Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

10. rujna 1943. – NDH pripaja Dalmaciju i Istru poništenjem Rimskih ugovora

Objavljeno

na

Nakon što je Italija kapitulirala 8. rujna 1943., već dva dana kasnije NDH proglašuje ništavnost Rimskih ugovora potpisanih između Italije i NDH dvije godine ranije.

Dva dana kasnije na današnji dan 1943. Ante Pavelić objavljuje ništavnost tih ugovora, te Italija odlazi iz hrvatskih priobalnih krajeva koje je dobila 1920. u Rapallu kao ratni plijen iz I. svjetskog rata, te iz krajeva koje je dobila Rimskim ugovorima između Italije i NDH 1941. početkom II. svjetskog rata. 

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. rujna 1943. objavio Državno pravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi:

…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.

Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poretku.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.

S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Time Rimski ugovori prestaju biti međunarodno važeći dokument između NDH i Italije, ali posljedično time i oni dijelovi Rapalskih ugovora koji su bili implementirani u njih. Talijanska vlast nakon 43 godine odlazi iz hrvatskih krajeva pripojenih temeljem Rapalskih ugovora, kao i nakon dvije godine temeljem Rimskih ugovora između NDH i Italije.

Rimski ugovori – uzroci, posljedice i što je potpisano njima?

Rimski ugovori su ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. svibnja 1941. potpisali su ih Ante Pavelić i Benito Mussolini. Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska).

NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac.

Prije toga, nakon I. svjetskog rata Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, grad Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. Tako je i Rijeka Italiji.

Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku.

U hrvatskoj historiografiji Rimske ugovore najbolje analizira monumentalno djelo „Ustaše na Jadranu“ Nikice Barića koje se na preko 800 stranica bavi ovim gotovo potpuno nepoznatim dijelom hrvatske povijesti. Daleko najprovokativnija tema koju povlači Barić upravo je ona o prodaji Dalmacije. Barić je mišljenja da se Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, smatra autor, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Dapače, autor naglašava da je „vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji“.

Talijanska se vlast morala tolerirati, ali čim su Talijani napustili istočni Jadran, ustaška je propaganda učinila sve da proglasi povratak svoje vlasti kao pravedan povratak u maticu državu, tvrdi dr. Barić u svojoj knjizi . Zbog toga je napravljeno NDH ustrojila novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio splitski odvjetnik Edo Bulat.

Barić vrlo detaljno opisuje odnos snaga između građanske i vojne vlasti te ustaša s jedne strane i njemačke vojske, četnika i partizana s druge. Autor ostavlja dojam da je uprava NDH postojano mogla održavati poziciju samo u gradovima, a ponekad ni tamo. Slabe domobranske i ustaške postrojbe bile su izravna posljedica talijanskoga protivljenja stacioniranju hrvatskih snaga za vrijeme njihove vladavine. Kad je u Drnišu uspostavljen VII. ustaški stajaći zdrug za zadarsko područje te vojna posada u Splitu i okolici, to su bili najjači vojni garnizoni NDH. Šibenik je imao vrlo slabe postrojbe NDH, a na dalmatinskim otocima uopće ih nije bilo. To je na kraju dovelo do velike ovisnosti o njemačkoj vojnoj prisutnosti

A što se događalo u hrvatskoj Istri?

Godina je 1943. u Istri se događa kulminacija narodnih previranja. Desetljećima prije se vodi nacionalna bitka, s jedne strane hrvatstvo promoviraju Crkva, dio domaćih intelektualaca (Dobrila, Kirac, Balota…) te prekoučarski intelektualci izbjegli pred fašizmom (Kumičić, Car Emin, Spinčić, Laginja…). S druge strane talijanaštvo promoviraju talijanski iredentisti (De Franceschi, D’Annunzio…). Sukob se tako zahuktava još za vrijeme austrijske uprave u Istri, a 18. listopada 1910. se zaustavlja djelovanje Istarskoga sabora nakon incidenta u kojemu su sudjelovali zastupnici Zuccon, Spinčić, Kurelić i Trinajstić koji su fizički prekinuli rad sabora. Naime, predsjedavajući nije dopustio zastupniku Zucconu (kojemu je Spinčić stalno upadao u riječ) govor na hrvatskome jeziku.

Raspadom Monarhije Istra je pripala Kraljevini Italiji, a uskoro na vlast dolaze fašisti. To stvara plodno tlo za talijanski trijumfalizam, te ugnjetavanje i progone hrvatskog  življa. Veliki dio Hrvata iz Istre se iseljava pod talijanskim pritiskom, a u gradove doseljavaju Talijani. Za tim dolazi i II. svjetski rat što prilike dodatno pogoršava, a nasuprot talijanskim fašistima jača antifašistički otpor. Istra je u II. svjetski rat već ušla kao dio države Italije, a hrvatski je narod Istre već gotovo 20 godina stenjao pod fašističkim progonima

Nako pada Italije, prvo pripojenje Istre Hrvatskoj dolazi 10. rujna 1943. kada Ante Pavelić ukida sve sporazume sa Italijom (tj. Rimske ugovore) te pripaja Istru NDH.

Antifašisti, na čijem su čelu su već ojačali komunistički elementi,  su imali drugačije ideje pa 25. rujna 1943. u Pazinu donose proglas o sjedinjenju Istre sa Hrvatskom, u okviru željene buduće Jugoslavije. Te se odluke potom potvrđuju u Jajcu na zasjedanju AVNOJ-a dva mjeseca kasnije.

Tu nije kraj priče o Istri. Nakon kraja II. svjetskog rata problemi ne nestaju, nego se 1947. sjeverozapadna Istra djeli na tzv. Zonu A (saveznička uprava) i Zonu B (jugoslavenska uprava). Oba su teritorija de iure bili samostalne države. Londonskim sporazumom 1954. Zona A ulazi u sastav Italije, a Zona B u sastav Jugoslavije. Zonu B su pak podjelile federalne jedinice unutar Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska, te je tako Istra većinom postala dio Hrvatske u okviru Jugoslavije.

Konačna jugoslavensko-talijanska granica na definirana je Osimskim sporazumom 1975. godine.

narod.hr

“Prodaja Dalmacije”, Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

17.02.1975. UDBA likvidirala Nikicu Martinovića

Objavljeno

na

Objavio

U svibnju 1975. pokraj spomenika žrtvama na Bleiburgu trebala se održati velika svečanost u povodu 30. obljetnice masovnog pokolja koji su počinili partizani. Udba je to odlučila po svaku cijenu spriječiti, za što je trebala onesposobiti organizatore komemoracije, društvo Bleiburški vod koje je okupljalo Hrvate koji su živjeli na području Klagenfurta, a čiji je tajnik bio Nikica Martinović.

Rođen 1912. godine., u Gornjem Vukšiću kod Brčkog. Martinović je tijekom Drugoga svjetskog rata bio poručnik domobranske vojske koji je na križnom putu uspio spasiti živu glavu te se nastanio u Klagenfurtu, gdje je otvorio dućan za prodaju cvijeća i vrtlarske opreme. Imao je austrijsko državljanstvo, supruga mu je bila Hrvatica, nije dolazio u Jugoslaviju, a svake je godine na Bleiburgu odavao počast tamo ubijenim suborcima i civilima.

Martinović je i godinama prije pogibije dobivao poruke prijetećeg sadržaja zbog čega je zatražio policijsku dozvolu za posjedovanje oružja koju je i dobio. Uoči atentata prijetnje su bile učestale i, prema svjedočenju njegove udovice, na njemu se vidjela pojačana zabrinutost i oprez. Međutim, ubojica je svakako bio profesionalno obučavan i nije mu dao priliku za obranu. Pogodio ga je s tri hica, u glavu, vrat i prsa.Kobnog 17. veljače 1975. Martinović je otključao vrata svojeg dućana. Unutra ga je čekao ubojica koji ga je hladnokrvno likvidirao. Jedini svjedok koji je policiji o događaju mogao nešto reći bila je dvanaestogodišnja djevojčica koja je ulazila u trgovinu upravo u trenutku kad ju je ubojica žurno napuštao. Atentatora je policiji opisala kao otprilike 20-godišnjaka, visokog oko 175 cm, ovalne glave, duže crne kose, u crnim hlačama i crnoj zakopčanoj kožnoj jakni.

Na Martinovićevu pogrebu, 21. veljače 1975. godine., na groblju St. Peter u Klagenfurtu, koji je predvodio vlč. Vilim Cecelja, okupilo se oko tisuću Hrvata iz cijeloga svijeta. Austrijska policija do današnjeg dana nije otkrila počinitelja ili počinitelje.

Punih 39 godina kasnije, 7. siječnja 2014. godine., poznatom slovenskom piscu, publicistu i istraživaču Romanu Leljaku austrijska je kriminalistička policija iz Klagenfurta poslala molbu da joj dostavi sve dokumente i saznanja koja ima u vezi s ubojstvom hrvatskog emigranta Nikice Martinovića.   Leljak je istražujući u slovenskom državnom arhivu, uz dozvolu slovenske vlade, proteklih godina prikupio podosta materijala koji ukazuju na to da je Martinovića ubila Udba po nalogu tada svoga glavnog čovjeka u Sloveniji  Janeza Zemljariča, koji je 80-ih godina bio najmoćniji slovenski političar, predsjednik slovenskog izvršnog vijeća i potpredsjednik jugoslavenskog Saveznog izvršnog vijeća.

janez-zemljaric
Janez Zemljarič

Udba je od 1945. godine., konstantno nadzirala rad hrvatskih emigranata u Klagenfurtu. Nakon komemoracije bleiburškim žrtvama 1966. godine., pokušala ih je likvidirati postavljanjem bombe u gostionicu u kojoj su se okupili. Eksplozija se dogodila sat vremena prerano. U arhivu sam našao dokument u kojem Zemljarič kao glavnu zadaću Udbe ističe paraliziranje rada Bleiburškoga voda. Ključan dokument je onaj od 4. veljače 1975. godine., u kojem Milan Pavlin, tadašnji načelnik Odjela za emigraciju u slovenskoj Udbi, predlaže Zemljariču da angažiraju Milana Dorića Hamzija za akciju likvidacije Martinovića. Za nagradu bi Udba Doriču, koji je živio u Njemačkoj, kupila gostionicu. Dorič dobiva putne isprave na ime Jožef Ketiš, a njegova supruga na ime Mira Kosi te municiju za šmajser. Zemljarič je odobrio Pavlinov zahtjev i na istom papiru rukom dopisao ‘strinjam se s predlaganim’, odnosno slažem se s predloženim i potpisao se”, otkriva Leljak. Martinović je ubijen 13 dana kasnije.

na-fotografiji-milan-doric-hamzi-navodno-je-placen-da-ubije-martinovica
Na slici je Milan Dorić Hamzi, navodno je plaćen da ubije Martinovića

U Austriji za takvo kazneno djelo ne postoji zastara pa se može očekivati da će biti pokrenuta istraga u kojoj bi se među osumnjičenima trebali naći Janez Zemljarič, koji živi u Ljubljani, i počinitelj Milan Dorić Hamzi, rođen 1930. godine., koji živi u Njemačkoj, u Fürstu, gdje mu je Udba kupila gostionicu.

“Slovenija bi uskoro mogla dobiti lex Zemljarič. Razlika od hrvatskog slučaja Perković je u tome što ovdje postoje dokumenti s Zemljaričevim potpisom”, govori Leljak. Prema njegovim riječima, slovenska je Udba, zbog geografske blizine, imala najbolje veze u Austriji i Njemačkoj i stoga je odrađivala većinu tih prljavih poslova. .

KO JE JANEZ ZEMLJARIČ ?

Leljak ističe da je i od 90-ih godina pa sve do današnjega dana Zemljarič,  jedan od najmoćnijih ljudi u Sloveniji koji iz sjene vuče ključne političke poteze u državi, a obogatio se na građevinskim poslovima u Rusiji i trgovini zdravstvenom opremom. Na dnevnoj bazi, dodaje, Zemljarič kontaktira s Milanom Kučanom, bivšim slovenskim predsjednikom koji je i danas jako utjecajan u politici, posebno na ljevici.

Na pitanje kako to da slovenska Udba nije uništila dokumente koje je on našao u arhivu, Leljak daje jednostavan odgovor – greškom.

Moja je građanska dužnost bila razotkriti saznanja koja imam o ovom ubojstvu. Nije mi svejedno jer je Zemljarič veoma utjecajan znam da su ljudi, koji su ubijali, spremi na sve. Zato mi nije lako, ali samo radim svoj posao”, priznaje Roman Leljak i dodaje kako su i Hrvatska i Slovenija nakon osamostaljenja u svoje redove prigrlile brojne pripadnike Udbe, u Hrvatskoj njih oko 800.

VIŠE POJEDINOSTI:

Udbaši o svemu obaviješteni, prate ga u stopu

Međutim, tek što je započeo s pripremama, Udba u Banja Luci je o svemu obaviještena. Nikica Martinović je neprekidno bio okružen i pod nadzorom nekolicine udbaških doušnika, uglavnom iz užega zavičaja (Brčko), a neki su radili na njegovu poljoprivrednom imanju, dok je jedan čak uspio steći njegovo apsolutno povjerenje, i postao mu tako reći dio obitelji. Ubrzo je alarmirana i republička Udba u Sarajevu, a potom i savezna centrala u Beogradu. Titov komunistički režim svim je sredstvima nastojao spriječiti širenje istine o strašnom pokolju Hrvata kojeg je proveo, na Križnim putovima čija prva postaja je bila upravo na Bleiburgu.

Beograd ubrzo donosi odluku: Nikica Martinović će biti “paraliziran”, što u udbaškom žargonu znači – likvidiran! Određen je i krajnji rok, svibanj 1975. godine, dakle prije komemoracije na Bleiburgu. Istovremeno je donesena i odluka da će ovaj “posao” biti povjeren slovenskoj Udbi (SDV), koja u Austriji ima vrlo jaku mrežu i, što je najvažnije, ima i iskustva u terorističkom djelovanju u toj zemlji, posebice u pokrajini Koruškoj, gdje živi i Nikica Martinović. Prvi korak u operativnoj akciji “Vrtnar” je “predaja” suradnika banjalučke Udbe s kodnim imenom “Boro” (zavrbovan 20. ožujka 1970.) slovenskoj Udbi, gdje mu se mijenja i šifra, pa on postaje “Borje”. Na vezi ga sada drži slovenski udbaš Milan Koprivnik iz Maribora, kojemu dojavljuje i najsitnije detalje o kretanju, navikama, kontaktima, i telefonskim razgovorima Nikole Martinovića.

U Ljubljani akciju vodi Milan Paulin, desna ruka šefa slovenske Udbe Janeza Zemljariča. Nikici Martinoviću, i ostalim članovima PBV-a svako malo stižu prijetnje Udbe, i to pismenim i usmenim putem, kao što su stizale i mnogih godina ranije. 1945., kada je kao hrvatski vojnik bio primoran sa stotinama tisuća suboraca i sunarodnjaka napustiti Hrvatsku i pobjeći u Austriju, u Domovini mu je ostala obitelj, supruga i četvero djece, tri sina i kći. Prijetnje Udbe, koje su mu uglavnom usmeno prenosili “zemljaci” iz okoline Brčkog, uglavnom su glasile: “Prestani se angažirati oko Bleiburga, u protivnom će platiti tvoji najmiliji!” 1963. godine dvojica starijih sinova, Augustin i Franjo, uspijevaju pobjeći k ocu Nikoli u Austriju. Augustin se nastanjuje u Zapadnoj Njemačkoj, a 20-godišnji Franjo odlazi u SAD. 1968. godine Franjo je ubijen u New Yorku. Nikola Martinović se ne da pokolebati, nastavlja neumorno raditi na uređenju grobova suboraca, i organiziranju komemoracija. Najmlađi sin Marijan, kojega nikada nije vidio, rođen je 1945. godine, u Županji završava Trgovačku školu. Zavod za zapošljavanje nalazi mu posao – u Beogradu. 1970. godine, ubodom nožem u srce, ubija ga sin oficira JNA. Ubijen je, kao i brat Franjo dvije godine ranije, u dobi od 25 godina.

Udbini agenti za akciju “Počasni bleiburški vod”

Već od ranih 60-ih godina u Ljubljani se vodi specijalna operativna akcija “Počasni bleiburški vod”, na kojoj rade:

– “Žan” (Milan Borić, rođ. 1919. u Kamenici, Lika),
– “Bilič”/ “Arthur” (Franz Frankl, rođ. 1922. u Kaltenbergu, austrijski carinik),
– “Igor I” (Jože Zelič, rođ. 1946., Sevnica, Slovenija),
– “Jagoda” (Alojz Jagodič, rođ. 1901. u Št. Lenartu, Slovenija),
– “Borje” (Josip Lukenda, rođ. 1941. u Bukovici/Laktaši, BiH).

Zadaća suradnika “Borje” je, osim stalnoga praćenja Nikice Martinovića, također pokušati unijeti razdor, tj. posvađati članove Počasnog bleiburškog voda, što je prema višestruko isprobanoj udbaškoj praksi bio konkretan uvod u pripremu ubojstava emigranata. Najčešće i najlakše su svađe “zakuhavali” tvrdnjom da je netko od emigranata “udbaš”, znajući kako su takve dezinformacije vrlo djelotvorne, imajući na umu sve posljedice koje takva “sumnja” izaziva kod emigranata. Osim ove, koristili su i dezinformaciju o “pronevjeri novca”, a često i obje optužbe u kombinaciji. Svađe su najčešće bile neminovne, začinjene i otvorenim prijetnjama, a nakon prijetnja uskoro su na scenu stupali Udbini egzekutori, koji su nakon ubojstava lako ustvrdili da se radilo o “međusobnom obračunu u ustaškom podzemlju”!

Na susretu “Borja” s Milanom Koprivnikom i Zlatanom Josipovićem, 16. studenoga 1974., osim što iscrpno izvješćuje udbaše o kontaktima i susretima Martinovića oko Svih svetih (komemoracija na Bleiburgu, 1. studenoga), daje i ključnu informaciju da je Martinović svakog ponedjeljka i srijede popodne sam u trgovini!

Milan Dorič (rođ. 1930. u Dravogradu), vjerojatno je najdugovječniji doušnik jugoslavenske komunističke tajne službe – Udbe. Prema vlastitom iskazu austrijskim policajcima, (1954.) pošto je naoružan uhićen u neposrednoj blizini austrijsko-jugoslavenske granice, za Udbu je pristao raditi u zatvoru, u zamjenu za puštanje s robije. Tvrdi, i potkrjepljuje dokumentima, da je 1946., kao 16-godišnjak osuđen na 20 godina robije, poslije mu je kazna smanjena na 15 godina, zato što je radio kao kurir između četnika u Salzburgu i belogardejaca u Ljubljani. Dorič je u Klagenfurtu osuđen na manju zatvorsku kaznu, i izgon iz Republike Austrije. Autor ovoga teksta nema spoznaja gdje je Dorič boravio od 1955. do kraja 1965. godine, od kada intenzivno radi za slovensku Udbu. Tek jedna crtica iz njegova dosjea, iz 1977. godine, u kojoj se u Njemačkoj spominje njegov susret s izvjesnim Vasom Đekićem, s kojim je zajedno bio u zatvoru na Golom otoku, 1958., ukazuje na možebitnu dulju zatvorsku kaznu? Prema dostupnim podacima, sredinom 60-ih godina odselio se u Bavarsku (Fürth), gdje i danas živi. Izvanbračno je dijete Franca Kmeteca i Hrvatice Helene Dorić, te nosi majčino prezime, i tako se emigraciji “prodaje” za Hrvata. Imao je status emigranta, i vješto se infiltrirao u sve relevantne hrvatske organizacije i udruge u Njemačkoj. Uz znanje i blagoslov Udbe, surađuje i s njemačkim BfV (Bundesamt für Verfassungsschutz – Savezni ured za zaštitu Ustava), odajući i jednima i drugima djelatnost hrvatskih emigranata. Zvuči skoro nevjerojatno, ali kada je u Fürthu kupovao ugostiteljski lokal, financijski mu pomažu hrvatski emigranti, Udba i BfV! Redovito je odlazio u SFRJ na konzultacije, ali i na liječničke preglede, naravno s lažnim identitetom, a preko granice su ga prevozili udbaši uvježbani na tome području. Na vezi ga drži nekoliko udbaša, ali vodi ga Ivo Mrevlje, a često se pojavljuje i Tone Tratnik.

S vremenom stupa u kontakt i s austrijskom Državnom policijom (Staatspolizei), te i njima nudi i prodaje informacije o hrvatskim emigrantima. Dok je (izgleda) jedino Udba znala i dirigirala sve njegove kontakte, Nijemci su očito vjerovali da radi samo za njih, dok su Austrijanci bili uvjereni da radi za njih i Nijemce. Dorič je postao svojevrsna veza između BfV i Staatspolizei u Würzburgu i Klagenfurtu.

Austrijancima predao popis s oko 700 nepoželjnih hrvatskih emigranata

Tako je Austrijancima predao popis s oko 700 hrvatskih emigranata za koje se traži zabrana ulaska u Austriju (na komemoracije na Bleiburgu!), uvjerivši ih da je to njemački zahtjev, dok je uistinu iza toga “zahtjeva” stajala Udba. Iako je imao zabranu ulaska u Austriju, to ga nije sprječavalo da redovito posjećuje Korušku, gdje je vrlo aktivan u Ribičkom društvu u Edlingu, gdje uspostavlja svoju bazu za obavještajne i kriminalne aktivnosti. Imao je više identiteta, a jedan od njih je bio i “Emil Kos”. 1973. godine je teže obolio, tako da nije mogao biti uobičajeno učinkovit, pa su i Udbine novčane dotacije bile prestale. Njegova supruga Mira piše pisma Udbi, i moli je za pomoć – očito je bila upućena u njegovu prljavu rabotu.

Kad je prizdravio, obnovio je suradnju sa sve tri službe (imao je kontakte i sitnije “poslove” i s Amerikancima!). Njegova obavještajna veza u Austriji, policajac Valentin Schönlieb, zauzima se za Doriča kod saveznih vlasti u Beču, i 27. rujna 1974. mu šalje dozvolu za legalan ulazak u Austriju, a vizu dobiva u lažnu putovnicu! Službeno je kod austrijskih vlasti Milan Dorič važio za jednog od “najekstremnijih” hrvatskih emigranata!
U siječnju 1975. godine u Ljubljani se sastaju udbaši iz SR Hrvatske, SR Bosne i Hercegovine i Slovenije. Na tome sastanku je očito donesena odluka o sudbini Nikice Martinovića.

Milan Paulin, visokopozicionirani agent slovenske Udbe (SDV), 4. veljače 1975. pismenim putem predlaže šefu Janezu Zemljariču: “Glede suradnika Hanzija, koji poznaje širok krug ekstremista, prevladava mišljenje da bi ga se iskoristilo za neku konkretnu akciju, na jednoga od njemu poznatih ekstremista, potom bi ga se povuklo natrag u SFRJ, gdje bi mu se dala financijska sredstva, da otvori ugostiteljski lokal. Na kojega ekstremista bi se ‘HANZIJA’ usmjerilo, zavisi od konkretnog dogovora.” Vlastoručni potpis: Milan Paulin! Na dokumentu je rukom dopisano: “Na uvid također Ivi! Slažem se s prijedlogom” Potpis: Janez Zemljarič, 5. veljače 1975. godine. (Ivo Mrevlje, nap. aut.)

Dva dana ranije, 3. veljače 1975., Milan Koprivnik predaje suradniku “Hanziju” dvije jugoslavenske putovnice i dva okvira municije za automatsko, brzostrijelno oružje (MP) “patent Šmajser”, sve službeno zatraženo i isporučeno “za specijalne svrhe”, na revers, iz vojnog skladišta JNA. Dorič je već od studenoga mjeseca 1974. najviše boravio u gostinjcu “Krainz” u Edlingu, gdje je ostao do kraja veljače 1975.

Ponedjeljak je, 17. veljače, 18,15 sati. Nikola Martinović je, kao i svakog ponedjeljka popodne, sam u svojoj trgovini voćem i povrćem na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. Nepoznati muškarac ulazi u trgovinu i hladnokrvno, s tri hica, u glavu, vrat i prsa, likvidira Nikolu Martinovića. Na ulazu u trgovinu ubojica susreće djevojčicu od 12 godina, kojoj samo kaže “Verschwinde!” (“Gubi se!”), i žurno napušta mjesto zločina. Svjedokinja je ubojicu opisala ovako: Dvadesetogodišnji muškarac, oko 175 cm visok, ovalna lica, s duljom tamnom kosom, u crnim hlačama i crnom, zakopčanom jaknom. Iza Nikice, uz dvoje žive djece iz braka u Bosni i Hercegovini, ostaju i dvije kćeri iz braka s Austrijankom Eleonorom (A-M., 5 g. I M-Th., 14 g.) te 18-godišnji posinak Karl. Ubojstvo je u austrijskoj javnosti odjeknulo, ali mediji su najprije izašli u javnost s pričom o „neuspjelom pokušaju pljačke”, no ubrzo je svima bilo jasno da se radi o klasičnom političkom atentatu. Na dan sahrane, 21. ožujka 1975. godine, iz Beča u Beograd leti visoka vladina delegacija, u “prijateljski posjet”.

Udbaška obitelj Dorič ostaje u SR Njemačkoj

Supruga Milana Dorića ne pristaje na povratak u Jugoslaviju, tako da udbaška obitelj Dorič ostaje u SR Njemačkoj. “Hanzi” i dalje “ustašuje” po Njemačkoj, surađuje s Nijemcima, Austrijancima i pomalo s Amerikancima, a sve pod dirigentskim štapićem slovenske Udbe, koja ga najviše i financira. U srpnju 1976. Milan Dorič boravi u Nürnbergu, gdje treba otvoriti novi lokal, ali, prema Udbinim dokumentima, on tamo naveliko kocka, pa kažu da je za vrlo kratko vrijeme prokockao “dvadeset, a možda i četrdeset tisuća maraka”!

Od ranih 70-ih godina u blizini Doriča vrzma se još jedan Udbin “kapitalac”, Josip Majerski (rođ. 2. prosinca 1945. u Bapskoj kod Vukovara). Po mnogočemu sličan je Doriću, i on je poslan u Njemačku kao karijerni agent-provokator. U Njemačku je tobože “pobjegao” kao “proljećar”, i dobio politički azil. Isto kao i Dorić, Majerski se infiltrira u sve hrvatske organizacije, potiče na “ekstremizam”, nabavljaja i trguje oružjem, inicira terorističke akcije, sve to naravno u dogovoru s udbaškim bossovima u jugokonzulatima i centralom u Zagrebu. Za Majerskog se u široj javnosti saznalo kada se pojavio kao “agent-prebjeg” 1983., nekih mjesec dana nakon ubojstva Stjepana Đurekovića kod Münchena. Pet godina ranije, 1978., Udba ga je ekspresno, zajedno s obitelji, opskrbljenog lažnim dokumentima, zrakoplovom otpratila u Zagreb, mjesec dana prije ubojstva Brune Bušića u Parizu. (Njemačka policija je provjeravala popis putnika zrakoplova Lufthanse na liniji Franfurt-Zagreb, 13.10.1978., i nije pronašla putnika s imenom “Janko Matijević”!)

U Slavonskom Brodu Majerski nastavlja doušnički posao, dobiva posao konduktera u autobusu, i prati razgovore putnika. Potom je dobio posao u nekom dječjem domu, ali zbog bluda nad maloljetnicama biva osuđen na osam mjeseci zatvora. U Njemačku je 6. srpnja 1983. “pobjegao” s jugoslavenskom putovnicom, i putujući udobno – vlakom. U interviewu za “Hrvatski tjednik”, u kolovozu 2014., Majerski tvrdi: “Nepravda je bila utoliko što sam radio za Jugoslaviju. Ipak sam bio jedno vrijeme njihov agent, a sigurno nije bilo ni domoljubno ni lijepo s nekim razgovarati, a onda o tome raditi izvješća za jugoslavenske vlasti. Ali zbog toga sasvim sigurno nitko od hrvatskih emigranata nije stradao niti imao teške posljedice. Smatram da sam svoje grijehe kasnije dobrano iskupio.” Međutim, predavši se njemačkim vlastima, danima je ispitivan o svemu, pa naravno i o svojemu petogodišnjem boravku u Jugoslaviji. Ispričao je Nijemcima kako su ga dvojica Udbinih agenata, Rajković i Prka, u Sl. Brodu ispitivali o emigrantima Anti Kostiću i Stanku Nižiću, koje je Udba poslije ubila. Na pitanje “je li Vam bilo poznato u koju svrhu su Vas ispitivali agenti jugoslavenske tajne policije?”, Majerski odgovara: “Bilo mi je poznato da su osobe o kojima sam bio ispitivan bile protivnici jugoslavenskog režima. Prema načinu, kako sam ispitivan, mogao sam pretpostaviti da se protiv ovih osoba pripremalo atentate od strane jugoslavenske tajne službe. To je bilo moje zanimanje, i normalno je što sam svojim nadređenima davao te informacije. U konačnici, za to sam bio i plaćen.”

Tijekom petogodišnjeg izbivanja Majerskog s “radnog mjesta” u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj ubijeni su Bruno Bušić, Stanko Nižić, Mate Kolić, Đuro Zagajski, Ante Kostić i Stjepan Đureković!

Osim s Đurekovićem, Majerski je sa svima ostalima održavao redovite kontakte, o kojima je za novac izvješćivao Udbu na jugokonzulatima. Nijemcima izjavljuje da je 1973. od konzula Šimića preuzeo pištolj “Zbrojovka, cal. 7,65”, i imao ga je sve do odlaska u Jugoslaviju, 1978. godine. Teško se oteti dojmu da je ova “predaja” njemačkim vlastima bila pomno izrežirana u jugoudbaškoj kuhinji: on, naime, precizno, do u najsitnije detalje njemačkoj policiji otkriva, “cinkari” sva zbivanja, imena i sve tajne hrvatske emigrantske scene u Europi, a i šire! Istovremeno njemački tisak, posebice Der Spiegel, otkriva prljavu doušničku rabotu Majerskog, te ga čak naziva “der Totenvogel” (“ptica strvinar”), jer, “gdje se on pojavljivao, uskoro su padale mrtve glave!” Majerskog se dovodi u vezu s otmicom hrvatskog emigranta i pjesnika, Vjenceslava Čižeka, 1977. godine. Nijemcima je ispričao da mu je Udba redovito isplaćivala 2000 DM mjesečno, i da je imao dogovor kako će mu na devizni račun u Jugoslaviji uplaćivati dodatnih 3000 DM mjesečno, plus stan, na dar! Ali, kaže da su ga prevarili, i u Jugoslaviji navodno nije dobio ništa! Nakon iscrpnog, višednevnog cinkarenja Hrvata njemačkoj tajnoj policiji, Majerski je osuđen na dvije i pol godine zatvora, koje je odležao u specijalnom zatvoru u Stammheimu. Po izlasku iz zatvora obnavlja stare kontakte s emigrantima, sada kao “gorljivi Hrvat”, ali kontaktira i dalje s udbašima, npr. Dorićem i Krunoslavom Pratesom…

Josip Majerski o ubojstvu Martinovića

Austrijski dnevnik KTZ (Kärntner Tageszeitung – Koruške dnevne novine) iz Klagenfurta uspijeva 1987. doći do Majerskog u Münchenu, gdje s njime obavlja opširan interview, objavljen u nekoliko nastavaka. Na susret s austrijskom novinarima, “da ne bude sam”, Majerski moli Dorića da ide s njim, što ovaj odbija, pa ga umjesto njega prati Krunoslav Prates. U razgovoru za KTZ Majerski opširno priča o famoznom “KPD-u” (“Kärntner Privat-Dienst” – “Koruška privatna služba”), kriminalno-obavještajnoj tajnoj organizaciji sa sjedištem u Klagenfurtu, kojoj uz nekolicinu “običnih” kriminalaca, pripadaju i brojni suradnici iz svih slojeva društva, od odvjetnika i visokopozicioniranih policajaca do carinika i vojnih časnika. Konfrontiran s ovim navodima, šef savezne policije u Beču, Danzinger, odmahuje rukom: “To je stara, prožvakana priča. Majerski je opskurni momak…”. Ta “služba” se, prema Majerskom, bavila špijunažom, snimajući objekte u Jugoslaviji, posebice one na granicama prema Italiji i Austriji, a naručitelj je bio DDR. Imala je čak i privatni športski zrakoplov, s kojim je prodirala i duboko u prostor SFRJ, gdje je imala suradnike u vojnim strukturama JNA, koji su njenim članovima omogućavali “slobodan let”.

Josip Majerski je autor “strogo povjerljivog” dokumenta, napisanog nepoznatog datuma za nepoznatog naručitelja, u kojemu prilično detaljno izvješćuje o ciljevima i članstvu odiozne “Koruške privatne službe”, uz tvrdnju da je Udba prateći Nikicu Martinovića došla do spoznaja o njenom postojanju. Tvrdi da je Martinović, isto kao i njegov posinak Karl (tada 18-godišnjak!?) bio član te skupine. Majerski javlja da je Bugojanska skupina 1972. godine u Jugoslaviju ušla upravo zahvaljujući Nikici Martinoviću i KPD-u, kojem je za to navodno “debelo plaćeno”. Dalje navodi, da je Martinović od te “službe” zahtijevao prebacivanje promidžbenog materijala u Jugoslaviju, i da im je tako postao “teret”, te su odlučili likvidirati ga! Pošto je Martinović smetao i Udbi, “brzo su se dogovorili”, stoji u izvješću. Za 20.000 američkih dolara navodno je Martinovića osobno ubio šef “KPD”, H.P.!

Pošto je posinak Karl Martinović imao “izvjesna saznanja” o pozadini ubojstva očuha Nikole, te je navodno počeo ucjenjivati neke članove “službe”, o čemu je “jednoj osobi u Münchenu” u ožujku 1981. ispričao “sve što zna”, postao im je preopasan, te član skupine A.W. “organizira” uhićenje mladoga Karla, koji se u ćeliji “objesio” 16. veljače 1982. godine, dan uoči obljetnice očuhove smrti, kao četvrta žrtva u obitelji Nikice Martinovića. I Karl je doživio samo 25 godina.

Austrijska istražna tijela obnovila su istragu o ubojstvu Nikice Martinovića, kao i otmici i ubojstvu hrvatskoga studenta Stjepana Crnogorca, koji je otet u Salzburgu 1972. godine, omamljen i odveden u Ljubljanu, gdje je nakon dvotjednog ispitivanja i mučenja likvidiran, i sahranjen na još uvijek nepoznatom mjestu. Slovenski publicist Roman Leljak otkrio je u slovenskim arhivama važne dokaze o ovim ubostvima, i predao ih je austrijskim istražnim službama. Josip Majerski, koji danas živi u Zagrebu, vjerojatno bi mogao pomoći da se, nakon punih 40 godina, ubojstvo Nikice Martinovića konačno rasvijetli.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

16. Siječnja 1988. umro Dr. Andrija Artuković

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenog, prema nekim izvorima 29. studenog 1899. – Zagreb, 16. siječnja 1988.) Hrvatski političar, pravnik, član Ustaškog Pokreta i ministar u vladi NDH. Bio je jedan od organizatora Velebitskog ustanka.

Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka, prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran.

Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje.

Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, te otpremljen u Zagreb. U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme montiranog suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova JAT-a je izašao u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je 16. siječnja 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari