Pratite nas

Kronika

26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići

Objavljeno

na

Sutra, 24. travnja, će se navršiti 26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići u općini Travnik. Ti zločini opisani su u dokaznom materijalu koji se nalazi u sudskom spisu predmeta Blaškić na haškom sudu, i o tome možete pročitati na stranici 53. na ovom službenom linku haškog suda:

http://icr.icty.org/…/NotIn…/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Tu možete vidjeti da su ljudi klani nazubljenim mesarskim lancima, da su im vađene oči i slične stravične stvari koje zdrav um teško može i zamisliti.

Posebno je zanimljiv slučaj ubojstva dva rođaka, Tihomira i Vlade Pavlovića. Kako bi opravdali svoje gnjusne zločine muslimanski vojnici su izmislili da su rođaci držali oružje i time bili legalne mete vojnog napada, ali je u daljnjem tijeku suđenja dokazano da su isti pripadali kršćanskoj sekti “Jehovini svjedoci” kojima vjera zabranjuje držanje i nošenje bilo kakvog oružja. Jedan od počinitelja tih gnjusnih zločina, Hamid Malenković je iz sela Mehurići kod Travnika, a to selo je poznato kao prva baza mudžahedina koji su posredstvom iranske revolucionarne garde i pod krinkom “humanitarnih djelatnika” stigli u BiH. To je i danas, uz nešto poznatiju Gornju Maoču najjače uporište vehabista i salafista u BiH.

Kako se Iranska revolucionarna garda krila u BiH?

Pa imate mudžahedinski zločin u selu Čukle u općini Vitez opisan na stranicama 60. – 61. na gornjem linku.
Dekapitaciju najmanje devetorice Hrvata opisao sam u jednom stausu jučer, tako da ću sad samo ponoviti referencu, a to je stranica 177. također na gornjem linku.

Dva svjedoka u predmetu Delić u Haagu potvrdili su da mudžahedini nisu primali zapovjedi od nikoga osim od emira (vođe) a to je bio Abu Maali, koji je već tad na listama UN-a bio označen kao terorist.  (izvor: https://www.youtube.com/watchv=XphGE7KJAi0&t=2m39s)

Isto tako, isti svjedoci potvrdili su da mudžahedinski emir nije primao zapovjedi ni od koga osim od Alije Izetbegovića.

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću u čast, prošli je tjedan postavljena izložba u Zagrebu. Vi nigdje nećete naći navod koji pokojnog predsjednika Tuđmana ni na indirektan, a kamoli na ovako direktan način kao Izetbegovića povezuje s nekim zločinom, ali pokušajte zamisliti da se doktoru Tuđmanu koji je realno gledajući, spasio državu BiH, održi izložba u Sarajevu a onda još da tamo nazoči Miroslav Tuđman i da drži slovo u ratu u BiH kao što je to Alijin sin Bakir učinio u Zagrebu?

A sad zamislite ovo: Taj Bakir je još i dobar kakvi su ovi ispod i oko njega. Zašto to govorim? Organizator ove izložbe u Zagrebu je islamski radikal Armin Hodžić, čelnik SDA Hrvatske kojem sami članovi SDA osporavaju legitimnost. Osim toga, taj Hodžić je poznat po ponavljanju one prijesne i neprobavljive laži da je ” 25 000 Muslimana branilo Hrvatsku 1991.”.

Ali, to nije sve. Gledao sam “Otvoreno” na HTV-u povodom pravomoćne presude Karadžiću. U studiju su među ostalim sjedili profesor Ivo Lučić i nekakav navodni predsjednik udruge Muslimana branitelja RH. I taj predstavnik te udruge je rekao, obraćajući se prof. Lučiću, da je 30 000 Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” branilo RH od velikosrpske agresije.

To što je dokumentirana, notorna i neoboriva činjenica da je po popisu stanovništva u RH 1991. godine živjelo oko 64 tisuće Muslimana (odbijte od te brojke žene, djecu i starce pa razmislite koliko takve teze drže vodu) takvima koji se razbacuju tim bezočnim lažima ne znači ništa. Kao ni službeni dokument MORH-a u kojem stoji da je RH branilo 928 Muslimana.
U donjem linku stoji izjava Bakira Izetbegovića:

“Branili su je apsolutno kao svoju domovinu. Ako uzmete da je 10 000 vojnih obveznika bilo Bošnjaka, a više od 1500 poginulo ili teški invalidi znači da je ne svaki deseti poginuo nego i preko toga braneći Hrvatsku. Nadam se da će Hrvatska uvijek imati u vidu tu činjenicu kada se odnosi prema Bošnjacima, smatra Izetbegović.”

Kako sad to, od 25 tisuća pa preko 30 tisuća koji su branili došli smo do “10 tisuća vojnih obveznika”? I ta brojka je laž, istina je da je 10 tisuća Srba branilo RH a Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” je bilo manje. I ova brojka o “1500 poginulih i teških invalida” također je laž.
Taj predsjednik udruge obraćajući se prof. Lučiću rekao je i da je “najveća greška bila što se muslimansko-hrvatski sukob dogodio”. Naravno, nije rekao zašto su Muslimani koji su tek kasnije postali “bošnjaci” napali Hrvate, jer da nisu napali taj se rat ne bi uopće dogodio.

Teza Alije Izetbegovića “Ovo nije naš rat” izrečena je u direktnom televizijskom obraćanju dana 6. listopada 1991. godine u trenutku kad su agresori iz užičkog i podgoričkog korpusa tzv. JNA porušili, popalili i opljačkali općinu Ravno,. a tamošnje žitelje pobili ili protjerali metodom brutalnog etničkog čišćenja. Sve se to odvijalo u sklopu napada na Dubrovnik, a općina Ravno nalazi se u BiH i to je neoboriva činjenica.

Kako onda može trenutni predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović tvrditi da to nije njegov rat a ubijaju se i protjeruju građani BiH s teritorija BiH a njihova imovina se pljačka, ruši i pali?

Pokušaj svođenja tog obraćanja, a koje je u duhu “historijskog sporazuma” između Muslimana i Srba kojeg su 2. kolovoza 1991. potpisali Radovan Karadžić i Muhamed Filipović u ime Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića na tezu da je time zapravo Alija poručio bosanskim Muslimanima da se ne odazovu na moblizaciju tzv. JNA teško pije vodu.

U Zagrebu otvorena izložba “Predsjednik izbliza” o Aliji Izetbegoviću

Prema povjesničaru Davoru Marijanu, oko 30 tisuća Muslimana iz BiH sudjelovalo je pod plaštom tzv. JNA u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Bizaran detalj je da je najveći odaziv na mobilizaciju bio na području općine Prijedor. A onda su tom istom Prijedoru Srbi “zahvalili” genocidnim pokoljem u travnj 1992. godine, ma koliko haški sud tvrdio da to nije genocid. Po mnogim ozbiljnim analitičarima ali i po međupresudi po podnesku Radovana Karadžića koje je donijelo žalbeno vijeće pod predsjedanjem suca Theodora Merona, zločin u Prijedoru ima va obilježja genocida, a masovna grobnica Matijašica veća je od ijedne nađene u okolici Srebrenice.
Pitanje je zašto Bakir Izetbegović, a koji je, ponavljam, u usporedbi s alternativama još i dobar, o tome šuti?

Možda zato jer mu je otac prodao Srebrenicu u zamjenu za Ilijaš i Vogošću, a o čemu su posvjedočili Muhamed Filipović, Sefer Halilović i ratni zapovjednik policije u Srebrenici Hakija Meholjić, što možete vidjeti na ovom linku:

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću održava se izložba usred Zagreba? Dok će njegovi sljedbenici govoriti kako mi Hrvati nismo tolerantni, štoviše optuživat će nas da smo genetski zločinci udruženi u UZP.
Sapienti sat!

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

16. rujan 1991. bio je strašan za sve Petrinjce

Objavljeno

na

Objavio

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Na današnji dan 1991. u sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović.

Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

U ratnim danima Petrinje crnim slovima je upisan 16. rujna 1991. godine, jer je i to bio dan razaranja Petrinje i dan kada se u gradu dogodio težak ratni zločin za kojeg nažalost, još uvijek nitko nije odgovarao, piše portal Udruge veterana 2 gardijske brigade.

Kod Vile Gavrilović zarobljena je skupina pripadnika Zbora narodne garde, koji su nakon toga, kao zarobljenici i strijeljani. Među njima su bili Ivan Caban, Zdenko Grgec, Nevenko Muškić, Marijan Pećirko, Mišo Svoboda, Ivan i Vlado Žugaj, te nekoliko pripadnika ZNG-s iz drugih krajeva Hrvatske. Kod vile Gavrilović zarobljeni su Ivan Kovačević i Ivan Pleša, a kod Nove bolnice ubijen je Dejan Gregec.

Ubijanje 17 zarobljenih policajaca i gardista – mladih duša i hrvatskih junaka

U nastojanjima zadržavanja grada u hrvatskim rukama, na položajima oko Nove bolnice i Vile „Gavrilović“ zarobljeno je i strijeljano 17 pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. 16. rujna 1991. ugasilo se 17 živih svijeća, u nebo je uzletjelo 17 mladih hrvatskih duša, hrvatskih junaka koji su nam darovali slobodu…

U sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović, a  Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

Cijeli dan bio je strašan za sve Petrinjce.

Prijepodne u 11:40 iz pravca vojarne ”Vasilj Gačeša” počeo je minobacački napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu. U 13:57 od Slatine tenkovi su krenuli prema Drenčini i Češkom selu. U 16:35 pogođen je rezervoar amonijaka u Tvornici Gavrilović u kojem se nalazilo 87 tona amonijaka.

U 17:10 pripadnici tzv. JNA ušli su u poslovni krug Tvornice i razarali ga, a Hrvati koje su zarobili odvezli su u glinski zatvor. Sa 6 granata pogođen je i Finel, a granate su padale na Mošćenicu i Pračno. U 20:05 vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba dolaze do Bresta, no tzv. JNA nije dopustila gašenje požara u Gavriloviću.

Od krhotina neprijateljske granate na današnji dan prije 22 godine teško je ranjen i tadašnji petrinjski župnik Stjepan Levanić, koji je od nastalih ozljeda ostao trajni invalid.

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili četnici, većinom iz grada i okolice, ubijeno je 598 ljudi.

Izvor: narod.hr/udruga2gbr-gromovi.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zagaj pored Sanskog Mosta: Beru gljive kako bi preživjeli

Objavljeno

na

Objavio

Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže samohrana majka Sandra Šeić.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Dok hitamo  iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.

Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:

– Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima. Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom  i tetkama, učenicama srednje škole,  živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama,  idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

Zagaj Cesta koja stvara probleme pa autobus ne može doći i odvesti dječicu u školu, pa pješače po osam kilometara

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni  i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari