Pratite nas

Kronika

Zdravko Mamić: Ostajem u Međugorju, možda zatražim da mi se sudi u BiH!

Objavljeno

na

Zdravko Mamić je odbacio  navode da je u bijegu, ali je uvjeren da će se pravosuđe u BiH usprotiviti pokušaju njegova izručenja u RH.   Potvrdio je da se boji novoga napada kakav se dogodio prošle godine kada su nepoznate sobe pucale te je propucan nedaleko Tomislavgrada.

„Toga me je više strah nego što se dogodilo u sudnici. S ovim se da, boriti ali ono što je mučki, ovo ti tjera strah u kosti. Ja nemam izbora i ostajem ovdje. Ovdje me ljudi vole i osjetio sam to tisuću puta“, dodao je.   Nije isključio niti mogućnost da će zatražiti da se protiv njega postupak vodi u BiH.  „Možda zatražim da mi se sudi u BiH. Plan mi je da ostanem, tu gdje me vidite, Ali to je isto kao da sam stavio metu na čelo. Gotovo je sigurno da ću 300 posto ostati u BiH. Za početak ovdje, u Međugorju“, zaključio je Zdravo Mamić, piše večernjiList.

‘Mamić ne može izbjeći zatvorsku kaznu i ako mu ona bude pravomoćno izrečena u Hrvatskoj on će je odslužiti u Bosni i Hercegovini, ako Zagreb to zatraži temeljem postojećeg međudržavnog sporazuma’, izjavio je u srijedu u Sarajevu ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić.

Bivši čelnik i sadašnji savjetnik NK Dinama Zdravko Mamić, njegov brat Zoran, bivši Dinamov direktor Damir Vrbanović i poreznik Milan Pernar u srijedu su nepravomoćnom presudom osječkog Županijskog suda proglašeni krivim za Uskokove optužbe o izvlačenju oko 116 milijuna kuna iz toga kluba te nanošenje štete državnom proračunu od  12,2 milijuna kuna te ih je osudio na zatvorske kazne, pri čemu je Zdravko Mamić dobio šest i pol godina.

Komentirajući novinarima slučaj Mamić odnosno činjenicu da je on otišao u BiH uoči izricanja presude na sudu u Osijeku, Mektić je novinarima kazao kako je zakon jasan i predviđa da Mamić ne može biti izručen Hrvatskoj ako ima bosanskohercegovačko državljanstvo. – To je slučaj i s osobama iz BiH s državljanstvima drugih zemalja koji su pobjegli u pokušaju da izbjegnu izdržavanje kazne’, podsjetio je Mektić. Kazao je kako to ipak nije zapreka da Mamić završi iza rešetaka bude li pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu.

Podsjetio je kako Hrvatskoj stoji na raspolaganju mogućnost da od BiH zatraži prihvaćanje i provedbu svoje sudske presude kako se to već zbivalo u prošlosti, primjerice u slučaju Branimira Glavaša.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Somboru vandali devastirali katoličke grobove

Objavljeno

na

Objavio

Mještani su u ponedjeljak pronašli niz prevrnutih nadgrobnih spomenika i razbijenih grobnih mjesta te su nezadovoljstvo izrazili u Facebook objavama:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Srela sam četnika koji mi je sinove odveo u smrt

Objavljeno

na

Objavio

hkm.hr

Ruža Pavlić oba sina je pronašla u masovnoj grobnici u Lovasu. Mučeni su i ubijeni u listopadu 1991. u jednoj garaži. Domaći Srbin Mirko Rudić došao je, kaže, s nekim njoj nepoznatim ljudima i odveo ih…

Za Ružu Pavlić nema utjehe. Njezina djeca ubijena su u Lovasu 1991. godine. Željko (29) i četiri godine mlađi Darko. Obojica su bila neoženjena i živjela s roditeljima u obiteljskoj kući u Lovasu.

– Došli su po njih u našu kuću i samo ih odveli. Najprije su zatvoreni u zadruzi, zatim u općini da bi ih osam dana nakon što su ih odveli, ubili u jednoj garaži. I oni su kao i mnogi drugi ubačeni u masovnu grobnicu. Da su mi sinovi mrtvi saznala sam od susjeda nekoliko dana nakon njihove smrti – kazala nam je kratko Ruža, kojoj je svaki razgovor o tome otvaranje rana koje zapravo nikad nisu zacijelile. I neće.

Susjed mi je rekao da su mi sinovi pobijeni

Masakr nad nevinim stanovništvom malenog srijemskog sela započelo je u listopadu 1991. godine. Dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je JNA  zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni odigrala su se brutalna ubojstva.

– Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena. U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti – prisjetila se Ruža najtežeg trenutka u svom životu.

– Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! – pita se Ruža.

Za Božić 1991. godine otjerana je iz Lovasa. Otišla je u Njemačku gdje joj je bio bolesni muž koji je godinama radio u Njemačkoj i koji je pola godine prije okupacije Lovasa dobio moždani udar.

Vratila se samo zbog grobova svojih sinova

– U Lovas smo se vratili 1998. godine. Živjeli smo u jednoj sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo u godinama koje su slijedile obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi.

‘Za mene nikad neće biti utjehe’

– Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe –  neutješna je Ruža.

Njezino svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 67 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu.

Ružin suprug umro prije tri godine i sada sama svakodnevno posjećuje grobove svojih najmilijih, piše 24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari