JedanĀ hrvatski tjednik na veliko i na Å”iroko donio je ekskluzivnu reportažu o tome kako su pripadnici bivÅ”e Udbe sve do 1990. prisluÅ”kivaliĀ razgovore kardinala Franje KuhariÄa i Franje Å epera te brojnih drugih biskupa i to nigdje drugdje nego na Kaptolu, sjediÅ”tu ZagrebaÄke nadbiskupije. Uz pomoÄ nekoliko zavrbovanih sveÄenikaĀ potajno su ozvuÄili najznaÄajnije prostorije te danonoÄno pratili Ā razgovore najviÅ”ih prelata. O tome se dosad samo āÅ”uÅ”kaloā, ali sada su Äini se prvi put javno iznijete Äinjenice. Naime, Crkva u Hrvata bila je tek jedan od iznimnih āneprijateljaā Jugoslavije i samoga zloÄinca Josipa Broza Tita, pa je sve trebalo ādržati na okuā. A najviÅ”e su se plaÅ”ili zagrebaÄkog nadbiskupa i kardinala, danas blaženoga, a sutra svetoga Alojzija Stepinca, kojeg su najvjerojatnije i otrovali. Autor ovog priloga navodi i neka imena Udbinih funkcionara iz NR Hrvatske, poput SreÄka Å imurine, Borisa Ileja, Dane Rimca, Josipa DrpiÄa, DuÅ”ana DekaniÄa, Stanka Jurasa, Jove MiloÅ”a i drugih.
[ad id=ā93788ā³]
MeÄutim, zanimljivo je da kad se javno i obznane ovakve teme, o kojima inaÄe āsvi sve znajuā, nema gotovo nikakvih reakcija. Strah je oÄito joÅ” uvijek prisutan, baÅ” kao i ona Äuvena krilatica ā āUdba sve dozna!ā.
Pa, ako je dugogodiÅ”nja Udbina djelatnost bilo zloÄinaÄko, odnosno kriminalno djelo, a bilo je, nije dovoljno samo ukazivati na ono Å”to su radili, veÄ prije svega nas zanima: Å”to se dogodilo sa svim tim UdbaÅ”ima i njihovim douÅ”nicima nakon stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države (nije valjda da su baÅ” svi umrli), jesu li neki od njih nastavili svoju krvavu rabotu i u hrvatskoj državi, a ako jesu, a jesu, na kojim sad zadacima rade, koga prisluÅ”kuju i gone, tko su im novi naredbodavci te ono najvažnije: je li i te ljude netko kao veliki broj srpskih Äetnika amnestirao (gdje i kada?) i zbog Äega se nitko ne usudi protiv njih pokrenuti kazneni progon? To tim viÅ”e Å”to se zna daĀ onaj tko je radio u tim službama do smrti ostaje vjeran ovoj zloÄinaÄkoj organizaciji (jednom UdbaÅ”, uvijek UdbaÅ”). Pored toga, bilo bi dobro znati, tko je sve od bliže ili daljnje rodbine samo nastavio gdje su muĀ otac, brat, pa i majka ā stali.
Nije istina da se za osudu komunistiÄki zloÄinaca treba Äekati āsto godinaā, Ā pa da se javno objave njihova imena i nedjela, dok se za masu njihovih nevinih žrtava zna (imena i prezimena), ali na žalost joÅ” ne i za sve.
Neki sumnjaju da se UdbaÅ”ke metode i danas na ovaj ili onaj naÄin primjenjuju, s novim ili starim kadrovima. (Istina, sada Ā se to radi tzv. suvremenim metodama.). Oni koji se i dalje bave tim prljavim poslovima možebitno Äe reÄi da āto nije istinaā, ali to je isto tako kao da lopova pitate je li kriminalac gotovo svatko Äe vam reÄi da ā nije.
Äudno je i to da u Hrvatskoj joÅ” nema ni nekog dokumentarnog, a kamoli igranog filma koji bi nam na ovaj ili onaj naÄin prikazao rad bivÅ”ih UdbaÅ”a, iako je u svijetu veÄ snimljeno i prikazano Ā na tisuÄe filmova o tajnim i inim agentima.
Ne, to Ā nije sluÄajno, kako se možebitno na prvi pogled Äini!
Mladen PavkoviÄ
