Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: ‘Ima brajo Njemačka svega al’ samo naše dite more Ante bit’

Objavljeno

na

Kraj je srpnja i pripeklo je
Žiža sezone
Trevilo se k’o za baksuza
Ono što naši mediji uzadnje zovu
Toplinski val
A mi to oduvik zovemo
Lito
Ae
Unajkraće lito
Pa nan ta rič pokrije vrućinu i sparinu
Držanje u ladu
I ne kopanje u podne

Vrime je kad se u moru bućka većina turista i strani i domaći’
Gledan ovi’ dana ne bit mimosvit
Pa se lipo i ja uputin na jug kad god stignen
Gledan priskočit samo nedilju jerbo nediljon nigdi mista nema
Baš nigdi

Jučer me nije moga’ omest niti pljusak od Zag’ozda do Dubaca
Mislin se
Nu, bude li ovako i uz more
Samo ću se okrenit i to je to
Nije mi vratit se kući priko svita
I neš ti kiše
Napokon mi auto, baren izvanka čisto
Na radijonu trkeljaju o raskolu u NHR-u
A ja pomislin
Kad se moga dilit HDZ i SDP što se ne bi dilijo i NHR
Kakva je to stranka koja drži do sebe a da se raskolila nije
Ae

I Živi zid i Most san počela kontat u ozbiljne stranke tek kad su se počeli između sebe dilit
Jerbo
Kad si u životu zaprave odresta?
Pa unda kad se su braton podiliš
Sve doklen su braton mejaš nemaš
Dite si
Sve da ti je še’set godina

Na temu raskola, od svi’ komentara koje san zgledala najsmišniji mi bijo oni koji kaže

– Jadno ti je stado u kojemu ovca zvono nosi!

Ih, naše muško i komentari
Crkla san od smija jerbo nema majci u nas političarke kojoj se to su zvonon nije napisalo kad, tad
Ili zvono
Ili madrac
Ili šporet
Taki smo mi narod
Ne konta se kako nije problem što ovca zvono nosi
Nego problem more bit samo u tomu ako je ne daj Bože ona nečije zvono ukrala
Ae

To bi bijo veliki problem
Isto košto je problem ako ona su zvonon promaši pute i upadne u draču po srid puta
Što nije nemoguće

Od cile te zavrzlame mi se zamantalo u glavi i zaključila san kako eto, jopet samo neman za koga glasat
Iako, nije ni to lošo
I neka svo zlo u tomu bude
Čvrčki cvrču i život iđe dalje

Kažu kako nan ove godine turista nema
Kako sve legi poluprazno
Jerbo smo kažu nikakvi domaćini
I kao vrlo skupi
Iđe uredno ona sezona članaka tipa
Pirati kod Zlatnoga rata
Morski pas na Baćama
Džinovski sunđeri u okolici Omiša izazvali oseku
U Rovinju kradu dicu ako in je prezime na R
Mušku dicu, crne kose, plavi’ očiju i to R
Ni’ko kažu osta’ nije
Po Rovinju sad samo skaču ostala slova abecede, bili glava, crni očiju
I ženskadija
Piva na Stradunu i ove godine košta k’o kanap zemlje u Kovragan
A pomfrit u Makarskoj sto trijest eura
Priskupo
Ono zeru turista što je i bilo crklo biće od gladi
Jerbo nisu imali za tako skupa ića
Nego
‘Ko in je ukopa platijo
Mogu mislit k’liko tek to uz more košta

Mene to siti na one udbine fore iz rata kad se uvaljivalo priče kako je našin Imockin dragovoljcin u srid rata
Loko ekipa
Dubrovnika i
Zadra
Naplaćivala vodu u demejanan
Ono kao naši su umirali od žeđi doklen su branili Zadar i Dubrovnik
Nema majci udbi nan se nikako ne da osvježit nekin novin foran

A naš turizam?
Zaozbilj?
Šta ja znan
Rećemo
Tamo u Pokori, di mi sidimo kad odmaramo od mora
Uvik je krcato
Uvik
Gazde nasmijane, posluga isto
Ništa ti nije za past u nesvist kad cjenik na toli gledaš
Ne tuku cajke su razglasa
I ljudi su baš generalno ured
Nego, gospodo
Ne toka vas pitat me šta imamo od mora odmarat
Ae
Jesmo, odmaramo od mora i plaže
Svako uru, dvi odmaramo

Pa ne moreš bit pravo dite Brda a izdurat brez odmora rećemo pet sati plaže u komadu
To se jednostavno ne more u komadu
Mora se razbit u dva, tri dila
Mora se ti’ par sati nekako razbit i razigrat
Odlaskon bilo di
Ae
Pokupila san i ja gene ćaće svoga
On je uvik moga’ u ladovini plaže izdurat doklen pročita sve novine koje je kupijo
Jerbo nikad nije svlada ono silno priganje po plaži

Plivanje, ronjenje, skakanje
Sve more
Samo ga mani sunčanja
A tak’a san i ja
Jerbo kod nas vridi ona zlatna
Kako liti i živina biži u lad
A di čovik ne bi
A čovik se sklanja na piće u kafić kad ožeže
Pa volja ga mrzlu pivu
Volja sok
Volja kuglu sladoleda
Ako je bisan more sve i ribe na plaži

I promislin svaki put doklen oko sebe gledan kako je zeru po zeru i kod nas piva izbacila vino
Je
Što je rećemo, po meni, baš grijota
Jerbo polje naše zlatno baš grozdima rađa
A u konobama našin se vino a ne piva pravi

Na ležaljkama do nas leže naše dvi gastarbajterke
Odman san i’ pripoznala po onomu mišanju našega i njijovoga govora
Pa čuješ zeru
Egal, šene, veta
Pa unda
Ja, majne, lojte
Al’ zato se maloga doziva su

– Anteeeeee!!!

Ih, ima brajo Njemačka svega al’ samo naše dite more Ante bit
Ne more tu bit zabune

Obe se smiju
Glasno ćakulaju
Jedna i druga ‘nako sridnje visine
Jednaki’ godina
I vidin kako su nji’ dvi istin torban ošle za Njemačku
Jerbo oduvik su dvi vrste ljudi koji iđu radit za Njemačku

Oni što iđu su jednon torbon
Sami
Na zeru, privremeno

I oni što iđu
Su torbon za svakoga člana obitelji
Na zauvik

Pripoznan i jedne i druge
Jesan
Jednima je sve skupo u Hrvackoj
Drugima je sve skupo u Njemačkoj
Jednima je Hrvacka zemlja nepravde
Drugi je idealiziraju
Jedni kupe kuću ili stan u Njemačkoj
Drugi tamo kupu najviše auto a sve drugo trošu vamo
Jednima je
– Kod nas u Njemačkoj
Drugima je
– Kod nji’ u Njemačkoj
Jedni govore kako će se vratit’ u penziji
A drugi kako će se vratit brzo
Evo, samo što nisu
Dočin kupe jednu zapikiranu parcelu
Otplate kredit za kuću
Dočin
Odškoluju dicu
Zarade najmanju penziju

A vrime leti
Ozoba se i ovi srpanj
Iđe još jedno lito kraju
Biži iz dlanova diteta
Onoga diteta koje se rodilo u proliće prije šest godina
Diteta kojemu je
Vakat u listopadu za male škole
Diteta koje je proodalo, odreslo
I proplivalo
Sve
U oni’ privremeni, par miseci

Kraj je srpnja
Pripeklo je
Predsjednik Vlade fali nan se sotin kako je osvježijo svoju Vladu
Rastra stare ministre a dovejo nove
Meni iste
Kad san i’ čula šta sve kao planiraju radit
Nakotilo mi se pusti’ upitnika nada glavon
Kažu
Kako će i dalje sadit cviće po zadanin testan
Pomislila san
Nije ovo brajo nikakvo osvježenje Vlade
I dalje će u ovoj Državi
Najbolje živit neprijatelj Države

Plenki je triba osvježit Državu a ne Vladu
I to tako da nas oslobodi samoga sebe
E
To bi bilo pravo osvježenje
Pravi litnji pljusak usrid toplinskoga vala
Ovako
Ne plašin se najavljenoga toplinskoga vala
Tek nas sovon Vladon oni pravi ledeni val zimus čeka

I mislin se
Svi vi što ste o’šli su privremenin
Torban
Ne čekajte za vratit se
Namate šta čekat
Bolje nan bit’ neće
A
Pravo vrime prolazi mimo vas

Izbroje se sati, dani i miseci
Iskote se u zauvik
A vi nemate uzase torbe za zauvik
Niste ji ponili
Ostavili ste nas sve vamo
Nismo kraj vas kad vas uvečer umor svlada

Nije van još kasno
Za vratit torbu
Pa gledat kako se zubići minjaju
Kad već niste mogli gledat kako restu
Vratite onu torbu u kojoj ste odnili nečije srce
Srce svoga diteta
Matere
Ćaće
Žene
Čovika

Ne čekajte Božića
Jerbo
Nikad se ne zna
Moga bi se ne daj Bože ispričit oni ledeni val
Moga’ bi sve koliko smrznit
Odvojit
Prija Božića
Pa vas sve kolike ostavit k’o ćukenja same

I vas
I ono jedno, krnjavo dite
U Imockomu

Barbara Jonjić/narod.hr

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA: Svi trebamo podnijeti teret krize. Ali nitko ne spominje nevladine udruge

Objavljeno

na

Objavio

Gdje su nestale Sanja Sarnavka, Jelena Veljača, Vlatka Pokos, Vesna Teršelić, Zoran Pusić, Milorad Pupovac, Korak, Pride, Iskorak, Kontra, Babe, Žabe, Borićka, Antifa Zagreb, besmrtni odredi, CMS, Dobrodošli, Kuće ljudskih prava, i ostali?!

Gdje su u kriznim situacijama razni liberalni humanitarci? Povukli su se kao miševi, jer inače imaju takav obrazac ponašanja. Najpametniji su kada ne treba, svakom vole nešto iskomentirati, etiketirati, javno sramotiti, glumiti heroje kada nam ti heroji ne trebaju. Na ulicama su Torcida, Bad Blue Boysi, Armada, Kohorta, ratni veterani itd.

Pomažu starije, premještaju bolničku opremu, prenamjenjuju objekte u ambulante, a što rade liberalni humanisti? Ništa.

NJIH NITKO NE SPOMINJE

Ovo što ste pročitali dio je poruke koja ovih dana kruži društvenim mrežama. S njom se možete slagati ili ne slagati, ali otvara jedno važno pitanje. Jasno je da ćemo financijski teret ekonomske krize koja već buja morati podnijeti svi. I nitko razuman nema ništa protiv rezanja, jer kada novca nema za razinu primanja kao prije ovoga, onda samo nerazuman čovjek može biti protiv rezanja. Uostalom, to smo već prošli, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Privatnom, realnom sektoru je najteže, oni uvijek podnose najveći teret, bila kriza ili ne. Očito je da će se morati rezati plaće i u javnom, državnom sektoru. Liječnici, učitelji, nastavnici, državni službenici… o svima se, dakle, govori kao djelatnostima kod kojih će biti rezanja, a mnogi od njih od posla padaju s nogu, i ne žale se. Jedino nitko ne spominje nevladine i tzv. nevladine udruge, koje su nerijetko parapolitičke i parašpijunske, cinkerske organizacije koje kleveću Hrvatsku po svijetu još od Domovinskog rata.

A država ih, od središnjih tijela do županija i općina, za to nagradi godišnje s oko milijardu i pol kuna, plus tri milijarde – podatak je to koji je onomad iznio Milanovićev ministar financija Slavko Linić – koje dobiju iz inozemstva. Dakle, taj nevladin i tzv. nevladin civilni sektor raznih udruga u Hrvatskoj vrti godišnje četiri i pol milijarde kuna. Ogroman biznis.

Ne treba sve nevladine udruge trpati u isti koš. Na primjer, “katotalibani”, kao ih zovu, udruga “U ime obitelji”, digli su svoje volontere koji rade i pomažu u Caritasu, Crvenom križu, a “zloglasna” Željka Markić i više od 70 volontera UiO-a danima se pripremaju za rad vikendom u Pozivnom centru Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo… Koji “mračnjaci”. Ista ta udruga već godinama predlaže da sami građani, a ne država, odlučuju o tome koga će financirati svojim poreznim novcem.

Najveći dio nevladinih udruga je koristan društvu, no oni najglasniji i najpodmazaniji činili su Hrvatskoj ogromne štete, od Domovinskog rata do danas. Samo se treba prisjetiti kleveta istih pred Haaškim tribunalom u slučaju Gotovina i operacije Oluja, pa i nedavno kako su cinkali hrvatsku policiju europskim institucijama da kradu novac migrantima koji ilegalno (!) pokušavaju ući u Hrvatsku i Europsku uniju. Ta ista hrvatska policija koju su klevetali danas ih štiti, čuva, pa i od njih samih.

Cinkali su i hrvatske navijače, od Torcide preko BBB-a, Armade i Kohorte koji danas, izlažući svoje zdravlje, pomažu u bolnicama, nose hranu starcima… Da, među navijačkim skupinama, kao i u svim društvenim skupinama, ima kukolja, no za razliku od tih boraca za ljudska prava, koja su često pokrivalo za ideološku kolonizaciju Hrvatske, od Domovinskog rata do aktualne krize uzrokovane koronavirusom, pokazali su da su uvijek tu kada je najteže. A gdje su ti koji ih smatraju odreda “fašistima” i huliganima?

Nema ih, šute, čekaju da sve prođe, da ta mrska hrvatska policija, navijačke skupine, brojni volonteri, liječnici, ministri, privrednici… iznesu teret ovog zla, pa će opet pred kamere i soliti pamet cijeloj Hrvatskoj o ljudskim pravima, diskriminaciji, porastu fašizma…, proizvođenja nepostojećeg, rabote od koje jako dobro žive.

U tom smislu, nakon što od države, od svih nas zapravo, dignu pare, podsjećam ih da ne zaborave tražiti reviziju Vatikanskih ugovora i izbacivanje vjeronauka iz škola. E, da, neka ne zaborave, kada sve prođe, a oni iziđu iz mišjih rupa, također ulagati veliki trud kako bi istospolni parovi mogli posvajati djecu. Nadam se da će ih zapasti jedno od novorođenčadi koje su navijačke skupine, ti “fašisti”, spašavali iz bolnica dok je Zagrebom harao potres a rodilje se smrzavale u tankim ogrtačima na minusu. A njih nigdje, samo “huligani”, “ustaše” i “katotalibani”…

Ako itko zna što su izvanredne situacije, onda je to ratni ministar dr. Andrija Hebrang koji je prošli tjedan izjavio: “Zaustavimo bacanje milijarda kuna na udruge i ubacimo ih u gospodarstvo.”

Slažem se, svi želimo (!) podnijeti teret krize, pa neka izvole i ovi ratnici ljudske pravde, zapravo ideološke kolonizacije Hrvatske, uz dodatak Hebrangu, nisu sve nevladine udruge iste.

Nadalje, takve mjere uskraćivanja novca koji je već, ili će biti uskoro, uskraćen vjerojatno i liječnicima koji upravo padaju s nogu, ne treba smatrati osvetom ili kažnjavanjem nevladinih udruga, već zakonski i razumno utemeljenom mjerom: Kako svima, tako i njima!

Uz huk s tribina nogometnih stadiona, kada sve prođe: Gdje ste bili kad je grmilo, kad je sijevalo!!!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Marko Ljubić: Gdje su nestali Bosanac, Veljača, Drago da oprostite Pilsel, Zoran Pusić i ostali junaci našeg doba?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Jedino je brexit bio dosadniji od korone

Objavljeno

na

Objavio

Lud i nezaboravan ožujak prešao je u travanj, zajedno s koronom. Vjerojatno vam se već bljuje od silnih napisa o pošasti, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. Jedino je brexit bio dosadniji. U SAD-u se nakon ležernoga uvoda sve pretvorilo u neviđenu katastrofu, a zabilježena je povećana prodaja oružja, valjda pucaju u covide, premda su ovi mali, nezaštićeni i nevidljivi. U Hrvatskom zagorju navodno su se dosjetili kako ih učiniti vidljivim i uništiti: ako se covid dokotrlja do klijeti, jedan muž ga pošprica modrom galicom i covid vidno poplavi, a drugi ga muž odmah opali lopatom. Ne daju se zagorski muži u svom vinogradu.

O zagrebačkom se potresu puno manje piše i govori, kao da još zanima samo one koji su ostali bez stana i kuće. Zagrepčanima su se istanjili živci, čim netko jače zalupi vratima, vrati im se jutro 22. ožujka. Jedan moj poznanik nije znao da se prosvjeduje lupanjem po loncima, pa je, misleći da je potres, gol istrčao ih kuće, ravno u ruke policiji. Inače su na stolu dvije strategije: jedna veli da treba brzo pokrpati i zagipsati, druga da treba polako, uz sudjelovanje arhitektonskih (i restauratorskih) mozgova i ojačanja doličnih za doček novoga potresa dvije tisuće sto i šezdesete. Tko živ, tko zdrav.

Javili su se i oni kojima je potresna „Moja domovina“ probudila neugodne uspomene na gubitak njihove domovine, kao stanoviti mutni novinar čije budalaštine ne pratim, ali se uvijek nađe ljudi koji me na takve tekstove upozore. Pročitao sam i jedan naslov u dnevnim novinama, u kojemu se pita što bi bilo da u ovoj situaciji nemamo HDZ i SDP nego, recimo, Živi zid, kao da su HDZ i SDP upravo zajedno na vlasti u velikoj koaliciji i skupa se, rame uz rame, bore protiv covida. HDZ jest u koaliciji, ali ne s SDP-om, a zna se s kim jest, žalibože.

Jedina je (sada) dobra koalicija vlasti s HRT-om koji se hvali da je (HTV) najgledaniji, a kako ne bi bio u ovom stanju nacije kada se sve informacije i upute šalju prije svega preko programa nacionalne televizije, što je prirodno, pa se i konferencije za sredstva priopćavanja plasiraju preko četvrtog programa, ne znam zašto ne preko prvog kada je bilo rečeno da ima mjesta u Hrvatskoj nepokrivenih četvrtim, mislim da je netko spomenu Skradin, a bit će da ima još skradina. Također i škola za život na daljinu ide djelomično (za neke uzraste) preko nacionalne televizije, treći program, što je dalo krila prosvjetnim djelatnicama posebno, jer nisu ni slutile da će jednoga dana postati televizijske zvijezde.

Oni jadni mali dečki i curice koji su, u kućnom pritvoru, prepušteni učenju na još manjim ekranima, na rubu su depresije, kao i roditelji. Veliki će tjedan provesti u ponavljanju gradiva, odlučeno je, a onda opet slijedi tabletska i slična tortura, u zatvorenom, idiličnom obiteljskom okružju, gdje ima i sve više kućnih zlostavljanja u stisnutom prostoru, a tek u noći se odrasli opuštaju uz vrlo dobru televizijsku seriju „Zašto žene ubijaju muškarce“, djelo autora koji je zaslužan i za „Očajne kućanice“. I još nešto zašto je HTV najgledaniji: sav se vjerski život preselio na nacionalnu televiziju jer u crkvama nema okupljanja. Pa ne će valjda uskrsne i ine crkvene svečanosti prenositi komercijalne televizije koje su se uvalile u Hrvatsku s nepoznatim (javnosti) ali očito nekršćanskim vlasnicima.

Za istinu rijet, ima HTV svijetlih točaka i u zabavnom programu, a mislim na odličnu “A stranu“ pred kojom bi se u svakom smislu (od scenografije nadalje) Eurosong sa svojim nemuštim pjesmuljcima i kičem mogao sakriti u rupu. Povratak hrvatskoj lakoj glazbi koja se teško zaboravlja, uz duhovite goste i voditelje (Duško Ćurlić), sjajne pjevače.

Povijesne presice

Pri spomenu svakodnevnih konferencija za medije, u točno zakazano vrijeme, prisjetio sam se – a kako i ne bih – konferencija iliti presica u proljeće 1991. koje sam nekoliko mjeseci vodio iz dvorane Županijskoga doma Hrvatskoga sabora, s početkom u 12 sati. Nerado se toga sjećam. Isprva HTV nije prenosio, tek pod pritiskom je poslao kamere, vjerovali ili ne, a stanje se u Hrvatskoj, posebno u Podunavlju, pogoršavalo iz dana u dan, bilo je već preko stotinu mrtvih dragovoljaca, policajaca i civila. Dovodio sam svakoga dana drugog ministra, ali i ljude svih struka i zanimanja koji su imali što reći, od književnika do Otta Habsburškog.

Nije mi bilo lako, uopće, em nisam neki orator niti mi ta vrst „estrade“ odgovara, em sam morao dozirati riječi jer je tada još bilo podosta onih koji su mislili da će „prevladati razbor“ ili se pouzdali u oberšefa JNA hrvatskoga roda, em nije bilo interneta ni mobitela, niti sam dobivao sve informacije, a najbolje su dolazile od mojih veza iz kasarne u – Mostaru. Novinara je bilo svakim danom sve više, domaći su bili uzrujani kao i javnost, mrzili su me kao što priliči mrziti donositelja loših vijesti, a onda su se privučeni mirisom krvi sjatili i strani novinari. Kako je to završilo, poznato je barem suvremenicima: kada sam napokon rekao da je rat neizbježan i da će biti strašan, odletio sam.

Druga svakodnevna presica koju svi pamte makar je kraće trajala, bila je ona koju je u vrijeme Oluje vodio general, pjesnik Ivan Tolj, a on je posao odlično obavio obavještavajući svakoga dana o napredovanju trijumfalne Hrvatske vojske. Ponekad je uza nj bio i strateg, admiral Lošo Domazet. Kada sam nedavno razgovarao s Toljem, rekao mi je što nisam znao – da je Tuđmanu za glasnogovornika Oluje predlagao junačnog Slobodana Praljka, ali predsjednik nije pristao, htio je Tolja.

U svezi s pjesnikom generalom još: spomenuti razgovor prije sedam mjeseci ili i više s Ivanom Toljem koji se teško kreće jer je stradao negdje u Bosni i čudom stao na noge nakon što se mislilo da će ostati nepokretnim, taj je razgovor bio ciljan – pisao sam tada scenarij igrano-dokumentarnog filma „Tuđman u Oluji“ i sastajao se s ljudima koji su mu u tih sedam dana bili sugovornici, hrvatski i nehrvatski. Pribavio sam i originalni popis svih ljudi s kojima je komunicirao od jutra do mraka u tih sedam dana kada je sudbina Hrvatske bila na kocki, te kojim su mu redom i u koliko sati dolazili. Tako je nastao vrlo vjerodostojan scenarij filma koji bi publika svakako htjela vidjeti, ali ne će (barem kako sada stoje stvari). Redatelj Jakov Sedlar ni prije korone nije uspio naći u Hrvatskoj ni izvan nje one koji bi poduprli projekt novčano i na druge načine. Hoće li što od toga biti u skorijoj budućnosti, ne znam.

Toliko o povijesnim presicama, a i ove sadašnje su ratne, dobro je da se svakodnevno održavaju jer samo tako javnost može biti u tijeku, informacije se ne zadržavaju u uskom krugu i vjerujem da se njima ne manipulira. Na površini se zadnjih dana pojavila gotovo zaboravljena riječ, naime repatrijacija, znači povratak u patriju. U domovinu. Ako je to početak većega povratka, nije loše. Izraz „repatrijacija“ odnosi(o) se prije svega na ratne zarobljenike koji se vraćaju doma, s iznimkom Hrvata 1945. koji se nisu vratili u zemlju nego pod zemlju.

Svinjarija (1)

Poskupljenje cigareta usred krize obična je svinjarija, nešto manja (ali ipak) poskupljenje alkohola koji se u čistom obliku ne može nabaviti ni za lijek, pa dobro dođe i rakija. O tome što su cigarete značile u Domovinskom ratu i kako su uz hranu dostavljane na prve crte, pisao je prije poskupljenja izvrsni novinar Davor Ivanković zalažući se da cijene ostanu (barem) iste, premda ionako previsoke. Ministar financija nije ga poslušao, cijene su skočile, „trošarina“, je li, a koliko će u tomu profitirati razni duhanski kumovi, može se naslutiti ( i izračunati).K tomu, ne radi ni siva ekonomija na tržnicama i sajmovima, gdje se škija mogla nabaviti i smotati u jeftinije cigarete. (Zato je pojeftinilo gorivo, sada kada se čovjek nema kamo voziti.)

Svinjarija (2)

Stiže tako meni, seljaku iz okolice Zagreba, obavijest da mi a conto posudbe knjiga u 2017., a na podlozi podataka iz dvadeset narodnih županijskih knjižnica pripada neka svota novca. Sada je 2020.,početak travnja. Svinjarija je već i tolika „zakasnina“, a još veća svota koja se nekim čudom tako stisnula, smanjila, da sam dobio znatno (znatno!) manje nego za prethodnu 2016. ili 2015. I svi ostali bolje ili slabije čitani autori. Tako se saga s „prihodima“ autora od javne posudbe knjiga pretvorila u cirkus chroatiensis, kao i mnogo toga u tzv. kulturi, u umjetnostima a poglavito (subjektivno) u književnosti gdje su honorari i kod boljih nakladnika pali kao Italija pred virusom.

Ako više-manje dobar pisac dobije za roman od tri stotine stranica dvadeset tisuća kuna, puna šaka brade, jer to je već iznimno visok honorar. A pisao ga je (roman) možda i dvije godine ili nešto kraće. Kakve to veze ima s cigaretama? Ima. Za svaku od tih stranica ja sam popušio kutiju cigareta, znači za cijeli roman više od sedam tisuća kuna, pa kada se odbije od honorara, ostaje mi oko 13.000 kuna. Koliko je to ako se preračuna u mjesečnu plaću, izračunajte sami. Da dobivaju minimalac, književnici (slobodni) bi bili vrlo sretni.

O isplati za javnu posudbu knjiga izvijestile su i dnevne novine, nešto biranijim rječnikom od mojega. U spomenutom napisu nisam mogao (niste mogli) točno doznati koji su autori među deset najčitanijih i njihov redoslijed. Prije no što ispišem ljestvicu, jedna usputna primjedba: u izvješću se knjige dijele na – knjige i „lektiru“, s tim da se ne zna jesu li „lektire“(recimo Ana Karenjina) knjige ili neki drugi proizvod. No, zaboravimo to. Na kraju rečenoga izvješća ipak se doznaje tko su „ukupno“ najčitaniji pisci, pa eto: Miro Gavran, Hrvoje Hitrec, Marija Jurić Zagorka, Ivan Kušan, Mato Lovrak, Vladimir Nazor, Pavao Pavličić, Sanja Pilić, Sanja Polak i Božidar Prosenjak. Stanje 2017. Od tih deset, četiri su na onom svijetu, a i ja se osjećam loše. Kakvo će biti stanje 2020. doznat ćemo 2023. Tko živ, tko zdrav.

Omanja posljedica potresa

Neke zagonetne kutije nisam otvarao desetljećima, zaboravio sam što skrivaju. U potresu 22. ožujka popadale su s polica, neke ostale stamene, jedna se razletjela i ispali papiri iz daleke prošlosti. Jedan od njih posebno zanimljiv, a zašto – reći ću u poanti. Naime, Krstni list iz matice rođenih i krštenih rimo-katoličke župe sv. Marije u Zlataru. U njemu se potvrđuje da je Tomo kršten 29. rujna tisuću osamsto osamdeset i četvrte, da mu roditelji Janko i Barbara žive u Grančarima. Tomo je moj djed. U mladim se danima preselio u Zagreb. Krstni list je Tomo zatražio u siječnju 1946., tko zna zašto mu je bio potreban. I sada poanta: župa sv. Marije nije se 1946. još bila prilagodila novom poretku i nije tiskala novi „obrazac“, nego koristila stari iz NDH. Snašla se: u gornjem lijevom kutu gdje je velikim slovima pisalo Nezavisna Država Hrvatska, župnik je tintom prekrižio riječ Nezavisna, pa je ostala samo Država Hrvatska. U gornjem desnom kutu ostao je biljeg Katoličke crkve, od dvadeset kuna. Kunu je župnik blago precrtao istom ljubičastom tintom i ispod napisao 20 din, to jest dinara. Je li doista dvadeset dinara vrijedilo koliko i dvadeset kuna, ne znam.

Kuća spomenutoga moga pradjeda Janka još stoji, ako nije srušena u potresu ove godine. Nalazi se na imanju obitelji Gledec u Zlatar Bistrici. Baš kao da je iz one „ne znaš jel hiža il klet“, zemljani pod i prostorija u koju se ulazi kroz vrata tako niska da se moraš sagnuti. Imam negdje fotografiju, ali je očito u nekoj drugoj kutiji.

Sretan Uskrs

Poštovane čitateljice i čitatelji ove rubrike, želim vam sretan Uskrs, ma kako neobičan ove godine bio.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari