Pratite nas

Kolumne

Lustracija je primarna za opstanak Države Hrvatske!

Objavljeno

na

Zašto je stari hrvatski pozdrav ZA DOM SPREMNI toliko omržen u Hrvatskoj!? Isto tako i toliko  omržen je i stari hrvatski grb koji počima s bijelim poljem!? Dakle, hrvtski simboli koji imaju povijesno obilježje hrvatske samobitnosti i nacionalnog ponosa  smetaju neprijateljima Hrvatske u Hrvatskoj i u Srbiji.

Što, u stvari, predstavlja hrvatski pozdrav  Za dom spremni?  Slogan ili pozdrav Za dom spremni nije samo pozdrav, kao recimo ”Dobar dan”, ili kako su se naši pradjedovi i djedovi međusobno pozdravljali – ”Hvaljen Isus i Marija!” Nije niti pozdrav ”Zdravo”,  kojeg su ”izumili” partizani i nametnuli u poluslužbeni pozdrav u Jugoslaviji, s kojim se i danas pozdravljaju jugonastalgičari u Hrvatskoj.

Dakle, pozdrav Za dom spremni (ZDS) je dekleracija, prisega, odluka i riječ onoga tko izusti taj pozdrav da je bez straha spreman za dom (i domovinu) dati život svoj.  Milijuni Hrvata u gobovima svjedoče kako su bili spreni za dom i domovinu umrijeti.  Stoga, pod svaku cijenu, neprijtelji hrvatskog naroda traže zbranu pozdrav ZDS, što bi u hrvatskom državotvornom smislu značilo: predaja neprijatelju vlasti u svom  domu i svojoj domovini. Jesu li Hrvati spremni na predju četnicima, to jest Srbiji i njihovim slugama u Hrvatskoj?

Nitko nema pravo tražiti da se naši politički događaji (i nacionalni simboli, r.t.) iz bliže ili daljnje prošlosti stave i drže  u stanju zaboravi, nego trebaju u nama biti što življi i usvješćeniji kao živo iskustvo koje nam ima neprestano služiti u izgradnji svih naših unutrašnjo i vanjsko-političkih pogleda i postupaka. (Ivan Oršanić)

Opsesija V(P)ulina za Hrvatskom

Nakon što je u Jasenovcu, ( u središtu grada Jasenovca), postavljen Spomen pločan jedanestorici hrvatskih branitelja pripadnika 1 bojne ”Ante Paradžik” HOS-a, koje su ubili srbočetnici u   Domovinskom (Osloboditeljskom) ratu, nastala je uzbuna u Srbiji i panika u Hrvatskoj. Srbija je poslala službenu Notu međunarodnim predstavnicima s upozorenjem o ”refašizaciji hrvatskog društva”, s napomenom da se na  Spomen ploču poginulih hrvatskim braniteljima nalazi ustaško znakovlje ”Za dom spremni”.

Srbijanski ministar četničke Vlade u Beogradu Aleksandar Vulin napao je i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, koja je posjetila našu hrvatsku zajednicu u Torontu; sastala se s hrvatskom mladeži i bila gost na svečanoj večeri posvećenoj Vukovaru.

V(P)ulin je izjavio ”da nije nepoznata naklonost hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ustaštvu, ali je ocijenio zabrinjavajućim izostanak šire društvene osude ustaštva u Hrvatskoj.” Povod tome je bila fotografija Predsjednice u Torontu, u društvu obožavatelja, i ispred nje je bio hrvatski stjeg s grbom koji počima s bijelim poljem,  kojeg  Hrvati u dijaspori s ponosom viju na svakom skupu, a nema hrvatske kuće u kojoj nije na najistaknutijem mjestu takav stijeg (zastava ili barjak). V(P)ulin dobro znade: Tko se pod njim bije kukavica nije…!

Kolinda Grabar Kitarović ostavila je dojam u Hrvatskoj zajednici u Torontu da je u pravom smislu Predsjednica svih Hrvata, koja je donijela nove nade Hrvatima u dijaspori, da će Hrvatska biti uzor državama u svijetu, ne samo po prirodnim ljepotama nego u ostvarenju vjekovnih težnja za slobodom, gospodarskim prosperitetom, s  čvrstim granicama, što bi trebalo biti povod nama u dijaspori da se što prije vratimo u svoju lijepu i voljenu domovinu Hrvatsku.

Ne ćemo ulaziti u kronologiju zbivanja oko HOS-ove spomen ploče u Jasenovcu, jer su na tu temu dali odgovore hrvatatski branitelji (Mladen Pavković), političari (dr. Zlatko Hasanbegović) i akademici (Josip Pecarić); oglasili su se i čelnici Vlade, ministar vanjskih poslova Davor Ivo Štir, predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković (”tražiti će zakonsko rješenje koje će regulirati pitanja koja se odnose na totalitarne režime”), a oglasila se i Predsjednica s porukom, da osuđuje sve totalitarne režime…

Pupovac i Buak provociraju hrvatsku Vladu i Sabor

Milorad Pupovac je najvatreniji četnik i provokator u Hrvatskoj. Pupovac u Hrvatskoj uživa tolike privilegije kao da predstavlja Ameriku u RH, a ustvari predstavlja četništvo, pregršt jada, naj gori ološ srpskog naroda u Hrvatskoj. Pupovac također predstavlja četničku pravoslavnu sektu u Hrvatskoj i  zločinačku vladu u  Beogradu. Ali, za sve Pupi ”zasluge” u RH,  ne samo da nije kažnjen, nego, dapače, nagrađen je saborskom foteljom, položajem u Vladi i dobro plaćen ustaškim kunama, kao i njegovo glasilo ”Novosti” koje objavljuje njapogrdnije antihrvatske tekstove  za koje bi se poslramili i u Srbiji.

Milorad Pupovac uporno traži uklanjanje hrvatskih znakovlja: grba i pozdrava ZDS, a ne odriče se četniških znakovlja i partizanski spomen ploča, koje svjedoče o zločinima počinjnim nad hrvatskim narodom diljem Hrvatske.

No, Pupovac ima veliki oslonac u Hrvatskoj od petokolonaša: fašista, jugonastalgičar, ljevičara i antihrvatskih medija, kao i velikog broja hrvatskih budala, medju kojima su najistaknutiji: Arsen Bauk, Pusići (seka i braco), Siniša Hajdaš Dončić, Peđa Gribin i još mnogi drugi udbaši i njihovi sinovi.

Kad Hrvatska davali ”Oskar” za najboljeg mladog veleizdajnika, provokatora i zlotvora u RH  sigurno bi Arsen Bauk bio dobitnik.  Također po imenu i prezimenu Arsen Bauk mogao bi ući u Guinness book of records, jer njegovo ime Arsen na grčkom glasi sastojak vrlo otrovnih spojeva, a prezime Bauk u riječniku hrvatskoga jezika znači – strašilo.

Daklen, Otrovno strašilo (Arsen Bauk) je pozvao Plenkovića da Vlada  pod hitno donese odluku o uklanjanju ustaškog pozdrava ”Za dom spremni” na spomeniku poginulim braniteljima HOS-a postavljen u centru Jasenovca, naglavsivši  ”da je vlada Ive Sanadera 2004 doijela odluku o uklanjanju spomeničnog obilježja Mili Budaku u Svetom Roku i Juri Francetiću u Slunju, uz obrazloženje da su postavljanj takvih obilježja suprotno izvršnim osnovama Ustava Republike Hrvatske te šteti ugledu i interesima Republike Hrvatske koje je Vlada dužna štititi.”

Ni riječi o četničkim i partizanskim znakovljima u Hrvatskoj, koji i danas nakon 25 godina slobodne i samostalne Države Hrvatske, na  najuglednijem  trgu u Zagrebu nosi ime zločinca Tita, koji  sramoti grad, Hrvatsku i ugled u svijetu.

Predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade Andrej Plenković nakon izbora iznevjerio je hrvatski narod, jer je odstranio ministra kulture dr. Zlatana Hasanbegovića i postavio Ninu Obuljan, o kojoj nije ni riječi rekao tijekom kampanje, nego tek nakon pobjede.

Dr. Zvonimir Šeparović poslao je otvoreno pismo predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, svome bivšem studentu, u kojem pored ostalo stoji: ”Da je Plenković u kampanji imao Ninu umjesto Zlatka danas ne bi bio premijer…ne bi dobio prolaznu ocjenu, ali ima šansu na popravnom ispitu – trebat će mijenjati neke članove svoje vlade. I lišiti se nekih savjetnika. ”

Naime, čim je predsjednik Vlade odstranio dr. Hasanbegovića s položaja ministra kulture, dao je znati svomji kritičarima, odnosno petoj koloni u Hrvatskoj, da je popustljiv i labavog karaktera.  Umjesto da je bio odlučno i zadržao dr. Zlatka Hasanbegovića, najboljeg ministra u RH,  s time bi poslao oštru poruku četništvu, jugonastalgičarima i provokatorima, da je kraj njihovog skrivanja  iza lažnog antifašizma i ucijenjivanja Vlade u RH.

Dr. Šeparović je poslao svome studentu s posvetom svoju novu knjigu LUSTRACIJA – rasvjetljivanje bivšeg totalitarnog komunističkog režima, da ga podsjeti na ono što on dobro zna: da Europa od nas traži lustraciju.

Zaključna misao

Lustracija je najprimarnija zadaća Hrvatske vlade i Hrvatskog (državotvornog) sabora, jer dok se ne uklone sva znakovlja koja obilježavaju četničke i partizanske zločince koji su izvršili genocid nad hrvatskom narodom, u Hrvatsjkoj neće biti mira niti prosperiteta.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo objavilo je jednoriječnu knjigu dr. Zvonimira Šeparovića – LUSTRACIJA, u kojoj su iznesene činjenice i potreba žurnog uklanjanje udbaša, i njihovih sinova i kćeri, veleizdajica i zločinaca iz političkog života u Hrvatskoj, koji i danas vladaju, bilo u Vladi ili oporbi, ili su na vodećim položajima u medijima i ustanovama, među kojima ima veliki broj ratni zločinaca.

Prdsjednik Vlade Andreja Plenković ”ima šansu na popravnom ispitu” da provede lustraciju u Hrvatskoj, što mu neće biti teško, jer u knjizi koju mu je poklonio njegov profesor izneseni su dokumenti i zakoni po kojima se treba pokrenuti sudski postupak. U knjizi također navedena su imena kojima je Hrvatsko nacionalno etičko sudiše izreko presudu: Ivi Josipoviću, Stjepanu Mesiću, Vesni Pusić, Miloradu Pupovcu, Budimiru Lončaru, Vesni Teršelić, Carlu Bildtu, Vojislavu Stanimiroviću, Josipu Brozu Titu, Zoranu Milanoviću, a suđenjeće se nastavlja i  drugima.

Dr. Zvonimir Šeparović u razgovoru s davorom Dijanovićem dao odgovor na četranest pitanja, koja su biblijske vrijednosti, o problemima s kojima je bio, a i danas suočen hrvatski narod. Donosimo  samo posljedno pitanje i odgovor.

Dijanović: ”Kako gledate na hrvatsku budućnost? Imamo li razloga vjerovati u bolju i pravedniju Hrvatsku?”

Šeparović:  ”Kad ne bih vjerovao u svoju i našu Hrvatsku osjećao bih se krivim. Bilo bi to kao da izdajem svoju zemlju i sebe. Hrvatska je, koliko god bila ugrožena i koliko god bila u teškoćama, ipak ona je naša vječna Hrvatska, s jednim od najstarijh naroda i jednim od najstarijih država u Europi.

Hrvatska postoji i onaće postojati unatoč i usprkos svim zlima koja nam prijete. Vjerujem da će biti pravednija i bolja od jučerašnje. Hrvatsku ljubimo takva kakva jest i želimo joj da bude bolja i pravednija i, s Božjom pomoći, i s našom većom brigom, vjerujem, da ćemo u tome uspjeti.” (Lustracija, Zagreb 2016.)

Na naslovnic knjige nalazi fotografija zločinca Tita s krvavom bijeloj rukavicom na ruci, s krvlju poškropljena kravat, košulj i maršalska odori, što je izazovno samo po tome, da knjigu treba pročitati. Ali,  ostao sam bez riječi, kad sam vidio da je knjiga koja je od velike povijene vrijednosti – tiskana u 500 primjedaka.!?

Nije istina da je u Hrvatskoj razlog za male naklade knjiga oskudica novaca. Koliko je ljudi bilo na  okupilo u Areni za vrijeme Devis kupa i pjevali su bez prestanka: ”Hrvatska, Hrvatska, svi smo mi Hrvatska”; naš kanadski  Justin Biber ”krcato” je napunio Arenu; Dino Merlin okupio je oko 22.000 ljubitelja sevdaha. Dakle, ima novaca u Hrvatskoj, jer su ulaznice za ovakve predstave jako skupe, ali nema interesa za knjigu. Horribile auditu! (Strašno je čuti!)

”Mnogo je više načina kako se sloboda može izgubiti nego kako  se može zadobiti. Sloboda se zadobiva uskim stazama, a gubi se širokim avennijama.” (Mile Prpa)

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović donila je u našu zajednicu u Toronto velike nade za boljitak u Hrvatskoj, što nas je sve ohrabrilo.Hrvati iz Kanade  iskreno se  zahvaljujemo našoj Predsjednici što nas je posjetila i ugodno oduševila svojom jednostavnošću, ljubeznošću i  pojavom.

Našoj Predsjednici, hrvatskim braniteljima, hrvatskom narodu u domovini i u dijaspori želomo Sretan Božić, bolju i  blagoslovljeniju Novu 2017. Godinu!

Piše: Rudi Tomić/kamenjar

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati