Pratite nas

Kultura

Žrtve komunističkih zločina – Korčula

Objavljeno

na

U subotu je u, do zadnjeg mjesta prepunjenoj, Velikoj dvorani Matice Hrvatske na Strossmayerovom trgu u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva ogranka Matice Hrvatske u blatu na Korčuli, održano predstavljanje knjige Burmas Franka „Žrtve komunizma na Korčuli – traganje za istinom“. Izdavač knjige je Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Biblioteka documenta Croatica.

[ad id=”93788″]

Knjigu je predstavio Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Rade Kaštorpil, predsjednik OMH-Blato te sam autor dipl iur. Franko Burmas. Prigodni umjetnički program izvela je Prvakinja HNK Zagreb Dubravka Šeparović Mušović uz klavirsku pratnju prof. Eve Kirchmayer-Bilić. Zahvaljujući donaciji, svi prisutni dobili su knjigu na poklon.

Ova knjiga svjedoči o partizansko komunističkim zločinima izvršenim u ratu i poraću na otoku Korčuli. Brojne jame i stratišta kao Vranine, Šibalove noge, Paklenica, Bultina, groblje Sv.Luke u Korčuli, groblje Sv. Križa u Blatu, svjedoče o „mržnji i ubijanju, gaženju slobode, o zastrašujućim i nevjerojatnim zločinima, o vremenu kada ljudi nisu znali što ih sutra čeka, kamo idu, što da čine“ (iz predgovora knjizi dr.sc Oreb Franko).

obavijest

Knjiga je svojevrsni korčulanski martirologij, u kojoj su upisane žrtve II svjetskog rata i poraća otoka Korčule. Riječ je o likvidacijama, zapravo svirepim ubojstvima 85 otočana, mnogih Dubrovčana te nepoznatog daleko većeg borja na Korčulu dovedenih i pogubljenih zarobljenika.

Knjigu je napisao diplomirani pravnik Franko Burmas i ona je rezultat njegovih dugogodišnjih istraživanja i razgovora s osobama izravno povezanih s događajima.

Dr.sc. Franko Oreb u predgovoru kaže da je istina o kojoj knjiga govori strašna i bolna i da svjedoči o groznim zločinima ondašnjeg komunističkog režima u kojem su ljudi bili kažnjavani, zatvarani, zlostavljani i ubijani po hitnom postupku samo na temelju sumnji, bez da im se sudilo ili dokazala krivnja. Često njihova smrt nije bila obznanjena tako da u „Knjigama mrtvih“ nisu bila ni upisana njihova imena.

pogrebDr.sc. Franko Oreb u predgovoru kaže da knjiga otkriva perfidno i represivno lice državne vlasti povezano s dobro organiziranim i povezanim političkim i partijskim strukturama u cilju održavanja tog režima i svojeg statusa u njemu. Ondašnji je režim svoje zločine dugo i uspješno krio nametnuvši društvenoj javnosti potpunu šutnju pa je na mnoge žrtve napadala debela naslaga prašine i zaborava.

Među žrtvama je bilo svećenika i intelektualaca na koje su bile nabacane strašne i preočite laži i kletve da su neprijatelji svoga naroda. A oni su svoj život posvetili služeći svome narodu, ustrajući u obrani vjere, morala i narodnih svetinja.

Dr. sc Alena Fazinić u pogovoru knjige govori „traganje za istinom dovodi autora i do zaključka da su likvidacije zapravo bile uvriježeni dio sistema komunističkih rukovodilaca, kasnijih vlastodržaca, od onih u vrhu kao i u malim sredinama poput otoka Korčule. „Ako nisi s nama onda si protiv nas, naš neprijatelj i stoga te treba likvidirati“. Na taj je način narod držan u strahu a to znači u poslušnosti i pokornosti.

Knjiga ukazuje na činjenicu da je i nakon završetka rata nastavljena komunistička praksa: strahom, progonima, zatvorima, mučenjem, pa i ubijanjem spriječiti svako nastojanje za slobodom mišljenja i življenja.

kapetan

Knjiga obiluje slikama i dokumentima, a na kraju je dan popis žrtava. 1943 godine u Korčuli je likvidirano 16 osoba, 1944 još 30. U Blatu je 1943 likvidirano 26 osoba, u Veloj Luci iste godine još 16. 1943 likvidirano je u Smokvici troje ljudi, u Čari dvoje, u Pupnatu troje, u Žrnovu deset, u Račišću deset, u Lumbardi troje. Ovom spisku znanih žrtava treba dodati „spisak“ žrtava koje su likvidirane i bačene u jamu Bultina i druge korčulanske jame, ali kako izvršiteljima nije bilo važno koga su i koliko su ih likvidirali, nisu ostavili ni broj ubijenih ni njihova imena, a govori se o nekoliko stotina žrtava čak i više.

miš

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ratnika rodila je mati, Domovino morala bi znati

Objavljeno

na

Objavio

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja, jedna od legendi iz vremena Herceg Bosne, Mario Hrkać – Ćikota. Život je položio u okolini Sovića kod Jablanice u borbama s Armijom BiH, sastavljenom od mudžahedina, pretače ISIL-a koje je osobno pozvao i podržavao predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.

Ćikota i mnogi njegovi suborci bili su trn u očima zvijeri istreniranih za ubijanje, dovedenih s određenih područja arapskih i islamskih zemalja, gdje je obezglaviti čovjeka bilo sasvim normalno. Nažalost, takvu praksu pripadnici odreda EL-Mudžahid primijenili su i među Hrvatima i među Srbima, te su djelovali pod zastavom: “Naš put je džihad”. Zapovjednik Kažnjeničke bojne od 15. kolovoza 1992. po kojem je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega nazvana njemu u čast nikad se nije predavao višestruko nadmoćnijim protivnicima i oni koji ga se sjećaju tvrde da je unatoč mladosti bio zapovjednik kojeg se poštivalo i zahvaljujući kojem su dobivene mnoge teške bitke.(grude.com)

 

Velimir Velo Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Objavljeno

na

Objavio

Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!

Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.

Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci, piše SlobodnaDalmacija

– Knjižnica našeg samostana na Poljudu bila je klasificirana po sistemu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Nedavno smo ozbiljno prionuli sistematizaciji biblioteka i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a u ime braće bili smo zaduženi fra Šime Škibola i ja, te jedna knjižničarka. Znali smo da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje biblioteke, ali sve je promijenio dolazak Zvonka Pandžića, koji je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio kako ih ima puno više, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Stoga smo odlučili potaknuti daljnje istraživanje kako bi se utvrdila prava vrijednost inkunabula i knjiga iz knjižnice Marka Marulića, koja je bila jedna od najznačajnijih u tadašnjem Splitu – objasnio je fra Bernardin.

Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…

– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.

– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.

– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.

To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.

Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.

– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari