‘Zločinački pothvat’ u Herceg Bosni

Haaški tribunal proglasio je krivim šestoricu predstavnika nekadašnjeg političkog i vojnog vrha Hrvatske Republike Herceg-Bosne, nikad priznatog entiteta bosanskih Hrvata koji je egzistirao u ratnom razdoblju na dijelovima teritorija BiH.

Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora – odlučilo je Vijeće, a sudac je kazao kako je u kazne uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

Milivoj Petković je dobio jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora.
Slobodan Praljak kriv je i dobio je zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina.  Bruno Stojić je dobio zatvorsku kaznu od 20 godina zatvora.

Valentin Ćorić je proglašen krivim i osuđen na 16 godina zatvora. Berislav Pušić je proglašen krivim i osuđen na 10 godina zatvora.

Sudac Jean-Claude Antonetti je pročitao kronologiju sukoba u BiH i događaje koji su povezani sa optužnicom protiv šestorice Hrvata. Govorio o zatočenjima Bošnjaka i granatiranja istočnog Mostara te rušenju Starog mosta.

Sudac je u zaključku presude kazao da je Vijeće većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg, usvojilo da je počinjen udruženi zločinački pothvat. Vijeće je većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački pothvat koji je za cilj ima stvaranje hrvatskog entiteta kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje naroda koji se treba ili pripojiti Hrvatskoj ili biti država tijesno bliska s Hrvatskom. U zaključku je kazao da je i Franjo Tuđman sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu te da je sudjelovao u odluci da se u Herceg-Bosni promijeni etnička struktura.

 

Šušak, Bobetko, Boban, Prlić, Stojić, Petković, Pušić su međusobno koordinirali napade u svrhu udruženog zločinačkog pothvata. Svaki od optuženih je u zločinu sudjelovao svjesno i pridonio mu, zaključilo je Vijeće.

Za Jadranka Prlića sudac je rekao da je imao velike ovlasti u koordinaciji i vođenju HVO-a i Vlade. – Prlić  je imao ovlasti u vezi sa zatočeničkim centrima i igrao je ključnu ulogu u odnosima HVO-a, Herceg-Bosne i Hrvatske. Svjesno je zatvarao oči pred etničkim čišćenjem koje se događalo u Mostaru. Vijeće smatra da je jedini razumno moguć zaključak taj da je Prlić omogućio da se čine zločini protiv muslimana. Podržavao je i politiku protjerivanja zatočenih muslimana i njihovih obitelji preko Hrvatske u treće zemlje – kazao je sudac. – Prlić je posjedovao namjeru da muslimane iseli iz teritorija Herceg-Bosne kako bi tamo naselio Hrvate iz Srednje Bosne. Jadranko Prlić je značajno doprinjeo udruženom zločinačkom pothvatu – kazao je sudac koji se kao predsjedavajući nije složio sa tim zločinom.

– Bruno Stojić odlučivao je o vojnim operacijama te je znao za sve napade 1993. godine. Vijeće je zaključilo da je Stojić znatno doprinio zločinačkom pothvatu, te je bio veza između HVO-a i Vlade.

Slobodan Praljak je u jesen 1992. i 1993. imao velike ovlasti nad oružanim snagama i vojnom policijom HVO-a. Imao je kontrolu nad svim elementima HVO-a. Znao je da će zločini u Mostaru nad muslimanima bit počinjeni, a do studenog 1993. nije razmatrao da zločini budu obustavljeni, dapače, poricao ih je.

Milivoj Petković slijedio je odluke Vlasti i planirao zločinački pothvat, onemogućio je pristup međunarodnin snagama i promatračima u nekim selima, sudjelovao je u granatiranju Mostara, planirao ofenzivu na stari dio Mostara koja je dovela do rušenja Starog mosta, naredio je uhićenje muškaraca u nekim općinama iako oni nisu bili vojnici

Valentin Ćorić imao je velike ovlasti nad vojnom policijom HVO-a. Imao je ovlasti da sudjeluje u borbi protiv kriminala u HVO-u, raspolagao je važnim ovlastima nad funkcioniranjem mreže zatočeničkih logora HVO-a. Većina u Vijeću uvjerila se da je Ćorić u značajnom mjeri doprinio udruženom zločinačkom pothvatu. Imao je namjeru da se protjera muslimansko stanovništvo. Valentin Ćorić bio je svjestan da čini zločine s ciljem protjerivanja muslimana, te nije učino ništa kako bi ih spriječio te je pridonio udruženom zločinačkom pothvatu

Berislav Pušić bio je najveći igrač u razmjeni i rastjerivanju muslimanskog stanovništva. Znao je i za masovna uhićenja muslimana u Bosni 1993. Imao je važnu ulogu i bio je svjestan uništenja sela te je znao za tjeranje stanovnika u stravičnim uvjetima. Pušić je uvelike pridonio udruženom zločinačkom pothvatu – rekao je sudac.

– Vijeće je većinom glasova, uz moje suprotno mišljenje, da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni sukob. Vojnici HV-a zajedno su se borili sa vojnicima HVO-a – rekao je sudac. Počinjena su sljedeća kaznena djela: zločini protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija, kršenje zakona i običaja ratovanja.

Govorio je  o silovanju žena od strana vojnika HVO-a te oduzimanju ključeva stanova Muslimana i krađi stvari iz stanova.

– HVO je uhićivao muškarce muslimane i zatočavao ih gdje su često bili žrtve zlostavljanja – rekao je sudac te dodao da su zatočene bile i žene i djeca.

Bivši čelnici Herceg Bosne optuženi su za zločine nad muslimanskim stanovništvom, i to devet godina nakon dobrovoljne predaje šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata.

Tužitelji su za premijera Herceg Bosne Jadranka Prlića, ministra obrane Brunu Stojića te zapovjednike Glavnog stožera HVO-a generale Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića zatražili 40 godina zatvora, za zapovjednika Vojne policije HVO-a Valentina Ćorića 35, a za načelnika Ureda za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića 25 godina zatvora.

U presudi Prlić i drugi prvi se put odlučivalo jesu li dužnosnici Republike Hrvatske, kao članovi navodnog udruženog zločinačkog pothvata, imali teritorijalne težnje prema BiH, a sud je u dosadašnjim presudama utvrđivao je li Hrvatska bila umiješana u sukob u BiH i je li on bio međunarodni.

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić terete se, kako stoji u optužnici, za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine uključujući ubojstvo, silovanje, seksualno zlostavljanje, uništavanje imovine, zatvaranje, deportaciju i prisilno premještanje počinjeno nad bosanskim Muslimanima i drugim nehrvatima od 1992. do 1994. godine.

Za Hrvatsku je ovaj slučaj izrazito važan jer se u optužnici, među ostalima, spominju i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, nekadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i nekadašnji načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Hrvatske vojske Janko Bobetko.

Oni su navedeni kao sudionici ‘udruženog zločinačkog pothvata’, koji je za cilj imao ‘političko i vojno podjarmljivanje, trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i ostalih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorija Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju takozvanoj Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, i pripajanje tih teritorija kao dijela ‘Velike Hrvatske’.

Prema optužnici, kao predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a kasnije i kao predsjednik vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Jadranko Prlić je bio jedan od najmoćnijih dužnosnika u vlastima bosanskih Hrvata. Bruno Stojić je bio načelnik Odjela obrane HVO-a. Slobodan Praljak je istovremeno obavljao funkciju visokog časnika Hrvatske vojske, pomoćnika ministra obrane i višeg predstavnika Ministarstva obrane Hrvatske pri vladi i oružanim snagama HVO-a i kasnije zapovjednika Glavnog stožera te je imao istaknutu ulogu u osiguravanju naoružanja i municije za snage HVO-a te je direktno ili indirektno zapovijedao snagama HVO-a i njegovim operacijama u BiH.

U optužnici se navodi da je kao načelnik Glavnog stožera HVO-a i kasnije kao zamjenik vrhovnog zapovjednika snaga HVO-a Milivoj Petković de jure i/ili de facto rukovodio i zapovijedao oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a, dok je Valentin Ćorić, kao načelnik Uprave vojne policije, imao ključnu ulogu u uspostavljanju, rukovođenju i operacijama Vojne policije HVO-a. Berislav Pušić je bio načelnik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba i predsjednik komisije zadužene za sve zatvore i zatočeničke objekte HVO-a.
Tužitelji su optužene teretili za primjenu sile, zastrašivanje i teror provođenjem masovnih uhićenja bosanskih Muslimana koji su nakon toga bili ubijeni, premlaćivani, seksualno napadani i na druge načine zlostavljani. Tijekom napada na muslimanske gradove, sela i naselja vršeno je sistematsko granatiranje i snajpersko djelovanje po civilima, imovina muslimanskih civila je uništavana kako bi se osiguralo da ne dođe do povratka stanovništva, stoji u optužnici.

Nadalje se navodi da su otvarani objekti u kojima su zatočavani bosanski Muslimani, među kojima su bili žene, djeca i starije osobe. Oni su često držani u užasnim uvjetima i uskraćivane su im osnovne ljudske potrepštine, kao što su odgovarajuća prehrana, voda i zdravstvena njega. Mnogi zatočenici su bili prisiljeni na fizički rad ili na prikupljanje leševa u opasnim borbenim situacijama.

Postupak protiv šestorice jedan je od najkompleksnijih od osnutka Haškog tribunala. Optuženici su se dragovoljno Haagu predali još 2004. godine, suđenje im je počelo dvije godine kasnije, a završne su riječi izrečene 2011. godine. U srijedu, kada bude izrečena prvostupanjska presuda, proći će više od sedam godina od početka suđenja tijekom kojeg su tužitelji pozvali 145, a obrana 61 svjedoka.

Svi optuženici pred sudom su se izjasnili da nisu krivi ni po jednoj točki optužnice.