Pratite nas

Kolumne

Barabara Jonjić: Lomu se i dalje koplja okolo ZDS

Objavljeno

na

Naša Država van ima
Guvernera
Pravoga pravcatoga
Dvoje ga se oči ne mogu nagledat
Slušan ga niki dan na radijonu
Vrlo nan se on veseli uvođenju eura
Kad ga slušaš tako sritna, načisto te zarazi taj njegov optimizam pa i ti nekako, jedvo čekaš
Dašta

Euro će sigur’o potaracat svaku našu bolu
I apose bole naši’ antifašista
Kad se već ne more jednon zauvik zabranit njima mrski ZDS
Da je barenko antifašistima mrsku kunu maknit s očiju, jednon zauvik
Guverner nan je sto posto sigur’ kako ćemo od toga samo profitirat
K’o ni’ko
Dašta
Sumnje u to niti nema
Pravu se tin povodon i ankete
One kažu kako se za cili osan posto poveća’ broj oni’ kojima je naš ulazak u EU načisto super
Logično

Di ne bi bijo
Nema ništa lišpe
Nego bit’ na vratima Evrope u vrime kad se migranti tiću pa se unda sa svi’ strana osuču na nju
Dok se euro čeka
Predsjednica nan izjavila kako je ona
Hrvatica, majka i vjernica
Odličito

Meni to pravo lipo za čut
Ne pada mi na pamet okolo toga se bunit i propinjat
Ne sporin joj ništa od toga
Baš ni jedno od to troje
Nije pošteno negirat čoviku izjavu o tomu kako se osjeća a niti mu sporit, kad se javno, okolo bilo čega deklarira
To je red samo poštivat
Meni osobno vrlo drago što je ona, kako kaže, vjernica
Eto, drago mi
U vrimenu koje je prid nami
U vrimenu
Kada se poda križon moli i piva
U ono vrime Gospina plača i posta
Kad se iđe od postaje do postaje
U molitvi sageti glava
Baš svaka usta koja bi molila i pivala Bogu
Dobro nan dođu i nisu nan sviška
Ni čut
Ničega nan k’o molitve ne triba
I zato nisan za nikakva vaganja ljudi a niti za njijova odbacivanja
Ae

Lomu se i dalje koplja okolo ZDS
Od nikidan to traje valja pravo reć’
Vriško skroz
Samo zato još nema konsenzusa po tomu pitanju a niti nekakva dogovora struke
Povjesničara imamo k’o dlakavi gusina na prizriloj šlami
Cili drim tim gostuje svaki dan po te-ve emisijama
Pa sve nakrivljuju mudre glave
I rasporavljaju ćuleć uvik u mistu
Složit se ne mogu niti okolo naravi Domovinskoga rata a di bi se tek složili okolo ZDS
Imamo uzadnje više tv povjesničara nego li starleta
Čekan samo da ji počnu zvat u emisije tipa “Ples sa zvijezdama”
Gledanost bi in načisto pojila “Otvoreno”
Već vidin
U kadru rećemo Jakovina, Klasić i Marko Grubnić
Iza njizi Nives Celzijus pravi špagu
A Maja Šuput spontano dubi na glavi
Tanca se rećemo
Evo, prvo mi pade na pamet
Lambada
Tri mačora u šljokican
Izvijaju šape
Predu i miču
Brčinan

Na njima tisne košuljice
Na bicikla i sladolede šaravite
Plesne cipelice in na petu
Lepeze in u rukan
A zubi jin svitlu u mraku
Koje bi to vrvo bilo
Evropa bi nan se po prvi puta istinski divila
I možda bi bar na tren, priboravila, koje smo mi u biti fašističko leglo
Ae

Iman načisto genijalne ideje okolo zabavnoga i informativnoga programa naše javne televizije
Plus iman nove zamisli
Okolo načina prisilne naplate pretplate
Zašto rećemo tv povjesničari ne bi odali po kućama u kontrole?
Ae

Čisto da ji se zeru proridi po emisijama
Plus da ljude nauče osnove Domovinskoga i Drugoga svickoga rata
Nego

Imaš i onoga apose svita
Kojemu je povjesničara uvik malo
Pa samo zato imamo lažni’ diploma i iz toga područja
Sikira me ovi’ dana vrlo
Kakav su stav okolo ZDS imali ti što su godinama tumačili su lažnin diploman
Šta oni o ZDS mislu?
I čime su konkretno t’liko zamanitali ravnatelje svoji’ škola
Kad in niti diplome provjeravali nisu onako kako toka
ZDS histerija iđe dalje
Svaki dan nove izjave se trube sa bačvi
Tumači se manitu narodu šta i kako triba radit i mislit
Svaki dan nova izjava se preće i zagrće
Žera se ožegon dodaje
Zeru po zeru

Predsjednica čak smislila
Dva ZDS
Kompromisno
I rastumačila i jedan i drugi
Jedan nije ured
Drugi more proć’
Solomone, sakrij se u prvu bunju
Triba znat usrićit fašiste i partizane
Branitelje i agresore
Jednin, jedinin potezon
Mene načisto sotin oduševila
Vrlo lajkan tak’e nijanse
Lajkan oni momenat kad ti nakanu određuje
Sama boja
I jačina glasa

Kad sve skupa ovisi o nečijoj diskrecijskoj ocjeni i dojmu
Načisto ludnica
Nego, sve me stra’ kako naše Ministarstvo tekovina antifašizma neće stić, za moga života, smislit način čitanja misli
Tek to bi pokazalo pravo stanje stvari
U
Ustaškin, kockastin glavan
Jerbo, zna se
Kako u glavi svako drugoga Hrvata spava osridnji fašist
Ae

Pa nije tajna kako su baš Hrvati
I samo oni
Već daaaaavne 1941. g. obukli ustašku odoru samo su ciljon kako što uspješnije provodit rasne zakone i osvojit’ svaki pedalj onoga tuđega što upire u more
Ni jedan crnac a ni Židov u Imockome i brackoj Ercegovini nije priživijo naše lokalne fašiste zvane Ustaše
Niti jedan
A do rata stotine tisuća živilo i’ u našemu kraju
To se danima pritravalo u Jasenovac
Banda se samo pravila kako in je NDH smisa’ pokreta
Brigalo se nji’ za Državu
To je samo tilo naškodit ljudima drugi rasa, nacija i vira
I šta me sad pitate o Divjakici i njezinin planiranin obilascima Jasenovca
Skroz san za to
Plus

Neka za naše područje uvede i dodatne obilaske
Zašto?
Pa neka sidne su našon mlađarijon u bilo koju prugu
Bit će joj sve jasno
Kad čuje kako se i danas znaju riči one
Boj se bije, bije…u..ojme…. se barjak vije
Nema nami pomoći
Mladi su nan već nepovratno zatrovani fašizmon
To sa utakmica iđe i piva
Sjajnu zvizdu iznad Metkovića
Ae

I Juru i Bobana
Umisto da pivaju o tomu kako rećemo
Drug Tito jaše na čelu kolone
Ili onu
Budi se istok i zapad
Pa unda tako nepopravljivi nosaju i zastave
Na kojima je u grbu prvo bilo polje
Provokatori pravi
A znade se, kako je baš to, simbol fašizma a ne nekakva tamo svastika
Još kad se nađe biser koji se od fašističke podloge tak’oga grba iđe branit su krovon crkve svetoga Marka u Zagrebu
Sveti Ante, jake mu obrane
Koji promašeni argument
Ne bi da se ne zna kako je komplet kler zaprave fašistički
Nego, kad smo kod Metkovića i sjajne zvizde
Njijova Ponton ekipa
Udarila na našega bivšega ministra kulture
Baš na njega i Zekanovića ove ture
Evo priznan
Ove ture

Uspili su i mene nečin svojin iznenadit’
Iako su Pontoni sami po sebi oduvik skroz na skroz nepredvidivi
Sovin udaron su me baš uspili zaprave iznenadit
‘Ko bi se nada kako matematički geniji nisu uspili izbrojat kako toka
A niti povatat elementarne činjenice
Sve jin nešto u izmaglici i pobucano
A takvi najvolu bubat po medijima svoja gatanja
Nji’ babe očito nisu naučile onu
Kako je sve bistrije kad prinoći
I kako se, kad odleži, lipo slegne sve zamućeno
Jerbo davno su naši lipo rekli
– Bolje ti je svašta pojist,
Nego svašta reć’
Drugi put, lipi moji Pontoni, iće pridase
Odspavat

Pa tek ujutro se prikrstit, brojat i unda oplest
Nego
Iđe nan vrime posta
Vrime mučanja
I plača
Vrime priprave
I ‘oda
Vrime rasparani ‘aljina
I najtežega puta
Ne kukajte kako nan je teško
I kako izlaza nema
Nije nan teško
I izlaza ima
Ima ga
Kad pomislite kako ga nema
I kako je baš vami najteže
Promislite
Zeru promislite
O ovomu
U jednoj lipoj, biloj crkvi
Na jednoj
Ivinoj Gomeli
I ove godine će molit i pivat
Za križon
Od postaje do postaje
Tužne matere
One matere
Koje su svoju dicu priko reda
Pokopale
Molit’ će
I pivat
Na čast Boga

One, koje godinama koplje u srid srca nosaju
Molit’ će
Neka ni nji’ same nije gorki kalež zaobiša
Kad mater koja pokopa dite
Ne zamira
Ne inati se
Kad se ona nada
Kad ona ima zašto molit i pivat na čast Boga
Zašto ti zamiraš?
Zašto se ti inatiš?
Zašto se ti ne nadaš?
Klekni
Zavapi
Moli
Bar
Unda

Kad te ni’ko ne čuje i ne vidi
Zapivaj onu našu
– Ukraj križa majka sta’še…
“Gleda svoga milog sina,
Ostavljena sred gorčina,
Gdje se s dušom podijeli. “
Jer tak’u crkvu
Su tak’in materama
Nema samo
Moja Ivina Gomela
Nema
Ima je baš svako misto
I baš svaki
Grad
Naše jedine.

Barabara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari