da zakonodavac (Hrvatski sabor) i izvršna vlast mogu dati i drukčija, pa i suprotna tumačenja od onih koja su davali kada je zakon prihvaćen, sa sadašnjom ili nekom budućom zastupničkom većinom odnosno sa sadašnjom ili budućom vladom. Takva je, naime, Hrvatska gledana i u pravno-političkoj perspektivi ’jučer-danas-sutra’.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari