Pratite nas

Razgovor

Ante Nazor: Rat se vodio zbog toga da svi Srbi žive u istoj državi, da to obuhvati velik dio Hrvatske i gotovo cijelu BiH

Objavljeno

na

U emisiji “U mreži Prvog” razgovaralo se o presudi Radovanu Karadžiću, koji je u Haagu osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Podsjetimo, Radovan Karadžić prvotno je bio osuđen na 40 godina zatvora, ali sada je ta kazna preinačena u doživotnu kaznu zatvora.

– Pravda je stigla, ali s jako velikim zakašnjenjem. Njegov život u Srbiji u tajnosti pa sam taj proces koji je trajao 10 godina… Kazna je u odnosu na 40 godina, koliko je odredio prvostupanjski sud, jednako tako doživotna kazna. Ostaje gorak okus u ustima da je ona stigla prekasno, rekla je bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt.

Dodaje da je ovo pokazatelj “svima onima” koji ovako nešto namjeravaju raditi da će ih kazna na kraju stići.

– Osuđen je jedan od glavnih čimbenika jedne politike, onaj tko je bio i predsjednik RS-a, koji je osnovan na zločinu. Meni nije sporno da je to entitet koji su priznale velike sile, ali dio toga teritorija su mjesta na kojima je počinjen genocid. To je nešto što je sporno, rekao je ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Ante Nazor.

– Rat se vodio zbog toga da svi Srbi žive u istoj državi, da to obuhvati velik dio Hrvatske i gotovo cijelu BiH, rekao je Nazor, dodajući da je to praktično ozakonjeno.

– Postoji kontinuitet velikosrpske politike “od Karadžića do Karadžića”, od druge polovine 19. stoljeća do ovih “projekata 1990-ih”. Cilj je da svi Srbi žive u jednoj državi, a drugo da Srbija ima izlaz na more. Ideja je vojno poražena, ali su Srbi dobili entitet, i to s 49 posto teritorija. Prema kojem kriteriju i prema kojem pravu?

Vesna Škare Ožbolt objašnjava zašto sud Karadžića nije osudio i za genocid u sedam drugih općina.

– S jedne strane imate najteže zločine, Karadžića kao najvišeg političkog aktera u toj tvorevini. S druge strane imate RS, koji je stvarnost koja je nastala temeljem međunarodnih sporazuma. Bit će zanimljivo to pratiti dalje. Možda se ovom presudom zatvara jedno poglavlje, ali će se pravne i političke posljedice i dalje razvijati. Ulazimo u novo razdoblje svega onoga što se događa danas, što se tiče cijele geopolitičke situacije. Presuda će biti podloga za razvijanje nekih novih odnosa.

Škare Ožbolt kaže da mora doći do normalizacije odnosa jer je u protivnom jedina alternativa – novi rat.

– Otvara se novo poglavlje odnosa i mislim da tu Hrvatska, koja predsjeda EU-om sljedeće godine, mora dati naglasak na stabilizaciji i normalizaciji svojeg sustava.

 

Starešina: Kako će se ostvariti ratna odšteta kada nemamo niti jednu pravomoćnu presudu koja presuđuje Srbiji za zločine?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Zašto nakon 28 godina nije do kraja istražen zločin na Ovčari?

Objavljeno

na

Objavio

Argumenti: Zašto nakon 28 godina nije do kraja istražen zločin na Ovčari?

Gosti:

Zorica Gregurić – predsjednica zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara,
prof. dr. Josip Jurčević – povjesničar s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu

Urednik i voditelj:
Ivan Tašev novinar Glasa Koncila

Ivan Penava: Institucije gotovo 30 godina nakon Ovčare okreću glavu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Nino Raspudić: Međunarodna zajednica je stvorila ‘hrvatsko pitanje’ u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Nino Raspudić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i kolumnist, u intervjuu za časopis “Obnova” govorio je o položaju Hrvata u BiH te ustvrdio kako je hrvatsko pitanje u BiH stvorila međunarodna zajednica.

Budući da su Hrvati izvan Republike Hrvatske tema novoga broja „Obnove“, nije bilo moguće zaobići Vaše ime kada su u pitanju Hrvati u Bosni i Hercegovini. Zbog toga Vam zahvaljujemo što ste odvojili vrijeme kako biste odgovorili na nekoliko pitanja. Kako biste procijenili aktualni položaj Hrvata u BiH te kako on utječe na njihovu opstojnost?

-Položaj Hrvata u BiH danas je vrlo težak. Osim što sa svim drugim građanima BiH dijele sudbinu življenja u potpuno nefunkcionalnoj državi koja de facto opstaje kao protektorat međunarodne zajednice i u kojoj neriješeno nacionalno pitanje koči sve druge pozitivne društvene procese, što se onda reflektira na katastrofalno ekonomsko i socijalno stanje u cijeloj zemlji, Hrvati su kao kolektivitet politički gotovo desubjektivirani.

Iako su formalno suveren i konstitutivan narod, nametnutim promjenama izbornoga zakona dovedeni su u situaciju da im u svakom trenutku predstavnici drugih dvaju naroda mogu izabrati „predstavnike“.

Na ovim se izborima to zbog privremenoga raspada tzv. „građanske“ scene, ustvari drugoga bošnjačkoga političkoga krila, nije dogodilo, ali ta opasnost, uz ovakav izborni zakon, stalno visi nad hrvatskim biračima, što ih onda tjera na homogeniziranje oko najjače opcije. Zbog straha od preglasavanja onemogućen im je tako i politički pluralizam.

Kakav je prema Vašem mišljenju odnos RH prema Hrvatima u BiH i mislite li da postoji mogućnost da dugoročna razdvojenost Hrvata u te dvije države dovede do različitog poimanja nacionalnoga identiteta, što bi bila svojevrsna repriza njemačko-austrijskoga ili bugarsko-makedonskoga slučaja?

-Donedavno je odnos RH prema Hrvatima u BiH bio odnos pasivnog promatrača. Hrvatska je, kao sukreator i supotpisnik Dejtonskoga sporazuma koji je i ustav BiH, dužna miješati se u unutrašnje stvari BiH onda kada su načela toga sporazuma dovedena u pitanje.

Dok su se provodile nametnute izmjene dejtonskoga okvira koje su dovele Hrvate u neravnopravan položaj, Hrvatska je to pasivno promatrala, pa čak i aktivno sudjelovala u dokidanju političkih prava vlastitoga naroda u susjednoj državi preko nekih političkih aktera poput bivšeg predsjednika Stjepana Mesića.

U to je vrijeme prijetila opasnost da frustrirani Hrvati u BiH počnu gledati samo svoj, a ne više integralni hrvatski interes, prema onoj Sinn Fein (Mi sami). Srećom, promjenom politike RH prema Hrvatima u BiH ta je tendencija postala bespredmetna. Danas smo u RH blizu konsenzusa svih bitnih političkih igrača oko potpore Hrvatima u BiH.

Kako biste okarakterizirali ulogu međunarodne zajednice u BiH i njezin odnos prema hrvatskom pitanju te smatrate li da eventualno rješavanje nacionalnog pitanja s njezine strane otežavaju i aktualno dominantni ideologemi u zapadnim društvima koji negativno etiketiraju etnički identitet, bez obzira na to koliko on činio realnost na terenu?

-Međunarodna zajednica (čitaj: američka politika) je i stvorila „hrvatsko pitanje“. Od pljačke i uništenja Hercegovačke banke preko nametnute promjene izbornoga zakona pa sve do promjene i zakona matematike (Inzkovih famoznih „pet je trećina od sedamnaest), intervencije izvana dovele su do toga da je Federacija pretvorena u bošnjački entitet, a nije se ni taknulo u ingerencije RS-a, unatoč svom deklarativnom bučanju.

Uz međunarodnu zajednicu, položaj Hrvata u BiH je bitno uvjetovan i odnosima s ostala dva konstitutivna naroda. Prijeti li Hrvatima u dugoročnom smislu eventualni dogovor srpskih i bošnjačkih elita (uz možebitnu potporu Turske i Ruske Federacije) čime bi se BiH svela na njihov kondominij?

-Takav je pokušaj vidljiv u trenutnoj koaliciji SDA i DF-a sa SDS-om. Ogavno je kako sarajevska politika optužuje Hrvate za savezništvo s Dodikom, a oni rade deal sa strankom Radovana Karadžića koja je stvorila i „očistila“ RS. Ipak, mišljenja sam da će dugoročno u RS-u prevladati Dodikova struja koja ne podržava Hrvate zato što ih posebno voli, već zato što procjenjuje da su oni na redu sutra, ako se Hrvate ukloni kao politički faktora danas.

 Kada se kao opcija unutarnjeg preustroja BiH spominje etnoteritorijalizacija, mnogi analitičari daju primjedbe da bi ona dovela do getoizacije te da bi bila uvod u raspad države i komadanje teritorija od strane susjeda (Srbija, Hrvatska), dok s druge strane mnogi ističu kako bi upravo taj proces mogao osigurati opstojnost takve složene strukture, uz nužnost načela teritorijalnog diskontinuiteta. Kako gledate na te oprečne stavove?

-Ne vidim nijedan suvisao argument za to da bi etnoteritorijalni preustroj BiH doveo do getoizacije i do raspada. Na primjeru bivše Jugoslavije vidjeli smo da je unitarizam većinskoga naroda pod građanskom krinkom siguran put u raspad. Prije će biti da je istina sljedeća: bošnjačkoj eliti odgovara ovakva podjela na srpsko-bošnjačku BiH pa se zato protive jedinici s hrvatskom većinom.

 Smatrate li da bi se u slučaju nekog oblika etnoteritorijalizacije na određen način mogao osigurati model jednakopravnosti nacionalnih zajednica koje bi ostale u debeloj manjini u pojedinim teritorijalno-administrativnim jedinicama?

-Naravno. Svi ostaju unutar iste države, postoje mehanizmi zaštite tzv. konstitutivnih manjina u pojedinim jedinicama, npr. osigurati recipročnu nadzastupljenost u tijelima vlasti. Više od osamdeset posto Hrvata preostalih u BiH živi na područjima koja je obranilo Hrvatsko vijeće obrane (HVO).

Otprilike toliki postotak Hrvata unutar Jugoslavije živio je u RH. Moglo bi se postaviti pitanje – zašto se Hrvatska osamostaljivala, a nije mislila na milijun Hrvata koju su ostali u BiH, Vojvodini, Boki kotorskoj? A u slučaju BiH radi se samo o preustroju unutar iste zemlje.

Osim bošnjačkih glasača koji su na izborima sudjelovali u političkom dekonstituiranju hrvatskoga naroda u BiH izborom Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva te drugih nelegitimnih političkih predstavnika hrvatskoga naroda na raznim razinama vlasti, u proces dekonstitucije Hrvata iz BiH kao građana RH, uključena je i službena politika RH, što je vidljivo iz odluke o smanjenju i fiksiranju broja zastupnika iz „dijaspore“ na tri, a konačno i odluke o reduciranju glasačkih mjesta na izborima u RH na diplomatska i konzularna predstavništva (Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Tuzla). Tako su dvostruko dekonstituirani i obespravljeni pa nas zanima kako to komentirate?

-Žalosno je da je dio hrvatskih državljana diskriminiran na takav način i da se tako važno nacionalno pitanje koristilo za najprizemnija dnevnopolitička prepucavanja. Dok Hrvati u BiH ne riješe pitanje svoje jednakopravnosti, smatram da moraju imati razmjeran utjecaj na izbore u RH, kao i ostatak „prave dijaspore“.

Kako gledate na ulogu i djelovanje Hrvatskog narodnog sabora u BiH i što smatrate preduvjetima za razvoj zrelog političkog pluralizma među Hrvatima u BiH? Može li se to na neki način ostvariti u okvirima Hrvatskog narodnog sabora? 

-Hrvatski narodni sabor je dobrodošao okvir za artikuliranje i provođenje nacionalne hrvatske politike u BiH do osiguranja ravnopravnosti. U svom bi djelovanju trebao biti konkretniji i energičniji nego do sada.

Mogućnost obrazovanja na vlastitomu jeziku jedan je od preduvjeta dugoročne opstojnosti neke nacionalne zajednice na određenom prostoru, a svjedoci smo da se Hrvati u BiH u domeni visokog obrazovanja financiranog iz javnoga sektora imaju mogućnost školovati na Sveučilištu u Mostaru. Budući da se ono nalazi u središtu Hercegovine, a Hrvati su teritorijalno raspoređeni i raspršeni i u Bosni, smatrate li to dovoljnom mogućnošću ili mislite da postoje realne osnove za utemeljenje neke slične visokoškolske institucije na nekom od bosanskih području na kojem je koncentrirano hrvatsko stanovništvo? 

-Već imamo neke dislocirane studije tog jedinog sveučilišta na hrvatskomu jeziku u Središnjoj Bosni i Posavini. Taj proces decentralizacije i olakšavanja dostupnosti studiranja treba, u razumnoj mjeri, nastaviti i dalje kako bi visokoškolsko obrazovanje na svomu jeziku bilo dostupno svima, od Orašja do Neuma.

Možete li prokomentirati fenomen političkog sluganstva koji se javlja kod nekih istaknutijih Hrvata iz javnoga života (političkoga, vjerskoga, kulturnoga), gdje dotični postaju marionete velikobošnjačke politike i/ili građansko-unitarnoga koncepta uređenja BiH te im se kao manekenima „multietničnosti“ otvara medijski prostor u dominantno bošnjačkim sredinama?

-Radi se o teškoj moralnoj kompromitaciji koja razorno djeluje na cijelu zajednicu. Takvi su svojom spremnošću da glume hrvatske predstavnike, unatoč tomu što nemaju legitimitet za to, štoviše, da glume „poštene Hrvate“ po mjeri sarajevske politike, nanijeli veliko zlo, ne samo Hrvatima, već i Bošnjacima, dajući im iluziju ostvarivosti jedne politike koja na koncu nikome nije donijela dobra, a unazadila je zemlju u cjelini.

Doista, nakon osam godina uzurpiranja hrvatske pozicije u Predsjedništvu BiH, kakve su Bošnjaci koristi imali od nametanja Željka Komšića? Ili od Lijanovića, Budimira i Jurišića? Iz primjera Sejde Bajramovića u vrijeme raspadanja Jugoslavije mogli su naučiti kako završavaju takve politike.

Podsjetimo, Nino Raspudić rođen je u Mostaru 1975. godine. Osnovnu školu završio je u Mostaru, a maturirao je u Trevisu u Italiji. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1999. godine diplomirao filozofiju i talijanski jezik i književnost, 2004. godine magistrirao je s radnjom „’Slaba misao’ i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi“, a doktorirao je 2008. godine s radom „Prekojadranski (polu)orijentalizam: Dominantni modeli konstruiranja slike Hrvata u talijanskoj književnosti od prosvjetiteljstva do danas“.

Profesor je na katedri za talijansku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje književnu kritiku i esejistiku, aktivan je u medijima, piše kolumne, gostuje na televizijskim i radijskim emisijama te kritički komentira aktualna društvena i politička pitanja. Prevodi s talijanskoga jezika književnost i teoriju (Eco, Ammaniti, Vattimo, Pareyson i dr.) te je aktivan u promociji svoje teorije trodimenzionalne političke podjele u Hrvata.

Razgovarao: Mario Tomas / Obnova.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari