Pratite nas

Povijesnice

6. lipnja 1992. Mostar – zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

Objavljeno

na

Najveći grad Hercegovine imao je 1991. gotovo 130.000 stanovnika, a osim toga kao polazna točka za kontrolu doline Neretve bio je od izuzetnog strateškog značaja.

Sama dolina Neretve, uz dolinu rijeke Bosne, ima stožerno strateško značenje za kontrolu obje Hercegovine, ali i puta prema Sarajevu. Dolina Neretve je i ključna točka kontrole juga Hrvatske, osobito dijela prema Pelješcu i dubrovačkom primorju.

Mostar su od četničkih postrojbi i JNA oslobodili hrvatski vojnici (HV, HVO i HOS) bez sudjelovanja Armije BiH. Tek kasnije Armija BiH dolazi u oslobođeni Mostar i provocira sukob s Hrvatima u cilju podjele i zauzimanja grada, piše narod.hr

Dana 6. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je vojna napadna akcija oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koji je bio većim dijelom pod kontrolom JNA i Srba.

Da podsjetimo, riječ je o proslavi obljetnice oslobađanja Mostara od velikosrpskog agresora, kojega su u lipnju 1992. do nogu potukle hrvatske snage – HVO, HV i HOS. Iako se o toj, po mnogo čemu presudnoj pobjedi, danas u Hrvatskoj rijetko govori, vrlo je neobično da njezinu obljetnicu proslavljaju i svojataju oni koji za nju nisu ni na koji način zaslužni, to jest Muslimani-Bošnjaci.

Borbe za Mostar, kojega su srpske snage tih dana djelomično uspjele zauzeti, bile su dio znatno širih vojnih operacija koje su se odvijale na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992., a koje su u konačnici omogućile deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala.

Na hrvatskoj strani operacije su vodili zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko i brojni drugi časnici koji su se dokazali u Domovinskom ratu – Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak… Procjenjuje se da je u operaciji „Lipanjske zore“ sudjelovalo oko 6000 hrvatskih vojnika, raspoređenih u tridesetak različitih postrojbi.

Od malobrojnih Muslimana u hrvatskim redovima možemo spomenuti samo bojnika Jasmina Jaganjca, koji je, zajedno s Petrom Zelenikom, na dužnost zapovjednika obrane Mostara postavljen s ciljem da u borbu protiv agresora privuče što veći broj kolebljivih sunarodnjaka. Muslimanska strana uspjela je prikupiti i na bojište poslati samo jedan loše naoružani „Samostalni bataljun obrane Mostara“,  pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, dok su svi ostali čekali da vide što će se dogoditi, odnosno, tko će pobijediti.

Dio muslimana pristupio je i postrojbama HOS-a.

Posebno sramotan slučaj dogodio se u obližnjem Stocu, gdje su 10. travnja 1992. „lokalni muslimani i njihovi čelnici neprijateljske tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke“.

Na srpskoj strani postrojbama je zapovijedao general Momčilo Perišić, kojega je Haaški sud  oslobodio svake krivnje za prekomjerno granatiranje Mostara i brojne civilne žrtve, uključujući i „114 nedužnih mostarskih Bošnjaka i Hrvata, koje je srpsko-crnogorski agresor, uz pomoć lokalnih Srba, svirepo ubio na lokacijama Uborak i Sutina. „Za ovaj „zaboravljeni zločin“ još nitko nije odgovarao“, tvrdi Adnin Hasić, predsjednik „Udruženja porodica stradalih na Uborku i Sutini 1992. godine“, i dodaje: „Naši susjedi su odvodili ljude na strijeljanje. Mi im znamo imena“.

Da hrvatske postrojbe nisu uspjele osloboditi Mostar, i mnogi drugi Mostarci doživjeli bi istu sudbinu. Nažalost, najveća tragedija dogodila se neposredno nakon oslobađanja hercegovačke prijestolnice, a o tome se danas uopće ne govori.

U nekim drugim okolnostima pitanje oslobađanja Mostara ne bi se ni postavljalo jer su činjenice dobro poznate; međutim, u vremenima kada Haaški sud svojim presudama piše novu „povijest“ sukoba u BiH, a muslimansko-bošnjačka strana agresivnom propagandom obmanjuje i svoju i tuđu javnost, nužno je reći pravu istinu o tadašnjim zbivanjima u Hercegovini.

Za oslobađanje Mostara i doline Neretve od četnika i bivše JNA isključive zasluge imaju Hrvati!

Muslimanska vojska na početku rata nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima koji bi se na hercegovačkim ratištima mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem srpskom neprijatelju.

Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i  HOS-a.

Zašto Sarajevo i danas prešućuje tko je oslobodio Mostar? Razlog je vrlo jednostavan – ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na jadne susjede!

Da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih poteškoća učiniti već u lipnju 1992.

Nikakva fantomska Armija BiH nije ih u tome mogla spriječiti! O tome govori i kronologija događaja:

– 11. lipnja 1992. hrvatske snage započinju oslobađanje desne obale Neretve

– 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca

– 14. lipnja počinje oslobađanje istočnog Mostara

– 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna

– 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a

– 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada

Dan 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Širokobriješka Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja s releja na Veležu prema Nevesinju.

Treba li napomenuti da u svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala ni na koji način?

Odmah nakon oslobađanja grada hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Čisto vojnički gledano, njihov dolazak u Mostar bio je potpuno nepotreban. Bilo bi pametnije da su te snage upotrijebljene za napad na ošamućene Srbe na nekoj drugoj bojišnici, primjerice, kod Konjica. Armija BiH ušla je u grad „post festum“, kad su borbe već bile završene, i do danas se ne zna tko im je to na hrvatskoj strani dopustio, piše  narod.hr

Bilo bi dobro da saznamo tko snosi povijesnu odgovornost za tu fatalnu odluku koja je, u konačnici, dovela do izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata iduće godine, i posljedično tome, propasti HR Herceg-Bosne!

Hrvati oslobađaju Mostar 1992. godine

 

 

Prije 25 godina razbijen “čelični zagrljaj” oko Mostara a san o velikoj Srbiji razbijen geopolitički i geostrateški

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Objavljeno

na

Objavio

Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti…

Krvavi 20. lipnja 1928.

Atentat 01
Atentat 02

Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti: pripadnik četničke postrojbe Puniša Račić u beogradskom parlamentu(!) gađa i puca po hrvatskim zastupnicima, kao na streljani po glinenim golubovima.

Atentat 03

Od ruke zločinca, na mjestu je ubijeno dvoje i teško ranjeno troje hrvatskih zastupnika. Nažalost, ranjeni Stjepan Radić umire od posljedica tog atentata nekoliko tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Bilanca atentata u beogradskoj skupštini tako iznosi: troje mrtvih i dvoje ranjenih hrvatskih zastupnika.

Atentat 51

Radić je bio predsjednik Hrvatske seljačke stranke, ali Stjepan Radić je bio tadašnji vođa hrvatskog naroda i najvažniji hrvatski političar tog vremena. Tko danas uopće spominje i podsjeća na taj krvavi 20. lipnja 1928.? A trebalo bi barem kao podsjetnik svih kasnijih srpsko-hrvatskih sukoba, pa i današnje srpske politike, poput one srbijanske protutužbe za genocid u Haagu!

Od uspostave samobitne hrvatske države Hrvatska seljačka stranka obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. Pohvalno je za HSS da to nije zaboravio, no pitanje jesu li ta sjećanje na dan smrti Stjepana Radića dovoljna? Ne zaslužuju li ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine suvremenu snažnu javnu i političku pozornost? Čija bi to trebala biti obaveza i dužnost? Zašto se sjećanje na te sudbonosne događaje za hrvatski narod u slobodnoj državi Hrvatskoj namjerno prešućuju i potiskuju u zaborav? Ta razmišljanja želim potaknuti svojim osvrtom.

Atentat 04

Atentat 04-01
Malo je poznato – Puniša Račić bio je pripadnik četničke postrojbe

Tijekom 1928. godine Stjepanu Radiću i njegovim suradnicima otvoreno se prijetilo smrću. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću, napr. u beogradskom listu Jedinstvo. Pojedini radikalni srpski zastupnici su u to vrijeme, tijekom zasjedanja u Narodnoj skupštini, također otvoreno prijetili smrću Stjepanu Radiću. To je konačno ostvareno 20. lipnja 1928.g. kad Puniša Račić puca iz snažnog 9 mm revolvera i na mjestu usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Atentat 05

Atentat 06

Hrvatski zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček

Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, u trenutku atentata svojim je tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od izravne smrti. Dr. Ivan Pernar učinio je isto, štitio je Radića i pogođen je s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku, a drugi malo ispod srca, nakon čega pada pod klupu i tako je izbjegao treći metak. Metak uz srce Pernar je u tijelu nosio do kraja života. Sve tadašnje dnevne novine u Hrvatskoj opširno, u nekoliko redovitih i posebnih izdanja, izvješćuju o tom krvavom dramatičnom pokolju u Beogradu(1). A zatim i o silovitim prosvjedima u Zagrebu.

Atentat 10

Atentat 11

Atentat 12

Atentat 13

Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini doživljen je kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili burni prosvjedi diljem Hrvatske. Zagrebačka Večer(2), Obzor (3) i Novosti izvješćuju detaljno o svim tim krvavim događajima (4) i dopremi mrtvih zastupnika (5) u Zagreb. Najjači prosvjedi su u Zagrebu s čak 100.000 prosvjednika, a ukupni broj stanovnika bio je oko 150 tisuća. Tih je dana žandarmerija i policija ubila u Zagrebu još troje ljudi, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika (6).

Atentat 14

Atentat 15

Atentat 16

Pavle Radić i Đuro Basariček su dostojanstveno pokopani (7) na Mirogoju u arkadama. Stjepan Radić je iz beogradske bolnice dopremljen u Zagreb, gdje ga je dočekalo veliko mnoštvo naroda. Novine u idućim danima redovito izvješćuju o njegovom zdravstvenom stanju. Dok Radić pokušava iz bolesničkog kreveta smiriti uzavrelo stanje u Hrvatskoj, pozivanjem na mir i razum, dotle beogradske novine nastavljaju protuhrvatsku huškačku kampanju i dalje pozivaju na Radićevo ubojstvo (8). Nekoliko dana prije smrti Stjepana Radića u Zagreb stiže Vlado Ristović, glavni urednik beogradskog lista Jedinstvo, koje je prije atentata objavljivalo prijetnje smrću hrvatskim zastupnicima. Zagrebačke Novosti izvješćuju o tom dolasku i o specijalnom zadatku Ristovića u Zagrebu, njegovom prepoznavanju i naprasnom ubojstvu (9).

Atentat 17

Dan uoči Radićeve smrti, 7. kolovoza 1928. Novosti (10) izvješćuju o pronađenom oružju i bombama u jednom stanu u Zagrebu. U drugom članku opisuje se događaj o nepoznatim osobama koje su pokušale noću kroz grmlje i ogradu prodrijeti do Radićeve vile u Hercegovačkoj ulici. Pri tom je straža oko vile i zapucala. Sve to ukazuje na dramatične okolnosti i stanje u tom vremenu u Hrvatskoj.

Atentat 18

Atentat 19

Atentat 20

Stjepan Radić umire 8. kolovoza 1928. u večernjim satima (11). Novine su pune izvješća o uzrocima smrti, komemoracijama, najvećem ikad zabilježenom sprovodu (12) u Hrvata i velikom političkom gubitku za Hrvatsku.

Atentat 21

Atentat 22

Atentat 23

Postavlja se pitanje, imamo li mi danas pravo šutjeti i zaboraviti takve snažne povijesne i političke događaje, vezane uz stoljetna nastojanja za izboriti slobodu i samostalnost Hrvatske!?

Atentat 07

Atentat 08

Povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića, godine 1988. Sjevernu Ameriku obilazi budući utemeljitelj nove samostalne Hrvatske države, povijesničar dr. Franjo Tuđman. Održao je niz predavanja u Kanadi i SAD na temu Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti (13) te u prvoj rečenici svog predavanja ustvrdio: Šest desetljeća poslije mučeničke smrti Stjepana Radića može se s punom povijesnom osvjedočenošću ustvrditi da on spada u red onih hrvatskih velikana što su svojim imenima obilježili opstojnost i samobitnost hrvatskog naroda u europskoj i svjetskoj povijesti (14). U podrobnoj rasčlanbi svih političkih čimbenika iz vremena Radića i kasnije, Tuđman zaključuje kako je Radić jedan od onih malobrojnih koji su od sudbonosnog značenja u povijesti hrvatskog naroda.

Atentat 09

Istovremeno tako misli i književnik, povijesni istraživač i publicist Zvonimr Kulundžić, koji također povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića izdaje knjigu Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (15). Kulundžić također krajem ’80-tih obilazi i tumači Radićevo djelo hrvatskoj emigraciji u Europi.

Atentat 030

Početkom ’90-tih počinje se ostvarivati Radićev san i san hrvatskog naroda. Hrvatska država postaje stvarnost (16) stoji na naslovnici Večernjeg lista 20. lipnja 1991. U unutrašnjosti veliki intervju predsjednika Franje Tuđmana. Vjesnik u to vrijeme objavljuje feljton Franje Tuđmana – Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti u 11 nastavaka. Ali vijest u Vjesniku 20. lipnja 1991. o beogradskom atentatu je posve nezamjetna u malom povijesnom okviru (17). Istraživanjem Večernjeg lista (najčitanijih novina u RH) i Vjesnika (vodećeg političkog dnevnika) u 20-tak godina postojanja današnje hrvatske države, pokazuje se da ta dva najvažnija hrvatska dnevna lista od 1991.g. do 2013.g., atentat u beogradskoj skupštini i smrt Stjepana Radića, bilježe samo marginalno:

Atentat 32

 

Atentat 33

Atentat 34

• iznimno rijetko i neuočljivo podsjećanje na obljetnice krvoprolića 20. lipnja 1928. i ubojstva hrvatskih saborskih zastupnika u beogradskoj skupštini (18)
• pretežito kratke vijesti o polaganju vijenaca čelnika HSS-a i služenju mise zadušnice na dan 8. kolovoza za Stjepana Radića (19)
• iznimno rijetki spomen ubojstva zastupnika Pavle Radića i Đure Basaričeka u beogradskoj skupštini (20)

Nešto više o zločinu u beogradskoj skupštini zabilježeno je u vremenu od 1991. – 1998.g.:

• Vjesnik, 20. lipnja 1991. podlistak u 11 nastavaka, Dr. Franjo Tuđman – Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti
• Vjesnik 1992., 20. lipnja 1992. podlistak u 5 nastavaka, Dr. Ljubomir Antić – Atentat na Radića

Atentat 40

 

Atentat 41

• Vjesnik, 20. lipnja 1995. članak, Jakov Gumzej – Živjeli i umrli za hrvatske pravice (21)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. članak, Jakov Gumzej – Zločin u beogradskoj skupštini – akt velikosrpskog terorizma (22)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. podlistak u 14 nastavaka, Stjepan Radić – Govori u Hrvatskom saboru
• Večernji list, 20. lipnja 1996. podlistak u 13 nastavaka, Temelj budućoj Hrvatskoj, Stjepan Radić, Izabrani politički govori

Atentat 36

• Večernji list 21. i 22. lipnja 1997. članak, Željko Krušelj – Opomena Radićeve smrti
• Vjesnik, 20. lipnja 1998. članak, Tihomil Radja – Lipanjske žrtve za Hrvatsku

Ukupno u prvih osam godina samostalne hrvatske države 4 podliska u nastavcima i 3 članka, vezano uz obljetnice beogradskog atentata 20. lipnja 1928.

Od 1999. – 2012. godine izostaju pisanja o atentatu u beogradskoj skupštini, politički značaj tih događaja, a vijesti o obljetnicama smrti Stjepana Radića posve su zanemarive (23).

Atentat 42

U tom smislu, u 20-tak godina, uočio sam samo jednog novinara koji se pobunio na ta zanemarivanja – Milan Jajčinović u Večernjem listu, pod naslovom Zaboravljeni Stjepan Radić. (24)

U cijelom razdoblju od 1991.g. do 2013.g. nije upamćeno da je izaslanstvo Hrvatskog državnog sabora polagalo vijence na grobove ubijanih hrvatskih zastupnika, niti da se Hrvatski državni sabor na svojim sjednicama prisjetio svojih zastupnika koji su poubijani u Beogradu. Ponavlja se pitanje, imamo li kao narod i ima li vlast po narodu izabrana, pravo zaboraviti takve presudne povijesne događaje!?

HSS od uspostave samobitne Hrvatske države obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. No, pitanje je jesu li sjećanje na ta politička ubojstva u beogradskoj skupštini stvar samo HSS-a, kao samo jedne hrvatske političke stranke? Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini opravdano je u ono vrijeme doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod! Zbog toga su 1928.g. uslijedili krvavi narodni prosvjedi diljem Hrvatske. Sjećanja na ubijene prosvjednike, ranjene hrvatske zastupnike Ivana Granđu i Ivana Pernara, te u beogradskoj skupštini ubijene Pavla Radića, Đuru Basaričeka i kasnije preminulog Stjepana Radića, ne bi smijeli biti samo stranačka dužnost članova HSS-a, već je logično i opravdano:

• Dan 20. lipnja 1928. uvesti kao dan sjećanja i komemorativnu sjednicu u Hrvatskom saboru, jer je to dostojno prema nasilno ubijenim zastupnicima Pavlu Radiću, Đuri Basaričeku i Stjepanu Radiću. Na taj dan izaslanstvo Hrvatskog sabora treba polagati vijence na grobove ubijenih zastupnika i činiti druga podsjećanja na njihovu časnu smrt. Samo tako taj žalosni događaj može trajno upamtiti i hrvatski narod.

Tako bi povijesnu opomenu usvajali novi naraštaji, a taj poučan događaj ostao trajan podsjetnik suvremenoj hrvatskoj nacionalnoj politici.
• Smrtni dan 8. kolovoza 1928. hrvatskog zastupnika i povijesnog narodnog vođe Stjepana Radića također treba obilježavati Hrvatski sabor s izaslanstvom zastupnika i polaganjem vijenca na njegov grob
• u srbijansko-hrvatskim političkim odnosima treba jasno staviti na znanje da će taj krvavi 20. lipnja 1928. hrvatski narod trajno pamti i da ga ne će nikada zaboraviti

Atentat 37

Atentat 38

Izvješće kao ruganje – Bitna je vijest provod Sanadera, dok “seljaci” obilježavaju obljetnicu smrti Stjepana Radića …

Žrtve hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, bez presedana su za hrvatski narod te se ne smije dozvoliti zaboravljanje tog događaja u novim naraštajima. Časne žrtve hrvatskih zastupnika koji su za interese svog naroda položile svoj život, trebale bi biti trajni moralni uzor današnjim saborskim zastupnicima. One zahtjevaju duboko poštovanje svih sadašnjih i budućih zastupnika u Hrvatskom saboru i cijelog hrvatskog naroda. Savjest političara trebala bi nalagati da se žrtvama atentata u beogradskoj skupštini 1928.g. svake godine odaje dužna počast na razini Hrvatskog sabora, uz državni protokol i uz punu medijsku pozornost.

Atentat 52

A kad se raspravlja o srpsko-hrvatskim odnosima kroz 20. stoljeće, beogradski “parlamentarini” zločin nikako se ne smije gurati pod tepih, prešućivati i zaboravljati. Taj je zločin bio uzrok mnogih kasnijih sudbonosnih događaja. Može li se zla kob ponoviti u budućnosti? Kad je nestala stara, a nastala tzv. nova Jugoslavija, u Beogradu se nepromijenjeno nastavila krojiti sudbina Hrvata. Uz pomoć izdajnika i veleizdajnika, čiji su neki slijednici i danas na političkoj sceni, zla se kob ponovila i trajala još pola stoljeća. Prisilno se nametao zaborav o zločinima Srba nad Hrvatima, dok su se napuhavali zločini Hrvata nad Srbima, u cilju poravnavanja krivnje. Istovjetan model predugo se nastavlja u Hrvatskoj poslije obrambenog Domovinskog rata. Nije li krajnje vrijeme da zastupnici Hrvatskog sabora, nad grobovima povijesnih velikana Pavla Radića, Đure Basaričeka, Stjepana Radića, Ivana Granđe i Ivana Pernara, podsjete se na odgovornost svom narodu? Posebice zbog toga jer su pozvani djelovati za opće dobro, za istinu i pravdu, s punom odgovornošću za hrvatsku budućnost.

Atentat 53

Damir Borovčak

Napomena:
Za ovo istraživanje pretraženo je u NSK:
– 1928. godište mikrofilmova starih novina Novosti, Obzor, Večer
– 20 godišta Večernjeg lista
– 10 godišta Vjesnika

(1) Novosti, 20. lipnja 1928., Drugo izdanje, naslovnica
(2) Večer, 20. lipnja 1928, Posebno izdanje, naslovnica
(3) Obzor, 20.lipnja 1928., Posebno izdanje, naslovnica
(4) Večer, 21. lipnja 1928, str. 4
(5) Novosti, 22. lipnja 1928., naslovnica
(6) Novosti, 22. lipnja 1928., str. 14
(7) Novosti, 23. lipnja 1928., naslovnica
(8) Novosti, 7. kolovoza 1928., Vladimir Ristović, str. 2,
(9) Novosti, 6. kolovoza 1928., naslovnica, Novosti, 7. kolovoza 1928., str. 8
(10) Novosti, 8. kolovoza 1928., Sumnjivi tipovi oko vile g. Stj. Radića, str. 4
(11) Obzor, 9. kolovoza 1928., naslovnica i Novosti, 10. kolovoza 1928., naslovnica
(12) Novosti, 13. kolovoza 1928., naslovnica; Novosti, 14. kolovoza 1928., str. 2 i 3
(13) Dr. Franjo Tuđman: Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, Sudbury, Canada, 1988.
(14) Isto, str. 5
(15) Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić i njegov republikanski ustav, Zagreb, 1989.
(16) Večernji list, 20. lipnja 1991., naslovnica, str. 2 i 3
(17) Vjesnik, 20. lipnja 1991., str. 9
(18) Vjesnik, 20. lipnja 1993., str. 55; Vjesnik, 20. lipnja 1994., str. 31; Vjesnik, 20. lipnja 1995., str. 30; Vjesnik, 20. lipnja 1996., str. 11;
(19) Večernji list, 9.VIII.2001., str. 4,stupac; Večernji list, 9.VIII.2002., str. 2; Večernji list, 9.8.2003., str. 3;
(20) Večernji list, 9.VIII.1991., Misa za Radića, str. 9; Večernji list, 21. i 22..VI.1997., Opomena Radićeve smrt, str. 2 i str. 4
(21) Vjesnik, 20. lipnja 1995., Stajališta, str. 15
(22) Vjesnik, 20. lipnja 1996., Politika, str. 5
(23) Večernji list, 20.6.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9.8.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9. kolovoza 2012., stupac, str.6;
(24) Večernji list, 10.08.2007., U povodu, str. 14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Hercegovački ustanak (1875-1878)

Objavljeno

na

Objavio

Pobuna protiv otomanske vlasti poznata pod nazivom Hercegovački ustanak, započela je 1875. u Dračevu kraj Čapljine pod vodstvom don Ivana Musića.

Don_Ivan_Musić_6_

Hercegovački ustanak jedan je od najvažnijih događaja u povijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću.

Pobunu su potaknuli teški uvjeti života, ali i politički i nacionalni razlozi. Povijesnu težinu ustanku daje činjenica da je inicirao otpor u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Tako su se nakon Hrvata na ustanak digli i hercegovački Srbi, a borbe su brzo zahvatile i druge krajeve.

Turska je ustanike najprije pokušala smiriti preko mirovnih posrednika, no kada u tome nije uspjela pokušala je silom, u čemu je bila samo djelomično uspješna. Zapisi govore o velikom krvoproliću i strahotama koje su počinile obje strane što je prouzročilo izbjegavanje velikog broja ljudi u Dalmaciju i na zapad.

Ustanak, koji je prouzročio Veliku istočnu krizu, a kojom je pak pokrenuto rješavanje tzv. Istočnog pitanja, nametnuo je i pitanje rješavanja statusa Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu. Prije toga ruski uspjesi u ratu protiv Turske, doveli su 1878. do sklapanja Sanstefanskog mira. Tim sporazumom Rusija je od Turske iznudila autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, s tim da je dobar dio Hercegovine prepušten Crnoj Gori.

Burne reakcije na Sanstefanski mir u onodobnoj Europi najbolje je iskoristila Austro-Ugarska diplomacija koja je uspjela nagovoriti europske države da prepuste prvenstvo rješavanja Istočnog pitanja radije njoj nego Rusiji. Uz veliku potporu njemačkog kancelara Bismarcka, Austro-Ugarska je za sebe tražila cijeli zapadni Balkan, a na Berlinskom kongresu usvojen je pomalo neočekivani engleski prijedlog da se Austro-Ugarskoj povjeri okupacija i pacifikacija cijele Bosne i Hercegovine.

U drugoj polovici 19 stoljeća Osmansko Carstvo je slabilo iznutra i gubilo teritorije u ratovima protiv Rusije, Austrije i Venecije. Područje Bosne i Hercegovine postalo je pogranična, nesigurna i najugroženija turska pokrajina. Iako se u ratu protiv Rusije i Austrije u 18. stoljeću uspjelo spasiti, a Napoleonski ratovi u pocetku 19. stoljeća spriječili rješavanje istočnog pitanja i oslobođenje Balkanskog poluotoka, Osmansko su carstvo nagrizali ustanci: Srba 1804. i 1815. godine, Grka 1821. te Rumunja i Crnogoraca. Kad se Grčka osamostalila, a Srbija 1830. dobila autonomiju Bosanski i Hercegovački pašaluci bili su jos više izolirani i okruženi gotovo sa svih strana.

Hercegovački-zbjegI dok je čitavo Osmansko Carstvo pokušavalo provoditi reforme i približiti se već uznapredovaloj Europi, bosansko, muslimansko, plemstvo se protivilo uvođenju građanskih sloboda i gubljenju dotadašnjih svojih povlastica.

Godine 1832. počeo je pokret za autonomiju Bosne u okviru Turske (radi zadržavanja povlastica), ali je njegov vođa Husein-beg Gradaščević uz pomoć hercegovačkog plemstva bio potučen. Potpuni slom konzervativnog bosanskog plemstva izveo je 1852. godine poturčeni Vlah iz Hrvatske, Omer-paša Latas.

Bio je to pravi pokolj muslimanskog plemstva sličan onom nad katoličkim, bosanskim plemstvom kod Dobora 1408. godine.

Kad je slomljeno muslimansko plemstvo, počeli su ustanci pokorenih kršćana, tzv. raje, poglavito na granici s Crnom Gorom, koja je sustavno pomagala ustanike. Ustanci su se dizali u istočnoj Hercegovini redom: 1852., 1857., 1862. i posljednji protiv turske vlasti 1875. godine.

Ustanak u Hercegovini 1875. počeli su hercegovački Hrvati, a zatim prihvatili Srbi. U sjeverozapadnoj Bosni digli su se domaći Srbi, a 1876. u rat su na ustaničkoj strani ušle Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora pa 1877. i Rusija kako bi spasila poraženu Srbiju. Ustankom u Bosni i Hercegovini 1875. počela je velika istočna kriza i konačno rješavanje istočnog pitanja.

Osmansko Carstvo slomilo je ustanak u Bosni i Hercegovini, ali je bilo vojnički poraženo od Rusije i moralo je pristati na mir u San Stefanu pa zatim na novi mirovni kongres u Berlinu 1878. godine. Njime su, Bosna i Hercegovina, dodijeljene kao protektorat Austro-Ugarskoj.

Zima 1874/1875., u Bosni i Hercegovini je bila posebno oštra i dugotrajna. Snijega je bilo još u travnju, stoka je u velikoj mjeri ugibala, onemogućen je prijevoz sijena, zemlja se nije mogla orati, a nova žetva je bila u pitanju. U ovakvoj situaciji, stanovništvo Bosne i Hercegovine je u potpunoj bijedi čekalo da dođu zakupci koji su bili spremni da usprkos svim problemima i silom utjeraju seljakov dug prema državi. Izjava hercegovačkih seljaka: „Dalje ovako ne može i nećemo, pa makar svi izginuli“, bila je najava skorašnjeg ustanka.

U proljeće 1875. godine po hercegovačkim selima počinju prva jasna govorkanja o pobuni, a odluka o dizanju općeg ustanka je ubrzo donesena na sastancima lokalnih srpskih i hrvatskih prvaka.

U blizini Gabele, 19. lipnja su se pod vodstvom katoličkoga svećenika Ivana Musića (rođ. u Klobuku) prvi pobunili hercegovački Hrvati.

K.Kraljević / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori