Pratite nas

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

Objavljeno

na

Objavio

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije.

To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća.

U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje.

Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku.

Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju.

Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne.

Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke i z prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice.

Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija.

Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražala je državljasntvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990 ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki amonizitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim.

Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima.

Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnu, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze.

Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom.

Izlaz iz ove situacije,koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Petar Penava: O političkim mrtvacima samo najbolje!

Objavljeno

na

Objavio

Intervju s Petrom Penavom, bivšim političkim emigrantom iz SR Njemačke

Gospodine Penava, kako Vi kao bivši politički emigrant gledate na predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića?

O političkim mrtvacima samo najbolje!

Znači da tzv. “ljevica“ nije imala boljeg izbora?

Sama činjenica da su njega poslali u utrku za predsjednika države je jasna poruka udbaških struktura da su oni u velikom rasulu. Udbaški produkti mogu samo funkcionirati ako imaju jako udbaško zaleđe. Međutim, oni su se sa “lex Perkovićem“ sami pokopali i samo je pitanje vremena kada ćemo ih politički dotući.

U medijima se govori da je Milanović ucjenjen i da je zbog toga morao pristati na ovu kandidaturu. Što se ipak od njega može očekivati kao i od struktura koje ga podržavaju?

Mi nismo zaboravili da je Milanovićeva grupa odgovorna za “lex Perković“, za registar hrvatskih branitelja, za dvije kolone u Vukovaru, za nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru, za ubojstvo hrvatskog branitelja Darka Pajičića, za udbaški zakon o prebivalištu, o marginalizaciji i sprječavanju glasanja dijaspore, o postavljanju udbaških kadrova u hrvatsku diplomaciju, o gospodarstvenom krahu, korupciji, o oprostu milijunskih dugova udbaškim medijima itd.

Vi očekujete da će Milanović i njegova grupa doživjeti još jedan politički debakl?

Apolutno! Hrvatski narod je pokazao nakon “lex Perkovića“ da želi jednu lustriranu i demokratsku Hrvatsku. Ali umjesto nje dobili smo sramotnu i štetnu koaliciju Plenkovića i HNS-a, jednim od kreatora “lex Perkovića“. Svaka politika koja radi protiv interesa svoga naroda i svoje države osuđena je na propast.

Kako hrvatska dijaspora ocjenjuje rad današnje koalicije?

Ono što velikosrpskim fašistima nije uspjelo to će ova koalicija sa Plenkovićem na čelu odraditi bez ijednog ispaljenog metka: Hrvatsku od Hrvata etnički očistiti.

Uskoro se bliži obljetnica žrtve grada heroja Vukovara.

Vukovar i njegova žrtva se ne smiju bagatelizirati. To se naše neprocjenjivo blago ne smije bacati pred svinje.

U Domovinskom ratu je bilo dosta časnih srba koji su se borili za samostalnu i demokratsku RH kao svoju domovinu. Njih ne smijemo zaboraviti i njima moramo biti jako zahvalni. Ovi ljudi moraju imati svoj glas u RH a ne oni koji su ratovali za veliku srbiju i koji imaju krvave ruke.

Problem na prostoru bivše YU je velikosrpski fašizam koji je poražen u Slo, Hr, BiH i na Kosovu. Pa NATO je njih dva puta bombardirao. Pa čak se je i Crna Gora od njih odvojila. Dakle, problem je tu i njega treba jasno i glasno označiti i riješiti.

Genocidnost velikosrpskog fašizma se ne smije zaboraviti i zanemariti. Njemu se treba svim sredstvima suprotstaviti.

Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, kritizira hrvatske institucije što ne istražuju i procesuiraju ratne zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Mnogi počinitelji ovih zločina još uvijek slobodno žive u Vukovaru…

Ivan Penava ima našu bezrezervnu podršku. Znamo da mu nije lako ali kada zna da ima čitav narod iza sebe onda će mu to dati dadatnu energiju u borbi za istinu i pravdu. Hvala dragom Bogu, da imamo čovjeka i političara kao što je on.

Hrvatsko Državno Odvjetništvo bi prema Ustavu RH trebalo biti „samostalno i neovisno pravosudno tijelo“ koje zajedničkim naporima i timskim radom stvara uvjete „za puno funkcioniranje pravne države, zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda i zaštitu temeljnih interesa RH“.

Vidjeli smo u slučaju Perković i Mustač kako se je DORH grčevito borio protiv njihova izručenja Njemačkoj iako je DORH pravno trebao zastupati interese SR Njemačke, zemlje koja je izručenje tražila. Tadašnji glavni državni ovjetnik bio je notorni Mladen Bajić koji je i dan danas zamjenik GDO.

Na predstavljanju Nobilove knjige, kojom se glorificira lik i djelo pravomoćno osuđenog udbaškog ubojice Josipa Perkovića, jedan od počasnih gostiju bio je i Dinko Cvitan, bivši glavni državni odvjetnik i sadašnji zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Uz to valja napomenuti, da je autor knjige komunistički tužitelj, koji je široj javnosti poznat po obiteljskom nasilju i premlaćivanju petnaestogodišnjeg mladića.

Ova dva primjera jasno govore kakvo je naše pravosuđe i koliko je ono neovisno. Da Bajić i Cvitan imaju imalo ljudskosti u sebi oni bi najkasnije nakon pravomoćne presude udbašima u Njemačkoj sami trebali podnijeti ostavke. Mi se nadamo da će ipak doći pravi ljudi koji će razne bajiće i cvitane smijeniti i njihove štetne radnje istražiti i procesuirati.

Kod nas se u RH sve politizira i to je naš veliki problem. Sve se odvija u kontekstu političkih pitanja. I tu za pravdu i istinu nema mjesta. To se odnosi na neprocesuiranje velikosrpskih fašističkih zločina kao i udbaških likvidacija hrvatskih političkih emigranata.

U zadnje se vrijeme vuku paralele između hrvatske emigracije i hrvatskih branitelja. Što Vi kao bivši politički emigranta mislite o tome?

 Ako se hrvatski branitelji na sve moguće načine kriminaliziraju i ponižavaju kako onda možemo očekivati da se ubijeni hrvatski politički emigranti drugačije tretiraju? Dovoljno vam je samo spomenuti registar hrvatskih branitelja i sve će vam biti jasno.

RH od svoje samostalnosti do danas nije ništa učinila da rasvijetli ubojstva nad hrvatskim emigrantima. RH nije ništa učinila da se organizatori i počinitelji ovih ubojstava procesuiraju iako većina njih još uvijek u RH slobodno žive. Iz ovih činjenica je jasan stav hrvatske politike da oni još uvijek hrvatsku emigraciju tretiraju kao “neprijateljsku, ustašku, fašističku, ekstremnu, terorističku itd.“.

Prema tome, u ovu kategoriju spadaju i hrvatski branitelji koji su se kao “ustaše, fašisti, neprijatelji i ekstremni-teroristi“ suprotstavili jugoslavenskim i velikosrpskim koljačima i koji su porazili njihove kokarde i crvene zvijezde petokrake. Zato i ne čudi što je napravljen i objavljen registar branitelja isto kao što je i prije Udba vodila popis “neprijateljske emigracije“.

Dakle, ubijeni hrvatski emigranti su bili i hrvatski branitelji?

Jedna totalitarna diktatura ne dopušta i ne tolerira opoziciju. Zato oni svojim političkim protivnicima prišivaju raznorazne etikete sa ciljem da ih što više difamiraju i kriminaliziraju. To su radili sa Hrvatima u inozemstvu a isto tako i u domovini.

Hrvatski branitelji su svi oni koji su se od prvog svjetskog rata pa sve do Oluje borili protiv velikosrpskog fašizma i za samostalnu hrvatsku državu. Bez njihove borbe i njihove žrtve mi danas ne bi imali svoju državu.

Razgovarao Dragan Cotic

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari