Don Ivan Mlikota autor je zapisa i sjećanja iz svojega svećeničkoga života objavljenih po naslovom Četrdeset godina u Božjem vinogaradu („Josip Turčinović“, Pazin, 2017.)
„Četrdeset godina u Božjem vinogardu“ –tu sam knjigu dobio na kućnu adresu u veljači tekuće godine. I, istom sam da kažem, uvijek se manje dajem knjizi nego što sama od mene uzme¸kao što će, u ovom slučaju, njen autor, posvećujući je svojim dragim roditeljima, poglavito ocu, pok. Branku i majci Ruži, vjerojatno pobrati grožđa za toliko više koliko je dulje pružio ruke, kako sam u uvodniku kaže, „kao plod želje da svoj pastoralni rad podijeli sa svojim vjernicima“. Sadržaj koji sam doslovno satima gutao, ritmički perfektno, razgovorno dojmljivo, neobično jest, objavio je svećenik, don Ivan Mlikota, međutim, čitajući taj prohod kroz prostor i vrijeme, što ovdje jednostavno od nas traži svoj odgovor, nemoguće je ne zapitati se – zašto bismo se udaljavali od svojih zemaljskih života, ako su u njima korijeni našeg postanka i opstanka. Od prvog poglavlja knjige, Iz života, počinje teći jedan fluid koji će autora obilježiti u svestranosti (Župnikov tenis protiv „vraga“; Rock’n’ roll župnik i plesač), zatim dosjetljivosti (Neobična propovijed na Duhove u Njemačkoj), pa, emocijalno, i nepokorivosti, uvijek na granici između ozbiljnosti koja zahtijeva stalnu prisutnost i brigu vinogradara i humoreske radosti berbe grožđa.
Don Ivana sam upoznao za prvog posjeta Ližnjanu u kolovozu 2011. Njegovom ljubaznošću, sjedili smo u crkvici Majke Božje od Kuj. Mrzite li one koji vam oca ubiše,a zapitah ga tada? „Ono muževno, što osta s mojom majkom i u majci, ne mrzi i ne ubija, ali ne može do kraja ljubiti svoga ubojicu.“ Kad to kaže sin žrtve pokolja. Hrvata u selu Trusina kod Konjica, nema zih riječi kojima je moguće u maloj crkvici nadomjestiti veličinu kompozicije amfora koja će se poslije nastaviti i pretvoriti u neraskidivu komun ikaciju. Vrlo brzo smo stekli međusobno povjerenje. Vrlo neposredan, župnik koji se vozi na koturaljkama, biciklu, igra nogomet, s užitkom prinosi istarskom multietnicitetu koji, osjeća se jako, tu ima snažnu ugradivost. Stoga se njegove propovjedi i mogu osloniti na traženja pravog puta do Krista, istinskog Krista i vjere u Njega, zadudžbinu svih ljudi, silnicu ljubavi, usađenu u čovjeka kao rast biljke, djeljivu do atoma.
Čitajući razgovore, koji nas vode kroz njegovi osobni kronos nebesko-zemaljskog suodnosa, bili oni stvarni ili književno fiktivni, upravo se dodirnuti dade ta prirodna darovitost u komunikaciji „između“. Nije to jednostavno kako se naizgled čini, blagost, mekoću i mirnoću prepustiti sredini, a da nitko nije oštećen ni podcjenjen, ni Bog, ni čovjek, ni nacionalnost, ni rasa, ni vjera, ni jezik, nitko. Tko može imati tako savršen ego, a da i sam ne padne pod njim, da ga ne nadmudre stranputeljci i vrhovi? Tko misli da je to jednostavno neka odjene habit. Neka se zavjetuje i ostane hrabar do kraja puta, bez kušnji, bez razmirica s Bogom, ljudskom prirodom u sebi, uvijek „između“. Zanimljivo je stoga poznavati ga i pisati o takvom profilu čovjeka, pa čak i psihološki udobno, ako to znači biti u njegovoj blizini. Zadužio nas je don Ivan, koji ne će uzmaknuti ni pred Starom Gradiškom niti pred rudarskom Rašom. Ući će i u najteža okna da bi osnažio svoj solicitet na nepravdu i Zloga.
Svojim sjećanjima na pojedince i događaje, popust susreta s uzoritim kardinalom Kuharićem, bogato opremljenom fotogalerijom, autor nas sve više dariva negoli nam goduje. Sve što je u ovoj knjizi dotakla riječ podređeno je u katoličkoj vjeri i humanizmu.
Sve žrtve koje su u njoj našle svoj mir njegova su snaga i pobjeda. Znam, naučio sam to iz odnosa spram majke Ruške, koja će težište usuda naći u memoriji jedne od sinovljevih izgnanih, ali nezaboravljenih njiva Klisa.
Igor Sipic