U subotu je u, do zadnjeg mjesta prepunjenoj, Velikoj dvorani Matice Hrvatske na Strossmayerovom trgu u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva ogranka Matice Hrvatske u blatu na Korčuli, održano predstavljanje knjige Burmas Franka „Žrtve komunizma na Korčuli – traganje za istinom“. Izdavač knjige je Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Biblioteka documenta Croatica.
[ad id=”93788″]
Knjigu je predstavio Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Rade Kaštorpil, predsjednik OMH-Blato te sam autor dipl iur. Franko Burmas. Prigodni umjetnički program izvela je Prvakinja HNK Zagreb Dubravka Šeparović Mušović uz klavirsku pratnju prof. Eve Kirchmayer-Bilić. Zahvaljujući donaciji, svi prisutni dobili su knjigu na poklon.
Ova knjiga svjedoči o partizansko komunističkim zločinima izvršenim u ratu i poraću na otoku Korčuli. Brojne jame i stratišta kao Vranine, Šibalove noge, Paklenica, Bultina, groblje Sv.Luke u Korčuli, groblje Sv. Križa u Blatu, svjedoče o „mržnji i ubijanju, gaženju slobode, o zastrašujućim i nevjerojatnim zločinima, o vremenu kada ljudi nisu znali što ih sutra čeka, kamo idu, što da čine“ (iz predgovora knjizi dr.sc Oreb Franko).
Knjiga je svojevrsni korčulanski martirologij, u kojoj su upisane žrtve II svjetskog rata i poraća otoka Korčule. Riječ je o likvidacijama, zapravo svirepim ubojstvima 85 otočana, mnogih Dubrovčana te nepoznatog daleko većeg borja na Korčulu dovedenih i pogubljenih zarobljenika.
Knjigu je napisao diplomirani pravnik Franko Burmas i ona je rezultat njegovih dugogodišnjih istraživanja i razgovora s osobama izravno povezanih s događajima.
Dr.sc. Franko Oreb u predgovoru kaže da je istina o kojoj knjiga govori strašna i bolna i da svjedoči o groznim zločinima ondašnjeg komunističkog režima u kojem su ljudi bili kažnjavani, zatvarani, zlostavljani i ubijani po hitnom postupku samo na temelju sumnji, bez da im se sudilo ili dokazala krivnja. Često njihova smrt nije bila obznanjena tako da u „Knjigama mrtvih“ nisu bila ni upisana njihova imena.
Dr.sc. Franko Oreb u predgovoru kaže da knjiga otkriva perfidno i represivno lice državne vlasti povezano s dobro organiziranim i povezanim političkim i partijskim strukturama u cilju održavanja tog režima i svojeg statusa u njemu. Ondašnji je režim svoje zločine dugo i uspješno krio nametnuvši društvenoj javnosti potpunu šutnju pa je na mnoge žrtve napadala debela naslaga prašine i zaborava.
Među žrtvama je bilo svećenika i intelektualaca na koje su bile nabacane strašne i preočite laži i kletve da su neprijatelji svoga naroda. A oni su svoj život posvetili služeći svome narodu, ustrajući u obrani vjere, morala i narodnih svetinja.
Dr. sc Alena Fazinić u pogovoru knjige govori „traganje za istinom dovodi autora i do zaključka da su likvidacije zapravo bile uvriježeni dio sistema komunističkih rukovodilaca, kasnijih vlastodržaca, od onih u vrhu kao i u malim sredinama poput otoka Korčule. „Ako nisi s nama onda si protiv nas, naš neprijatelj i stoga te treba likvidirati“. Na taj je način narod držan u strahu a to znači u poslušnosti i pokornosti.
Knjiga ukazuje na činjenicu da je i nakon završetka rata nastavljena komunistička praksa: strahom, progonima, zatvorima, mučenjem, pa i ubijanjem spriječiti svako nastojanje za slobodom mišljenja i življenja.
Knjiga obiluje slikama i dokumentima, a na kraju je dan popis žrtava. 1943 godine u Korčuli je likvidirano 16 osoba, 1944 još 30. U Blatu je 1943 likvidirano 26 osoba, u Veloj Luci iste godine još 16. 1943 likvidirano je u Smokvici troje ljudi, u Čari dvoje, u Pupnatu troje, u Žrnovu deset, u Račišću deset, u Lumbardi troje. Ovom spisku znanih žrtava treba dodati „spisak“ žrtava koje su likvidirane i bačene u jamu Bultina i druge korčulanske jame, ali kako izvršiteljima nije bilo važno koga su i koliko su ih likvidirali, nisu ostavili ni broj ubijenih ni njihova imena, a govori se o nekoliko stotina žrtava čak i više.
| Vlatka Sakar |