Pratite nas

Kolumne

Zašto Ivo Josipović zagovara presumpciju krivnje u slučaju širokobrijeških franjevaca?

Objavljeno

na

Takvim stavom Josipović pokazuje da mu je najviše stalo do toga da brani svoje političko opredjeljenje te da je radi toga spreman žrtvovati i fundamentalna načela prava i etike

U subotnjem Novom listu bivši predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, iznio je sljedeću tvrdnju o slučaju nekolicine hercegovačkih franjevaca koji su bili ubijeni u Širokom Brijegu u veljači 1945.: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”.

Prilično je čudno da netko tko je ne samo pravnik nego i sveučilišni profesor prava iznosi tako rezolutnu tvrdnju o nečijoj krivnji bez navođenja ikakvih dokaza ili upućivanja na relevantne izvore.

Slično je 1971. postupio i Okružni sud u Splitu kad je zabranio raspačavanje brošure “Široki Brijeg” koju je izdao tamošnji Franjevački samostan i u kojoj se tvrdilo da su ubijeni franjevci bili nevini.

U obrazloženju te zabrane Okružni sud tada također nije naveo nikakve dokaze da su ti svećenici stvarno sudjelovali u oružanim borbama protiv partizana, piše Neven Sesardić / Jutarnji List

Međutim, nakon žalbe izdavača brošure sudsko je vijeće Vrhovnog suda Hrvatske (kojem je predsjedavao moj otac, Dražen Sesardić) ukinulo tu zabranu, zaključivši da za nju nije bilo nikakve osnove.

U ovoj novoj rundi ne samo da Josipović nije ponudio nikakve dokaze za tešku optužbu protiv ubijenih svećenika. Vrlo je upitno ima li za nju uopće uvjerljivih argumenata. A upitno je zapravo i postoji li volja da se objektivno razmotre argumenti obiju strana i na osnovi toga donese zaključak.

Nakon kampanje protiv presude Vrhovnog suda Hrvatske 1971. godine, Savezno javno tužilaštvo je pokrenulo zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem se tvrdilo da su se franjevci s oružjem u ruci borili protiv partizana i da je to “notorna, nepobitna činjenica koju ne treba dokazivati”.

Nevjerojatno zvuči, ali izgleda da i danas ima ljudi, a čak i pravnika, koji se slažu s tim mišljenjem.

U ostavštini mog oca nalaze se i njegovi detaljni komentari nekoliko sudskih odluka koje je on napisao držeći se zakona – kako je Josip Broz znao reći – “kao pijan plota” i koje su izazvale političke intervencije s najviših mjesta i kategoričke zahtjeve da se te odluke izmijene.

Posebnu važnost tu ima upravo slučaj Širokog Brijega koji je tada prerastao u veliki skandal i koji je bio jedan od razloga zašto je moj otac podnio ostavku na položaj predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske.

On u svojim zapisima pokazuje na zanimljivom primjeru kako pokušaj da dokažete nečiju krivnju može imati suprotan efekt jer će u neočekivanom obratu znatno više teretiti onu drugu stranu.

Riječ je o tekstu iz lista Komunist iz 1971. u kojem jedan umirovljeni pukovnik JNA i očevidac borbi na Širokom Brijegu, opisuje te događaje pred kraj rata i među ostalim kaže sljedeće: “Kada smo postrojili zarobljene, na naše veliko zaprepaštenje ustanovili smo da je među njima bilo mnogo fratara koji su se s oružjem, skupa s ustašama i Nijemcima, borili protiv nas”.

Informacija koja je ovdje ključna i koja ima najveću težinu jest to što je izravni svjedok tih događaja potvrdio da su neki franjevci bili zarobljeni. Moj otac postavlja odlično pitanje: “Kako to da je on mogao ustanoviti da među zarobljenicima uopće ima mnogo fratara ako su svi oni, kako tvrdi tužilac, zaista izginuli u borbi protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije?”.

Drugim riječima, uzmemo li da je doista bilo franjevaca-boraca, kako je moguće (1) da su svi oni izginuli i (2) da su neki zarobljeni? To je moguće na jedan i samo jedan način, naime, da su ti zarobljenici ubrzo nakon zarobljavanja bili pogubljeni bez suđenja. (Nijedan vjerodostojan izvor ne spominje ikakav sudski proces.)

I naravno, ne samo da je ubijanje zarobljenika ratni zločin nego je to bilo ratni zločin čak i u ono vrijeme. Ratni zarobljenici nikada nisu “legitiman cilj vojnih djelovanja”.

U stavku 2. Ženevske konvencije o tretmanu ratnih zarobljenika iz 1929. godine koja je tada bila na snazi kaže se: “Ratni zarobljenici moraju čitavo vrijeme biti tretirani humano i moraju biti zaštićeni, poglavito od svakog akta nasilja. Mjere odmazde prema njima su zabranjene”.

Komentirajući presudu Okružnog suda u Splitu iz 1971. koja je, poput Josipovića, bez ikakvog dokaza krenula od pretpostavke da ubijeni svećenici nisu bili nevini, moj se otac upitao: “Hoćemo li dopustiti da se, kao u srednjem vijeku, udaraju stigme ili neizbrisivi žigovi sramote na pojedince tako da oni u svim okolnostima i u svakom pogledu moraju uvijek i a priori biti krivci te da za njih, suprotno Ustavu, uvijek vrijedi pretpostavka krivnje, a ne nevinosti?”.

Moj otac je ipak tada dobio podršku i sa sasvim neočekivanog mjesta. Predsjednik Vrhovnog suda Srbije mu je pred nekoliko sudaca tog suda rekao da su oni razmotrili odluku koju je donio Vrhovni sud Hrvatske te je izjavio da je on zajedno s kolegijem krivičnog odjela Vrhovnog suda Srbije u cijelosti suglasan s tom odlukom, da je smatra ispravnom i da mog oca ovlašćuje da to priopći na svakom mjestu ako smatra da bi mu to moglo biti od pomoći. Paradoksalno je da je u komunističkoj Jugoslaviji prije pola stoljeća bilo sudaca koji su pokazivali veću brigu za poštovanje fundamentalnih civilizacijskih i pravnih normi nego neki današnji poznati političari i profesori prava.

Znakovito je da unatoč žestokim napadima sa svih strana na presudu Vrhovnog suda iz 1971. koju je potpisao moj otac i u situaciji kad je tadašnji režim vrlo gorljivo tragao za ma kakvim dokazom krivnje ubijenih franjevaca, nije se uspjelo izvući bilo što što bi vezi s tim slučajem moglo potkopati presumpciju nevinosti. Taj neuspjeh pokazuje koliko je tanka podloga tada bila za hipotezu da su franjevci poginuli u oružanoj borbi protiv partizana. Izgleda mi da je ta hipoteza i do danas ostala nedokazana.

Treba naglasiti da je presumpcija nevinosti primjenjiva i izvan konteksta kaznenog prava. Npr. nečija puka tvrdnja da je osoba A pedofil nije dovoljna da bi se ta optužba prihvatila i da bi ljudi na osnovi toga imali dobar razlog radikalno promijeniti svoj dotadašnji stav prema toj osobi. I ovdje su potrebni dokazi.

Međutim, vidimo da danas, nakon gotovo 50 godina, Josipović slijedi logiku onog ideološki korumpiranog suda iz komunističkih vremena: za “neprijatelje” vrijedi presumpcija krivnje, a ne presumpcija nevinosti.

Ideja je u osnovi sljedeća: ako vam se kod nekoga počne priviđati “ustaška guja”, prihvatite da je taj čovjek kriv čak i ako optužbu o njegovom zalaganju za ustaštvo ne možete potkrijepiti dokazima.

S takvim stavom zapravo pokazujete da vam je najviše stalo do toga da branite svoje političko opredjeljenje, a da ste radi toga čak spremni žrtvovati i fundamentalna načela prava i etike.

Neven Sesardić / Jutarnji list

 

Ivu Josipovića opovrgavaju jugokomunistički vojni planovi i izjave partizana koji su među prvima ušli u samostan

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari