Pratite nas

Gost Kolumne

Barbara Jonjić: ’Ko bi ikad u Imockomu zaokružijo gospoju Mrak i one njezine Amsterdamce?

Objavljeno

na

Terenska nastava ima i drugi dijo
Split, Riva, Hod za život
Kako san i obetala
Tako se i obletilo
Tu subotu na vakat san dicu digla
Uredila ji i obukla ljubičaste majice kako toka
Nebo odlučilo u ovome misecu kiše
Nasmijat se suncon
Brez oblaka baš na taj dan

Lagano smo su torbakin u auto
Pa priko našega Zag’ozda za Split
Nas pet ljubičasti i ujko, naš vozač i zaštitnik
Platimo parking unde kod Županijskoga suda
Gledamo prić testu di je umanje auta
I već tuten nas narod stane zaustavljat i majice nan falit

– Di ste ji kupili?
– Kako vas je lipo vidit!
– Je li to danas na Rivi?

Spušćamo se a ja pogledon okrznen Lovret
Tamo di je tetina kuća velika priko parka lipoga
I namignen mojoj Matoševoj ulici
Tamo di su uspomene priko igrališta

Ljudi na Poljani sidu i piju kavu
A kazalište se žuti na suncu

– Vidi, ovo livo, meni ti je najdraža crkva Mare! Ni jedna k’o ona!

Marmontova krcata naroda
A Matej se rapametijo kad je ugleda oni livak u koji upada vodurina s visoka
Sinek bi rada uskočit u livak ako je ikako moguće
A ja ga sabotiran kako god znan
Jerbo mi je posa’ sabotirat svaku njijovu manitošćinu
Klara dotlen već za jednon tolon zgledala plave balone
Oće li ji?
Ih
Eto, neće
Za tolon plave balone dili mladi pratar i cura
Oboje nasmijani a okice in k’o malešna sunca
Gospe moja kad su zgledali moju dicu, koda su samo nji’ čekali to jutro
Nu
Di ne bi
Dica su a na njima majice prave
Zgrabilo svako dite po balon na bilomu šćapu
Klara vikne Iki

– Nu, Iko, piše Marijini obroci, šta je to?

Pitan pratra k’liko je za platit
Kaže ništa, tek skupljaju dobrovoljne priloge
Lipo
Priđen do kutije, skalupin kune a pogled mi padne na Bedem
Tamo je devedeseti bijo moj kafić, di san pila gusti su šlagon
Unde di se ulazi pa uza skaline iđe

Marmontova blišći
I već se naziru grozdovi ljubičasto, plavo bili balona doklen se spušćamo
Sila naroda oko nas
Čujen kako ne’ko viče

– Imotski! Imotski!

Okrenen se
Kadli oni pratrić od balona Marijini obroka trče za nami
Drži u ruki zdravstvenu iskaznicu i meni će

– Gospođo, ovo vam je ispalo dok ste prilog davali!

Svi se nasmijemo
Gospođa ukratko ne zna niti di je
Od panike
Od strava da dicu ne pogubi
Posijat će očito sve drugo što ima

I taki, nasmijani na Rivu zakoračimo
More prid nami
I more naroda okolo nas
I pisma i ples
Zakitin dicu balonin
Što i nije zgodno bilo jerbo nan je svako drugi balon odletijo u zdrak
Mara već navisila nabrajat za njima
Dositili smo se unda jadu, malešni seljaki iz Imockoga stali ji vezat okolo ruke i za torbake

Kad smo pošli
Klara je odman ispitivala k’liko ima do kraja i ima li tamo ist
Jasno
I žugala op stop što jon sunce iđe u oči
Iko je pita zašto cili grad ne ‘oda kad se već oda za malešne
Za njijov život
Kažen mu

– Nu nas, ima nas i viška! Nu, jedni već ulazu na Zvončac a evo mi skoro išton pošli!

Nije ga zadovoljilo
Vrlo se ljutio na oni narod okolo
Koji nije bijo u Hodu

Maru oduševili transparenti
Svaki je pročitala i gledala meni rastumačit
Kad smo stigli
Razastrla san Hajduk ručnike po ledini podno stabla
Na njima se poredali moji malešni Dinamovci i Hajdukovci
Pa su cenili od smija na fore Pere Eranovića
Kašnje
Sritni
Letili su metar od zemlje dok smo išli pješke
Do vojni brodova i našega auta

Pridvečer
Nakon divnoga popodneva u našemu Solinu su našon Ivanon, stigli smo kući u naš Imocki

Noge su bolile tek sutradan
Na dan izbora
Ćaća mi zoron doša reć’ kako naš narod u Mračaju otvoreno na tolan zaokruživa Neovisne i kako su ljuti vrlo na hdz

Moja svekrva na to kaže kako ona eto ne zna di je red glasat protiv hdz-a
Nasmijen se pa jon kažen

– Meščini, kako bi te mogla ove ture slučajno zaboravit kad pođen u Mračaj!

Smijale smo se obe
A ona prvi put u životu nije glasala za svoj HDZ
Nego za našega Tomu
Zato se ne triba čudit što je HDZ u Imockome pa’ za cili pedeset posto
Ae
Odustale od njega i svekrva i nevista

Ovo se ne panti
Ima Neovisni okolo dvajest posto na drugomu mistu
Ima Suverenista k’liko oćeš
Ima Most-a
Jasno
U nas van crljeni niti nema
Morete li vi iti zamislit’ kako bi ikad i’ko u Imockomu zaokružijo rećemo gospoju Mrak i one njezine Amsterdamce?
Miletimatere oni Miletić normalni, urbani i progresivni na onomu videu meni ispa’ skroz nenormalno
Eno, da ne znaš kako je gazda Pule
Mislijo bi čovik kako se vrlo nalijo a da ga je mojoj kumi Rosi pokazat ona bi sto posto rekla kako mu je siguro ne’ko podmetnijo drogu u piće

Jadan
Rada bi novinarki nako znan sve rastumačit
A ne da mu se nikako
Sve se zalet vata al’ se ne da dalje od tri, čet’ri riči
K’o prijašnje kazete kad bi zguvljale pa samo gledaš kako bi sve izvuka i nanovo kemijskon namota

Daklem
Izbori za nami
Plenkijev HDZ zagnjurijo
I labudove po vodi traži
Plenki prston upire u Brkića
Što van je stari običaj u toj stranki
Uvik se vođa gleda strest onoga koji mu je pomoga uvalit se u fotelju
Pune društvene mreže upisa kako ne more stranka bit taoc jednoga čovika
Kako ne more?
U nas more i Država bit taoc dvi jednako nedomoljubne stranke
Koje uzadnje sliču jedna na drugu k’o zec na zeca

Vinijo se nebu pod oblake oni sudac
Ima sto i jedan plan
Sebe svujdi vidi
A ja njega vidin samo k’o školovanoga Antu Pavlovića
Ae
Baš tak’e mi one njegove ambicijozne okice

Livi genijalci potonili
Džabe bilo i Pamelice i njezinoga
Specijalnoga rata od kojega se Škorić evo i danas trese

Gospoje Pametno nigdi
Što je bilo i za očekivat
Jerbo samo Mensa ekipa za nju glasa
A Mensa ekipa, to se znade ne puni baš stadijone
Uškito ji je

Bero?
Nema majci
Partija poslovično brani svoje stanove u centru grada
I ostale tekovine revolucije
Rodila se ljubav nova
Bero i Mirela
Klikće Bero
Fala ovomu, fala onomu
Lipo san rekla
Isti, istoviti Forest Gump
Samo mu je valilo na kraju štogod vode da u zanosu more uskočit

Nego
Jesan li ja osobno zadovoljna
Pa i nisan
Moji nisu osvojili mandat
Eto
Mara je sigur’a kako će idući put
I ‘oće

Do tada
Ne sikiran se niti zere
Iman u EU parlamentu
Svoga viteza
Freda
Čovik koji je golin rukan ubija tenkove sad’ stiže u srce Evrope

Brezbrigen san
Kad za to čuju migranti
Dočin ga vidu na tv
Samo ćete vidit
Redon će se okrićat na granici
I bižat svojin kućan oklen su i došli

A naša mala, plava riba bit će svaka od kila
I imat ćemo tegle nutelle od tri kila
K’o niko
Kad se zaklopac otvori cilo selo će mirisat od kvalitete
Jerbo će to sve priuzet naš sposobni vitez Fred
Ako tamo sasebon dobrana i Glavaševića
Zažalit će i Britanci Bregzit

Za sto godina
Ovo razdoblje spominjat će se k’o razdoblje procvata u vrime
Europarlamentarca Freda

A njegov spomenik bit ce na mistu onoga livka u Splitu

Oće

Umisto u livak
Upadat će voda
U njegovu bistru, brončanu glavu

Barbara Jonjić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

#OstaniDoma nova je mantra za isticanje vrlina

Objavljeno

na

Objavio

shutterstock/brotnjo.info

Nije potrebno mnogo razbijati glavu da se primijeti velika diskrepancija između stvarnog stanja, i svojevrsne „nadzbilje”, stanja kolektivnog duha stvorenog neprekidnim pumpanjem informacija, terora i straha od strane medijske mašinerije. Propaganda je oduvijek, i od vremena komunizma, bila alteriranje percepcije pojedinca. Bez odgovarajuće percepcije priča teško prolazi, a ideologija je sumnjiva. A što se percepcije tiče, dovoljno je ukazati na jednostavnu statistiku i očigledno licemjerje koje smrdi sa svih strana, i slika globalne krize postaje znatno drugačija. Baviti se ovom vrstom statistike nezahvalan je posao, ali ovo je ipak specifična situacija. Otkako vlada pandemija, veći broj ljudi umro je od posljedica klasične gripe nego od koronavirusa. Veći je broj samoubojstava u Kini nego žrtava virusa.

Piše: Matija Lozančić

Upozorenja stručnjaka kako je reakcija pretjerana i da bismo možda trebali stati na loptu, zanemarena su i ignorirana, a jednostavnim zamjedbama poput one da Covid-19 nije toliko opasniji niti zarazniji od mnogih drugih bolesti nema mjesta u javnom diskursu. Podatci poput onih iz talijanskog minstarstva zdravstva koji kažu kako Italija preko osamdeset posto svojih žrtava navodi sa infekcijom koronavirusa, and ne od posljedica koronavirusa su tabu tema. A tek psihološki teror.

Uz to što nas obvezuje zakon, koji kažnjava i najmanja odstupanja od propisanog – kao što je nenošenje zaštitne maske dok se sam voziš u automobilu, ili slične mjere zaštite na granici zdravog razuma. Tu je i krema društva, celebrityji, javne osobe i takozvani „utjecajnici”, da nas pozovu na pridržavanje mjera opreza i odvrate od -nedajbože- napuštanja kuće, pa tako gotovo da i nema poznate osobe koja nije u naletu nesebičnog altruizma poručila: „ostanite doma”. Budući da smo u svoja četiri zida ograničeni na virtualno učenje, virtualno zabavljanje i virtualni rad, imamo i virtualnu moralnu podršku u vidu poruka, videoklipova, reklama i natpisa od naših pjevača, glumaca, TV-likova, voditelja, političara i ostalih dušebrižnika koji se trude na što kreativniji način podsjetiti nas na poslušnost. Ukoliko vam samoizolacija teško padne i poželite otići u šetnju, sjetite se savjeta Madonne, Severine ili Davida Beckhama i možda vam više ne bude tako teško.

Za razliku od oboljelih iz običnog puka čiji se identitet nastoji ne otkriti, celebrityjima i ostalim javnim osobama, čini se, nije nikakav problem razglasiti da su baš oni ti koji su pokupili opaki virus.  Pa tako imamo cijelu paletu holivudskih faca, sportskih zvijezda i političkih ikona koji su dobrovoljno preuzeli breme društvene odgovornosti i cijelome svijetu proglasili da su zaraženi. Tom Hanks, Idris Elba, Kevin Durant, Olga Kurylenko i slični putem društvenih mreža javljaju se iz svojih domova, naočigled optimalnog zdravlja, eventualno uz pokoji kašalj ili potišten glas, da se nose sa bolešću i poručuju nam da ćemo borbu protiv neprijatelja dobiti zajedno.

Virus na svom kontu ima i širok spektar političke elite, pa je tako navodno zarazio i britanskog princa Charlesa, monegaškog princa Alberta II., američkog senatora Randa Paula, čak i notornoga holivudskog mogula Harveyja Weinsteina, negdje u zatvoru (možda nam to objasni neobjašnjive odluke nekih vlada da masovno otpuštaju zatvorenike na slobodu), a nova je žrtva i britanski premijer Boris Johnson.

Ni najutjecajnije svjetske tvrtke kao što su NASA i Google nisu umaknule epidemiji pa su nam objavili da zaraženih ima i među njihovim redovima. Čini se da je, po prvi put u povijesti, čitav svijet i sustav vlasti jednoglasno odlučio da su ljudski životi najveći prioritet i da će se beskompromisno ujediniti protiv novog protivnika čovječanstva. Čovjek je napokon postao subjekt, a ne objekt. Napokon je vrijednost ljudskog života stavljena na pijedestal, zdravlje i blagostanje učinjeni prioritetom, a čovjeku vraćeno dostojanstvo.

Samo, što i nije baš.

Blitzkrieg kojeg je u posljednja tri mjeseca medijska mašinerija izvršila na kolektivnu svijest naroda dosad je neviđen. Još od vremena kad je epidemija virusa bila u povojima a broj žrtava se mjerio u desetcima, u pogon su stavljeni svi mainstream mediji, kao i oni marginalni koji svoju egzistenciju više ne moraju opravdavati clickbaitom i jeftinim senzacionalizmom. Sada je samo jedna tema bitna, a sve ostale važne teme svakidašnjice gurnute su pod tepih. Ništa nije važnije od virusa i ništa pokraj virusa ne može proći. Internet portali koji su svoj dio pažnje pojedinca dosada nastojali kupiti kojekakvim jeftinim instant-sadržajem sada svoj kredibilitet imaju priliku zaraditi na novoj retorici koju su objeručke prihvatili- brizi za naše zdravlje.

Čini se da je u jeku sveopće krize društveni kredit lakše skupiti  nego ikada. Za iskazivanje moralne superiornosti nije više potrebno isticati vrline kao što su borba protiv rasizma i nasilja, briga za manjine, pluralizam, antifašizam ili ekološki aktivizam. Danas je dovoljno poručiti: „ostanite doma”, i pohvale za vaš nesebični altruizam i brižnost su zagarantirane. Lajkovi lete, hvalospjevi pristižu sa svih strana. Poruka je jasna- „niste samo vi pogođeni u ovo tmurno vrijeme, nego i mi, tako da, budite poslušni i izdržimo zajedno”. I dok smo distancirani, izolirani, i prikovani barem imamo naše javne osobe, utjecajnike, da nas nagovore na poslušnost i odvrate od nedajbože kakvih sumnjivih namjera koje bi nam mogle pasti na pamet dok buljimo u zid, odnosno ekran.

Možda su u cijeloj situaciji najbolje prošli političari koji su inače na meti javnosti. U jeku opće krize za obranu od svojih grijeha i propusta ne moraju se više služiti uobičajenim fantazmagorijama i izlikama, sada imaju sigurnu, provjerenu, i pouzdanu retoriku koja će ih barem koliko-toliko iskupiti u očima javnosti, a mediji će sretno prenijeti vijest o njihovu novootkrivenom suosjećanju i brizi za svoj puk, pa će tako besplatno skupiti pokoji dodatni politički poen.

Naravno, budalasto bi bilo pomisliti kako u cijelo priči nema onih sa dobrim namjerama. Kant je naučavao kako se ništa istinski ne može nazvati dobrim osim dobre namjere, ali dobronamjernost nije jamac objektivno dobrog ishoda, kao što ju u moru licemjerja nije uvijek lako ni prepoznati.

No, elitistička demagogija time poprima novu dimenziju u kojoj hvaliti se tolerancijom, nametati osjećaj vlastite krivnje zbog privilegiranosti  ili trabunjati o neetičnosti kravljeg mlijeka na primanju Oskara više nije popularno, nego je primat preuzela briga za zdravlje i poruka odgovornosti „ostanimo doma”. Budući da mediji one što se ne pridržavaju službenih uputa i ne ostaju doma već nazivaju teroristima i ekstremistima, znači li to da smo došli do presedana u povijesti kada su fašisti oni što za dom nisu spremni?

Ganut njihovim etičkim principima, polažem velike nade skoro vrijeme. Ostanu li dežurni moralizatori dosljedni i nakon krize, bez sumnje nas čega svijetla budućnost. Od istih očekujem da svoje novootkrivene etičke vrijednosti i društvenu odgovornost iskoriste za beskompromisnu borbu protiv milijuna pobačaja diljem svijeta, borbu protiv dehumanizacije, eugenike i svake vrste devaluiziranja i ugrožavanja ljudskog života. Neće me zadovoljiti niti ništa manje od konkretnog aktivizma protiv ratnih sukoba u Siriji, Palestini, nemira i ratnih previranja u Venezueli ili pomoć za pogođene prirodnim katastrofama.

Na gubitku su u cijeloj situaciji čini se Greta i greteni- ekološka slika svijeta se ponešto popravila, ponajprije vodećeg zagađivača okoliša Kine, pa zatim i zapadnih zemalja. Naravno, za to je bilo samo potrebno obustaviti život na trećini planeta, ograničiti građanske slobode i dovesti ekonomski sustav na rub kolapsa. Ali barem iz prve ruke imamo neki dokaz o tome koliko je potrebno da se ljudski prouzrokovano onečišćenje spriječi. Stoga se možda DiCaprio, Schwarzenegger i princ Harry više neće po instagramu naslikavati sa Gretom, nego će, kao što to često znaju, okrenuti ploču i svoju javnu sliku uljepšavati na drugim terenima.

Igrom sudbine u ovo krizno vrijeme neke je zadesila i prava prirodna katastrofa, pa smo imali priliku vidjeti koliko je brzo država spremna pomoći u situaciji iz koje se ne može profitirati: nikako. Ni Europska zajednica, tako revna kada treba propisivati odredbe, za konkretne probleme građana svoje članice nema previša sluha. A kada je pružiti pomoć kudikamo teže od objavljivanja „ostanimo doma” poruke na društvenoj mreži, broj onih koji su spremni priskočiti nije pretjerano velik- čast izuzetcima.

Krize su kroz povijest često bile paravan iza kojeg se u pozadini odigravaju velike promjene. A kriza ovih proporcija dovoljno je velika dimna zavjesa da prikrije itekako ozbiljne totalitarne prijetnje. Mnogi prijedlozi i promjene zakona prolaze ispod radara dok bjesni pandemija, ili, ako su medijski pokrivene, imaju odličan izgovor. I došli smo do obrisa svijeta i društva kakvog se ne bi posramio ni sam George Orwell.

Parlamenti diljem svijeta, od Hrvatske do SAD-a, raspravljaju o uvođenju praćenja stanovništva putem mobilnih uređaja, pa bi tako država imala legalan pristup privatnim informacijama pružatelja usluga, a narod bi izgubio privatnost i građanske slobode u korist zdravlja. O mentalnom zdravlju, izgleda, ovdje nema riječi. Možda jadni Edward Snowden ne bi morao žrtvovati svoju slobodu da je pričekao desetak godina sa otkrivanjem informacija, jer bi se ono na što je upozoravao u međuvremenu svakako bilo obistinilo.

Na udaru je i sloboda govora, koja je u liberalnim demokracijama zapada već duže vrijeme u ozbiljnim kušnjama. Facebook, Twitter, Google i još neke velike internetske tvrtke objavile su rat  dezinformacijama u vezi virusa i obećale osigurati dostupnost isključivo službenih informacija. Iako su isti već dugo poznati kao instrumenti dokidanja svakog mišljenja koje ne odgovara postmodernističkoj liberalnoj ideologiji, ovo je prilika za novi čavao u lijes slobode izražavanja.  Nećete sami promišljati i donositi zaključke, tu smo mi da to odradimo umjesto vas. Europa se već diči zakonskim sustavima u kojima je, primjerice, transfobija kažnjiva s i do tri godine zatvora, dok    si u nekim drugima obvezan oslovljavati osobe koje smatraju da su ne-binarnog spola zamjenicama koje vam oni odrede. Ruku na srce, pored takvih razloga, tobožnja zaštita od dezinformacija o virusu čini se kao legitiman razlog za suzbijanje temeljne građanske slobode kao što je pravo na slobodu govora.

Mjesta za različita mišljenja stručnjaka i liječnika u javnom prostoru nema. Oni koji se usude ići protiv glavne struje pa javno iskazati svoja mišljenja marginalizirani su i podvrgnuti medijskom linču. U društvu u kojem pluralizam ima status dogme, za ovo trenutno najvažnije pitanje svijeta  raznolikosti mišljenja nema ni traga. Mnogi stručnjaci koji su kvalificirani baviti se ovim pitanjem nisu dobili priliku za riječ. Oni od njih koji su posumnjali u vjerodostojnost politike koja stoji iza cijele priče s virusom i iznijeli konkretne, stručne argumente diskreditirani su i stavljeni na stup srama, a neki su platili i gubitkom radnog mjesta.

Isto tako zabrinjava i trend hvaljenja ultra-autoritarne Kine kao dobrog primjera u borbi protiv epidemije. Komunistička država sa režimom strahovlade uspješna je u nošenju sa virusom dok se zapadne otvorene demokracije raspadaju pod pritiskom. Ono što se sugerira ne treba dodatno objašnjavanje. Očito je da su potrebne regulacije države na slobodno tržište koje u krizi pokazuje svoje mane i puca po šavovima.

Posebne situacije zahtijevaju posebne mjere, uvjeravaju nas, pa tako proturazumske mjere u nekim  državama uključuju masovno otpuštanje zatvorenika na slobodu, pod izgovorom sprječavanja nereda i širenja zaraze, pa su tako zatvorske uprave Los Angelesa, Clevelanda, New Yorka i drugih gradova već otpustile par stotina „osjetljivih” zatvorenika, a ista je praksa čini se počela zahvaćati i Europu. Vi nevini ne mrdajte iz kuća, a oni kriminalci mogu na slobodu.

„Nikad ne daj da ti dobra kriza propadne”, rekao je Rahm Emanuel, desna ruka i financijer predsjednika Billa Clintona i Baracka Obame. Ono što je pod time mislio ne odnosi se na one van granica elitnog miljea. Od krize će profitirati isključivo oni unutar njega. A jedna dobra stara kaže kako, da saznaš instigatora krize, pogledaj tko će od nje najviše profitirati.

Vojske paradiraju ulicama, policija prati svaki korak, kazne za prekršaje su drakonske, gradovi jezivo pusti a ljudi usamljeni i zatvoreni. Bilo dovoljno legitimnih razloga za takvo stanje ili ne, sve skupa previše podsjeća na bilo koju distopijsku priču koji smo imali prilike čitati, a virus je ispunio sve kvadratiće na top listi prioriteta one globalističke, tehnokratske totalitarne elite.

I tako pojedinac izoliran, zatvoren, primoran nositi se sa zaglušujućom bukom informacija sa ekrana koja paralizira slobodno kritičko promišljanje, nema prilike za predah. U isto vrijeme dok nam poručuju da nema mjesta panici bombardirani smo brojkama, prizorima, govorima koji ne izazivaju ništa drugo doli paniku, koji čine invaziju na ljudski um i ne ostavljaju prostor za slobodnu misao, a parola „budimo odgovorni, ostanimo doma” koja vrišti sa svakog koraka više nije samo zaokupila svijest nego je ušla i u podsvijest, pa tako i onima što su planirali uhvatiti svježeg zraka to više neće pasti na pamet. Za fizičko zdravlje će se pobrinuti vlast, a za zdravlje uma i duha morat ćemo se izgleda pobrinuti sami. Ekonomija će se oporaviti, a koliko će žrtava recesija odnijeti sa sobom? Hoće li biti posljedica traumatičnog vremena na one nestabilnog i krhkog mentalnog zdravlja?  Hoćemo li tek tako dobiti natrag sve oduzete slobode čim se situacija smiri a virus nestane? Hoćemo li se odjednom moći vratiti na dobre stare načine funkcioniranja, socijaliziranja, i svakodnevnice i hoćemo li se svježi probuditi iz ove kolektivne amnezije? Neka su od pitanja na koja trenutno nema odgovora, niti se na njih trudi odgovoriti.

„Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.”, dokaz je da je i Marx imao vrijednih misli. Ako nam je vjerovati da je svijet stao za nas, teško je i zamisliti kakva bi to farsa bila kada bismo još jednom nasjeli na priču, priču da je cijeli svijet stao poradi nas, vojske pokrenute, slobode oduzete, zakon usmjeren da nas zadrži u četiri zida- iz pravih razloga.

