Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Lovostaj na ustaše davno je prošao

Objavljeno

na

Ja osobno bi radije gledao nju nego Peđu. Peđa, Stazić, Markovina, Jakovina, Sneška Banović uvjereni su da je Savudrijska vala tek početak – kraja. Sad kad nema Tita na trgu, očekuju da će Italija ili kako oni lijepo kažu Italijani zatražiti nazad Istru i Dalmaciju.

Majka svih arbitraža je završila. Kod nas je ostavila kaos iako se fizički odvijala u mitskom Haagu. Rabin Juda Lev ben Bezabel, mudrac i pripovijedač i kabalist, u šesnajstom je stoljeću napisao priču o Golemu. Golem je trebao poslužiti rabinu za obračun sa svima koji progone Židove. Golem je, hajmo reći, bio biće bez duše i pameti, sposoban da prima naredbe i da ih poslušno provodi.

Pravi sluga svojim gospodarima. Po legendi je činio zlo jer za počinjeno zlo nikome nije odgovarao. Da li nekog od onih koji čitaju ovu subverzivnu kolumnu rabinov Golem podsjeća na Haaški sud? Sluga davno poznatih gospodara. Prima naredbe i pedantno ih provodi. I što sad? Lijevi petokolonaši misle da je sve krenulo zlo i naopako s Tuđmanom. Račana ne spominju. On je već odavno mrtav. Za Tuđmana nisu sigurni. I Tuđman i Račan igrali su tenis sa Slovencima i to sa zadovoljstvom. S tim da je Račan bolje odigrao. Što se i vidi iz Golemove presude. Piše Tanja Torbarina: “Čak i ovo što su sad presudili strani suci bolje je od onoga što je Račan napravio kao hrvatski premijer.“I sad će slovenske podmornice i nosači aviona plašiti Latina i ostale ribare. Slovenci su odmah dali do znanja da je poštenje prije obraza. Piranski zaljev je njihov, a i Sveta Gera. Kako Hrvatska tako i tako ne priznaje arbitražu pa Janezi da i hoće ne mogu vratiti kasarnu na Geri Hrvatskoj. Kad je ona i sad u Hrvatskoj. Zato nam od srca ostavljaju Joška Jorasa.

Možemo ga kao medvjeda voditi po sajmovima i prikazivati kao Slovenca koji nije zadovoljan Haaškom odlukom. Mnoge pametne glave mudro zbore. Ova odluka ne smije narušiti odnose dviju susjednih zemalja. Genijalan dokaz kako političari preko svojih trbuhozboraca novinara šalju poruku svima nama da smo idioti ili najblaže rečeno retardirani. Mi ćemo održati relativno dobre odnose sa Slovenijom samo ako bez pogovora prihvatimo „narihtanu“ abitražnu odluku. Ako se ne savijemo onda ćemo teško u Schengenski raj pa se kao nećemo moći slobodno kretati po Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Luksemburgu i Nizozemskoj jer su te zemlje 14. lipnja 1985.g, potpisale taj romantični sporazum. Romantičan zato jer je potpisan na brodu “Princeza – MariAstrid“. Sjećateli se filma „Moje pjesme moji snovi“? Uglavnom svaki dan pukotina je sve više. A što ćemo ako nam uskrate lovu za Pelješki most? Zar ćemo popušiti most svih mostova za „dvije lignje“? Dobro, jedna lignja i tako više nije na vlasti… Željko Trkanjec u Jutarnjem razgovara sam sa sobom pa sam sebi postavlja pitanje koje glasi: “Što ako Hrvatska ostane tvrdoglava?“… „Ne bi bilo dobro jer ni onako se dosad u EU nismo pretjerano proslavili. A ne bi bilo dobro zamjeriti se Berlinu koji formira novu čvrstu osovinu s Parizom i redefinira EU.“ Željko je izgleda zaboravio da se je Hrvatska davnih godina već proslavila jer je pristupila silama Osovine.

Kako je završilo najbolje zna Nenad Stazić. Zabrinuti Nenad kaže da nije bilo Tita da bi se Hrvatska nakon Drugog svjetskog rata našla na strani poraženih zajedno s Italijom, Njemačkom, Japanom, Austrijom… zamislite koja bi to tragedija bila! Kao ponosni pobjednici ostali smo bez države, Banata, Srijema, Zemuna, Boke, Neuma, Banja Luke, Mokrica, Hercegovine, a sad i bez Savudrijske vale.Vala, nije dobro. Peđa Grbin misli da nije bilo Tita da on danas ne bi sjedio u Hrvatskom saboru. Vjerojatno bi stajao… možda je Tito bio Peđi neki daljnji rod. Zašto onda ne sjedi u Saboru Saša Broz. Ja osobno bi radije gledao nju nego Peđu. Peđa, Stazić, Markovina, Jakovina, Sneška Banović uvjereni su da je Savudrijska vala tek početak – kraja. Sad kad nema Tita na trgu, očekuju da će Italija ili kako oni lijepo kažu Italijani zatražiti nazad Istru i Dalmaciju.

Da bi se spriječila nova tragedija počet će se javljati sve mudriji i mudriji Hrvateki s iskrenim željama da se odnosi između dvije prijateljske i susjedske zemlje ne pogoršaju. U prijevodu priznajmo sve što se od nas traži. Svima koji stoje u povijesnom četveroredu, Srbima, Talijanima, Slovencima. Odustanimo od Pelješkog mosta jer zaklanja vidik BiH turistima na talijansku obalu. I na kraju, jesmo li ipak malo zadrti i prema Račanu i Drnovšeku…? Naravno da jesmo. Uzmimo u obzir činjenicu tko nam je od 1991.g. vodio vanjsku politiku, diplomaciju i tko su nam bili veleposlanici. Najdugovječniji ministar ino poslova bio je legendarni lobist Mate Granić. Pitanje je samo čiji lobist? Što je mislio o svojoj državi i predsjedniku dr.Franji Tuđmanu rekao je u iskrenom razgovoru sa Ivom Pukanićem u Nacionalu negdje početkom 2000.g. Faksimil tog razgovora posjedujem, ali ga ne želim citirati iz obzira prema Kolindi koja trenutno predstavlja jedino svijetlo na kraju dugačkog crnog tunela u koji je RH upala.

„Progresivni“ HDZ-ovci uspjeli su uvjeriti Tuđmana da nacionalno svjesni ministri kao što su dr. Davorin Rudolf i dr. Zvonimir Šeparović nisu prihvaćeni u liberalnoj EU. I naš Mate je 7 godina bio vjeran i jednima i drugima. Ista banka financirala je i nas i „njih“. Ni Tuđman tu nije bio bez grijeha. U Vatikanu je ambasador bio Maštruko, komunistički apartčik i žestoki antiklerikalac. Nedavno je jedna veleposlanica RH, kad joj je istekao mandat, otišla živjeti u – Beograd. Bilo je tu „ambasadora“ žestokih titoista, likova koji su bili svijedoci na suđenju studentima 1972.g. Bilo je novinara ljevičara bez završenog fakulteta koji su se okušali kao veleposlanici, bilo ih je koji nisu ni znali jezik zemlje u koju su poslati. I sad se čudimo što smo, ako izuzmemo oslobađajuću presudu Gotovini, Markaču i Čermaku, neakademski rečeno popušili sve sporove koje smo pokrenuli pred međunarodnim sudovima i arbitražama. Tko nas je sve zastupao i dobro smo prošli.

Nakon lorda Ashdowna koji čuva Tuđmanovu salvetu s planom podjele BIH, javila su se još dva lorda: prvi sa zgužvanom Tuđmanovom salvetom koja svjedoči da je Tuđman htio BIH zgužvati, a drugi sa zdrapanom salvetom koja svjedoči da je Tuđman htio BIH na sitne komadiće raspalcerirati i prodati kao građevinsko zamljište.

Na domaćem terenu gužva pred golom. Dragec Pilsel čeka donatore benzina. Ima ih toliko da će Dragec otvorit privatnu rafineriju. Vrhovni sud RH prepolovio kaznu Draganu Paravinji. Sporna je kvalifikacija. Obično ili kvalificirano ubojstvo. Ante Gugo se na fejsu s pravom pita kad je ubojstvo djevojčice teško, a kad obično? Ja znam, a siguran sam, da je i prvostepeni sud znao. Netko je nedavno na društvenim mrežama pisao o “ pravosuđu sa posebnim potrebama.“
Lovostaj na ustaše davno je prošao. Obično nepoznati ustaša javio se na fejsu. Isplati ga se citirati. Ako tvrdiš da si Hrvat, ti si ustaša. Ako vjeruješ u Isusa Krista, ustaša si. Ustaša si ako nosiš križić ili krunicu oko vrata. Ako na stadionima nosiš hrvatska obilježja ustaša si. Ako si član bilo koje pravaške stranke zna se da si ustaša. Ako si član neke hrvatske konzervativne stranke, naravno da si ustaša. Ako javno braniš Hrvatske interese naravno da si ustaša. Ako ne voliš antife, tipičan si ustaša. Ako glasno voliš Hrvatsku ili malo tiše, opet ustašo jedan. Ako ne voliš zločinca Tita to je zato jer si ustaša. Ako, ne daj Bože, kažeš nešto protiv Pupovca, Stazića, Ante Tomića, Pilsela, Pavičića, Dežulovića, Frljića, Pofuka, Rade i familije, Rade Borić, Jelene Lovrić, Gerovca, Bajrušija, Vlašića …teški si ustaša. Ako si protiv pobačaja odmah si ustaša. Ako si protiv Gay brakova, ustašo zatucani. Ako prozoveš nekog za pljačku Lijepe naše, a taj nije iz HDZ-a, onda si ustaša. Ako antife i četnike prozoveš kao neprijatelje to radiš isključivo zato jer si zadrti ustaša. Ako slušaš Thompsona, ustašo jedan. Ako podržavaš hrvatske branitelje jasno je da si ustaša. Ako slaviš Oluju i Bljesa ustašidan si. Ako na neki nacionalni praznik izvjesiš na kuću ili prozor hrvatski barjak što si drugo nego ustaša. Ako ideš redovno u crkvu izvjesno je da si ustaša. Ako si na referendumu dao glas udruzi „U ime obitelji“ onda spadaš među 70% ustaša. Ako kažeš i najbanalniju istinu koja se ne sviđa ljevičarima naravno prikriveni si ustaša. Ako ideš na Bleiburg ili na bilo koje mjesto gdje su počinjeni zločini nad Hrvatima deklarirao si se kao ustaša. Ako neoprezno negdje izlaneš da si za lustraciju, evo još jednog ustaše. Ako si za referendum i direktnu demokraciju ne nadaj se da ćeš ikada biti pozvan u „Otvoreno“ jer tamo ne zovu ustaše. Ako si tako glup i neoprezan pa ti izleti da treba procesuirati sve četničke i druge agresore, ako si za zabranu komunističkih simbola, ulica ili, nedaj Bože, Trga Maršala Tita onda su ustaša na kvadrat. Ako kažeš Bog i Hrvati, ma vidi ustašu… i tako bi mogao u nedogled. Sad mi je kristalno jasno da je bivši predsjednik dr. Ivo Josipović bio suštinski rečeno u pravu. U komunizmu svi smo mi bili Walter. U ovoj državi svi smo bili Norac, a danas svi smo mi ustaše. A što možemo…

Još je Horacije rekao: “Luxta plasma solet esse locatio.“ Svatko treba nositi svoje breme.“ Dokle? Hrvateki se slažu. Vječno. Kaj je, je…

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari