Pratite nas

Pregled

Željko Kekić Pauk: Zadnja sam generacija Udbe, lustracije, čini se, neće biti

Objavljeno

na

Pljesak studenata u prepunoj dvorani studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu trajao je nekoliko minuta nakon gotovo jednosatnog svjedočanstva bivšeg udbaša Željka Kekića Pauka na tribini Studentskog pastorala “Pomirenje na temelju istine – svjedočanstvo bivšeg udbaša i njegove žrtve”.

Žrtva, dr. Anto Kovačević, kojega je Udba prvo otela, držala ga zatočena 13 dana a da nitko nije znao gdje ga je i koji je nakon toga osuđen na 8,5 godina zatvora u Zenici, oprostila je svome progonitelju, nakon što ga je Kekić zamolio za oprost, uvidjevši kakvo je zlo nanio njemu i mnogim drugima radeći od 1980. do 1990. u zloglasnoj komunističkoj tajnoj policiji, piše Večernji list

Preobraćenje u ratu

Ideologije se ne mogu pomiriti, ali mogu ljudi. Treba reći “mea culpa”, moj grijeh i priznati krivnju s jedne strane, a s druge oprostiti kao što smo Kekić i ja napravili – rekao je dr. Kovačević koji je o svome slučaju napisao i knjigu “Čovjek i njegova sjena” zajedno s Kekićem.

Kekić je metamorfozu doživio na prvoj liniji fronte u Domovinskom ratu, gdje je ih je posjetio kardinal Franjo Kuharić, kojega je tada štitio kao djelatnik hrvatske obavještajne službe, a do 1990. ga je pratio kao djelatnik Udbe.

Ja sam bio zadnja osoba na svijetu koja ga je tada trebala čuvati i rekao sam sebi: “Bože, ti postojiš i daješ mi zadaću.” Božji prst odvrtio je u mojoj glavi sve na drugu stranu i shvatio sam da moram biti svjedok cijele te priče i zato vam danas sve to govorim – rekao je Kekić studentima dodavši kako je pratio i don Živka Kustića, ali i svetu Majku Terezu kada bi dolazila u Jugoslaviju.

Samo sam u Domovinskom ratu mogao sprati taj svoj grijeh. Shvatio sam da Bog ne voli grijeh, ali voli grešnika. Priliku su mi dali i ljudi koje sam pratio poput Marka Veselice i Vlade Gotovca, koji su mi dali ruku i bili spremni razgovarati.

No problem su moji bivši kolege koji ne žele prekinuti zavjet šutnje, a mladima bi to mnogo značilo – rekao je Kekić objasnivši kako je u Hrvatskoj djelovalo 850 udbaša, od kojih je 750 prešlo na hrvatsku stranu.

– Ali samo nas je pet posto od tih 750 bilo u Domovinskom ratu, ostali su čekali u Zagrebu scenarij kao s Hrvatskim proljećem i, kada su vidjeli priznanje Hrvatske, otišli su u mirovinu, pokupili činove i stanove. No nije problem u nas 750 jer se u radnim knjižicama vidi gdje smo radili.

Problem je u oko pola milijuna suradnika Udbe, KOS-a i drugih od 1945. do 1990., koji su radili pod pseudonimima i dobrovoljno. To znači da svaka druga obitelj u Hrvatskoj ima udbaša – rekao je Kekić te ispričao kako je Udba prije sloma komunizma ubacivala svoje ljude u velike tvrtke za direktore, koji su onda dovodili svoje kadrove i nakon sloma komunizma privatizirali te tvrtke i u njima zaposlili svoju djecu tako da se u Hrvatskoj, kako kaže, danas ništa ne može napraviti „bez veze“.

Prekršio nepisani kodeks

– Crna sam ovca među svojim kolegama. Postoji nepisani kodeks u službi da se te tajne odnose u grob, imao sam problema i nekoliko pokušaja atentata, ali ostao sam ustrajan, vjerujem da je Bog sa mnom i da mi daje snagu da kažem sve ono što sam radio. Problem je mojih kolega koji ne žele prekinuti zavjet šutnje, a mladima bi to puno značilo.

Prošlo je 30 godina, a vi u udžbenicima ne možete pročitati ništa o Udbi. Kad bi se to javno reklo, mogli bismo zaključiti zašto nam se danas neke stvari događaju. Hoće li biti nešto od lustracije, teško je reći. Zadnja sam generacija Udbe i imam 56 godina, a mnogi su još stariji od mene pa od toga neće biti ništa – kaže Kekić zalažući se za “pomirenje na istini”.

– Vjerovao sam da će biti kolega koji će mi se pridružiti, ali nisam našao nikoga. Možete misliti kako je onda sa suradnicima koji su bili pod pseudonimima. Vidim ih mnoge po Saboru i u vrhu politike, javnim ustanovama, tvrtkama, općinama, gradovima, ljude na pozicijama i vjerojatno zbog toga nikome ne pada na pamet da se provede lustracija jer bi svi oni tada u trenu ostali bez pozicije – iznosi šokantne tvrdnje Kekić.

– Ovaj projekt pomirenja na istini ide dalje. Nije to obračun, nego upozorenje civilnog društva da se mlade mora upoznati s istinom – rekao je Stjepo Bartulica iz Centra za odgoj u kulturi, suorganizator projekta.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Ispovijest heroja koji je iz ledene rijeke spasio djevojčicu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Toni Paštar / Slobodna Dalmacija

Jack iz Rude spasio 13-godišnjakinju od sigurne smrti: Bog mi je produžio ruku, u zadnji tren sam je uhvatio za kosu i izvukao iz hladne, nabujale rijeke…

Josip Crljen zvani Jack iz naselja Ruda, općina Otok, svojim je podvigom u ponedjeljak navečer zaslužio ponijeti naslov hrvatskog junaka dana, piše Slobodna Dalmacija.

Skokom u nabujalu rijeku Rudu u zadnji je trenutak od sigurne smrti spasio jednu trinaestogodišnju djevojčicu iz Graba. Sve to se dogodilo u ponedjeljak oko 18.30 sati na Rudi kod predjela zvanog Gaz. Vodostaj rijeke bio je visok, a voda mutna.

Djevojčica koja se “dušila” već je nestajala u vodi kada ju je Josip krajnjim naporom uspio dohvatiti za kosu i izvući na obalu. Od skoka u rijeku čija je temperatura bila tek 7 ili 8 Celzijevih stupnjeva junak Jack zaradio je trzajnu ozljedu vrata, pa je u utorak cijelo prijepodne proveo kod liječnika, najprije svoga obiteljskog, a potom na pregledima u KBC-u Split.

Dobio je šancov ovratnik koji će ga narednih dana podsjećati na dramatični događaj sa sretnim ishodom.

Priča je počela na Uskrsni ponedjeljak u župnoj crkvi sv. Martina u Rudi. Josipov vjenčani kum Zvonimir Matijašević krstio je svoje prvo dijete, kćer, pa je na slavlje pozvao i članove šire obitelji te prijatelje, među kojima i Josipa Crljena. Svečarski ručak održan je u restoranu kod Gaza, nedaleko rijeke Rude.

– Bio sam među pedesetak gostiju kuma Zvonimira. Do nas je bila još jedna tolika skupina. Veselili smo se, jeli i pili kada sam u jednom trenutku čuo dječaka Matea Tadića, koji je ranije izišao igrati se, gdje sav usplahiren viče: “Mala u vodi! Upala mala u vodu!…”

Bez razmišljanja sam ustao od stola i pretrčao kojih pedesetak metara do rijeke. Tu sam vidio dvoje-troje ljudi koji su tražili granu kojom bi dohvatili djevojčicu čije je tijelo u vodi već bilo mlitavo, nije mahala ni rukama ni nogama. Na tren je potonula i ponovno se pojavila na površini. Nisam razmišljao. Onako odjeven i u cipelama skočio sam u vodu duboku 2-3 metra.

Kad sam izronio, tijelo djevojčice ponovno je počelo tonuti. Bacio sam se prema njoj vidjevši da opet nestaje u mutnoj vodi. Prije nego je dublje potonula uspio sam je uhvatiti za kosu. Kao da mi je u tom trenutku Bog produžio ruku. Dovukao sam je do obale gdje su je ostali izvukli na obalu. Kako nije davala znakove života, odmah su je počeli oživljavati umjetnim disanjem. Hvala Bogu, dijete je prodisalo, izbacilo vodu i s njom je sve u redu – kaže Josip.

Ovaj 37-godišnji strojar-bagerist zaposlen u tvrtki “Iskopi Kovačević” iz Dugog Rata i sam je otac jednogodišnjeg sina i zna što je dijete. Zato je u utorak, unatoč boli u vratu, bio presretan i prezadovoljan što je spasio mladi život. Zna da je učinio dobro djelo, ali to, kaže, ne smatra ničim posebnim. Ako bi se bilo kada našao u sličnim okolnostima, ponovno bi napravio isto.

Jedino, veli, zamjera što oni koji su se prije njega zatekli na obali i vidjeli da se djevojčica utapa nisu reagirali kao on, skočili u vodu kako bi spasili dijete. U srijedu Josipov mobitel, koji je bio u džepu kad je iz vode spašavao djevojčicu, ali i dalje radi, nije prestajao zvoniti.

– Nema toga tko me nije zvao i čestitao mi. Među prvima mi je čestitao direktor Matko Kovačević. Jutros me toliko bolio vrat da nisam bio u stanju voziti pa me u bolnicu u Sinj, a potom i u Split vozio prijatelj Ante Čikara zvani Kuvar. Nadam se brzom ozdravljenju, vjerujem bez trajnih posljedica. U svakom slučaju, dan krštenja kćeri svoga kuma Zvonimira sigurno neću zaboraviti do kraja života – zaključuje junak Crljen na kojega su u srijedu bili ponosni njegovi Ruđani, ali i brojni drugi prijatelji i poznanici, piše Slobodna Dalmacija.

 

Heroj iz nabujale rijeke spasio djevojčicu: ‘Bila je već blijeda, tonula je…’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Heroj iz nabujale rijeke spasio djevojčicu: ‘Bila je već blijeda, tonula je…’

Objavljeno

na

Objavio

Ona nije znala plivati, a nakon što su nju izvukli, formirali su rukama niz da izvuku i mene. Djevojčica je bila sva bijela, polumrtva, davali su joj umjetno disanje, kaže Josip Crljen

Dotrčao je jedan mali susjed do nas i vikao: ‘Neka mala je upala u vodu!’. Odmah sam potrčao do rijeke, a kad sam vidio djevojčicu samo mi je prošlo kroz glavu kako se tu nekoliko djece već utopilo i skočio sam. Već je bila problijedjela, tonula je, uhvatio sam je za kosu i izvukao, ispričao je za Dalmatinski portal Josip Crljen, 37-godišnji heroj koji je spasio život djevojčicu iz rječice Rude u nedjelju popodne.

Josip je skočio u nabujalu rijeku kod Trilja i to na mjesto gdje su virovi i gdje je vrlo teško plivati.

– Mi smo u obližnjem restoranu slavili krštenje djeteta moga kuma, kada je odjednom mali Mateo počeo vikati da se u rijeci utapa djevojčica. Brzo smo potrčali prema tom mjestu i vidjeli curicu koja je bila malo pod vodom, malo iznad vode, utapala se. Odmah sam skočio u vodu u namjeri da je izvučem, no voda je bila zelena, pa je u jednom trenutku nisam ni vidio. Pomislio sam da neću uspjeti, da ću je izgubiti. Krajnjim naporom sam je, srećom, ipak uhvatio za kosu i nekako je uspio privući prema obali. Moram priznati da je bilo jako teško. Sam Bog mi je dao dotatnu snagu da je izvučem i spasim . Nakon toga priskočili su i ostali i izvukli smo je vanka – ispričao je Josip gostujući jutros na Hit radiju, prenosi Ferata.hr.

Prvo je 13-godišnju djevojčicu gurnuo do obale.

– Ona nije znala plivati, a nakon što su nju izvukli, formirali su rukama niz da izvuku i mene. Djevojčica je bila sva bijela, polumrtva, davali su joj umjetno disanje, srećom su tu bile dvije doktorice i hvala Bogu da je mala u redu! – ispričao je.

Kaže da cijelu noć nije mogao spavati i da sada ide kod doktora jer ga sve boli, posebno vrat, ali sretan je jer je spasio djevojčicu u zadnji tren.

– Ponosan sam i na svog susjeda, malog Mateta Tadića koji je sve to vidio i zvao nas. Djevojčicu sam poslije vidio, došla joj je mama i hvala dragom Bogu sve je završilo dobro, kazao je Josip.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari