Pratite nas

Kronika

26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići

Objavljeno

na

Sutra, 24. travnja, će se navršiti 26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići u općini Travnik. Ti zločini opisani su u dokaznom materijalu koji se nalazi u sudskom spisu predmeta Blaškić na haškom sudu, i o tome možete pročitati na stranici 53. na ovom službenom linku haškog suda:

http://icr.icty.org/…/NotIn…/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Tu možete vidjeti da su ljudi klani nazubljenim mesarskim lancima, da su im vađene oči i slične stravične stvari koje zdrav um teško može i zamisliti.

Posebno je zanimljiv slučaj ubojstva dva rođaka, Tihomira i Vlade Pavlovića. Kako bi opravdali svoje gnjusne zločine muslimanski vojnici su izmislili da su rođaci držali oružje i time bili legalne mete vojnog napada, ali je u daljnjem tijeku suđenja dokazano da su isti pripadali kršćanskoj sekti “Jehovini svjedoci” kojima vjera zabranjuje držanje i nošenje bilo kakvog oružja. Jedan od počinitelja tih gnjusnih zločina, Hamid Malenković je iz sela Mehurići kod Travnika, a to selo je poznato kao prva baza mudžahedina koji su posredstvom iranske revolucionarne garde i pod krinkom “humanitarnih djelatnika” stigli u BiH. To je i danas, uz nešto poznatiju Gornju Maoču najjače uporište vehabista i salafista u BiH.

Kako se Iranska revolucionarna garda krila u BiH?

Pa imate mudžahedinski zločin u selu Čukle u općini Vitez opisan na stranicama 60. – 61. na gornjem linku.
Dekapitaciju najmanje devetorice Hrvata opisao sam u jednom stausu jučer, tako da ću sad samo ponoviti referencu, a to je stranica 177. također na gornjem linku.

Dva svjedoka u predmetu Delić u Haagu potvrdili su da mudžahedini nisu primali zapovjedi od nikoga osim od emira (vođe) a to je bio Abu Maali, koji je već tad na listama UN-a bio označen kao terorist.  (izvor: https://www.youtube.com/watchv=XphGE7KJAi0&t=2m39s)

Isto tako, isti svjedoci potvrdili su da mudžahedinski emir nije primao zapovjedi ni od koga osim od Alije Izetbegovića.

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću u čast, prošli je tjedan postavljena izložba u Zagrebu. Vi nigdje nećete naći navod koji pokojnog predsjednika Tuđmana ni na indirektan, a kamoli na ovako direktan način kao Izetbegovića povezuje s nekim zločinom, ali pokušajte zamisliti da se doktoru Tuđmanu koji je realno gledajući, spasio državu BiH, održi izložba u Sarajevu a onda još da tamo nazoči Miroslav Tuđman i da drži slovo u ratu u BiH kao što je to Alijin sin Bakir učinio u Zagrebu?

A sad zamislite ovo: Taj Bakir je još i dobar kakvi su ovi ispod i oko njega. Zašto to govorim? Organizator ove izložbe u Zagrebu je islamski radikal Armin Hodžić, čelnik SDA Hrvatske kojem sami članovi SDA osporavaju legitimnost. Osim toga, taj Hodžić je poznat po ponavljanju one prijesne i neprobavljive laži da je ” 25 000 Muslimana branilo Hrvatsku 1991.”.

Ali, to nije sve. Gledao sam “Otvoreno” na HTV-u povodom pravomoćne presude Karadžiću. U studiju su među ostalim sjedili profesor Ivo Lučić i nekakav navodni predsjednik udruge Muslimana branitelja RH. I taj predstavnik te udruge je rekao, obraćajući se prof. Lučiću, da je 30 000 Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” branilo RH od velikosrpske agresije.

To što je dokumentirana, notorna i neoboriva činjenica da je po popisu stanovništva u RH 1991. godine živjelo oko 64 tisuće Muslimana (odbijte od te brojke žene, djecu i starce pa razmislite koliko takve teze drže vodu) takvima koji se razbacuju tim bezočnim lažima ne znači ništa. Kao ni službeni dokument MORH-a u kojem stoji da je RH branilo 928 Muslimana.
U donjem linku stoji izjava Bakira Izetbegovića:

“Branili su je apsolutno kao svoju domovinu. Ako uzmete da je 10 000 vojnih obveznika bilo Bošnjaka, a više od 1500 poginulo ili teški invalidi znači da je ne svaki deseti poginuo nego i preko toga braneći Hrvatsku. Nadam se da će Hrvatska uvijek imati u vidu tu činjenicu kada se odnosi prema Bošnjacima, smatra Izetbegović.”

Kako sad to, od 25 tisuća pa preko 30 tisuća koji su branili došli smo do “10 tisuća vojnih obveznika”? I ta brojka je laž, istina je da je 10 tisuća Srba branilo RH a Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” je bilo manje. I ova brojka o “1500 poginulih i teških invalida” također je laž.
Taj predsjednik udruge obraćajući se prof. Lučiću rekao je i da je “najveća greška bila što se muslimansko-hrvatski sukob dogodio”. Naravno, nije rekao zašto su Muslimani koji su tek kasnije postali “bošnjaci” napali Hrvate, jer da nisu napali taj se rat ne bi uopće dogodio.

Teza Alije Izetbegovića “Ovo nije naš rat” izrečena je u direktnom televizijskom obraćanju dana 6. listopada 1991. godine u trenutku kad su agresori iz užičkog i podgoričkog korpusa tzv. JNA porušili, popalili i opljačkali općinu Ravno,. a tamošnje žitelje pobili ili protjerali metodom brutalnog etničkog čišćenja. Sve se to odvijalo u sklopu napada na Dubrovnik, a općina Ravno nalazi se u BiH i to je neoboriva činjenica.

Kako onda može trenutni predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović tvrditi da to nije njegov rat a ubijaju se i protjeruju građani BiH s teritorija BiH a njihova imovina se pljačka, ruši i pali?

Pokušaj svođenja tog obraćanja, a koje je u duhu “historijskog sporazuma” između Muslimana i Srba kojeg su 2. kolovoza 1991. potpisali Radovan Karadžić i Muhamed Filipović u ime Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića na tezu da je time zapravo Alija poručio bosanskim Muslimanima da se ne odazovu na moblizaciju tzv. JNA teško pije vodu.

U Zagrebu otvorena izložba “Predsjednik izbliza” o Aliji Izetbegoviću

Prema povjesničaru Davoru Marijanu, oko 30 tisuća Muslimana iz BiH sudjelovalo je pod plaštom tzv. JNA u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Bizaran detalj je da je najveći odaziv na mobilizaciju bio na području općine Prijedor. A onda su tom istom Prijedoru Srbi “zahvalili” genocidnim pokoljem u travnj 1992. godine, ma koliko haški sud tvrdio da to nije genocid. Po mnogim ozbiljnim analitičarima ali i po međupresudi po podnesku Radovana Karadžića koje je donijelo žalbeno vijeće pod predsjedanjem suca Theodora Merona, zločin u Prijedoru ima va obilježja genocida, a masovna grobnica Matijašica veća je od ijedne nađene u okolici Srebrenice.
Pitanje je zašto Bakir Izetbegović, a koji je, ponavljam, u usporedbi s alternativama još i dobar, o tome šuti?

Možda zato jer mu je otac prodao Srebrenicu u zamjenu za Ilijaš i Vogošću, a o čemu su posvjedočili Muhamed Filipović, Sefer Halilović i ratni zapovjednik policije u Srebrenici Hakija Meholjić, što možete vidjeti na ovom linku:

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću održava se izložba usred Zagreba? Dok će njegovi sljedbenici govoriti kako mi Hrvati nismo tolerantni, štoviše optuživat će nas da smo genetski zločinci udruženi u UZP.
Sapienti sat!

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

29 godina od jednoga od najokrutnijih srpskih zločina nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U zaseoku Šašići u Erveniku kod Knina dana 18. siječnja. 1992, srpski teroristi Slobodan Kovačević, Damir Travica i Nebojša Travica počinili su ratni zločin nad hrvatskom obitelji Čengić okrutno ubivši 39-godišnjega oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovo dvoje malodobne djece, dva prekrasna dječaka: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Istoga dana u isto vrijeme u drugom dijelu sela druga skupina terorista koju su predvodili Nikola Travica i Željko Travica, zvani Žorž zapalili su Pajiće. U dnevnika događanja „Odjeljenja bezbjednosti 9. (kninskog) korpusa JNA“, sljedećega dana, u nedjelju 19. siječnja, poručnik bojnoga broda Zelenbaba napisao je: „U Erveniku je ubijeno noćas sedam Hrvata među kojima dvoje dece, navodno traje borba između Hrvata i Srba.“, piše Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku.

Nikakve borbe nije bilo, znao je to i Zelenbaba. Te tužne večeri Srbi su zapalili sve preostale hrvatske kuće u selu, a bijegom su se u posljednji trenutak spasili Dragin otac i majka, čija je kuća bila prilično udaljena od mjesta zločina te Pavao Đakulović sa ženom i sinom. Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijega sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće. Njezina bol bila je neizmjerna. Bol obitelji Čengić traje do današnjih dana jer većina srpskih zločinaca, osim Damira Travice, nije odgovarala za ovaj zločin. Tko je za to odgovoran? Zar je zaista jeftino ubiti Hrvata? Dvadeset osam godina poslije u Erveniku nema više Čengića, u općini je na vlasti SDSS, stranka srpskih terorista, koalicijski partner sadašnje HDZ-ove vlade.

Zločin u Erveniku nije bio slučajan, bio je to dio srpskoga plana za koji su se mladići iz Ervenika dobrovoljno obučavali u terorističkom kampu koji je uspostavila Srbija u Golubiću pokraj Knina. Slobodan Kovačević, Nebojša Travica, Gojko Kovačević, Miloš Matijević, Nikola Vujanić, Nebojša Pašić i Sreten Peslać, svi iz Ervenika, bili su u „prvoj generaciji“ obučenih terorista, kako to navodi Dragan Vasiljković u izvješću Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Da biste shvatili o kakvu se strašnom događaju radi, objavljujemo zapisnik koji je 13. veljače 1992. sastavio „ovlašteni starešina Organa bezbednosti Vojne pošte 7280 Knin“ kapetan I. klase Dragomir Pećanac koji je ispitao Slobodana Kovačevića, jednoga od ubojica, povodom ubojstva obitelji Čengić.

Rafali s vrata, onako kako su ih obučavali u golubiću

Srpski teroristi toga dana došli su do žičane ograde kojom je ograđeno dvorište Drage Čengića. Slobodan Kovačević nogom je udario u drvena vrata koja se nalaze na ogradi i ušao u dvorište, a slijedili su ga Damir i Nebojša Travica. Sve vrijeme dok su srpski zločinci prilazili kući lajao je pas Drage Čengića pa su ga s nekoliko rafala ubili. Slobodan Kovačević došao je do ulaznih vrata u kuću Drage Čengića držeći automatsku pušku na gotovs, kako je obučen u Golubiću.

Čim je Drago Čengić otvorio vrata, Slobodan Kovačević nasilno je ušao u kuću bez njegova odobrenja i grubo ga odgurnuo. Kuća Čengićevih bila je skromna, bez hodnika, kuća siromašnih ljudi, tako da su se teroristi našli s Dragom oči u oči u kuhinji. Kao nevin čovjek koji je živio skromno s obitelji, Drago je pokušao razgovarati sa svojim susjedima, no oni su se pretvorili u zvijeri. Dok su izgovorene riječi bile u zraku, Slobodan Kovačević ispalio je prvi rafal iz automatske puške u visini njegova grudnoga koša pogodivši ga najvjerojatnije trima ili četiri metcima u predjelu grudi. Smrtno pogođen Drago Čengić bez riječi i uzvika pao je na pod na mjestu gdje je stajao. Drugi srpski terorist Damir Travica iz „krateža“ (skraćene puške) pucao je u dječaka, 11-godišnjega Slobodana, starijeg sina Drage i Nevenke Čengić koji je u tom trenutku sjedio ili ležao na kauču lijevo od ulaznih vrata. Odmah nakon toga Damir Travica ispalio je drugi metak iz svog „krateža“ u pravcu Nevenke i 4-godišnjeg dječaka Gorana, mlađega sina Drage i Nevenke Čengić s udaljenosti od oko tri do četiri metra. U tome tragičnom trenutku, Nevenka je sjedila nasuprot ulaznim vratima, na stolcu desno od kuhinjskih elemenata, pored njezine desne noge stajao je ili bio naslonjen na njezinu nogu mlađi sin Goran. Teško pogođena glava u prvom joj je trenutku klonula, no majčinskom snagom, iako teško ranjena, pokušala je zaštititi mlađega sina. Dok se 4-godišnji Goran u strahu držao za nogu svoje majke, Nevenki je prišao Slobodan Kovačević govoreći Damiru Travici: „Samo ću je malo naklati!“ Izvadio je nož iz korica, stavio ga pod grlo bespomoćnoj ženi držeći ju lijevom rukom za kosu, te joj povukao nož preko vrata.

Smatrajući da su sve pobili, srpski teroristi prešli su u spavaću sobu s namjerom da zapale odjeću i namještaj u sobi. Prvo su upaljačem zapalili pokrivače, a kako je vatra brzo napredovala, krenuli su prema izlazu u nadi da će u požaru izgorjeti tragovi njihova zvjerstva, no u prolazu, kada su prolazili kroz kuhinju prema izlazu, Slobodan Kovačević uočio je da nema Nevenke Čengić i njezina mlađega djeteta, 4-godišnjeg Gorana. Otrčao je do Damira i Nebojše Travice koji su već izlazili iz Čengićeva dvorišta vičući „nema ih“, pa su teroristi odmah počeli pretragu oko kuće u plamenu da ih dokrajče. Slobodan Kovačević našao ih je desetak metara od kuće, tik uz gustirnu (zidani spremnik za vodu), čuo je hroptanje i jecanje Nevenke i plač mlađega sina, koje je tužno zazivao svoju majku. Hladnokrvno je prišao mjestu gdje je bespomoćna Nevenka s djetetom ležala na leđima, mlađi joj je sin ležao preko grudi, a ona ga je držala rukama. Prišao im je na oko jedan metar i iz automatske puške u njih dvoje ispalio jedan rafal. Nakon toga prestao je i jecaj djeteta. Tako je ubijen Goran Čengić, dječak od četiri godine i njegova mama.

Nakon stravičnoga ubojstva obitelji Drage Čengića zločinačka trojka zapalila je sve kuće, staje i stogove sijena u zaseoku Đakulovići, a „Slobodan Kovačević je u kuću Petra ili Pavla Đakulovića ispalio projektil iz zolje nadajući se da u dijelu kuće gdje je zolja pogodila spavaju supruga i sin Pavla ili Petra Đakulovića, kao i on sam”. Dok je ova trojka palila i ubijala po Čengićima i Đakulovićima, čule su se eksplozije iz pravca zaseoka Pajići. Ondje su u isto vrijeme palili i ubijali Nikola i Željko Travica, oni su minirali i zapalili kuće Pere Jurišića i Josipa Čengića.

Presudom Vrhovnoga suda RH, od 19. kolovoza 1993. godine potvrđena je prvostupanjska presuda šibenskoga suda od 23. listopada 1992. godine prema kojoj su za zločin nad članovima obitelji Čengić optuženi Slobodan Kovačević, Damir Travica, Željko Travica, Veljko Travica, Nebojša Travica, Vujo Šašić, Vojislav Romić i Boško Kovačević. Jedino je drugooptuženi u navedenom sudskom postupku, pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora. Damir Travica izručen je od strane Velike Britanije 11. studenoga 2008. godine i, s obzirom da nije tražio obnovu postupka, danas je jedini od pravomoćno osuđenih koji je služio zatvorsku kaznu za zločin nad članovima obitelji Čengić.

Koliko god je mučno čitati opis ovoga strašnog zločina, koliko god je teško pri čitanju zadržati hladnu glavu i mirno srce, moramo pokušati vidjeti pravno-političku dimenziju ovoga nedjela. Tu je najzanimljiviji slučaj Slobodana Kovačevića i Damira Travice protiv kojih su srpski kvislinzi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vodili postupak, a koji je trebao poslužiti u srpskoj protutužbi hrvatskoj tužbi za genocid, o čemu će još biti riječi. Za uvod: relevantan je sljedeći odlomak iz dokumenta srpskoga vojnog suda iz 2003.:

„KOVAČEVIĆ SLOBODANA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO KNIN i TRAVICA DAMIRA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO Knin, a optuženi su zbog krivičnog dela ubistvo iz čl. 47. st. 2. tač. 8. KZ R Srbije, u sticaju sa krivičnim delom teško delo protiv opšte sigurnosti iz čl. 194. st. 1. KZ R Srbije, u produženom trajanju. Stavlja im se na teret da su dana 18.01.1992. godine, u zaseoku Šašić, sela Gornji Ervenik kod Knina, kao suizvršoci na svirep način sa umišljajem lišili života više lica hrvatske nacionalnosti i to: supružnike Nevenku i Dragu Čengić i njihovu decu Slobodana (10 godina) i Gorana (4 godine) i zapalili njihovu kuću, tako što je Kovačević najpre iz puške ubio Dragu Čengića i njegovog sina Slobodana, a pokušao da zakolje nožem Nevenku, koja je sa sinom u naručju pobegla u kokošinjac gde ju je pronašao Kovačević i zaklao, a sina Gorana ubio, a Travica je zapalio kauč u kući gde su izgoreli pokojni Drago i Slobodan, a da su nakon toga zapalili i kuće Đakulović Pavla, Đakulović Petra, Čengić Josipa i nekoliko kuća i šala nepoznatih vlasnika. Predmet je dana 04.05.1992. godine, zbog nenadležnosti, dostavljen Okružnom sudu u Kninu, a u Vojnom sudu u Banja Luci vodio se pod PS br. 141/92. Nema podataka kako je okončan ovaj krivični postupak, s tim da napominjem da je ovo delo kvalifikovano po KZ RSK, jer u to vreme nije priznavan krivični zakon Hrvatske.“

Dakle za djelo počinjeno u Hrvatskoj primjenjivao se kazneni zakon Republike Srbije – prema navodima samih srpskih dokumenata! Provođenje zakona Republike Srbije, dakle, druge države na hrvatskom tlu najbolji je dokaz agresije Republike Srbije na Hrvatsku pogotovo zato što su i žrtve i počinitelji u ovome slučaju hrvatski državljani. U hrvatskoj javnosti – vjerojatno pod utjecajem srpske propagande – uvijek se može čuti upravo suprotna tvrdnja: činjenica da se radi o hrvatskim državljanima i na jednoj i na drugoj strani, uvijek se ističe kao dokaz o građanskom ratu, a ne o agresiji. Hrvatska politika, već smo se navikli, što zbog diletantizma, što zbog izdaje, nikad ne ističe taj jednostavan i lako dokaziv argument za agresiju Republike Srbije na Hrvatsku.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

U Italiji uhićen hrvatski državljanin povezan s krijumčarenjem 300 kg kokaina

Objavljeno

na

Objavio

U velikoj akciji talijanske policije uhićene su četiri osobe zbog međunarodne trgovine kokaina, a među njima i hrvatski državljanin.

Pošiljka sa 333 kilograma kokaina vrijednog oko 100 milijuna eura stigla je iz Brazila u talijansku luku La Spezia prije tjedan dana.

Skener je detektirao da 12 kontejnera paleta s crnim granitnim pločama ima različitu gustoću sadržaja i kilažu. U udubljenjima granitnih ploča bila je skrivena pošiljka od 300 paketa kokaina, piše Jutarnji.hr.

Policija je u akciji imena ‘Samba 2020’ u tajnosti zamijenila sadržaj paketa i tako ulovila četiri osobe – talijanskog, albanskog i hrvatskog državljanina te brazilsku državljanku.

Pretpostavlja se da je pošiljka bila namijenjena pripadnicima kalabrijske ‘Ndranghete, no policija tek mora istražiti i otkriti tko su ostali članovi upleteni u krijumčarenje droge, kao i kamo je sve droga trebala stići i tko su kupci.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari