Pratite nas

Kolumne

A kad ćemo gledati film o „krajinskim“ udovicama?

Objavljeno

na

arhiva

Možete li zamisliti situaciju u kojoj vas putem državne televizije obavješćuju kako će prikazati film koji po svome sadržaju na „komičan način“ prikazuje udovice s bivših okupiranih područja, odnosno tzv. krajine, onako kako je to prikazano sinoć u „Ministarstvu ljubavi“ na HTV 2, u filmskom uradku koji na najsiroviji, najprimitivniji i najvulgarniji način izvrgava ruglu supruge hrvatskih branitelja čiji su muževi poginuli u obrani ove zemlje?

Ne možete?

Naravno, ne mogu ni ja.

Zato što je kod nas u Hrvatskoj stanje do te mjere bolesno (u smislu društvenih anomalija i nezdrave klime), da su poremećeni svi mogući kriteriji, pa je i princip dvostrukih mjerila postao već odavno sasvim normalan i prihvatljiv – naravno, samo ako je na štetu „ustaša“, „talibana“, „desničara“, odnosno, onih koji se opredjeljuju kao domoljubi i ne prihvaćaju norme koje im se nameću. Onu „drugu stranu“ se ne smije taknuti a da se ne digne dreka o „ustašluku“, „fašizmu“, Jasenovcu, NDH!

Razmišljajući o tomu, zaključio sam da ipak treba pokušati nekako izbalansirati barem taj „umjetnički pogled“ na svijet, tek toliko da sve ne postane jednolično i monotono. Jer ako ovako nastavimo, eto nas uskoro u 1946. godini kad su Agitprop (Ranković, Dedijer, Đilas) i partijska cenzura određivali tko će što slušati, gledati, misliti, govoriti, pisati.

Da skratim priču i pređem na konkretne prijedloge (volim biti ekspeditivan).

Budući da ja znam i potpuno sam siguran u to kako su perjanice našeg lijevo-liberalnog kulturnog modela ljudi bez ikakvih predrasuda, širokih pogleda i da bi svaki od njih „glavu dao“ za umjetničke slobode i rušenje tabua u našem društvu, predlažem Pavlu Marinkoviću, Rafaelu Danieliću i ostaloj ekipi iz naše filmske industrije i HAVC-a, da poradimo na filmu „OAZA LJUBAVI“.

Radnja filma odigravala bi se u nesuđenoj „državi“ Milana Martića (1991-1995.), odnosno, „krajini“, a kostur fabule bio bi društveni i seksualni život tamošnje populacije u ratnim uvjetima s posebnim naglaskom na odnose između ženskog svijeta i unproforaca, pri čemu bi i „krajinske“ udovice imale zapaženu ulogu u svemu.

Naime, opće je poznata stvar da su se u „krajini“ nakon dolaska UNPROFOR-a na okupirana područja Hrvatske (početkom 1992. godine) ubrzo tamošnji Srbi „zbratimili“ s vojnicima međunarodnih snaga i da je započela idila međusobne ljubavi, pri čemu je, naravno ženski dio „krajinske“ populacije (uključujući i udovice poginulih srpskih boraca) odigrao ključnu ulogu. Svatko od nas tko je bio u vojsci, naročito u ratnim uvjetima (a osobito ako je skloniji ženama nego muškarcima), zna kakva sve iskušenja izaziva odvojenost od civilizacije, pa i izostanak ženskog društva. S te točke gledišta, unproforcima se ne treba čuditi niti zamjerati što su po pravilu podlijegali čarima naočitih „krajiških“ dama. A ne treba se previše čuditi ni „damama“ što su mnoge od njih išle u krevet s „plavcima“ (ili u šumu, šiblje, gdje su se već zadesili, ovisno o uvjetima) u vremenima kad im je ponestalo hrane, pića, sitnih (ali jako važnih) dijelova ženske garderobe (poput onih tankih, seksi čarapa), cigareta, pića, čokolade.

Nisu „plavci“ tek onako njegovali „bratstvo-jedinstvo“ s „krajišnicima“ i dizali kraj njihovih „štabova“ svoje baze. Tako su, naime, čuvali svoju švercersko-seksualnu oazu i vodili „slatki život“ u kojemu je bilo puno zadovoljstva i novaca, a malo ili nimalo rizika.

Zar tema nije intrigantna i dostojna igranog filma?

Zamislite koje bi se tu radnje dale iskombinirati.

Recimo, „krajinska“ udovica N.N. (može je glumiti neka kršna Banjalučanka ili Mira Furlan, na primjer) započinje strasnu vezu s pripadnikom nigerijskog bataljuna UNPROFOR-a. Ljubav k’o ljubav, „očiju nema“ (slično k’o glad) kako kažu ljudi, i oni se intenzivno „druže“, naročito noću, tako da udovica na kraju preboli (nekako) svoga Miloja (koji je poginuo za „krajinu“ kod Polače, već negdje oko Božića 1992.) i začne dijete sa svojim ljubavnikom.

I sve je to bilo super, krasno, bajno, sve dok se rasna ljepotica i udovica na svoju nesreću nije povjerila svojoj dobroj prijateljici kako je njezin mladi i atletski građeni Nigerijac pravi virtuoz u krevetu (po pitanju ljubavnih vještina) i da nikad s pokojnim Milojem nije ni približno doživljavala takvo zadovoljstvo. I umjesto da je tu stala, nesretnica je u svome zanosu otišla i dalje, pa frendici natuknula kako njezin ljubavnik ima onaj muški „alat“ dostojan divljenja (glede dimenzija, naravno).

I tada tek nastaje tarapana.

Frendica dotične udovice na nesreću nije znala i mogla čuvati tajnu, pa se povjerila susjedi, ova opet svojoj kumi…I pogađate – na kraju stvar bukne i za cca tri dana, pola „krajine“ je znalo za Abdul Ali Kadara (kako se zvao Nigerijac) i njegov muški „alat“.

I što će bit’, ljudi dragi, čujte i počujte!

Navalile udovice iz vascijele „krajine“ u „Donju zapizdinu“ (kako se zvalo mjesto u kojemu se odvija radnja) u potrazi za kršnim Nigerijcem i njegovim kolegama.

I tu se onda zapliće fabula do te mjere da Milan Martić mora oformiti Ministarstvo za seksualnu apstinenciju, pa počinje progon, zatvaranje i proces nasilnog odvikavanja od prekomjernih seksualnih aktivnosti (nešto slično odvikavanju od droga).

U cijelu priču umješa se jedan lezbijski par (udovica „krajiškog“ borca koja je u ljubavnoj vezi s prevoditeljicom zapovjednika nigerijskog bataljuna UNPROFOR-a, također crnkinjom, toliko izgubi glavu za svojom ljubavnicom pa ilegalno bježi preko granice u potrazi za njom – kad se ova vrati u Nigeriju – i pri tomu nesretno strada od metka graničara). Pa se onda lokalni četnik („krajišnik“), vojvoda, koji ima gay sklonosti zaljubi u zapovjednika UNPROFOR-a tako ludo, da ga kidnapira i odvuče u jedan bunker gdje ga uz pomoć opijata nasilno obljubi itd., itd.

Mogućnosti je bezbroj, jer „umjetničke slobode“ to dopuštaju, je l’ tako? Jeste.

Uglavnom, na kraju sin Nigerijca i kršne „krajinke“ (iz veze s početka filma), 20 godina nakon rata, ide u Nigeriju tražiti oca, da ga upozna, a od svega ima samo njegovu sliku iz vremena rata i potpis na poleđini iste iz kojega ne može razabrati ime i prezime.

Ide dakle, tražiti oca kojemu ni ime ne zna, ali ipak, slika je tu.

I film završava njegovim ulaskom u zrakoplov Air Serbia u Surčinu, s krdom novinara koji su se okupili i uz Dragačevske trubače sabrane radi ispraćaja, koji tuku „Marš na Drinu“.

Kud ćeš bolje!?

Komedija ima sve lemente životne priče (rat, ljubav, strast, seksualna revolucija, muško-ženski, žensko-ženski i muško-muški odnosi, pa sudbina dječaka začetkog i internacionalnoj vezi, anti-rasistička poruka itd., itd.)

Previše avangardno? Nemoguće? Dajte molima vas!

Pa čak i da jeste (a nije), to spada u „umjetničke slobode“, je l’ tako Hribar, Danielić, Marinković, Matanić, Ogresta, Brešan, Frljić? Je l’ tako, bardovi „hrvatske“ umjetnosti i kulture? Kultura ne poznaje granice, tabue, nema zabranjenih tema i „svetih krava“, je l’ tako?

Jašta da je tako!

Zamislite samo koliki i kakav bi efekt tog filma bio u međunarodnim okvirima. Ljubavne pustolovine čopora kršnih „krajiških“ udovica s čoporom nigerijskih alfa mužjaka!

Nek’ cvjeta ljubav…

Prije svega, srušena barijera rasizma (odnosi crnac/bijelac koji u „krajini“ uopće nisu tabu, dapače), drugo, otvorenost Martićeve „države“ prema seksualnim pravima i slobodama (uključujući grupni seks, pa i odnose među muškarcima i ženama – jer među Nigerijcima i Nigerijkama i „krajišnicima“ i „krajinkama“ bilo je i poklonika gay aktivnosti), treće, razbijanje fame o „zloćudnom karakteru“ Martićeve „krajine“, koja je bila „oaza ljubavi“ a ne teroristička tvorevina.

Za materijal gospodo ne morate brinuti.

Iako je u pitanju komedija, pobrinut ćemo se da ima i crtu autentičnosti – što će na gledatelje ostaviti još jači dojam, pogotovu u krajevima gdje se radnja događa – pa ćemo u tu svrhu iskoristiti raspoložive dokumentarne materijale iz vremena rata.

Naime, mi koji smo u kolovozu 1995. godine probili crtu obrane „krajišnika“ i ušli na prostor „oaze ljubavi“, u četničkim i „krajiškim“ smo brlozima (koji su istini za volju smrdjeli gore nego medvjeđe jazbine), pronašli obilje fotografija na kojima unproforci i „krajišnici“ skupa feštaju (jedu, piju, okreću odojke ili janjce na ražnju), a ima bogme i onih na kojima su (u pokojem kadru) namjerno ili ne, u strasnom zagrljaju zatečeni po koja „krajiška“ dama i njezin partner „plavac“ nekad crnac, nekad bijelac (kako-kad), ali, kao da je to važno! Ostavimo se predrasuda, pogotovu onih s rasnim konotacijama.

Pa ima onda video kazeta koje se bave istom tematikom samo na nešto životniji i eksplicitniji način. To je tek zanimljiva građa.

Ukratko, materijala za film „Oaza ljubavi“ koliko vam srce želi, samo ako ste vi gospodo (Marinković, Rafaelić, Hribar, Ogresta, Matanić, Frljić i slični njima) spremni na takav pothvat.

Za financijski efekt samoga projekta ne treba brinuti, u to sam posve siguran. Kompletna domoljubna javnost i braniteljska populacija (dakle, barem 70% građana) nagrnut’ će na premijeru i projekcije koje ćemo upriličiti diljem Hrvatske, a uradak ćemo odmah nominirati i za međunarodne festivale, pa i Oscara.

Što se moje malenkosti tiče, nudim svoj pisani predložak ili scenario – bez ikakve materijalne naknade, dakle GRATIS, samo za vas i razvoj „umjetničkih sloboda“ u Hrvatskoj.

Je l’ u redu?

ŽIVJELA SLOBODA UMJETNIČKOG STVARALAŠTVA!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati