Željko Glasnović u svom emotivnom izlaganju svjedoči o osobnim tragedijama i stradanjima kroz koje je prošla njegova obitelj zbog komunističkog progona. Ključna poruka njegova izlaganja je ustrajnost i borba za istinu, vjeru i domovinu, unatoč neizrecivim patnjama i gubicima.
Obiteljska tragedija pod totalitarnim režimom
Djeda su mi zatvorili.
Baku su mi zatvorili.
Nećake su joj likvidirali.
Mater su mi silovali dva puta.
Više puta su je zatvarali i tukli, nestala je na 30 dana kad je meni i bratu bilo samo 6 mjeseci. Oduzeli su nam svu imovinu i prisilili nas da odemo iz domovine.
Povratak u Domovinu unatoč svemu
Unatoč svemu tome vratili smo se kad smo vidjeli da naša Domovina krvari. I nismo požalili. U Domovinskom ratu brata blizanca su ranili, uhvatili i zatvorili na 15 mjeseci u logoru Manjača. Tukli su ga svakodnevno, iživljavali se na njemu, zlostavljali ga psihički, bušili mu koljena, odrezali mu uho, oderali mu kožu, lomili mu kosti, izgladnjivali ga…
Duhovna borba i vjera u istinu
I opet, usprkos svemu tome, ostali smo u Domovini i nastavljamo se aktivno boriti za Istinu. Očajavanja nema, odustajanje nije opcija, a kukanje je zabranjeno. Borba koja je svakodnevna ne vodi se samo na političkoj, nego i na duhovnoj razini.
Poziv na odgovornost i vjeru
Nikada ne smijemo dići ruke od nečega u što vjerujemo, popustiti pred lažima, obeshrabriti se pred neprijateljem, odreći se svoga naroda i domovine, ograđivati se od svoje vjere i bježati od istine. Na ovoj zemlji smo jako kratko, a naša (ne)djela koja se upisuju u Božji dlan za život vječni bit će nam jednog dana jedini svjedoci. Zato dobro razmislimo biramo li život ili smrt, borbu ili indiferentnost?!
https://www.facebook.com/100053054273684/posts/pfbid02oHPeQw2LM6kzPCdmgSjb41yE2ojD3vUqMrxrwtwi5Cpxy2uEnS7EE4brUbvWX6b8l/?app=fbl