Pratite nas

Povijesnice

26. Siječnja 1993. Dusina – Masakr kojim je Armija BiH započela rat protiv Hrvata

Objavljeno

na

U Dusini danas nema ni jednoga Hrvata, a prije rata bilo ih je 231. I takvih mjesta u Herceg Bosni je na stotine.

Dusina je ogledni primjer etničkog čišćenja što su ga provodili muslimani diljem hrvatskih područja u vrijeme dok su ih opkoljavali, razarali, palili kuće, pljačkali, ubijali i progonili.

Na današnji dan 26. siječnja 1993. Armija BiH počinila je veliki zločin i pokolj civila u Dusini pored Zenice kojim je počeo otvoreni sukob Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Pritisnuti značajnim vojnim porazima protiv Srba na velikom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine, Armija BiH se okrenula osvajanju teritorija „od Hrvata“ želeći na taj način kompenzirati gubitke na drugoj strani.

Zbog toga je izvršila pokolj nevinih ljudi u selu Dusina pored Zenice u kojem je 80% stanovništva bilo bošnjačko, a maleni ostatak činili su Hrvati.

Tog dana su pripadnici 7. muslimanske brdske brigade koja je bila sastavljena od prognanika iz okolice Banja Luke i Prijedora ubilo 10 muškaraca, 9 Hrvata i 1 Srbina iz Zenice koji se sa ženom sklonio kod Hrvata u Dusinu.

Taj monstruozni zločin stvorio je veliku napetost u odnosima Hrvata i Bošnjaka koji su uskoro eskalirali u otvoreni rat.

Cilj tog rata bio je potisnuti i etnički očistiti Hrvate iz središnje Bosne gdje su živjeli od pamtivijeka i bili najstariji narod, te naseliti prognanike iz banjalučke, prijedorske i zapadnobosanske regije pod vlašću Srba.

To je sasvim u suprotnosti sa percepcijom nametanom od domaćih antihrvatskih medija i dijela političara okupljenih u širem krugu oko bivšeg predsjednika Mesića o Bošnjacima kao jedinim i nevinim žrtvama u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, te navodnoj agresiji Hrvatske na BiH.

Cilj Bošnjaka bio je ispresijecati hrvatska područja srednje Bosne i onda ih jednostavno osvojiti jedno po jedno, raseliti Hrvate i u njihove domove naseliti Bošnjake.

Rezultat ove politike bio je bošnjačko-muslimanski rat u srednoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, te velike migracije i preseljenja stanovništva, uglavnom Hrvata, iz Kaknja, Vareša, Zenice, Travnika, Bugojna, Konjica, Jablanice i dr.

Od prijeratnih 231 Hrvata Dusine danas u mjestu ne živi nijedan Hrvat. (narod.hr/kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

27. veljače 1397. Križevci – Jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

27. veljače 1397. – Krvavi Sabor u Križevcima

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bici kod Nikopolja. Glavninu kršćanskih snaga vodio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, jedno krilo vojske Herman Celjski, a drugo hrvatski ban Stjepan Lacković.

Na današnji se dan, 27. veljače 1397. u Križevcima dogodio jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti.

Sabor u Križevcima na kojemu je ugarsko-hrvatski kralj i njemački car Žigmund Luksemburški okrutno i mučki pobio cvijet hrvatskog plemstva, među kojima je bio i tadašnji hrvatski ban Stjepan Lacković.

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko – hrvatskom prijestolju našli su se slabi vladari, što je dovodilo do prijestolnih borbi u koje su se počeli miješati i susjedi. Zemljom je zavladala feudalna anarhija, a moć hrvatskih velikaša toliko je narasla da su najmoćniji od njih, Šubići Bribirski, vladali poput samostalnih vladara.

Konačno će upravo oni na ugarsko – hrvatsko prijestolje dovesti novu dinastiju, napuljske Anžuvince. Između Anžuvinaca i hrvatskih plemića došlo je do sukoba jer ni hrvatski ali niti ugarski velikaši nisu bili zadovoljni načinom i dugogodišnjim apsolutističkim vladanjem Anžuvinaca.

Kako Ludovik I. nije imao muških potomaka, prije svoje smrti naredio je da ga na prijestolju naslijedi njegova kći Marija. Njoj je tada bilo 12 godina pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić, što je dovelo do novih sukoba oko vlasti.

Dio plemića kao što su hrvatski ban Stjepan Lacković, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., a osobito Hrvoje Vukčić Hrvatinić, podržavao je kraljice. Na čelu nezadovoljnika bili su braća Horvat i vranski prior Ivan od Palizne.

Kandidati za prijestolje uz kraljice Mariju i Elizabetu bili su i vojvoda Karlo Drački Anžuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug Žigmund Luksemburški, sin češkog kralja.

U građanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Žigmund, pogubivši tridesetak hrvatskih velikaša. Time je prva etapa protudvorskog pokreta, pobune hrvatskih i slavonskih velikaša protiv apsolutističke vladavine dvora, završena Žigmundovim uspjehom.

Osim borbi oko ugarsko – hrvatskog prijestolja, Hrvatskoj je počela prijetiti i nova opasnost – Turci Osmanlije. Kako bi popravio svoj ugled, Žigmund je skupio veliku vojsku i krenuo u pohod protiv Turaka, namjeravajući ih odbaciti s Balkana.

Godine 1396. kod grada Nikopolja u Bugarskoj Žigmund je doživio katastrofalan poraz. Jedva se uspio spasiti otplovivši na nekom brodiću niz Dunav u Crno More. U Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio bitku.

Ta je neizvjesnost dala novi poticaj pobuni, jer je dio slavonskog i ugarskog plemstva počeo pristajati uz Ladislava. Kada se kralj Žigmund u veljači 1397. godine vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika, sazvao je slavonsko plemstvo u Križevce, gdje se po običaju održavao sabor.

Na saboru u Križevcima sastale su se pristalice dviju protivničkih strana od kojih je jedna pristajala uz Žigmunda Luksemburškog, a druga uz Ladislava Napuljskog – njoj je vođa bio ban Stjepan Lacković.

Žigmund je dao pismeno jamstvo (saluus conductus) da se neće svetiti pobunjenicima i da im se neće dogoditi nikakvo zlo. Lacković je doista i povjerovao kraljevoj riječi, pa je sa svojim pristašama došao u Križevce. Posljednjih dana veljače 1397. godine započeo je sabor na kojem je bilo više pristaša kralja Žigmunda (oba bana, braća Kaniski, celjski grof Herman i dr.) koji su uglavnom pohitali pozdraviti kralja i gospodara. Isprva je sabor tekao u redu, ali je odjednom došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi među stranama.

Kako su Lackovićeve čete ostale izvan grada, ohrabreni kraljevi pristaše počeli su spočitavati Lackoviću da je izdajica, jer je Turke domamio u svoju domovinu, dok su Lackovićevi privrženici Žigmunda optuživali za poraz kod Nikopolja. Svađa je konačno dovela do sukoba i krvoprolića u kojem su Žigmundovi pristaše izvukli mačeve i sasjekli Lackovića i njegove pristaše, među kojima je bio i Lackovićev sinovac Andrija. Nakon pokolja tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. Krvoproliće se dogodilo u utorak 27. veljače 1397. godine, a u hrvatskoj povijesti taj događaj se naziva Krvavi sabor križevački.

Kada su Lackovićeve čete utaborene izvan grada saznale za ubojstvo svoga vođe, stali su ljutito jurišati na Križevce. No Žigmundovi su ljudi bacili truplo ubijenog Lackovića s visoke kule u gradske opkope te počeli dovikivati jurišajućim četama: “Manite se bijednici, što uludo ginete; zar ne vidite da se s dušom rastavio onaj za koga bi morali pograbiti oružje?!” Nakon toga umjesto da nastave jurišati, Lackovićeve čete su se u strahu razbježale svojim kućama.

Osim što se Žigmund bojao osvete Lackovićevih pristalica, posljedice “Krvavog sabora križevačkog” bile su ponovna razbuktavanja velikaških ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikaša od strane Žigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji. Međutim, Žigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojačati vlast i time konačno bio priznat za kralja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1994. ustrojen 1. Hrvatski gardijski zdrug

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog zbora združenu postrojbu višenamjenskog karaktera sa zadaćama: osiguranja predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanja državničko-ceremonijalnih radnji, ali i najelitniju postrojbu Hrvatske vojske, 1. hrvatski gardijski zdrug, piše HRT

Zdrug je osmišljen kao specijalna vojna postrojba za obavljanje posebnih i najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima.

Okosnicu Zdruga činila je dotadašnja Specijalna postrojba Ministarstva obrane Bojna “Zrinski”, a u njega su ušle i 8. lakojurišna brigada Vojne policije te Specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojna “Matija Vlačić”.

Zapovjednik zdruga, general Miljenko Filipović obuku je organizirao za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja na kopnu, u vodi i iz zraka.

Unutar zdruga osim pješaštva, djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Dio zapovjedništva vojnička znanja stekao je u francuskoj Legiji stranaca pa su u obuci zdruga korištene metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim iskustvima iz Domovinskog rata, ponajprije na Commando tečajevima.

Istodobno zdrug je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama: Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez, od kojih su neke izvodili u ekstremnim klimatskim uvjetima.

Iako je u operaciji Maestral poginuo dozapovjednik postrojbe Ante Šaškor, a po drugi puta ranjen zapovjednik Filipović te zapovjednici bojni, pripadnici Zdruga uspješno su obavili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama, a visoki časnici zapadnih vojski bili su impresionirani viđenim tijekom brojnih posjeta.

Ipak 1. hrvatski gardijski zdrug neočekivano je ugašen u ožujku 2000. odlukom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića.

U medijima su prikazani kao „Tuđmanovi pretorijanci“, opasna postrojba spremna izvesti vojni udar na legalno izabranu vlast, čime se pokušala opravdati odluka o gašenju najelitnije i najprespektivnije postrojbe Hrvatske vojske.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari