Postoje povijesne ličnosti koje se ne vole zato što su bile savršene, niti zato što su uvijek pobjeđivale. One se vole, jer su postale dio naroda — njegove sudbine, njegove boli i njegove svijesti. Za Hrvate je takva ličnost Ban Josip Jelačić.
Ljubav Hrvata prema Banu ne temelji se na pukoj vojnoj slavi, niti na titulama i činovima. Ona ne proizlazi iz udžbenika, nego iz nečega dubljeg i trajnijeg: iz kolektivnog iskustva vjernosti, žrtve i — izdaje. Zato se ta ljubav ne objašnjava teorijama — ona se pamti i prenosi.
Ban Jelačić na konju u središtu Zagreba ne stoji kao spomenik Beču niti kao znak odanosti Habsburškoj Monarhiji. On stoji kao stražar hrvatskog povijesnog pamćenja. Njegova prisutnost svjedoči o jednom ključnom povijesnom iskustvu: da su Hrvati u 19. stoljeću bili vjerni caru, a za tu vjernost — kažnjeni.
To treba reći jasno i bez ublažavanja:
Habsburgovci su kaznili Hrvate zbog vjernosti, a nagradili Mađare zbog izdaje.
Hrvati su, predvođeni Banom Jelačićem, stali u obranu Monarhije i cara. Mađari su se pobunili protiv iste te Monarhije. Kada je opasnost prošla, povijesni ishod bio je jasan i brutalan: Mađari su nagrađeni političkom autonomijom i jačanjem svoje državnosti, dok su Hrvati ostali kažnjeni — bez nagrade, bez priznanja i bez političke koristi za svoju lojalnost.
Ban Jelačić to nije odmah znao. U tome i jest ljudska i povijesna tragedija. On je iskreno vjerovao da se vjernost caru i Monarhiji isplati. No trenutak u kojem Ban postaje istinski velik nije trenutak vojne zapovijedi niti političkog trijumfa — nego trenutak spoznaje.
Ban postaje veličina onda kada ostaje bez stvarne moći, izoliran u Zaprešiću, i kada vlastitim očima vidi da su Hrvati kažnjeni jer su bili vjerni, dok su Mađari nagrađeni jer su izdali.
U tom trenutku Ban prestaje biti samo ban i general. Tada postaje moralna figura. Tada se u njemu lomi iluzija o pravednom carstvu i otvara se pogled koji narod već dugo nosi u sebi. Upravo tada Ban postaje dio naroda — jer dijeli isto iskustvo razočaranja, isto buđenje i istu istinu.
Tu se rađa emocionalna veza Hrvata i Bana. Ne dok ima vlast, nego dok je gubi. Ne dok zapovijeda, nego dok razumije. Narod u njemu prepoznaje sebe: narod koji je vjerovao saveznicima, služio višima i bio kažnjen za vlastitu lojalnost.
To je razlog zašto stranci često ne razumiju odnos Hrvata prema Banu. To ne razumije ni dio suvremenih povjesničara koji povijest svode na činove, datume i vojne karijere. No povijest se ne sastoji samo od dokumenata. Ona se sastoji i od emocija, odnosa, povjerenja i izdaje. Bez tog sloja nema istinskog razumijevanja prošlosti.
Zato Hrvati danas često ne znaju točno objasniti zašto vole Bana — ali znaju da ga vole. Ta se ljubav prenosila s koljena na koljeno, tiho i postojano. Ona nije politička propaganda, nego unutarnje znanje naroda.
Nije slučajno da su komunističke vlasti 1947. uklonile njegov spomenik. Kao i prije njih imperijalne strukture, nastojale su prekinuti kontinuitet povijesnog pamćenja i svesti Bana na bezopasnu, depolitiziranu figuru. Povratak spomenika 1990. godine bio je zato mnogo više od vraćanja kipa.
Povratak Bana 1990. bio je znak da se hrvatski narod ponovno sjetio lekcije iz 19. stoljeća. Upravo svijest o tadašnjoj izdaji — kazni za vjernost i nagradi za pobunu — bila je ključna da Hrvati 1990-ih donesu povijesnu odluku: da sudbinu više ne povjeravaju tuđim dvorovima, carstvima ili centrima moći, nego da je uzmu u vlastite ruke.
Uspravni lik Bana danas stoji kao trajna opomena: sloboda i dostojanstvo ne dobivaju se na dar. Ona se čuvaju pamćenjem, iskustvom i oprezom. U tom smislu Ban Jelačić nije figura prošlosti — on je živa lekcija hrvatske povijesti. Dok su nekadašnje dinastije postale povijesna kulisa i turistička zanimljivost, Ban je ostao ondje gdje pripada — u središtu hrvatske svijesti. Kao podsjetnik da narod može preživjeti izdaju, ali samo ako je se sjeća.
Kazimir Mikašek-Kazo