Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.

Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine.

Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri ‘Shwarzlose‘ 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao ‘krvavi četvrtak‘ – ili, bolje reći, zaboravljen od Zagrepčana. Nema cvijeća na godišnjicu pokolja ispod spomen ploče postavljene na zgradi broj 11 na trgu, kakvog bi svakako bilo u Irskoj. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve.

Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, ‘borbe protiv hrvatskog nacionalizma’ koja još traje.

prosinačke žrtve zagrebU Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca – gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.

Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.

Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.

Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba – sedam domobrana i četvero građana – a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:

“Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”. “Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje – Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije).” (Str. 211, 212.)

Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite.

Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda.

schwarzlose_KEH1
schwarzlose

Nedugo prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije gdje je ostao sve do 1928. godine da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku.

Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti, a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području ‘srpskih zemalja’, unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: ‘U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO… Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.’ To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.

Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji.

Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o ‘Splitskom kvartetu’: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: ‘Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše’.

Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja – nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu.

III_britansko5Grobovi prosinačkih žrtava

A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, ‘Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!’.

Potomci Grge i Danka Anđelinovića to, u neku ruku, i jesu. Zoran Pusić je svojevrsni žandar, preko svoje udruge za ljudska prava i dalje uhićuje i progoni hrvatske nacionaliste i promovira ideju Jugoslavenstva. Često mu se u progonima hrvatskih nacionalista priključuje i sestra, koja je u više navrata izjavljivala da je Hrvatska ‘država stvorena na zločinu’. Za svog ujaka, Vuka Anđelinovića, Vesna Pusić tvrdi da je bio ugledan partizanski liječnik, no on je rođen 1922. pa se postavlja pitanje kad je i gdje diplomirao, obzirom da šuma nije zgodno mjesto za studij medicine. Također je sporno što je partizanima pristupio koji dan pred pad Italije.

Možda ćete reći da ovo ne bi trebalo spominjati, no u demokratskim državama je normalno da građani imaju uvid u obiteljsko porijeklo svojih političara. Smatram da građani Hrvatske imaju pravo znati je li žena koja je na godišnjicu tog pokolja praktički postala buduća ministrica vanjskih poslova Hrvatske, dakle osoba koja će nas predstavljati u inozemstvu, politička Jugoslavenka kao i njena obitelj ili politička Hrvatica. Ovdje se ne radi o brojanju krvnih zrnaca: ovdje se radi o pripadnosti politilčkoj naciji, koja je posve normalan preduvjet za minstarsku funkciju – hrvatski ministar vanjsikih poslova može biti i etnički Kinez, ali ne i kineski domoljub.

Najvažnije od svega, osuđuju li oni, kao veliki pobornici ljudskih prava i veliki protivnici autoritarnih režima, postupke članova svoje obitelji iz prošlosti? Lani smo vidjeli Vesnu Pusić kod Stankovića kako se na njegovo ulizivačko pitanje o tome da ona nije poput Jadranke Kosor ‘ukrala’ stan posprdno nasmijala i rekla kako je njena obitelj ipak stara zagrebačka. Ako se već ona u više navrata hvalila svojom obitelji, svojim zagrebačkim korijenima, te sama rekla da neki nisu dostojni izreći ime njene obitelji, onda smatram da je ona, kao buduća ministrica vanjskih poslova ove (recimo) države, dužna javnosti dati neke odgovore. Prije svega, namjerava li samo nastaviti voditi istu politiku prevođenja Hrvata u građane drugog reda u vlastitoj zemlji kakvu su Anđelinovići vodili u prošlom stoljeću drugim, demokratskim sredstvima?

Kako postoje snažne indicije da je Vesni Pusić Jugoslavija, za koju su se njeni preci borili, ipak emocionalno bliža od zemlje čiji bi suverenitet trebala štititi, obzirom da je često osuđivala hrvatske nacionaliste i zločine počinjene na hrvatskoj stani, a ne i jugoslavenske nacionaliste i zločine sustavno činjene na jugoslavenskoj strani, smatram da postoji i moralni osnov da se povodom godišnjice pokolja javno postavi takvo pitanje budućoj hrvatskoj ministrici vanjskih poslova.

Hrvatska javnost ima pravo na kristalno jasan odgovor o tome kakav je njen stav o ovdje opisanim događajima.

facebook komentari

  • Aglaia Oblomov

    Znate, to kako je dotična obitelj obrazovana, ugledna i… (“Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika.”), to je relativno. Oni su režimski ljudi, otuda njihov “ugled”. Hrvat, Zagrepčani u toj prvoj Jugoslaviji, a slično i u drugoj, nisu mogli dobiti posao u državnoj službi adekvatno svom obrazovanju, osim u zadnjem selu u Šumadiji ili Makedoniji.
    Pusići/Anđelinovići su u Zagrebu od 1. svj. rata. To se zaista ne može nazvati biti stara zagrebačka obitelj, a obzirom na krvave ruke, ne bi se trebali time ni hvaliti.

    • EMINƎM

      Tu nedostaje lustracija. Zbog tog nedostatka i imamo državu u kojoj glavnu riječ vode posrbice i četnici tipa pusić anđelinović.

  • Aglaia Oblomov

    Evo kako se nekada sjećalo na Prosinačke žrtve, kada je na Trgu J. Jelačića još stajao spomenik, podignut njima u slavu:
    https://uploads.disquscdn.com/images/a56cbf044efcbf11b5ff5ab947b3b98c272209f2dde3c024407e9d3c97b005d6.jpg

  • Tyrex Rex

    Mene je uvijek mučila jedna stvar u svezi Vesne Pusić i njenog oca Eugena.Kao što se zna Vesnin otac Eugen Pusić, bio je natporučnik sudac u vojsci NDH i čudno je to što kažu da ga je 1945 nakon oslobođenja Zagreba spasio iz pritvora general Rukavina jer je navodno radio za partizansku stranu kao ilegelac. .Po meni spasio ga je direktno Danko Anđelinović otac Višnje Anđelinović ako se zna da je Zoran Pusić rođen 1944 u Zagrebu.Uzimajući u obzir navedene činjenice uistinu je teško povjerovati da je Eugen Pusić mogao biti stalni partizanski ili četnički aktivni obavještajac unutar NDH sustava, s obzirom na to da su njegov punac Danko Anđelinović i njegova braća bili zakleti neprijatelji NDH

    • Tyrex Rex

      Popis njegovih službovanja: Pravosudni ured Zapovjedništva zračnih snaga 25. studenog 1941.- 2. studenog 1943., Ustrojstveni odjel Glavnog stožera Oružanih snaga 3. studenog 1943.- 2. travnja 1945., Pobočničtvo Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga 3. travnja 1945.- 26. travnja 1945. i za pravosudnog izvjestitelja Pobočničtva Glavnog stožera HOS-a postavljen 27. travnja 1945. godine! Ti su podaci u suprotnosti s današnjim tvrdnjama Vesne Pusić da se Eugen Pusić skrivao pri kraju rata u Zagrebu.

    • lopov

      Nemas sta razumijeti,da bi takvo stvar i igru razumio ,prvo moras kako kazu Ameri “OPEN MIND” ..ovo sto ti pises su biografski podaci ili povjesni podaci odredenog doba..Eugen Pusic je bio sudac u doba NDH,da li on sluzbu prihvatio po duznosti ili opredjeljenu?Da li je on mogao odbiti da bude sudac?To ne znamo,ali postoji nesto sta u njegovom slucaju vodi pricu dalje,a to je da je on zavrsio u Londonu..znaci vrlo je vjerovatno da prica oko obavjestajca Pusica ima temelje,on je od Engleza dobio zastitu s tom zastitom i odredene zadatke..sve se cini da je te zadatke prenio s koljena na koljeno..Vesna Pusic za nju tvrdim da je ona produkt britanaca,koji su nasli plodno tlo u toj laznoj profesorici ,te je poslana uhljebljena u Sabora da bi lajala i mrzila hRVATSKU!!Ona je cista produzena ruka dijela politike velike Srbije i dijela britanske politike koji se niksad nisu odrekli Petra Karadordevica..Ona s komunistima nema veze ona propagira cetnistvo

      • Tyrex Rex

        Napisao sam gore da je po meni razlog što je izvućen Eugen Pusić sigurno njegov PUNAC Danko Anđelinović što je direktna veza sa Englezima koji su urgirali kod partizana.Što tu nije jasno?

  • milanU

    Dragi naši Hrvatski Vitezovi počivali Vi u Miru Božijem!
    Iako je naša hrvatska ISTINA prešućivana skoro jedno stoljeće, ipak ISTINA OSTAJE ISTINA i izići će vani prije ili kasnije.
    Kome smeta istina | Otporaš
    otporas.com/kome-smeta-istina/