Pratite nas

Kolumne

Stipo Pilić: Na javnim tribinama sloboda je nedopuštena

Objavljeno

na

REAGIRANJE NA TRIBINU: „Jasenovac, negiranje genocida i uloga katoličke crkve u novom valu revizionizma“

U utorak 25. listopada 2016. u 18 sati je održana javna tribina u dvorani srpskog privrednog društva „Privrednik“, zdanju Lazara i Jovana Bačića iz Jasenovca, s gore navedenim naslovom, kojoj je organizator bilo Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, a gosti teolog i novinar Drago Pilsel i povjesničar Dragan Markovina, dok je tribinu vodio novinar Saša Kosanović.

Zanimljivo da S. Kosanović nije mogao naći nikoga iz svoje narodnosne zajednice tko bi o tome imao što reći, pa se „jadan“ morao osloniti na „Khuenove“ Hrvate.

Budući se tema ticala i suautorskog rada kolegice mr. sc. Blanke Matković i mene, nazočio sam tribini i pokušao doći do riječi, jer su sudionici na tribini nekritički, ideološki, propagandistički i bez ikakvog znanstvenog utemeljenja na tribini blatili naš znanstveni rad o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac.

Tako je navedeni trojac prekršio osnovna demokratska i znanstvena načela u kojima riječ treba reći i druga, napadana strana. Tribinu su naprasno i nasilno prekinuli, tobože jer su oni „ugroženi“ u „svetom hramu Privrednika“.

Ovdje ću dati nešto dulji svoj osvrt na cijelu tribinu, s posebnim naglaskom na one dijelove u kojima se govori o našem radu o poslijeratnom Jasenovcu, ali i o ostalim dijelovima koji govore o pristupu i metodologiji sudionika tribine, ali i društvenom kontekstu. Ne očekujem da bi to mediji onih koji su organizirali tribnu mogli i željeli objaviti, jer to nisu učinili ni prije šest mjeseci, a da im je i do kakve polemike, razgovora i dijaloga mogli su to omogućiti tijekom tribine. Uostalom oni su to ponovili nekoliko puta na tribini, naglašavajući tako unaprijed da oni nisu na toj tribini zbog dijaloga, nego radi samopromocije i jedne nove presude.

Ovo reagiranje pišem u svoje ime, kao Stipo Pilić. Na tribini je bilo govora i o „Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ u kojem sam član Upravnog odbora, koje je tijekom cijele tribine napadano i kojem je još jednom po ne znam koji put suđeno, bez prava na obranu, ali to je već navika stara.

A prava na obranu i na javnim tribinama nema u žaljenom komunističkom narativu za kojim toliko žale i provode ga sudionici tribine. Oni su se potrudili i trude se da nam dokažu svu „dobrotu“ tog narativa i života u njemu, a na tribini su to i dokazivali načinom i pristupom.

Tribinu je otvorio njezin voditelj Saša Kosanović navodeći temu s gornjim naslovom s naglaskom na pojačanom revizionizmu, pogotovo od prije dvije godine po osnivanju Društva za istraživanje trostrukog logor Jasenovac. Zanimljivo da revizionizma nije bilo prije osnivanja Društva iako su svi „revizionistički“ tekstovi objavljeni u raznim tiskovinama i znanstvenim radovima prije osnivanja Društva tako da se tek s osnivanjem Društva „rascvjetao“ revizionizam.  Za Dr. sc. Dragana Markovinu glavni je problem razgrađivenje „socijalistikog narativa“, kao negativni proces.

Na žalost ne razgrađuje se socijalistički narativ, nastup Markovine je učvršćivanje i utvrđivanje, ali ne socijalističkog nego ortodoksnog komunističkog narativa (što je on i rekao) po kojem je svaki drugačiji govor o bilo čemu, pa i poslijeratnim žrtvama izvan toga narativa grijeh i zločin, te veličanje ustaške NDH-a. No, nije Markovina „blesav“ kako bi narod rekao, on priznaje poratne žrtve, ali vidi jednu drugu stvar koje se plaši i zbog koje i nastupa, a to je „opasnost“ da se na osnovi poratnih žrtava prosuđuje i osuđuje „antifašističko“ djelovanje u ratno vrijeme. S druge strane ne pada mu na pamet, ako je uopće pročitao članak mr. sc. Blanke Matković i mene, da uvidi kako se nas dvoje uopće ne bavimo samo žrtvama, mi se bavimo i tražimo i počinitelje tih žrtava, mjesta i logore gdje su bili smješteni, stratišta gdje su bili likvidirani, grobišta gdje su skriveni, skrivani i još ih skrivaju.

U tom se radu oslanjamo na dokumente (a ne jedan-dva dokumenta) i to dokumente njegove drage mu komunističke/socijalističke vlasti i partije. A radi se o desetinama, odnosno više od sto dokumenata na koje se uopće nije osvrnuo. Kako bi mogao bolje i lakše polemizirati sve povezuje s Kaptolom, Glasom Koncila i Katoličkom crkvom, namjerno izbjegavajući dati informaciju da je glavni revizionistički rad izišao u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, jer tko zna kada će on doći u priliku objavljivati u jednom takvom časopisu.

On pravi usporedbu između pojedinačnih individualnih zločina koje su počinili većinom za sada još nepoznati pojedinci na području „Krajine“ poslije Oluje i onoga što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata, što je neusporedivo. On namjerno propušta reći da su to bili pojedinačni zločini, da je dio njih pravosuđe RH procesuiralo, a da se za dio njih još ne znaju počinitelji.

A žrtve je već poslije Oluje njegov suradnik i prijatelj D. Pilsel u „monstruznoj“ Tuđmanovoj Republici Hrvatskoj prikupljao s dokazima za Haag i osude najviših vlasti Republike Hrvatske, dok se žrtve poslije Drugoga svjetskog rata još traže, a počinitelji uživaju u hvalospjevima D. Markovine i „službenih“ hrvatskih povjesničara. Zločini vlasti DFJ, FNRJ, /SFRJ bili su dio totalitarnog sustava u miru i ne odnose se samo na tzv. vrijeme osvete 1945. ili 1945.-1948. nego na cijelo vrijeme postojanja te Markovini drage socijalističke države, do 1990.

Naravno, ostaje žal Markovine i istomišljenika što nisu osuđeni hrvatski generali i RH u Haagu za „zločinački pothvat“, jer su u tom smjeru bili usmjerili sva svoja djelovanja. Stoga su svoja trenutna djelovanja usmjerili negdje posve drugdje, daleko od povijesti, ali pri i uz politiku, jer se na taj način najlakše ostvaruju svoji privatni inetersi i interesi grupa.

Markovinu i njegov socijalistički krug posebno dira i iritira teza o „trostrukosti“ jasenovačkog logora. Postavlja se pitanje bi li ga manje dirala teza o „dvostrukosti“ ili „jednostrukosti“ tog logora s vremenskim postojanjem do 1956.? Vjerojatno ne bi. Ako je pak sam pojam „trostrukosti“ leno nekog njemu posebnog naroda neka nam to bolje pojasni u svojim budućim nastupima. Naravno, po njemu sve je riješila Goldsteinova knjiga o Jasenovcu.

Kada jeste, zašto su svi šutili i još uvijek šute o „Odgovoru“ mr. sc. Blanke Matković i mene i nekoliko intervjua u kojima smo tu knjigu prokazali kao najobičniji agitpropovski pamflet Đilasove škole, kakav su i nastupi Markovine i Pilsela. Naravno da je razgovor o toj knjizi poslije toga postao besmislen, pa i Markovina je to shvatio.

Drago Pilsel se uhvatio i autoriteta Svete Stolice, (bude on postao i papa) pozivajući se na to kako su i sve posljednje pape osudile fašizam i pokajale se za fašističke zločine. Njega posebno boli i irtira monstruozna teza da je poslije Drugoga svjetskog rata izvršen genocid. Tko je to vidio? Samo ubijeni poratni zločinci NDH-a, nikakav genocid. Zato se, gdje god se počne kopati poratna grobišta, otkrije znatno veći broj od pretpostavljanog.

A U jasenovcu nikako doći ni do tisuću. Ili možda bi se i došlo, ali je veliki strah što bi se našlo. Mi se ne bojimo, istraživati treba i sve ekshumirati da pokažemo svoj stupanj civiliziranosti i poštivanja čovjeka kao takvog.

A budući su ubijeni zločinci NDH-a nema svjedoka, pa nema ni zločina. On misli da će se povijest i povjesničari uplašiti njegovih naučenih komunističkih parola kao znanstvenih umotvorina crvenog ustaše. G-dine Pilsel, mi nemamo tih problema, mi imamo oko sebe i ustaše i domobrane i partizane i četnike i komuniste i nekomuniste i svime time se bavimo i sve to propittujemo i provjeravamo.

Tražimo da se sve istražuje i istraži. Provjeramao i propitujemo i Vas i sebe. Zanimljivo je da D. Pilsel poratne zločine ograničava samo na vrijeme od 1945.-1948. Zašto? Je li to zato što su tobože zločini poslije toga unutarkomunistički obračun. Jesu to, ali još više progon neistomišljenika, što smo imali prilke vidjeti i još jednom doživjeti na ovoj Vašoj tribini i nastupu. O holokaustu ni riječi, jer se ne smije govoriti o tome kako su „dobri“ komunisti „pustili“ poslije 1948. Židove  u novoosnovanu državu Izrael, uz obvezno pismeno odricanje od bilo kakvih potraživanja njihove imovine.

Ovim dajem dijelom i odgovor na Markovinino pitanje na kraju tribine: Gdje su ti Židovi, gdje Srbi.  A bio u Izrael otišao i njima dragi S. Goldstein, pa se brzo vratio. Nije mogao prodavati maglu sunarodnjacima kako to čini Hrvatima s Markovinom, Pilselom i drugima.

Na pitanje voditelja tribine S. Kosanovića D. Markovini o izjednačavanju zločina oba totalitarizma on gotovo uopće ne odgovara, nego prelazi na teren odgovornosti Katoličke crkve, zagovarajući stari prokušani komunistički narativ i recept kako svako treba „čistiti ispred svojih vrata“ i kako se Katolička crkva treba kajati i žaliti žrtve druge zajednice. To je ona po njemu učinila samo deklarativno poslije papina posjeta u rujnu 1994. Sada Katolička crkva zahtijeva traženje istine o „jasenovačkim logorima“.

Ne logoru, nego logorima. A te logore upravo smi mr. sc. B. Matković i ja otkrili i dokazali. I to je ono što smeta Markovinu i Pilsela – traženje istine, pogotovo kada to traži Katolička crkva. Da je u pitanju Srpska prvoslavna crkva, e to bi možda bilo i u redu, ali Katolička crkva, još iz Hrvatske, pa kako smije, a da nije pitala: Kosanovića, Markovinu ili Pilsela.

Ključ svega nalazi nam Markovina u priznanju genocida srpskog naroda u NDH-a od strane Katoličke crkve u Hrvatskoj. On pri tome ne govori o hrvatskoj državi, s državom će biti lako kada to učini Katolička crkva. Još kada bi velikodostojnici Katoličke crkve odgovarali i prihvaćali svaki put ono što bi Markovina tražio od njih?

No, pozadina te teze puno je opasnija i nije nimalo neozbiljna. Ona je nastala iz nemoći i novi je pokušaj likvidacije trenutne hrvatske države iz beogradskih krugova preko središta u Banja Luci, gdje već nekoliko desetljeća postoji Udruženje logoraša Republike Srpske u NDH koji su još 2007. tražili da RH obešteti njih i njihove nasljednike.

Prihvaćanje genocida Srba u NDH-a od Katoličke crkve, a potom i hrvatske države olakšalo bi put i potpuno relativiziralo postojanje Republike Hrvatske i zločin i genocid koji je izvršila Srbija poslije Drugog svjetskog rata, a posebno u Domovinskom oslobodilačkom ratu.

Brojke su i na ovoj tribini ponovo postale dio predstave i njima se i na ovoj tribinu igralo loto. Pri tom je vrlo zanimljivo i znakovito to da nam je napokon D. Pilsel objasnio da JUSP Jasenovac radi popis žrtava zajedno s Muzejom genocida u Beogradu kojega je osnovao Milan Bulajić, osoba zaslugom koje i stoji brojka od 700.000 žrtava logora Jasenovac u Muzeju holokausta u Washingtonu.

Jednostavno, kada se uvidi da su revizionisti pronašli previše „sumnjivih“ Muzej genocida pošalje pošiljku od nekoliko tisuća imena i prezimena, a kustosi JUSP Jasenovac to izmiksaju i svi mi dobijemo „njihovu“ istinu. Ne želim ovdje pristajati ni uz kakve brojke koje se „razbacuju“ bez prethodnih temeljitih istraživanja na osnovi izvornih dokumenata i povijesti srodnih disciplina i metoda kojima se može doći do najbližeg broja žrtava.

Ali Markovina ponekada i pogodi pa tako, hvala Bogu, nas revizioniste iz Hrvatske još i hvali govoreći da je: čitav narativ stvaranja samostalne Hrvatske zasnovan na negaciji svega onoga prije toga, dijelom vezan s ekonomskim problemima, dijelom i autentičan u odnosu na istočne zemlje.

Te nam pohvale nisu potrebne, mi dobro znamo tko smo i što radimo. Daleko je zanimljviji dio u kojem suverenost RH svodi na grb, zastavu himnu i kunu. Čini se da ga kune najviše i zanimaju i da je ova tribina tome posvećena.

Tribinu je zaključio crveni ustaša D. Pilsel kako imamo dva puta za promjenu Ustava: dvotrećinska većina ili rat i revolucija. A onda će, kaže, on biti na drugoj strani, navodno s hrvatskom vojskom, policijom i snagama NATO-a.

Neke se njegove prognoze ni do sada nisu pokazale tako  dobrima, pa ostavljam budućim analitičarima, novinarima i politolozima da ih zaslužnom Pilselu u budućnosti potvrde ili opovrgnu. Meni je dosta i onog dijela povijesti kojim se bavim.

Vrli voditelj S. Kosanović ubrzano je, naprasno i gotovo nasilno završio tribinu, sagnuvši glavu pri najavi kraja tribine, kako pitanja nema više, jer dok gleda u parket ne vidi nikakvu ruku. U pozadini je pored „desnih“ ekstremista, bilo i „lijevih“ koji su po svoj prilici signalizirali moj nastup koji je trebalo pod svaku cijenu spriječiti, jer što bi tek tada bilo?

Dotični dolazak na javno oglašenu tribinu u javni prostor (u jednom je trenutku rekao da je to pravoslavni prostor) S. Kosanović naziva provokacijom, a pojavu neistomišljenika potvrdom teze koju su istakli u naslovu tribine, pri tome ističući kako su revizinisti i desničari došli „uz podršku politike, visokog klera i Katoličke crkve“. Car je gol.

Tribina je javni nastup i istup određenih osoba i stajališta. No na tribinama se ne moraju svi sa svima slagati, ne moraju biti istomišljenici. To posebno vrijedi za demokraciju kao sustav. No oni koji se pojave na tribini o povijesnim pitanjima, osobto kontroverznim temama kao što su jasenovački logori trebali bi, dapače morali više koristiti izvorne dokumente u prezentaciji takvih povijesnih tema.

Na tribini osim nekih dokumenta nastalih pola stoljeća poslije ne čuh nijedan dokument ni iz doba NDH-a, ni poslije Drugog svjetskog rata. Uz to kod nas u Hrvatskoj još ne vrijedi iznošenje različitih mišljenja, kod nas, kako smo vidjeli i na tribini u Privredniku, vrijedi samo jedno mišljenje, jedan um-jednoumlje. Nije li to taj komunistički narativ za kojim toliko žale Kosanović, Markovina i Pilsel?

Dvorana Privrednika je radionica za provođenje toga narativa, a svima koji slučajno drugačije razmišljaju biti će oduzeta riječ, neće im se odgovarati i neće im se dopuštati da polemiziraju ili postavljaju pitanja kao meni. No prava pozadina sve galame i buke koja se podigla oko revizionizma su dokazi o poslijeratnim jasenovačkim logorima. Sav govor na tribini i sve ponašanje govori da je to glavni problem, sve je ostalo uz put i dodatak jelima.

Ne umišljam sebi, jasno mi je da je ta tribina i poruka, poruka glasnogovrnika ove vlade Milorada Pupovca o tome što će nam se desiti i što nam slijedi. Ja sam spreman na sve što nam vlada i njezini poslušnici pripremaju, mi Hrvati i Hrvatska nismo navikli živjeti u normali, mi jesmo i moramo stalno biti u vatri. To je dobro, dolazi zima trebati će topline.

Također, preko svojih slabo pripremljenih emisara Markovine i Pilsela vlada nam moguće poručuje da nismo u njihovom vidokrugu. Ali. jesmo u vidokrugu svoga naroda.

A tko je s narodom nikada ne gubi. Kosanović, Markovina i Pilsel očito su gore, u visinama, bliže papi kako to reče Pilsel. Ja ostajem sa Stepincem i njegovim hrvatskim narodom ma kako nam bilo. Ne očekujem ni papinu potvrdu Stepinčeve svetosti, ne treba mi to.

Meni je Stepinac već posvećen, a vas koji ste nastupali na ovoj tribini pitao bih samo za osudu, jer vi samo to  hoćete možete i znate. Kako ste sa svojim prethodnicima Stepincu već jednom soudili i presudili mu, ostavljam vam da učinite i ono što ste meni namijenili. Nastavljam svojim putem, za svojom zvijezdom, duboko svjestan onoga što radim.

Nastavljam se boriti za istinu i slobodu svih i svakoga. To ni vi, a ni mnogi drugi ne razumiju, to je naporno, kako to nekoliko puta ponovi Markovina. A tko je vidio raditi, još naporno, na ovom Balkanu, kako Hrvatsku na jednom mjestu smjesti Pilsel.

Budite vi gdje hoćete, ja nastavljam raditi za svoju Hrvatsku tamo gdje ona treba biti, do slobode. Dotle, na javnim tribinama sloboda je po vama nedopuštena.

prof. Stipo Pilić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati