Pratite nas

U potrazi za Istinom

Znate li što je Marakeška politička deklaracija koju su potpisale sve relevantne zemlje osim Mađarske!?

Objavljeno

na

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Marakeška politička deklaracija je Istanbulska konvencija, a obje su pobjednički komunizam s novim licem

Što god mi mislili, govorili i pisali, stvari na međunarodnoj razini idu prema pobjedi komunizma. Tko god mi tu rečenicu zamjerio, ili je podcijenio, neka mi oprosti, ali molim da je se sjeti kad i njemu postane jasno: komunizam.

1. Zašto i kako komunizam?

Tisuće knjiga su napisane o komunizmu, a o novom komunizmu, s licem umivenom od krvi, ali ne i od mržnje, nema ni jedne. Tu i tamo poneki članak. Teror se preselio u medije i u znanost i kulturu i teško je objaviti otvorenu analizu. Cenzura je jača nego klasična komunistička, jer više na Zapadu nema ni jedna država u kojoj postoji sloboda mišljenja (govora i pisanja). Zasad žive portali, koje nazivaju „desničarskima“, ali ni oni ne će dugo, da sad o tome ne pripovijedam, ali i sami znate da se brišu nepoželjni članci i izjave.

Kad su sami od sebe pali svi komunistički režimi, a nasilje zvano „revolucija“ i „diktatura proletarijata“ postalo politički neprihvatljivo u sve demokratskijem svijetu, komunizam je umio svoje lice: radničku klasu i njezinu potrebu za revolucionarnim preuzimanjem vlasti radi pravednije raspodjele rezultata rada, razmijenio je za spolno nastrane (danas LGBTQIAPK), koji služe za supresiju znanosti; žene, koje služe za „omekšanje“ fronta prema tradiciji; okoliš, koji služi za manipuliranje industrijskom moći; kućne ljubimce, koji služe da se čovjek svrsta među životinje a ne u Božju djecu; i, najnovije, za migrante, koji služe za sukobe religija.

A komunistički cilj je ostao isti: uništenje nacionalnih država i svih religija.

Stvar je došla dotle da zbog spolno nastranih mijenja biomedicinska znanost, da se žene na silu gura u politiku, iako im je to zapravo poniženje („pozitivna diskriminacija“), s kućnim ljubimcima se može sklopiti i partnerstvo (bivši brak), a migranti su sila koja će obaviti posao na terenu – promjenom vjere, kulture, uništenjem nacionalnog identiteta i babilonizacijom jezika.

Strategiju i planove novoga komunizma ne pišu revolucionari niti itko od običnih i vidljivih vojnika novoga komunizma; kao i u prvom obliku komunizma, te planove pišu novi Marxi i Engelsi, sada dobro zakrinkani u skromnost, samozatajnost, institucije i metajezik, te zaklonjeni bukačima koji i ne znaju što rade.

2. Zašto novi komunizam pobjeđuje?

Novi komunizam pobjeđuje zbog više razloga, a glavni je da ga zastupaju i kreiraju vrlo obrazovani i pametni ljudi. To su najobrazovaniji i najpametniji ljudi na svijetu, a zajedničko im je to da su antiteisti. Vjere su se oni odrekli, i mrze je, kao i Sotona – jer misle da su bolji od Boga i da mogu zavladati svijetom i svemirom. Zato je jezično najprimjerenije, a i filozofski utemeljeno da se tu radi o borbi Dobra i Zla, Boga i Sotone, jer ta dva pojma imaju i pojmovnu i iskustvenu utemeljenost u povijesti čovječanstva. Iz povijesti bezbožništva potekli u kao ateizam, a iz povijesti vjere kao ideja o palom anđelu. u oba slučaja pojava antiteizma odgovara iskustvu ljudske vrste.

Sotonski mudraci se pozivaju na „borbu za slabe i slabije“: prije dvjesto godina za sirotinju, prije sto za eksploatirane radnike, a danas za „diskriminirane“ manjine i migrante. Tome se teško suprotstaviti, jer onda čovjek ispada bezosjećajan, pa mu se mogu nadijevati grozna imena poput „fašista“ (u Hrvatskoj „ustaša“), „desničara“ (u Hrvatskoj opet omiljeni „ustaša“), „konzervativca“ (u Hrvatskoj „katolibana“), „fundamentalista“ (to je za sve one koji izražavaju svoju vjeru), itd.

Učeni neprijatelji Boga i čovjeka lako ulaze u organizacije u kojima se odlučuje, lako se u njima pretvaraju i lako preuzimaju vlast, napose zato što to ne ističu. Njihove ideje na kraju formalno izglasavaju drugi, koji i ne znaju da su pijuni u rukama velikih šahista.

Revolucija je zamijenjena politikom „korak po korak“, jer za Sotonu nema žurbe; on ne želi ponovno pasti i učvršćuje uže na sigurnosnom svakom čavlu kojim se penje na Božju planinu.

Pao je cijeli Zapad. Istok (islam) je usmjeren na milenijski obračun s kršćanstvom, a ne vidi da je sljedeći. Druge religije i kulture pale su već ranije.

3. Migranti i kako ih steći

S dolaskom Istanbulske konvencije novi komunizam je odnio veliku pobjedu, ali ona mu nije dovoljna. Ona je više teoretska nego praktična, a netko ipak posao treba obaviti na terenu. Za to je odabran udar s pomoću migranata.
Nesporno je da ljude kojima su ugroženi životi treba primiti u zaštitu, državnu ili drugu. No, tu se pojavljuju barem tri problema:

a) Smije li se, i kada se smije, reći „dosta“ (žica ili zid na granicu) – kad se radi o prevelikom broju tražitelja azila? Odnosno – kad je migranata „previše“? Je li ikad?

b) Kako razlikovati životnu ugroženost od želje za boljim životom, da ne spominjemo moguće osvajanje prostora, udar na tradiciju i kulturu i mogući terorizam? Kako primiti jedne, a odbiti druge, kad svi tvrde da su jednako ugroženi, a ni o kome ne znamo ništa bitno?

c) Kako se tehnički zaštititi od prevelika priljeva migranata ako dođe do te situacije? Kako naći opravdanje da jedne jesmo, a druge nismo primili? Uzmimo najnoviji primjer Španjolske: kad je Italija odbila primiti brod a migrantima, ponosno ga je primila Španjolska; znači li to da će odsad svi brodovi s migrantima ići u Španjolsku, i da Španjolska, s lijevom vladom, nikad ne će reći „dosta je“?

Na ta pitanja ne želim odgovarati, jer na njih ni Europa nije odgovorila. Primjer je gđa A. Merkel, koja je najprije širom otvorila vrata migrantima, a sada ih zatvara, ali na – tuđim granicama. Znam da joj nije lako jasno odgovoriti, ali jasno mi je da nije odgovorila.

No, odgovor, čini mi se, dolazi s druge strane!

4. Marakeška politička deklaracija

Dana 2. svibnja 2018. donesena je Marakeška politička deklaracija (Marrakesh Political Declaration). Nju su potpisale sve relevantne zemlje, uključivši i Hrvatsku, a nije ju potpisala samo Mađarska (ali jesu ostale zemlje Višegradske skupine). Relevantne zemlje, znači afričke zemlje iz kojih migranti dolaze i europske u koje dolaze.

Marakešku deklaracija mi se čini istom kao Istanbulska deklaracija: po metajeziku, stilu, politici „korak po korak“ i ciljevima. Čak ističe pojam roda, na isti način kao Istanbulska konvencija.

Citiram predviđenje akcije, bez truda da ih doslovno prevedem. Muka mi je od metajezika koji omogućava laganje da nije mišljeno onako kako je napisano, da to tamo „ne piše“. Toga smo se naslušali pri ratifikaciji Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru. Zato s citiranog engleskog, prenosim samo bitnu poruku.

1. A human rights – based approach: the implemented actions will contribute to fully respecting the human rights and dignity of refugeesand migrants, irrespective of their migration status;

U punoj se mjeri moraju poštovati ljudska prava, bez obzira na status migranata.

2. Particular attention will be paid to the issues of gender and the protection of migrants in vulnerable situations including, inparticular, women and children;

Traži se (naređuje se, nakon potpisivanja!) posebna pozornost prema – rodnim temama! Treba li više objašnjavati?!

3. Increase dattention to the fight against xenophobia, racism and discrimination: the partners will under take efforts to combat the sephenomena, and to promote a balanced narrative on migration and diasporas, based on facts and highlighting their positive contribution to the development of societies incountries oforigin, transit and destination;

Borba protiv ksenofobije, rasizma i diskriminacije – zar to već nismo negdje čuli i to mnogo puta?! Držim da je tu ksenofobija sve što nije neupitni prihvat. Mora se pozitivno govoriti o migracijama, uključivši i njihovo pozitivno djelovanje u zemlji useljenja.

4. A regional approach: the identification, formulati on and execution of actions will take into accountlocal and regional specificities.

U ovoj nejasnoj rečenici postoji prilika da se migranti za stalno prihvate u Hrvatsku pod uvjetom da prime i hrvatsku nacionalnost. No, nisam u to siguran – neokomunisti nastupaju s nejasnim rečenicama, a kad dobiju, one postanu jasne imperativne (v. događaje oko Istanbulske konvencije).

5. An inclusive and multi-stake holder approach: in their interventions, the partner swill seek to involve all the actors under the coordination of the national authorities (regional organisations, local authorities, traditiona land customary authorities, representatives of civil society and migrant and refuge ecommunities, social partners, the private sector, the media.

Moraju se uključiti civilne udruge i mediji. Što oni dalje rade vidjeli smo na primjeru hrvatske ratifikacije Istanbulske konvencije.

Potpisivanje Marakeške deklaracije znači da je strateško pitanje migranata riješeno i da ga više nikakvo djelovanje ne može promijeniti. I za Hrvatsku. Kao što je za Hrvatsku pitanje rodne ideologije bilo riješeno i deset godina prije ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru.Hrvatska je pod Milanovićem sve bitno bila potpisala još ranije. Sada je to učinio Plenković u Marakešu.

5. Bi li Hrvatska ipak nešto mogla učiniti?

Čini mi se da Europa pada kao što je palo Rimsko carstvo. Ono nije palo u jednoj bitci, ili ratu, nego je padalo nekoliko stotina godina i onda nestalo „bez ispaljenog hitca“. U nas je ta fraza još bolja; kaže se „šaptom pala“. Tu Hrvatska, takva kakva je, ne može biti iznimka. Pitanje je samo hoćemo li pasti šaptom ili opirući se kao u Gvozdanskom.

Sjetite se da smo se lijepo oprli rodnoj ideologiji! Pobijedili smo u dva referenduma (tu računam i ovaj koji se ne će održati, a skupljeno je dovoljno potpisa, usprkos SDP-u i HDZ-u i njihovim medijima), napisali bezbroj divnih argumenata, usrdno molili i svejedno pali. Ali lijep je osjećaj. Gvozdansko. Samo nas ovi osvajači ne će časno pokopati, jer oni za čast ne znaju.

U Hrvatskoj sada možemo raditi dvije stvari.

Prva je da se opiremo kao Mađarska. Pazite, samo ona! Jer u Marakešusu se predale Poljska, Češka i Slovačka! Ograditi se, ne dati, opirati se sve dok ne dođe vlast koja će izdati. U slučaju rodne ideologije u Poljskoj su to bili komunisti, a u nas HDZ.

To znači da putem „opiranja do konačnog poraza“ ne ćemo ići.

Drugi je način da i mi budemo pametni. A to nas dovodi do migrantskih prava, i tu je toj ideji Marakeška deklaracija VEĆ dala smrtni udarac: migrantska prava su u njoj definirana kao – ljudska prava. Točno onako kao prava žena da se proglase muškarcima i prava muškaraca da se proglase ženama.

Naime, kao što sam već pisao (Veliki prilog: Kako spriječiti demografsku katastrofu?Veliki prilog: Prijeti li Hrvatskoj demografska katastrofa?), primitak migranata se ne će moći izbjeći. Zato bi se trebalo boriti da, kad ih jednom primimo, oni ne postanu sam državljani Republike Hrvatske, nego i – Hrvati. Mi smo dobri ljudi i imamo dobru vjeru, blagu i tolerantnu, i ne tražimo da mijenjaju svoju genetiku ili svoju vjeru, ali ako žele doći i živjeti u Hrvatskoj, morali bi postati Hrvati! Inače se radio o najobičnijem osvajanju tuđega teritorija i kulture – „bez ispaljenog hitca“. Toliko, pak, glupi nismo.

Zašto ne bismo imali Hrvate druge boje i vjere koji bi navijali za hrvatsku nacionalnu vrstu (to je zasad vrlo ugodno!), znali hrvatsku povijest i bili na nju ponosni, postajali hrvatski vojnici i pravnici i vlasnici OPG-ova? Ja sam za! Ali nisam za to da ljudi dođu i budu sve ono što su bili kod svoje kuće, pa nam s vremenom počnu zapovijedati da i ovdje sve mora biti kao kod njihove kuće (koja je i dalje siromašna i opasna i koju su sami napustili).Već smo vidjeli nogometnu vrstu jedne ugledne europske države čiji su igrači, neki od onih podrijetlom iz jedne druge zemlje, odbijali pjevati nacionalnu himnu države u kojoj su se naselili, čak i rodili, i koja ih je školovala do razine majstorstva da igraju za njezinu nacionalnu vrstu!

Ako naši migranti žele da sada Hrvatska bude njihov dom, onda trebaju postati Hrvati. Jer hrvatska je država nacionalna država, država hrvatskoga naroda, koji se za nju izborio krvlju, znojem i suzama u tijeku 888 godina i nema namjeru, ni potrebu, niti silu, kojom bi je onda dao nekome drugome, tako da više ne bude njegova.

Ovdje ne smijemo progutati jeftini štos „da bi ona ostala i naša“! I moram napomenuti da se to pravilo ne bi odnosilo na naše sadašnje manjine. Jer one imaju povijesnu utemeljenost. A nove nemaju. Nove i nama nešto moraju dati. Sebe. Jer mi njima dajemo svoj dom, toleranciju, razumijevanje i ljubav. I nacionalnu nogometnu vrstu! Želite li doživjeti da za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu igraju igrači koji pred cijelim svijetom odbijaju pjevati „Lijepu našu“?

6. Što će se dogoditi?

Ono što sam već rekao – izgubit ćemo. Izgubit ćemo i državu i domovinu, vjerojatno i vjeru.

Jer nismo dovoljno pametni, učeni, odani i domoljubni.

Ima li nade?

Ima. Ostat će oni malobrojni, oni koji se budu intenzivno posvetili opstanku svojih porodica. Kažem porodica, jer se radi o obiteljima u mnogo generacija. Trebat će izdržati kroz mnogo generacija, a to će moći samo oni najbolji i oni koji budu imali vjeru. Svoju vjeru, vjeru svojih pradjedova. Ne zato što je ona bolja od drugih vjera, nego zato što čovjek ne može biti ono što nije. Jer kad to postane, onda više nije.

Rimsko carstvo je propalo, ali preživjele su stare rimske patricijske obitelji. Pa je preživjela i njihova kultura, a tisuću godina i jezik. I vjera.

Samo pravi ratnici dobivaju ratove i kad ih izgube. Sve je rat; i mir, i ljubav i nogomet. I za sve treba pamet, poštenje, trud i vjera. I treba pobijediti i kad se izgubi.

Prof. dr. sc. Matko Marušić

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Znate li što je Valerijanov memorandum!?

Objavljeno

na

Objavio

Valerijanov memorandum je dokument Srpske Pravoslavne Crkve izdan 24. lipnja 1941. godine, kao potpora i propagandna poluga Dokumentu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“, koji je zahtijevao uspostavu Velike Srbije izvršenjem genocida nad Hrvatima.

Valerijanov memorandum su predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve predali njemačkim vlastima u Beogradu, te ga raširili kao laž po svijetu. Laž je tolika da su tvrdili da je već u lipnju 1941., u manje od dva mjeseca i prije bilo kakvih logora, u NDH ubijeno više od 100.000 Srba. A u rujnu 1941. taj službeni broj ubijenih Srba koji je SPC širila svijetom bio veći od 300.000 žrtava!

„Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega“ (Stjepan Lozo)

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima!, piše Slobodna Dalmacija.

P:Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

O: Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima.

Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima uslijedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, uslijedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati.

Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ Srpske Pravoslavne Crkve. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

P:”Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

O:Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument Srpske Pravoslavne Crkve i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu.

Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni.

Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo naselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

P:O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

O:Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

P: Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

O: Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriješiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema

(…)

P: Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

O:Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune.

Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine.

Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere.

Po raspadu Jugoslavije, Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima.

Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima.

To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

(…)

Cijeli intervju Stjepana Loze u Slobodnoj Dalmaciji možete pročitati OVDJE

Teške klevete Valerijanovog memoranduma Sprske Pravoslavne Crkve (od 30:00 minute nadalje) – Stjepan Lozo

Izvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Objavljeno

na

Objavio

Oskar Schindler spasio je tisuću ljudi, a mi imamo Dianu Budisavljević, koja je ih je spasila deset puta više – rekao je Zlatko Vidačković, umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, najavljujući filmsku premijeru „Dnevnika Diane Budisavljević“, redateljice Dane Budisavljević.

Vidačkovića najava sugerira kojim će smjerom ići PR kampanja filma te kakav je sadržaj filma o volonterki austrijskog podrijetla Diani Budisavljević (rođ. Obexer), koja se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uključila u pomaganje, liječenje i udomljavanje izbjeglica, djece i interniraca uglavnom pravoslavne vjere.

Vidačkovićeva usporedba sa Schindlerom zapravo je neumjesna. Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek.

Život im je bio ugrožen – ali od bolesti, gladi, iscrpljenosti, a to su stanje dospjeli zbog niza ratnih okolnosti. Tadašnja hrvatska država nastojala je popraviti to stanje. U pomaganje toj skupini (što nije bilo moguće bez dozvole države) uključila se Diana Budisavljević sa suradnicima, a uz njih bili su tu i Crveni križ, Karitas, redovi časnih sestara i brojni drugi hrvatski građani. Pomaganje nije bilo protiv sustava – kao Schindlerovo.
Hoće li to tako biti prikazano i u filmu? Vrijedi sumnjati. Iz izjava autora filma i njihovih savjetnika dade zaključiti da će Diana biti prikazana „šindlerovski“.

Čak je i film do nedavno nosio neinventivni i provincijalni naziv „Dianina lista“. Na kraju je film od dokumentarnog, pa preko dokumentarnog s igranim scenama, postao „igrano-dokumentarni“ i dobio ime „Dnevnik Diane Budisavljević“. Iz toga se može zaključiti da će sve moguće i očekivane kritike autori nastojati svaliti – na leđa svoje heroine. U smislu, pa to je njezin subjektivni prikaz događaja, i to je igrani film, ne treba ga gledati kao stvaran i realan prikaz događaja iz tog doba. Ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast, reći će autori, kao što neki drugi, pomalo u panici, ponavljaju da o povijesti mogu pisati i govoriti samo povjesničari.

Ali ne treba biti filmski kritičar pa znati da film koji je „utemeljen na stvarnim događajima“ ipak treba imati relativno snažnu vezu sa stvarnim događajima. Uostalom, vidjet će se to u kritikama poslije premijere. Nije teško predvidjeti da će se rijetki kritičari zaustaviti samo na umjetničkim vrijednostima filma.

Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

Zatim, autori su na raspolaganju imali i arhivu i brojne dokumente iz kojih se uz malo truda mogla vidjeti stvarni smisao događaja u kojima je sudjelovala Diana Budisavljević.

Mogli su dakle temeljito istražiti događaje i potom ih filmskim jezikom ispričati gledateljima. Tko zna, možda će nas iznenaditi: redateljica Dana Budisavljević autorica je hrabrog dokumentarca „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je javnosti dala na uvid kako se njezina obitelj nosi s njezinom nekonvencionalnom prirodom. Zasluženo je dobila nagrade za odabir teme i njezinu obradu.

No s druge strane, autori filma odbijali su razgovore s ljudima koji su im mogli ponuditi drukčije viđenje i potaknuti ih da film bude još bolji. Još gore, u savjetničkom timu imali su i osobe koje su spremne u javnosti ponavljati neke od najgorih propagandnih konstrukcija iz arsenala jugoslavenske i srpske propagandne kuhinje.

Primjerice, u nedavnom dokumentarnom filmu „Dianina deca“ u produkciji Radio televizije Srbije, jedna takva savjetnica je mrtva-hladna rekla da „nije našla dokaze da bi liječnik dr. Antun Najžar u Sisku injekcijama usmrćivao djecu, ali da je moguće da se tako nešto događalo“!? Pazite, nije našla dokaze, ali je moguće. Nema dokaza, ali je moguće da su ih ubijali konj’ma na repove… Ili da su ustaše na srpsku djecu bacali kamene gromade teške tonu ili dvije…
Strašno. Čovjek bi napisao: pa nisu valjda ni srpski gledatelji toliko blesavi da progutaju takvu rečenicu, ali nažalost, znamo da još uvijek jesu. To je pristup koji se približava zlonamjernim izjavama engleskog „povjesničara“ Roryja Yeomansa i šibenskog aktiviste Zorana Restovića da je NDH imala logore za masovno ubijanje djece. (Što je bilo s injekcijama dr. Najžara objasnit ćemo nešto kasnije u tekstu).

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

Intencija filma Dnevnik Diane Budisavljević moći će se procjenjivati na njegovu odnosu prema dostupnim i provjerljivim povijesnim činjenicama. One kažu da je Diana Budisavljević prvu dozvolu da dostavljanje hrane i odjeće srpskim-pravoslavnim zatočenicama u Lobor-gradu u listopadu 1941. godine. Dozvolu je izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Bez te „dozvole sistema“ nikad ne bi mogla dostaviti ništa tim zatočenicama, koje su ondje internirane, neke od njih zajedno s njihovom djecom, kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu u okolici Sarajeva.

U ožujku iduće, 1942. godine. te su zatočenice puštene i vlakom odvezene u Beograd. Suradnici Diane Budisavljević dali su im dodatnu hranu kad su proputovali kroz Zagreb. Puštanje te skupine od dvjestotinjak žena i djece opet je bila odluka sustava, odnosno, ustaškog režima. Bila je rezultat dogovora s nacističkim predstavnicima, uz zalaganje i Save Besarovića, sarajevskog pravoslavca i odvjetnika, koji je nedugo prije toga postao predstavnik pravoslavnih stanovnika ND Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru (kasnije i ministar u hrvatskoj vladi). Bilo je to nakon niza susreta koje je održao s poglavnikom Antom Pavelićem (na Pavelićev poziv). Na tim susretima razmatrano je kako suzbiti ili smiriti protuhrvatsku pobunu, osobito onu koja je bila motivirana srpskim nacionalnim ciljevima. Jedan od rezultata bilo je i puštanje iz logora i zatvora pravoslavnih uhićenika kako bi se pokazala dobra volja za smirivanjem tenzija. Diana Budisavljević u svojem dnevniku na par mjesta spominje Savu Besarovića, ali dosta mrzovoljno, ne dajući previše objašnjenja za takav stav.

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Kulminacija njezina angažmana u zbrinjavanju djece slijedi nakon vojne akcije na Kozari kojom je razbijena pobunjenička „republika“. No i ovdje je njezina uloga moguća tek uz dozvolu i, u nekim elementima, uz poticaj državnih vlasti. Dakle, ako Diana Budisavljević radi nešto dobro, onda nešto tog dobrog treba pripisati i ustaškoj državi koja joj omogućava to djelovanje. Jesu li se autori filma usudili tako postaviti stvari? Vidjet ćemo.

Dokumenti pokazuju da je zapovijed za pomaganje djeci stigla s vrha, od poglavnika Ante Pavelića. Liječnike za pomaganje odraslima i djeci u prihvatnim centrima slalo je Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske, a smještaj djece osiguravalo je Ministarstvo udružbe ND Hrvatske.

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

Kad djeca dolaze u Sisak i druga prihvatilišta, pruža im se sva moguća pomoć. Ne treba zaboraviti da su prihvatilišta već puna katoličke i muslimanske djece izbjegle pred četnicima i drugim ratnim zbivanjima. Mjesto za nove izbjeglice treblo je žurno pronaći. Djeca s Kozare dolaze bolesna, iscrpljena, oslabljela do krajnjih granica. I sami partizani u svojim memoarima i analizama bitke nevoljko napominju da je bila krupna greška što je na Kozaru dovučeno civilno stanovništvo, uz nedostatnu hranu i odjeću. Po danu su se temperature tog lipnja i srpnja 1942. penjale iznad 30 stupnjeva, dok bi noći u planinskim vrletima bile nepodnošljio hladne. Stoga su se mnoge skupine civila s Kozare dobrovoljno predavale hrvatskim i njemačkim vojnicima – na pozive s letaka bačenih iz zrakoplova u kojima se jamčio život ako se predaju do određenog roka. Te su skupine zatim, u skladu s porukama s letaka, bile prepraćene do prihvatnih centara.

Da, ondje su, na više mjesta, djeca bila razdvajana od roditelja koji su upućivani na rad u njemačku ratnu industriju. To razdvajanje i smrtnost djece jesu grozne posljedice tih događaja, za svako žaljenje. Ali ne treba zaboraviti da je i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima savjetovala ženama da predaju djecu, da se odvoje od njih, jer će djeci u prihvatilištima biti dobro, bit će zbrinuta, nahranjena, izliječena… U opisima tih događaja savjetnici redateljice Budisavljević često nastoje odvojiti „dobre Nijemce“ od „zlih ustaša“ pa su kao „dobri Nijemci“ sprečavali „zle ustaše“ da naprave nešto nažao malim pravoslavcima. A istina je da su „dobri Nijemci“, bolje rečeno, nacisti, tražili odrasle kao radnu snagu, dok im djeca nisu bila potrebna. Stoga ni i zalaganje Diane Budisavljević da djeca ostanu na brigu državi ne treba osuđivati.

Prema dostupnim dokumentima, kroz Sisak je prošlo oko 7000 djece, a umrlo je 1156. Svako dijete je registrirano, svaka smrt upisana u kartoteke, djeca pristojno pokopana. Organizirano je i fotografiranje malih leševa kako bi se u tom kaosu pokušao sačuvati njihov identitet. Najveća smrtnost bila je među najmlađima, a mnoga njihova imena nisu bila upisana ili su u toj gužvi izgubila. Primjerice, dobivali su kartonske listiće s imenom na uzici oko vrata, a ti listići bi se istrgnuli, otpali u prijevozu…

U Sisku su bili smještani u nekoliko zgrada i dvorana, koje su se mogle na brzinu pronaći. Naravno da to nije bio najprikladniji smještaj. No nije bio ni logor, pa su čak i tih dana neki roditelji uspijevali doći do Siska i ponovo uzeti svoju djecu. Dolazila su i izaslanstva nekih sela koji su preuzimali cijele skupine. Iz Siska i okolica dolazili su građani i preuzimali djecu na skrb.

Savjetnici Dane Budisavljević nam žele reći da se u tom cijelom tom kaosu, među djecom kreće dr. Anton Najžar i dijeli djeci smrtonosne injekcije! Mengele iz našeg sokaka!

Da im se dalo pročitati što je komunistička, partizanska istražna komisija utvrdila poslije rata, vidjeli bi da je dr. Najžar bio tih dana pozvan na raport agentu Ustaške nadzorne službe. Ovaj ga je pitao je li istina da djeca umiru nakon što im se daju neke čudne injekcije, kao što se priča po Sisku?

Dakle, ustaški agenti zabrinuli su se zbog glasina o strašnim postupcima doktora u sisačkom prihvatilištu. Dr. Najžar je objasnio da je riječ o tome da se injekcijama daje – fiziološka otopina. To je jedan od tada uobičajenih načina da se rehidriraju iznemogla djeca. Jest, neka su umrla i nakon takve pomoći, ali ih je više, baš zbog primanja fiziološke otopine, uspjelo preživjeti. Ima dovoljno dokumenata i svjedočenja koja jasno pokazuju da je dr. Najžar postupao prema svojim malim pacijentima s pažnjom i u skladu s liječničkom etikom. Svejedno mu je poslije rata dosuđena smrtna kazna.

Kroz Jastrebarsko je prošlo 3200 djece, a oko 450 je umrlo. U svim protokolima i zapisnicima je vidljivo – kako smrtnost snažno opada nakon dolaska u prihvatilišta, bilo u Sisku, Jastrebarsku, Zagrebu… Liječnici, časne sestre, aktivisti Crvenog križa, građani, ustaškinje, svi koji su pomagali toj djeci učinili su najviše u danim okolnostima. Neki od osoblja što su pomagali i sami su se razboljeli, neki čak i umrli, nesebično pomažući djeci. I Diana Budisavljević je bila bolesna, i umorna, trudeći se pomoći što je moguće više.

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu. Paradoks je da danas 2019. godine takve stvari teško dobivaju pravo građanstva u pulskoj areni, gdje su još sedamdesetih godina emitirani filmovi Antuna Vrdoljaka s donekle nijansiranim prikazima raznih zbivanja. Ideološkom nadzoru čak i tada mogli su se provući filmovi poput Hadžićeva „Lova na jelene“, s prikazom slučaja bivšeg ustaše koji se vraća u Jugoslaviju iz emigracije. Tada su nastale i „Crne ptice“ Eduarda Galića (dosad najbolji igrani film o Staroj Gradišci i Jasenovcu iz vremena drugog svjetsko rata, snimljen 1967., potražite na You tubeu). O filmovima srbijanskog crnog vala da i ne govorimo.

Bilo bi žalosno kad bi film Dane Budisavljević u protuhrvatskoj propagandi stao uz bok filmovima koji se upravo pripremaju u Srbiji – od Emira Kusturice do Predraga Antonijevića, kojem je srpska država dala oko 500.000 eura za film o izvjesnoj Dari, izbjeglici s Kozare koja dospijeva do prihvatnih centara. U njihovim filmovima nas malo toga može iznenaditi, a kod ovih naših, financiranih našim novcem, još uvijek uzgajamo i neke iluzije.

I supruga ustaškog pukovnika udomila je kozaračkog dječaka

Dokumenti zorno pokazuju da su djecu na udomljavanje uzimali mnogi – od običnih građana preko poduzeća i institucija do ustaških pukovnika. Diana Budisavljević nije se morala boriti protiv sistema (eventualno ga je trebalo malo pogurati tu i tamo), ali ni protiv običnih ljudi. Mnogi su uzimali djecu na skrb, i bogati i siromašnji, u svemu je posredovao i Karitas i katoličke župe, a dugačak je popis gradova i sela u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj gdje su zbrinjavana kozaračka djeca.

Među ostalima, žena ustaškog pukovnika Servatzyja povela je sa sobom u emigraciju i jednog malog kozaračkog dječaka Peru, koji je ostao bez igdje ikoga, a koji je u argentinskom slobodnom društvu proživio svoj život. I bez obzira na podrijetlo, bio potpuno integriran u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Buenos Airesu.

I Ozna je zaključila da je Ženska loza ustaškog pokreta pridonijela skrbi o kozaračkoj djeci

Odmah poslije rata Ozna je istražila što se s kozaračkom djecom događalo u Sisku. Napravili su elaborat koji je sadržavao čak i precizne tlocrte dvorana i prostora u kojima su djeca bila smještena. Elaborat je zatim uzela Marija Šoljan-Bakarić, žena komunističkog upravljača Hrvatskom Vladimira Bakarića.

Marija Bakarić, dužnosnica Antifašističke fronte žena (AFŽ) elaborat je spremila u svoju ladicu i ondje ga držala dvadesetak godina! Na kraju ga je predala Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, u nadi da će tu biti sačuvan „za generacije“. No zbog dolaska demokracije, elaborat je srećom stigao do Hrvatskog državnog arhiva i ondje ga svatko zainteresiran može pregledati.

I u njemu se može vidjeti kako je Ozna konstatirala da je brizi o kozaračkoj djeci u Sisku uz ostale bitno pridonijela i Ženska loza ustaškog pokreta, čije su pripadnice bile izravno angažirane na pomaganju i zbrinjavanju dječje izbjegliče skupine. Recimo, u sisačkom prihvatilištu za djecu kuhalo je desetak kuharica.

Čelnicu Ženske loze Juliju Šepić nakon svega poglavnik Ante Pavelić odlikovao je, upravo s obrazloženjem da je dobro organizirala pomoć kozaračkoj djeci.

Izvor: Igor Vukić/Hrvatski tjednik/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari