Pratite nas

Kolumne

A zašto Mandela nije terorist?

Objavljeno

na

Predavanje Julienne Eden Bušić, supruge pokojnog hrvatskog junaka i mučenika Zvonka Bušića, koje se trebalo održati u ponedjeljak u Srednjoj školi Vladimir Prelog u Zagrebu, je otkazano nekoliko sati nakon što je to predavanje “problematizirano” na Telegramu.

Predavanje se Julienne Bušić naziva “Za što ste se spremni žrtvovati” trebalo održati u knjižnici te spomenute škole na kojem je Bušić trebala govoriti o, kako je stajalo u najavi, “čudesnoj priči o bezuvjetnoj ljubavi, odanosti i žrtvi, strasti i idealima mladosti i borbi za hrvatsku neovisnost”. Međutim, to je, kako slavodobitno piše Jasmin Klarić iz Telegrama, “upalilo alarme” u resornom ministarstvu, upravo onom ministarstvu koje je Plenković tako srdačno prepustio “domoljubnom” i “nacionalno osviještenom” HNS-u, odnosno Blaženki Divjak.

Povijest pišu pobjednici, odnosno “Vae victis” – jao poraženima – stara je mudrost, a Hrvati najbolje znaju do koje se mjere to može očitovati. Jesu li Zvonko Bušić i Julienne Bušić osuđeni teroristi? Jesu, nema dvojbe. Ipak su oteli zrakoplov te ugrozili ljudske živote eksplozivima te su u Sjedinjenim Državama za to i kažnjeni.

Doduše, bombe u avionu nije bilo, radilo se tek o ekspres-loncu, ali u ormariću na željezničkom kolodvoru u New Yorku su ipak ostavili ozbiljan eksplozivni uređaj. U pokušaju njegovog detoniranja poginuo je policajac, a Julienne i Zvonko Bušić osuđeni su na doživotnu robiju s mogućnosti pomilovanja, koje je ona dobila 1989. godine, a njezin suprug 19 godina kasnije.

Nažalost, Fortuna nije bila na strani Bušićevih; iako je pokojni Zvonko ostavio precizne naputke kako deaktivirati bombu (samo ju je trebalo pohraniti u potueksplozivni kontejner i ne bi detonirala) jer hrvatsku slobodu nije htio postizati nevinim žrtvama, njujorški je policajac stradao. Cijela ta priča o pogibiji policajca je sumnjiva, jer Ameri su ipak profesionalci, a ne treba isključiti ni mogućnost da je cijelu situaciju nadzirala jugoslavenska UDB-a, napose ona ekipa “zadužena” za “ustašku emigraciju”.

Kako bilo da bilo, Hrvatska je pobijedila jugočetničku bandu, oslobodila svoju zemlju, postala suverena, neovisna i samostalna zemlja. Stoga je malo nejasno kako se i dalje Bušiće može nazivati teroristima?! Terorist bi bio netko tko je poražen, odnosno tko nije naposljetku ostvario svoj naum ili politički cilj. Primjerice, pripadnici PLO-a su teroristi, jer, Palestina nije slobodna ni samostalna, ni suverena ni priznata, a Hrvatska jest, za što je barem u određenom dijelu, zaslužan upravo Zvonko Bušić.

Po nekom čudnom vrjednovanju, Klarić i slični domaći jugokomunisti vole hvaliti Nelsona Mandelu, bivšeg predsjednika JAR-a i čovjeka koji je “svrgnuo apartheid”.

A zašto Mandela nije terorist?

Proveo je u zatvoru 27 godina, Bušić 31 godinu! Bušić je odgovoran za smrt jedne osobe i to, ako ćemo pravnički, počinivši to iz svjesnog nehaja (ili možda neizravne namjere?), dok je Mandela odgovoran za smrt tisuća ljudi, uglavno crnaca koji su pristajali uz apartheidski režim JAR-a, počinivši to potpuno namjerno jer je “izdajnike trebalo kazniti”?!

Ali, Mandela je, poput brata mu po srpu i čekiću, Fidela Castra – komunist, ljevičar, borac za “ljudska prava” i t.d. Kako bi uopće drugovi, borci za “ljudska prava” crnaca ili Kubanaca mogli biti teroristi? To je autohtona, prava partizanska, zločinačka banda koja je naprosto – pobijedila – pa ih ne možemo nazivati teroristima iako to jesu.

Po čemu se Zvonko Bušić razlikuje, govoreći isključivo o toj pobjedničkoj dimenziji (inače je antipod Mandelu, Castru, Guevari), od spomenutih? Zar nije Hrvatska pobjednik u Domovinskom ratu, čime su svi borci za njezinu slobodu prestali biti teroristi i kriminalci i postali junaci? Da je Hrvatska kojim slučajem izgubila, svi bi branitelji i dragovoljci, političari, svi koji su na bilo koji način doprinijeli hrvatskoj stvari bili proglašeni izdajnicima, uzurpatorima, teroristima…

Dakle, nešto je naopako, jer, razlike između Bušića ili Mandele nema – oboje su u jednom trenutku bili teroristi na robiji, a nakon što se njihov politički cilj ostvario – kako mogu ostati teroristi?

I onda vele da lustracija nije potrebna. Kako nije potrebna kad formalno hrvatski novinari junaka i mučenika Zvonka Bušića nazivaju teroristima, a ministarstvo obrazovanja pod komunističkim HNS-om brani predavanju njegovoj udovici – u vladi HDZ-a gdje je državna tajnica Zdravka Bušić, sestra pokojnog Zvonka?!

S druge strane, jugoslavenski “narodni heroji” nisu teroristi. Evo zanimljivog podatka: posljednji narodni “heroj” Jugoslavije je Milan Tepić. Orden narodnog “heroja” Jugoslavije je dobio “za izvanredan podvig u borbi protiv neprijatelja prilikom njihovog napada na kasarnu JNA u Bjelovaru”, odnosno raznio je skladište puno streljiva i usmrtio 11 hrvatskih branitelja 29. rujna 1991. godine, ne želeći se mirno predati HV-u! Je li on terorist ili “heroj”?

I kako sad Milan Tepić dijeli orden s Radom Končarom i Savom Kovačevićem? Jesu li to hrvatski narodni “heroji” ili jugoslavenski? Hrvati imaju svoje junake te nemaju potrebe ni za kakvim “herojima”, a među najvećim od tih junaka jest svakako ime Zvonka Bušića.

No ‘zalud sve to kad se nelustrirana jugoslavenska peta kolona predvođena u ovom slučaju “ministarkom” Divjak povodi “herojima”, a ne junacima. Teško je povjerovati da isti ovaj narod, koji je slomio daleko moćniju vojnu silu, danas trpi sve ovo; zaista smo jadni.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari