Žrtve Jazovke, njih 814, bit će 23. kolovoza 2025. prvi put nakon gotovo osam desetljeća dostojanstveno ukopane u zajedničku grobnicu. Prenosimo komentar Nikoline Nakić s Facebooka o pijetetu, povijesnoj istini i nepravdi prema hrvatskim žrtvama koja traje desetljećima:
23. kolovoza 2025 žrtve iz jame Jazovke, njih 814, nakon toliko godina biti će dostojanstveno i kršćanski ukopane u zajedničku grobnicu na ulazu u šumu.
Republika Hrvatska to im je dugovala, a duguje nam i te kako svima još istinu o stotinama tisuća žrtava nestalih po jamama Slovenije, sjeverozapadne Hrvatske i dionicama križnog puta(da, i u Jasenovcu). Gdje su popisi, njihova imena i prezimena? Što se čekalo, da umru sjećanja? 80 godina je čini se sasvim dovoljno za to. Gdje je pijetet prema hrvatskim žrtvama?
O JAZOVKI
Prisustvovala sam onom prvom spomen pohodu na Jazovku 1990.
Odveo me djed jer je to bilo mjesto gdje je završio jedan naš predak. Zaboravila sam točno tko( neki prastric ustaša) , ali djed više nije živ da ga pitam. No interesantno je kako u kolektivnoj memoriji naroda ostaje i mjesto i sve se zna i isto tako se znalo da na Žumberku postoji jama puna kostiju nesretnih ljudi a znalo se po obiteljima otprilike i gdje su ubijeni njihovi najmiliji. Vidite kako smo mi znali tko je i gdje je. Samo se moralo šutjeti o tome desetljećima.
Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli uglavnom iz zagrebačkih bolnica Sv. Duh i Vinogradska nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. Protiv zločinaca nikada nije proveden sudski postupak.
Nekako u to vrijeme na polici našeg regala ukazale su se dvije knjige. Jedna je Žanko-Šolić”Jazovka” a druga knjiga Nikolaja Tolstoja “Ministar i pokolji”koja se dotiče i Bleiburga. Kao petnaestogodišnjakinja sam ih progutala obje i tada je zapravo u mojoj glavi srušena- ako je ikada i postojala- bilo kakva pozitivna slika o Jugoslaviji za vrijeme koje sam i završila osnovnu školu.
No doći tamo u tu predivnu žumberačku šumu bilo je nešto drugo.Uđeš u taj ambijent spokoja, nalaziš se u šumi koja te obavija svojim mirom, sve je zeleno i zasjenjeno, čuju se samo ptice- i u toj idili ugledati jamu prepunu jadnih ljudskih ostataka je toliko nadrealno da se ne može opisati.
Prošlo je odonda puno godina a ja se još točno sjećam tog osjećaja mučnine koji je u meni izazvao kontrast predivne prirode i masovne grobnice. Točnije tjeralo me na povraćanje.
Te kosti, to su bila nečija djeca. Nečiji očevi i majke, braća i sestre. Izgubljeni, oplakani, nepokopani i nikad prežaljeni. Zločinci nikad suđeni, štoviše možemo lako zamisliti da su proživjeli sasvim ugodne živote.
Još mi je donekle i jasno da se o Jazovki i Jazovkama šutjelo 45 godina. No ono što ne mogu nikako shvatiti i tu smo kao narod apsolutno i potpuno zakazali nakon 80 godina i da dopuštamo da nas se kao magare batinom lupa po glavi našom navodnom genocidnošću i ustašlukom, a ove kosti vape za pravdom- i nikad je neće dobiti. I kolike još? Mi čitamo objave koji govore da posao do kraja nije obavljen 1945. Da smo normalna država ti bi ljudi bili procesuirani zbog onoga što su izjavili .Mi im iz proračuna finaciramo plaće. Kako proročki zvuči ona Matoševa da Francuska svoje izdajice giljotinira, Engleska vješa po podrumima a Hrvatska odlikuje!
Da, tješi činjenica da na drugom svijetu postoji pravda kojoj nitko ne umakne. Ali istovremeno boli da na ovome postoji toliko selektivna “pravda” koja jednima nudi pijetet i pogiba glavu pred njihovom žrtvom(i ostaje u tom trajnom stavu) a druge ignorira ili se s njima naslađuje.
Možda nisu do kraja obavili posao 45.
Dokaz tome je i postojanje ove države.
Ali su se stvarno dobro potrudili, samo što ja više ne krivim njih, nego nas.
Nikolina Nakić