Sav cinizam možemo ostaviti po strani, ali činjenice ostaju činjenice. U vrijeme kada se svim silama trude misliti umjesto vas, misliti svojom glavom nikada nije bilo važnije.

Matija Lozančić

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Internet u doba koronavirusa

Objavljeno

na

Objavio

stock photo

Epidemija koronavirusa donijela je u kratkom vremenu brojne promjene u načinu života građana i funkcioniranju društva, ali i pokrenula brojne internetske procese, prisilivši ljude da u samo nekoliko dana počnu koristiti napredne komunikacijske alate.

Proces selidbe brojnih društvenih radnji na Internet, od škole na daljinu do online usluga i osobnih kontakata, Hini su prokomentirali internetski stručnjaci Marko Rakar i Lucijan Carić koji očekuju da će se zbog koronavirusa na području tehnologije dogoditi brojne promjene, unatoč nedostatku volje da se postojeći način rada prilagodi tehnologijama 21. stoljeća.

Internet možda nije dobio novo značenje, ali je njegova važnost sigurno narasla, što bi se vjerojatno dogodilo i prirodnim putem, no sada se ta potreba naglo povećala, rekao je Carić.

Selidba u virtualni svijet po njegovim se zapažanjima odvija malo kaotično, no smatra da će s primjenom postojećih i razvojem novih tehnologija stvari relativno brzo sjesti na svoje mjesto.

U okolnostima epidemije zbog koje su zatvorene škole, trgovine, kafići i ukinut javni prijevoz brojni ljudi svoj posao rade od kuće, no pitanje je, kaže taj stručnjak, koliko ih može raditi putem Interneta.

Dok se u mnogim djelatnostima dostupne tehnologije već naveliko koriste, postoje djelatnosti u kojima to nije moguće, a za neke treba razviti nova ili doraditi postojeća rješenja, rekao je Carić.

Brojne mogućnosti nisu implementirane

Taj stručnjak primjećuje da bi se, zahvaljujući tehnologijama brojne uredske poslove moglo automatizirati pri čemu za puno poslova ni ne bi ni trebao ljudski rad, što može biti dobra ili loša vijest, a u puno segmenata nove tehnologije iz nekog razloga nisu implementirane.

Primjerice, od velikih trgovačkih lanaca mješovitom robom samo jedan ima dostavu, iako je broj ljudi kojima trebaju takve usluge sigurno porastao.

“U 21. stoljeću to mi je apsurdno i razlog mi nije jasan“, rekao je Carić, napominjući da su nasuprot pričama o neisplativosti brojni ljudi spremni platiti premiju kako bi izbjegli čekanje pred blagajnom jer boravak u zatvorenom prostoru s drugim ljudima predstavlja najveći rizik.

Carić se ipak nada da će se proces informatizacije u Hrvatskoj ubrzati silom prilika jer nam je to sada jako potrebno, a kada se pogledaju trendovi razvijenih zemalja kasnimo godinama. Država se, ustvrdio je, slabo prilagodila suvremenim tehnologijama a tvrtke kako koja.

Prije svega, smatra, treba se pobrinuti da infrastruktura radi, a tu ne bi trebalo biti puno teškoća jer je Internet dizajniran da podnese veliku količinu prometa iako se može pojaviti problem u radu aplikacija koje se možda neće moći odmah nositi s povećanim zahtjevima.

Veliki problem nedostatak volje za prilagodbu 21. stoljeću

No, veliki problem predstavlja sigurnost, a najveći nedostatak kapaciteta, posebice stručnih, ali i volje, da se postojeći način rada prilagodi tehnologijama 21. stoljeća. „Naša država živi na tehnološkim postulatima 19., a ne 21. stoljeća, što je zapravo tragedija“, zaključio je Carić.

Procjenjuje da će rizik za hakerski napad na računalne sustave institucija i tvrtki porasti zbog oportunizma i činjenice da će puno ljudi ostati bez posla, među njima i dio informatičkih stručnjaka.

Osim toga, kaže Carić, ako se poslovanje bude selilo na internet, čemu se nada, to će automatski povećati i broj prilika za one zlonamjerne.

Što se škola tiče, smatra mogućim da će se razviti neko novo školstvo, ako ništa neki kombinirani oblik edukacije u kojem je fizička prisutnost samo jedan dio, no ne vjeruje jako u takav ishod.

Carić očekuje da će se na području tehnologija dogoditi velike promjene i napredak, te da će svijet nakon pandemije u tehnološkom smislu biti  daleko bolji.

“Kao što su sada veliki rizici, tako su i velike prilike. Oni koji prihvate izazove i prilagode se, najbolje će proći na duge staze, a ovo nije sprint, prije je maraton – to svi trebaju znati“, zaključio je Carić.

Manje putovanja više telekonferencija

Internetski stručnjak Marko Rakar očekuje također da će nove okolnosti pokrenuti dosta informatičkih procesa jer će oni koji donose odluke i upravljaju sustavima uočiti prednosti takvog rada, što znači da će biti manje putovanja a više telekonferencija, više mailova a manje sastanaka.

Učinkovitost će narasti zbog toga što nas je sila prisilila da prigrlimo priliku, rekao je Rakar, koji očekuje da će se pojedinci i tvrtke tim potrebama jako brzo prilagoditi.

No, u državnim i javnim servisima ima otpora jer su ti ljudi dijelom nezainteresirani zato što njihov učinak nema nikakve veze s plaćom koju primaju, a osim toga ljudi koji odlučuju ili bi trebali nuditi rješenja nemaju vizije ni edukacije da guraju promjene.

“Naravno, kao i drugdje, sila je napravila dio te transformacije i kada jednom duh izađe iz boce neće ga više moguće vratiti nazad i pritisak na javni sektor bit će jači nego ikad“, zaključio je Rakar.

Taj stručnjak primjećuje da Hrvatska po pitanju sigurnosti kaska za ostatkom svijeta iako, kao i u drugim područjima ima talente i kompanije koje imaju kapaciteta i znanja da nam svima pomognu.

Rakar upozorava pritom da u času kada se ad hoc, bez plana i strategije otvaraju razni načini komunikacije uvijek postoji povećani rizik za hakerski napad.

Nada se da će nas hakeri ipak mimoići, ali i da ćemo napraviti sve što je potrebno kako bi se povećalo opću razinu sigurnosti javnih i privatnih računalnih sustava.

Rakar kaže da nije upoznat s izazovima s kojima se telekomi ovih dana susreću, a pretpostavlja da je podatkovni promet vjerojatno eksponencijalno narastao te da nije lagano održati razinu usluge.

No, s druge strane, to je apsolvirana i dobro poznata tehnologija i stručnjaci znaju što i gdje moraju napraviti da bi teškoće, ako postoje, mogle biti ublažene ili u cijelosti riješene, rekao je Rakar koji smatra da ne moramo previše brinuti o tome.

Masovne pozitivne posljedice na društvo

Iako vjeruje da će se djeca nakon što prođe opasnost od prijenosa zaraze vratiti u školske klupe predviđa da će dio nastavnih materijala biti trajno prenesen u oblak i da će se neke materijale i lekcije ubuduće učiti na internetu.

“U učionici ovisite o talentu profesora koji je ispred vas, dok na Internetu možemo tražiti i pronaći super talentiranog učitelja ili profesora koji će bilo koju lekciju napraviti bolje, zanimljivije i pedagoški kvalitetnije“, rekao je Rakar. On očekuje da će i nastavnici pratiti što rade njihovi kolege i da će svi iskoristiti priliku da ponešto nauče i budu bolji i motiviraniji.

Prelazak cijelog školskog sustava na internet koji se dogodio, po Rakarovim riječima imat će masovne pozitivne posljedice na društvo u godinama koje dolaze.

“Naravno da ima i početnih nesnalaženja i grešaka, ali jednako tako nove situacije stvaraju nove prilike i nove heroje i mislim da ćemo barem u tom smislu izaći bolji nego što smo ušli“, rekao je.

Iako ne smatra da je internet u doba koronavirusa dobio novo značenje jer se već desetljećima sve što je imalo bitno događa putem interneta, primjećuje da su mnogi tek sada shvatili alate koje im internet pruža.

“To znači da smo u roku od nekoliko dana odjednom savladali napredne alate, pa odjednom možemo raditi od kuće ili sudjelovati u telekonferencijama s desetinama sudionika”, zaključio je Rakar, primijetivši kako svi kolektivno shvaćaju da je to lakše nego što je izgledalo.

Piše: Mario Vrandečić/Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari