Tito – Kult ličnosti, progoni i represija

[su_heading size=”21″]Uz 35 godišnjicu smrti[/su_heading]

U nizu apsurda kojima je obilovala društveno-politička scena toga vremena, posebno mjesto zauzima onaj koji je vezan za fetišizaciju partijske ideologije. Uvodeći u svoju teoriju i praksu Lenjinovu tezu po kojoj je svaka religija „opijum za narod“ ( i kao takva krajnje štetna i opasna), sljedbenici marksističko-lenjinističko-staljinističko-titoističkog nauka potpuno su izgubili iz vida činjenicu, da su upravo oni od svoje ideologije stvorili svojevrsni novovjeki religijski pravac.

[ad id=”68099″]

Sve „reforme“, dakako, ne bi bile moguće, da nije bilo jake Partije na čelu s „najvećim sinom naših naroda“ i doživotnim predsjednikom Jugoslavije, zločincem Titom. Okružen ulizicama i podanicima, koji su radi vlastitih interesa, do razine groteske uzdizali njegov kult ličnosti, on je, povodeći se za svojim velikim uzorom Staljinom, uspostavio sustav neograničene vlasti, u kojemu je bilo mjesta samo za istomišljenike i slijepe poslušnike.

Poltroni i udvorice naprosto se utrkuju u izrazima svoje lojalnosti i odanosti važnim partijskim „drugovima“, posebice svemoćnom Titu.

„Trostruki narodni heroj“, predsjednik države i Partije, maršal i „vrhovni komandant“, „najveći antifašist među živućim predsjednicima u svijetu“, ubrzo poslije rata dobio je ekskluzivno pravo da se njegova vladavina izuzme od vremenskog ograničenja. U Ustav je unesena odredba po kojoj je zločinac Tito šef države „bez ograničenja mandata“ – formulacija „doživotni predsjednik“ nije dolazila u obzir, jer se time, makar i posredno aludiralo na mogućnost da će „najveći od najvećih“ ipak možda jednoga dana umrijeti, a sama pomisao na takvo što u to vrijeme bila je neoprostiva hereza.

Ovo je razdoblje svekolikog, slijepog i ničim ograničenog idolopoklonstva. Simboli „socijalističke revolucije“, „tekovine narodnooslobodilačke borbe“, čelni dužnosnici Partije (na čelu s Titom) i njihove „zasluge i dela“, dizani su na razinu obožavanja.

Kolona njegovih vozila, gdje god bi krenuo, dočekivana je cvijećem koje su bacali „radni ljudi i građani“, „đaci i studenti“ . Oni su u pratnji svojih profesora kolektivno izlazili na ulice jer su tih dana po pravilu bili oslobađani nastave. Titove demagoške govore (koje je vrlo često, i u svim prigodama držao), masa je dočekivala s oduševljenjem, koje je ne rijetko prelazilo u neku vrstu kolektivne ekstaze, čemu je doprinosila ukupna atmosfera što ju je smišljeno stvarao agitprop – oni su, naime, pored toga što su ih prenosili Radio i Televizija, slušani i preko razglasa. Partijski aktivisti postavljali su zvučnike na rasvjetne stupove ili uzduž drvoreda po gradovima i selima, što je svemu davalo poseban ugođaj. Ozračje je naročito bilo svečano u prigodama proslave komunističkih obljetnica, ili obilježavanja značajnih datuma. Tada je cjelodnevni program bio obilježen partizanskim koračnicama, prigodnim recitalima i Titovim govorima.

Razdoblje je to u kojemu idolopoklonstvo prema Vođi i „njegovom djelu“ doživljava procvat uz isticanje Njegovih impozantnih portreta (do 1948. god. uz Staljinovu sliku, kasnije uz Lenjinovu, Marksovu, Nehruovu, po potrebi i uz … ili, već po potrebi, ovisno o političkom trenutku …) i ostalih „simbola revolucije“. Najsvečanije su proslave vezane uz značajne datume „najvećeg sina naših naroda“ (kao što je redovito nošenje „štafete mladosti“ u Beograd, svake godine 25. svibnja, za Njegov rođendan, ili proslava Njegovih pobjeda na Neretvi, Sutjesci, Kozari…); tu su i hvalospjevi kojima je svakodnevno obasipan preko medija; cijeli jedan pravac književnosti, publicistike, glazbenog stvaralaštva, slikarskih i kiparskih djela, kazališnih predstava, filmova i dokumentarističkog filmskog gradiva usmjereni su prema Njegovom „liku i djelu“; Titu se dodjeljuju „počasni doktorati“ i razne druge titule; on „neumorno piše i stvara“; političari se utrkuju u inicijativama za imenovanje ulica, trgova, institucija i gradova njegovim imenom (Glavni grad Crne Gore preimenovan je u Titograd, Užice postaje Titovo, Veles, Vrbas i Kosovska Mitrovica također, kasnije i slovensko Velenje); dižu se spomenici i otkrivaju „spomen ploče“ na svim mjestima gdje je makar i na kratko boravio; osobni (partijski) „biografi“ pomno prate svaku njegovu riječ i izdaju tisuće tomova debelih knjižurina (koje po direktivi stižu u sve škole, sveučilišta, knjižnice, spomen-domove, organizacije SUBNOR-a, „istorijske arhive“, a prigodom državnih svečanosti uručuju se najboljim učenicima i studentima); pri kraju Titovog života, snima se serija njegovih „kazivanja“ i uz veliku pompu prikazuje na televiziji u udarnim terminima; na djelu je kompletna i sveobuhvatna revizija i ideologizacija recentne povijesti jugoslavenskog prostora (a i šire) i njezino usklađivanje s dnevnopolitičkim potrebama, u slavu i za račun Partije i „titoizma“. Sve su to samo neke od pojava koje su sasvim sigurno bitno utjecale na odgoj i shvaćanja velikog broja mladih ljudi koji su izloženi bjesomučnoj indoktrinaciji prije nego nauče prva slova.

Masovne manifestacije, koje su se održavale povodom svakog državnog blagdana, a bilo ih je poprilično ( Dan žena ili „osmi mart“ – 8. ožujka; Praznik rada – 1. svibnja; Dan pobjede – 9. svibnja; Dan mladosti – 25. svibnja; Dan Borca – 4. srpnja; Dan ustanka u Srbiji – 7. srpnja; Dan oslobođenja Beograda – 20. listopada; Dan Republike – 29. studenoga; Dan Armije – 22. prosinca … , da nabrojimo samo one najvažnije, izostavljajući, naravno, sve one koje su održavane na republičkim, regionalnim i lokalnim razinama, jer bi to bilo nemoguće evidentirati), u potpunosti su prožete tim „socijalističkim duhom“, s Titom i Partijom kao stožernim odrednicama. Održavane su „akademije“ – svečane predstave s recitalima i koračnicama – na kojima su učenici osnovnih, srednjih škola, studenti ili profesionalni glumci (ovisno o značaju priredbe, tj. od toga je li bila na državnom, regionalnom ili općinskom nivou), pred brojnom publikom davali svoj doprinos u slavljenju „tekovina revolucije“ i „narodnih heroja“. Uz veliku sliku maršala Tita, obično su stajale slike Lenjina, Marksa, Maoa, a do 1948. godine i Staljina.

Međunarodni blagdani (kao što je Dan žena, Praznik rada i sl.), bili su ideologizirani, usvojeni i prigrabljeni kao „socijalistički“ i partijski, a sam Tito je bio toliko „skroman“ i „samozatajan“, da je i vlastiti rođendan proglasio državnim blagdanom.* Glasno treštanje

* 25. svibnja, tzv Dan mladosti, mada je bio rođen – prema najvećem broju povijesnih izvora( koji su jednako upitni ) 7. svibnja, kako piše i u Matičnoj knjizi u Kumrovcu – no, ovaj datum je trebao trajno podsjećati sve naraštaje na njegovu „herojsku borbu“ prilikom „desanta na Drvar“ (otkuda je, istini za volju, skupa sa svojim suradnicima pobjegao kroz jednu pećinu, iz čega je sasvim očito o kakvom se „junaštvu“ radi).

partizanskih koračnica razlijegalo se ulicama i trgovima, kako bi dojam bio još svečaniji. U kinima prije projekcije svakoga filma, prikazivani su tzv. žurnali koje su radile posebne službe komunističkog agitpropa (odjel za agitiranje i propagandu). U njima su prikazivane na romantičarski način obrađene sekvence iz svakodnevnog života važnih „drugova“ (pri čemu su ključno mjesto zauzimala Titova putovanja i susreti s državnicima drugih zemalja), snimke s radnih akcija „omladine“, „udarnički“ uspjesi „socijalističkih pregalaca“ iz rudnika, željezara, s pruga i velikih gradilišta, svečana otvaranja pogona, škola, bolnica, knjižnica, otkrivanje spomenika i spomen-ploča, i t.d.

Mediji su bili potpuno „upregnuti“ u ideologiju – počevši od tiskovina (novina, knjiga, dječje literature), preko radija i televizije. Uz to, postojala je i „društveno angažirana literatura“ koja je zauzimala ključno mjesto u duhovnom odgoju „novog čovjeka“ socijalističkog tipa. Sve ono što nije bilo dovoljno „pravovjerno“ cenzurirano je – za što su bile zadužene čitave ekipe raznih „stručnjaka“, od književnika, do policajaca i agenata tajnih službi. Tiskaju se čitave edicije ideološki usmjerenih „djela“, tone propagandnih materijala, uz poplavu partijskog znakovlja i posvemašnje podređivanje kompletnog društveno-kulturnog života istoj matrici.

Postojao je još jedan, doista sasvim originalan načina, kojim je „narod“ izražavao ljubav i odanost prema svome Vođi i njegovom djelu.

Svake godine, u rano proljeće, „radni ljudi, omladina i građani Jugoslavije“ započinjali su nošenje „štafete mladosti rukama pripadnika svih naroda i narodnosti“, trčeći kroz sve krajeve tadašnje Jugoslavije, „od Triglava do Đevđelije“. Mediji su, od polaska s mjesta odredišta do cilja, redovito izvješćivali o aktivnostima koje su se odvijale povodom njezinog „nošenja“, a svečano je uručivana Titu, na glamuroznoj svečanosti u Beogradu. Na nogometnom stadionu „JNA“, „najveći sin naših naroda“ bi primio štafetnu palicu ( spozdravnim pismima i željama za sretan rođendan i dug život ) iz ruku nekoga od omladinaca ili zaslužnih sportaša, a njegovo obraćanje prepunom stadionu, praćeno je burnim ovacijama … Nakon toga bi davao znak da „slet“ može početi, a na travnatom dijelu terena, započinjao bi raskošni igrokaz u slavu „Tita i revolucije“, praćen gromoglasnim pljeskom… Tisuće mladića i djevojaka, vojnika i studenata, mjesecima su uvježbavali točke koje će izvesti pred slavljenikom, a odabir onih koji će nositi „štafetu“ u lokalnim sredinama izazivao je silno uzbuđenje, pa čak i nesporazume – jer su nositelji ove „relikvije“ s pravom računali na probitke koje će im u budućnosti donijeti ovih pet minuta slave.

Slične scene, mada u skromnijem obliku i uz manje važne aktere, ponavljale su se i u drugim prilikama, sve do lokalnih razina (pri svakom otvaranju nekog tvorničkog pogona, kulturne ili znanstvene institucije, kakvog omladinskog doma ili doma za umirovljenike, novoizgrađenih škola i fakulteta, dječjih vrtića, a posebice prilikom otkrivanja brojnih spomenika i „spomen ploča“ u slavu NOB-a – što je bila jedna od živih aktivnosti koja se provodila sustavno, kroz čitavo poratno razdoblje, sve do Titove smrti.

Ovaj duh jednoumlja nije ostavljao nikakvoga prostora za različito i drugačije, pogotovu u političkom smislu. Sve je bilo podređeno vladajućoj oligarhiji i protkano ideologijom do te mjere, da su i potencijalni neprijatelji sustava uglavnom unaprijed odustajali od uzaludne borbe i odlazili u inozemstvo.

Tko god bi se, ipak, drznuo povrijediti „lik i djelo“ Tita – ili koga drugoga iz kruga nedodirljivih, izraziti bilo kakovo neslaganje s tadašnjom politikom, ili posumnjati u djelotvornost partijskog sustava, bio je izvrgnut represiji i kaznenom progonu. Krivični zakonik je člankom 133. oštro kažnjavao „verbalni delikt“, što je ustvari bilo kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda (onemogućavanje slobode misli i izražavanja). Za ovakav prekršaj, neistomišljenici Titovog režima ne rijetko su dobivali i od nekoliko mjeseci do višegodišnje robije (ovisno o težini i „društvenoj opasnosti počinjenog djela“) u nekome od tadašnjih jugoslavenskih kazamata (Lepoglava, Stara Gradiška, Zenica, Doboj, Sremska Mitrovica …) Pod udar ovog članka zakona mogao je doći skoro svatko (što je ovisilo od tumačenja sudaca), pa i zbog ispričanog vica. Zbog toga su članak 133 nazvali „gumeni član“, jer se po potrebi mogao „rastezati“ (tumačiti kako je vlastima odgovaralo), sve dok se „neprijatelj“ ne osudi „po zakonu“.

Organiziranje političkih procesa bila je uobičajena praksa, a osuđenici te vrste tretirani su gore nego najteži kriminalci i ubojice.

Krivična djela teže naravi (pogotovu ona koja su označena kao „kontrarevolucionarna teroristička djelatnost“) sankcionirana su na drastičan način – od dugogodišnjih teških robija u samicama ili radnim logorima, do smrtnih kazni. Da bi se netko proglasio takvim neprijateljem, bilo je, primjerice, dovoljno, da nepoćudnu osobu (koju treba ukloniti iz javnog života – što se unaprijed planiralo), bilo koji od lokalnih doušnika prijavi policiji ili partijskom Komitetu kao „sumnjivu“. Slijedilo je konstruiranje optužbe, u koju su po pravilu bile uključene politikantske fraze poput „podrivanje socijalističke zajednice“, „rušenje tekovina NOB-e“, „vrijeđanje lika i djela druga Tita“, „pokušaj rušenja ustavnog uređenja“, „podrivačka i subverzivna djelatnost“, a što se najčešće „planiralo u suradnji s neprijateljskim emigrantskim i terorističkim krugovima“. Izmišljale su se „činjenice“ o pripremama atentata na neke od partijskih dužnosnika – pa čak i samog Tita, narod se plašilo „ustaškom emigracijom“ i teroristima čiji je jedini cilj srušiti Jugoslaviju… Ukoliko je okrivljeni već od ranije bio tretiran kao „nepodoban“, njegove šanse da se spasi dugogodišnje robije ili najteže kazne, bile su ravne nuli. Montaža „dokaza“ i prisilna priznanja koja su se izvlačila uz mučenja i torture, bile su prokušane staljinističke metode, kojima su njegovi učenici i obožavatelji (Tito, Kardelj, Ranković i drugi) čuvali sebe i svoj sustav vladavine od bilo kakvih iznenađenja.

Broz se, čini se, panično bojao atentata. Zbog ove njegove noćne more, gdje god bi putovao, bilo u zemlji ili inozemstvu, propratna pojava su bila masovna uhićenja i zatvaranja svih „sumnjivaca“, odnosno onih za koje se smatralo da bi iz političkih ili kojih drugih razloga mogli imati motiva za ugrožavanje njegovog života. Ljudi iz neposrednog okruženja maršala zaduženi za osiguranje, tvrde da je na Tita bilo ukupno 17 pokušaja atentata*, a on sam

*Ovu izjavu je dao Oto Pećnik, dugogodišnji načelnik VI. Odjela Udbe, odn. SDB-a Hrvatske, koji je bio izravno zadužen za njegovo osiguranje prigodom dolazaka u Hrvatsku. (HTV 1. program, dokumentarna emisija: Povijest nasilja, 25. kolovoza, 2003., 20,05 sati).

(prema istim izvorima), hvalio se kako je 21 put izbjegao smrt, iako su „nepoznati atentatori“ te akcije „dugotrajno planirali“ i pokušali „profesionalno“ provesti. Na ovaj način htjelo se istaknuti ne samo hrabrost i besmrtnost Vođe, nego i sposobnost službi koje su ga osiguravale. Istini za volju, argumentacija za ovakve tvrdnje o silnim atentatima je prilično tanka, jer javnosti nije bio poznat niti jedan jedini takav slučaj, niti je itko zbog takvog djela pravomoćno osuđen. Sve se svodilo na naklapanja, sumnjičenja i optužbe na račun političkih emigranata ili pojedinaca iz redova „unutrašnjeg neprijatelja“, bez relevantnih i čvrstih dokaza. To je, među ostalim, poslužilo kao izlika za jačanje tajnih službi i organa represije, kao temeljnih mehanizama učvršćivanja i čuvanja poretka, čime se jačala diktatura, što je i bio cilj tako postavljenog sustava. Pod izlikom očuvanja „države“, „mira“ i stabilnosti, uvedena je neka vrsta komunističke strahovlade uz pomoć koje se kontroliralo sve što se događa u zemlji. Jugoslavenski komunisti odrekli su se Staljina, ali ne i staljinizma. Da bi se ostvarila apsolutna vlast i kontrola nad podanicima, razvijene su razne metode obračuna s „neprijateljima“ sistema („svih boja“ – kako se to kolokvijalno govorilo na partijskim forumima). Tako je izrazita manjina – komunisti su u vrijeme svoje najveće moći, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Jugoslaviji činili ispod 5% u odnosu na ukupno stanovništvo – imala apsolutnu vlast nad većinom. Oko milijun članova SKJ, donosilo je odluke i krojilo sudbinu 23 milijuna stanovnika, što je bilo potpuno u skladu s boljševičkim pogledom na svijet i društvene odnose.

U prvim poratnim godinama OZN-a („Odelenje za zaštitu naroda“), a kasnije UDB-a („Uprava državne bezbednosti“) i brojne tajne službe, nemilice su progonili, kažnjavali (a ne rijetko i likvidirali), svakoga za koga su Partijska tijela vlasti ili organi represije „utvrdili“ da predstavlja „opasnost za socijalizam i tekovine NOB-e“. Stvorene tobože radi „zaštite države i naroda“, one su u cilju održavanja despotske vladavine Tita i njegove vrhuške, imale odriješene ruke u borbi protiv „spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja“. Na tu listu, dolazilo se vrlo lako: tko god nije iskazivao dovoljan i poželjan stupanj privrženosti Partiji, Vođi, Revoluciji, i aktualnom političkom kursu, ili je potjecao iz „nepodobne“ obitelji, unaprijed je bio sumnjiv – a to je onda bilo na korak do statusa „neprijatelja sistema“.

Sve ovo skupa, neminovno je dovelo do stvaranja opozicionog stava kod brojnih pojedinaca i skupina, koji, ne slažući se s aktualnom politikom, mogu birati između odlaska na dugogodišnje robije, ili bijega u inozemstvo (u države zapadne Europe, ili prekooceanske zemlje).

Emigranti, neovisno o tomu jesu li bili politički ili ekonomski, smatrani su krajnje nepouzdanim i štetnim elementom, a pogotovu je na zlu glasu bila hrvatska emigracija, kojoj je nalijepljena kolektivna etiketa ustaštva.

Jačanju emigracije, pogodovala je liberalizacija iseljavanja, tj. „odlaska na privremeni rad“ u inozemstvo, do koje je došlo početkom šezdesetih godina, nakon što je ukinut dotadašnji oštri režim koji je regulirao prelaske državne granice i odlazak na trajni ili privremeni boravak izvan zemlje. Iseljenici su u državama u koje su dolazili formirali svoja udruženja i klubove, u koje su jugoslavenske komunističke vlasti ubacivale agente i doušnike.. „Proizvodnja neprijatelja“, bila je jedna od najvažnijih grana djelatnosti totalitarnog komunističkog jugoslavenskog sustava, što mu je omogućavalo pravdanje terora i u isto vrijeme drakonsko kažnjavanje svih (stvarnih ili mogućih) neistomišljenika, pa čak i onda kada su se oni nalazili tisuće kilometara daleko.

Sva sila komunističkih agenata i plaćenih ubojica, krstarila je Europom (i ne samo Europom), u potrazi za „kontrarevolucionarima“, a „kontrarevolucionar“ je bio svatko tko se, primjerice, drznuo napisati u nekom listu nešto što se ne uklapa u „istinu“ propagiranu od strane Partije, ili javno izreći osudu jugoslavenskom režimu.

Postoje brojni nepobitni dokazi, da su partijski dužnosnici i njihova Udba, ne rijetko koristili i usluge međunarodnih kriminalaca i plaćenih ubojica, a primjenjivali su i sve metode staljinističkih ucjena i pritisaka, ne birajući sredstva.

Na stotine nesretnih ljudi, čija krivnja se sastojala jedino u tomu što nisu mogli ili nisu htjeli biti partijski poslušnici, likvidirano je na ulicama zapadnoeuropskih gradova, nakon što su od strane medija i Partije proglašeni „kontrarevolucionarima“, „ustašama“, „teroristima“.

Zanimljivo je, međutim, da je Brozov režim, iste (ili bar slične metode) rabio i kada su u pitanju bili otpadnici iz vlastitih redova. Ovo je postalo najočitije u vrijeme političkih previranja u razdoblju tzv. Informbiroa.

Nacionalna ravnopravnost postojala je samo deklarativno, na papiru. Republičke političke oligarhije bile su sastavni dio partijskog mehanizma čije su se odluke usvajale uvijek jednoglasno i bez primisli kakvog protivljenja ili neslaganja. Ona se očitovala, kako na planu jezika, pisma, ekonomskog i kulturnog razvoja, tako i na planu političkog odlučivanja o vitalnim pitanjima. U ime nekog imaginarnog „jugoslavenstva“, nastojalo se potisnuti i poništiti svaku različitost, pa i identitete naroda, koji su njegovani samo na razini folklora. No, unatoč svim tim nastojanjima, projekt „topionice naroda“ doživio je krah; najbrojniji narod u bivšoj SFRJ – Srbi – primjerice, u zanemarivo malom postotku su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (ispod 7% – što je bio prosjek na razini Jugoslavije) iako su uživali privilegirani položaj i u Partiji i u državi, zbog „posebnih zasluga“ u NOB-u.

Nad projektima „novoga doba“ stražario je komunistički represivni sustav, tada (po brojnosti vojske, policije, pripadnika tajnih službi), jedan od najjačih u Europi.

Taj represivni sustav, pravdao je svoje djelovanje zaštitom „naroda i države“, osuđivao „u ime naroda“, ubijao „u ime naroda“, zatvarao i premlaćivao „u ime naroda“, a u konačnici, sve se svodilo na golo održanje na vlasti jedne plutokratske manjine. Sustav je čuvao sam sebe, a ne državu i narod. Sve fraze o „bratstvu-jedinstvu“, „tekovinama NOB-e“, „temeljima socijalističkog uređenja“, „ravnopravnosti svih naroda i narodnosti“, „socijalnoj pravdi i jednakosti“, „socijalizmu s ljudskim licem“, prijelazu iz „carstva nužnosti u carstvo slobode“, „novom čovjeku u novom dobu“ i sl., predstavljale su ništa drugo, do „dimnu zavjesu“, iza koje se tlačio, pljačkao, izrabljivao i terorizirao vlastiti narod.

Potpuni moralni pad, posvemašnji poremećaj sustava vrijednosti, nesposobnost izražena u upravljanju zemljom i gospodarstvom, a povrh svega dvoličan odnos prema vlastitom narodu, bile su deformacije koje je jugoslavenska socijalistička zajednica, kao klicu vlastitog raspada nosila od svoga nastanka.

To što je ipak imala nešto mekšu varijantu socijalizma nego SSSR i zemlje Istočnog bloka, bilo je rezultat političkih odnosa uvjetovanih globalnim kretanjima, a ne pitanje „dobre volje“ državnog vodstva. Ono što je bilo sasvim izvjesno i sigurno, jeste da su Vođa i Partija, u situacijama kada je postojala opasnost po njihov monopol na vlast, spremno i svim sredstvima branili ovu „stečevinu“ – po cijenu zaoštravanja odnosa i s dojučerašnjim saveznicima i traženja novih mentora.

Jugoslavija kao miljenica Istoka i Zapada, na geo-strateškom području za koji su se u vrijeme hladnog rata i jedni i drugi neprestano otimali, mogla je itekako iskoristiti ovu svoju prednost, što je i činila.

Povijesna je istina da je Tito svoje „istorijsko NE“ Staljinu rekao tek onda kad je od Zapada imao jamstvo da će biti zaštićen u slučaju napada SSSR-a. Pri tome je Zapad iskoristio još jednu svoju prednost: uz nepovratna financijska sredstva, Jugoslaviji su davani i krediti s odloženim vraćanjem, pa su se tako dugovi gomilali i prebacivali na leđa budućih naraštaja.

Mit o tobožnjoj „hrabrosti“ – pri čemu se Jugoslavija pod vodstvom Tita „po cijenu rata oduprla“svjetskoj socijalističkoj velesili, doista nema nikakvoga pokrića u realnim događajima, predstavlja samo najobičniju tlapnju koja se koristila isključivo u svrhu obmanjivanja vlastitog naroda.

Na koncu, jugoslavenski komunistički sustav nastojao je, dakle, uspostaviti potpunu kontrolu nad svojim podanicima – prije svega nad njihovim mislima i riječima. Dakako da je to s današnje točke gledišta ravno apsurdu, ali pogledaju li se rezultati ovakvog ispiranja mozga, oni su još uvijek itekako uočljivi.

Dovoljno je pratiti poteze koalicije koja je na vlasti u Hrvatskoj.

Daran Bašić