Pratite nas

Gost Kolumne

Barbara Jonjić: ’Ko bi ikad u Imockomu zaokružijo gospoju Mrak i one njezine Amsterdamce?

Objavljeno

na

Terenska nastava ima i drugi dijo
Split, Riva, Hod za život
Kako san i obetala
Tako se i obletilo
Tu subotu na vakat san dicu digla
Uredila ji i obukla ljubičaste majice kako toka
Nebo odlučilo u ovome misecu kiše
Nasmijat se suncon
Brez oblaka baš na taj dan

Lagano smo su torbakin u auto
Pa priko našega Zag’ozda za Split
Nas pet ljubičasti i ujko, naš vozač i zaštitnik
Platimo parking unde kod Županijskoga suda
Gledamo prić testu di je umanje auta
I već tuten nas narod stane zaustavljat i majice nan falit

– Di ste ji kupili?
– Kako vas je lipo vidit!
– Je li to danas na Rivi?

Spušćamo se a ja pogledon okrznen Lovret
Tamo di je tetina kuća velika priko parka lipoga
I namignen mojoj Matoševoj ulici
Tamo di su uspomene priko igrališta

Ljudi na Poljani sidu i piju kavu
A kazalište se žuti na suncu

– Vidi, ovo livo, meni ti je najdraža crkva Mare! Ni jedna k’o ona!

Marmontova krcata naroda
A Matej se rapametijo kad je ugleda oni livak u koji upada vodurina s visoka
Sinek bi rada uskočit u livak ako je ikako moguće
A ja ga sabotiran kako god znan
Jerbo mi je posa’ sabotirat svaku njijovu manitošćinu
Klara dotlen već za jednon tolon zgledala plave balone
Oće li ji?
Ih
Eto, neće
Za tolon plave balone dili mladi pratar i cura
Oboje nasmijani a okice in k’o malešna sunca
Gospe moja kad su zgledali moju dicu, koda su samo nji’ čekali to jutro
Nu
Di ne bi
Dica su a na njima majice prave
Zgrabilo svako dite po balon na bilomu šćapu
Klara vikne Iki

– Nu, Iko, piše Marijini obroci, šta je to?

Pitan pratra k’liko je za platit
Kaže ništa, tek skupljaju dobrovoljne priloge
Lipo
Priđen do kutije, skalupin kune a pogled mi padne na Bedem
Tamo je devedeseti bijo moj kafić, di san pila gusti su šlagon
Unde di se ulazi pa uza skaline iđe

Marmontova blišći
I već se naziru grozdovi ljubičasto, plavo bili balona doklen se spušćamo
Sila naroda oko nas
Čujen kako ne’ko viče

– Imotski! Imotski!

Okrenen se
Kadli oni pratrić od balona Marijini obroka trče za nami
Drži u ruki zdravstvenu iskaznicu i meni će

– Gospođo, ovo vam je ispalo dok ste prilog davali!

Svi se nasmijemo
Gospođa ukratko ne zna niti di je
Od panike
Od strava da dicu ne pogubi
Posijat će očito sve drugo što ima

I taki, nasmijani na Rivu zakoračimo
More prid nami
I more naroda okolo nas
I pisma i ples
Zakitin dicu balonin
Što i nije zgodno bilo jerbo nan je svako drugi balon odletijo u zdrak
Mara već navisila nabrajat za njima
Dositili smo se unda jadu, malešni seljaki iz Imockoga stali ji vezat okolo ruke i za torbake

Kad smo pošli
Klara je odman ispitivala k’liko ima do kraja i ima li tamo ist
Jasno
I žugala op stop što jon sunce iđe u oči
Iko je pita zašto cili grad ne ‘oda kad se već oda za malešne
Za njijov život
Kažen mu

– Nu nas, ima nas i viška! Nu, jedni već ulazu na Zvončac a evo mi skoro išton pošli!

Nije ga zadovoljilo
Vrlo se ljutio na oni narod okolo
Koji nije bijo u Hodu

Maru oduševili transparenti
Svaki je pročitala i gledala meni rastumačit
Kad smo stigli
Razastrla san Hajduk ručnike po ledini podno stabla
Na njima se poredali moji malešni Dinamovci i Hajdukovci
Pa su cenili od smija na fore Pere Eranovića
Kašnje
Sritni
Letili su metar od zemlje dok smo išli pješke
Do vojni brodova i našega auta

Pridvečer
Nakon divnoga popodneva u našemu Solinu su našon Ivanon, stigli smo kući u naš Imocki

Noge su bolile tek sutradan
Na dan izbora
Ćaća mi zoron doša reć’ kako naš narod u Mračaju otvoreno na tolan zaokruživa Neovisne i kako su ljuti vrlo na hdz

Moja svekrva na to kaže kako ona eto ne zna di je red glasat protiv hdz-a
Nasmijen se pa jon kažen

– Meščini, kako bi te mogla ove ture slučajno zaboravit kad pođen u Mračaj!

Smijale smo se obe
A ona prvi put u životu nije glasala za svoj HDZ
Nego za našega Tomu
Zato se ne triba čudit što je HDZ u Imockome pa’ za cili pedeset posto
Ae
Odustale od njega i svekrva i nevista

Ovo se ne panti
Ima Neovisni okolo dvajest posto na drugomu mistu
Ima Suverenista k’liko oćeš
Ima Most-a
Jasno
U nas van crljeni niti nema
Morete li vi iti zamislit’ kako bi ikad i’ko u Imockomu zaokružijo rećemo gospoju Mrak i one njezine Amsterdamce?
Miletimatere oni Miletić normalni, urbani i progresivni na onomu videu meni ispa’ skroz nenormalno
Eno, da ne znaš kako je gazda Pule
Mislijo bi čovik kako se vrlo nalijo a da ga je mojoj kumi Rosi pokazat ona bi sto posto rekla kako mu je siguro ne’ko podmetnijo drogu u piće

Jadan
Rada bi novinarki nako znan sve rastumačit
A ne da mu se nikako
Sve se zalet vata al’ se ne da dalje od tri, čet’ri riči
K’o prijašnje kazete kad bi zguvljale pa samo gledaš kako bi sve izvuka i nanovo kemijskon namota

Daklem
Izbori za nami
Plenkijev HDZ zagnjurijo
I labudove po vodi traži
Plenki prston upire u Brkića
Što van je stari običaj u toj stranki
Uvik se vođa gleda strest onoga koji mu je pomoga uvalit se u fotelju
Pune društvene mreže upisa kako ne more stranka bit taoc jednoga čovika
Kako ne more?
U nas more i Država bit taoc dvi jednako nedomoljubne stranke
Koje uzadnje sliču jedna na drugu k’o zec na zeca

Vinijo se nebu pod oblake oni sudac
Ima sto i jedan plan
Sebe svujdi vidi
A ja njega vidin samo k’o školovanoga Antu Pavlovića
Ae
Baš tak’e mi one njegove ambicijozne okice

Livi genijalci potonili
Džabe bilo i Pamelice i njezinoga
Specijalnoga rata od kojega se Škorić evo i danas trese

Gospoje Pametno nigdi
Što je bilo i za očekivat
Jerbo samo Mensa ekipa za nju glasa
A Mensa ekipa, to se znade ne puni baš stadijone
Uškito ji je

Bero?
Nema majci
Partija poslovično brani svoje stanove u centru grada
I ostale tekovine revolucije
Rodila se ljubav nova
Bero i Mirela
Klikće Bero
Fala ovomu, fala onomu
Lipo san rekla
Isti, istoviti Forest Gump
Samo mu je valilo na kraju štogod vode da u zanosu more uskočit

Nego
Jesan li ja osobno zadovoljna
Pa i nisan
Moji nisu osvojili mandat
Eto
Mara je sigur’a kako će idući put
I ‘oće

Do tada
Ne sikiran se niti zere
Iman u EU parlamentu
Svoga viteza
Freda
Čovik koji je golin rukan ubija tenkove sad’ stiže u srce Evrope

Brezbrigen san
Kad za to čuju migranti
Dočin ga vidu na tv
Samo ćete vidit
Redon će se okrićat na granici
I bižat svojin kućan oklen su i došli

A naša mala, plava riba bit će svaka od kila
I imat ćemo tegle nutelle od tri kila
K’o niko
Kad se zaklopac otvori cilo selo će mirisat od kvalitete
Jerbo će to sve priuzet naš sposobni vitez Fred
Ako tamo sasebon dobrana i Glavaševića
Zažalit će i Britanci Bregzit

Za sto godina
Ovo razdoblje spominjat će se k’o razdoblje procvata u vrime
Europarlamentarca Freda

A njegov spomenik bit ce na mistu onoga livka u Splitu

Oće

Umisto u livak
Upadat će voda
U njegovu bistru, brončanu glavu

Barbara Jonjić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Objavljeno

na

Objavio

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“.

Kongres Stranke demokratske akcije (SDA), vodeće bošnjačke nacionalne stranke u BiH, bio je prvorazredni događaj za sve političke sladokusce. Ne zbog tog što je potvrđeno novo/staro rukovodstvo, niti zbog usvajanja sada već famozne deklaracije u kojoj se govori o viziji buduće BiH, nego zbog činjenice da je SDA odlučila demaskirati svoje politike.

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“, piše: Jurica Gudelj /Dnevnik.ba

Tako je sada i političkim analfabetama puno jasnije zbog čega je život u BiH na čekanju, zašto nema izmjena Izbornoga zakona, zašto nema uspostave vlasti, zašto je Komšić nametnut Hrvatima.

SDA se, ukratko, zalaže za tzv. „građansku BiH“ u kojoj će demografska ujedno biti i demokratska većina, odnosno najbrojniji narod će „vedriti i oblačiti“ u političkom smislu; žestoko se protivi izmjenama Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod ne nameće političke predstavnike drugom narodu; traži ukidanje postojećih entiteta, ili barem pretvaranje FBiH u unitarni entitet poput RS-a; podjelu Mostara; kontrolu pravosudnih institucija; uvođenje jednog predsjednika i državne vlade… I najvažnije u simboličkom smislu – promjenu imena Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina.

Prethodno pobrojano su dugoročni politički ciljevi SDA, odnosno ciljevi na kojima ova stranka strpljivo radi. Među tim ciljevima nema nikakvih iznenađenja, jer svi ti ciljevi su „na stolu“ još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, i SDA nikad od njih nije odustala, nego je samo prikriveno radila na njihovu ostvarivanju.

Uostalom, zbog tih ciljeva u Mostaru nema izbora već 11 godina, država i FBiH nemaju vlasti gotovo godinu dana od izbora, Hrvatima se nameće Komšić, formiraju se vlasti bez legitimnih političkih predstavnika konstitutivnih naroda, izmišljaju se sukobi sa Hrvatskom i nešto manje Srbijom…

Dok međunarodnom faktoru „prodaju“ priču o tzv. „građanskoj BiH“ u kojoj svi imaju ista prava, u SDA sustavno rade na tomu da oduzmu politička prava u prvom redu Hrvatima, a kasnije ako bude moguće i Srbima. Sve se to radi s ciljem izgradnje bošnjačke nacionalne (polu)države na prostoru današnje FBiH a kasnije i cijele BiH.

No, pravo je pitanje zašto su SDA i Bakir Izetbegović baš sad odlučili izaći iz ormara? Što se to sada promijenilo u odnosu na zadnjih 25 godina? Je li došlo vrijeme za nove lomove na Balkanu za koje bošnjačka politika želi biti spremna?

Sve glasnije se bruji o tomu da bi se uskoro moglo riješiti pitanje Kosova, odnosno da bi se Srbija i Kosovo mogli međusobno priznati. Upućeniji tvrde da je procjena bošnjačke politike da bi se pitanje Kosova moglo riješiti čak do kraja ove godine.

Kosovo i Republika Srpska su pak sudbinski povezana pitanja i moguće je da bošnjačka politika želi spremna dočekati konačni dovršetak procesa raspada bivše Jugoslavije.

U cijeloj priči je jako pozitivno da je SDA napokon otvorila svoje karte i oko njihovih ciljeva i namjera više nema nikakvih nepoznanica. Ljudi su otvoreno kazali za što se zalažu i što žele. To je dobro.

Ono što je zabrinjavajuće je šutnja međunarodnog faktora. Znači li to da međunarodni faktor podržava proklamirane politike SDA? Sudeći prema njihovim dosadašnjim potezima, izgleda da podržavaju.

Srbima taj scenarij ide na ruku, jer svi ti potezi vode ka disoluciji države BiH. Srpska i Federacija su razgraničene i po tim linijama vrlo lako može doći do podjele.

No, što s Hrvatima? Bošnjačkoj politici nisu problem Srbi, jer s njima su se razgraničili. Problem su im Hrvati u središnjoj Bosni i dolini Neretve. To je problem koji imaju još od 1993. godine kad su bezuspješno pokušali osvojiti središnju Bosnu i izbiti dolinom Neretve sve do Ploča.

Hrvatska politika jest svjesna ovih tendencija, ali je pitanje je li spremna i sposobna na njih odgovoriti na pravi način. Samo cjelovita i stabilna BiH, kao država triju jednakopravnih naroda jamči opstanak i prosperitet Hrvatima na ovim prostorima. No, izgleda da takvu BiH ne žele ni srpska ni bošnjačka politika a ni međunarodna zajednica. Na hrvatskoj politici je da takve tokove preokrene.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Nema ustaša u Rijeci – postoje tek mali, bezvezni crveni fašisti

Objavljeno

na

Objavio

Postoji nekoliko činjenica koje moramo istanuti kako bi pojasnili nemile događaje od 12. rujna 2019. – vezane uz crni fašizam! – u danas nevažnoj i posve devastiranoj, isprano crvenoj, Rijeci.

Rijeka je bila prva fašistička država na Svijetu – od 12. rujna 1919., odnosno 8. rujna 1920. kad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio službeno proglasio svoju državu – “Talijansku uprava Kvarnera”. Njegov fašizam bio je razbarušeno brutalan, pa je započeo s etničkim čišćenjem Hrvata iz “najtalijanskijeg grada”, uz primjenu svih vrsta nasilja.

Pjesnik / Komandant u Rijeci nije se bavio umjetnošću već samo politikom. Cirkusanti oko njega koristili su kaos kako bi prodavali umjetničku maglu, no on se fokusirao na bitno: kako fašizmu dati pravi oblik, kako zauzeti Dalmaciju i napokon, kako fašizam ustoličiti u Rimu. Najtočnija odrednica D’Annunzija u Rijeci je da je on bio “prvi Duce” – prije socijaliste i novinara Benita Mussolinija, koji će na vlast doći Maršom na Rim tek 1922. godine i potom postati Duce (Vođa).

Knjigu “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci” (tal. 1975., engl. 1977.; naravno, nikad prevedenu na hrvatski!), objavio je Michael A. Ledeen, desetljećima jedan od najmoćnijih američkih političara iz sjene. Židov Ledeen, rođen 1941., doktorirao je povijest i filozofiju na sveučilištu Wisconsin – Medison, pod vodstvom njemačkog židova Georga Mossea, s tezom: “Univerzalni fašizam, teorija i praksa fašističke internacionale 1928.-1936.” (tiskano 1972.). Otkrivši iskonsku ljubav prema fašizmu, odlazi u Rim kao profesor na sveučilištu, dopisnik časopisa “New Republic”, te osoba za vezu između američkih, izraelskih i talijanskih tajnih službi. Tamo je surađivao s uglednim Renzom de Feliceom, najboljim poznavateljem talijanskog fašizma, što je rezultiralo njihovom zajedničkom knjigom: “Fašizam: neformalni uvod u njegovu teoriju i praksu”(?!) 1976. Nakon toga slijedi englesko izdanje fascinante knjige “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci”.

Ledeena Rijeka uopće ne zanima, već se bavi novostima koje je D’Annunzio uveo u politiku: njegovom manipulacijom medijima, komunikacijom s masom, fašističkim ritualima, njegovim fašističkim korporacijskim ustavom, njegovim utemeljivanjem “Pokreta nesvrstanih” (tzv. “Anti-liga naroda”!), piratstvom njegovih “Uskoka” na Jadranu, utjecajima na Mussolinija… Koliko je važna Ledeenova uloga u globalnoj američkoj politici vidi se iz niza njegovih knjiga:

“Debakl – američka pogreška u Iranu”, 1982.; “Opasni novi svijet”, 1985.; “Zapadnoeuropski komunizam i američka vanjska politika”, 1987.; “Izazovi državništva – Pogled iznutra na iransku – kontrašku aferu”, 1988.; “Dvojbe Supersila: Sjedinjene Države i Sovjetski Savez krajem stoljeća”, 1991.; “Izdana sloboda: Kako je Amerika predvodila demokratsku revoluciju, dobila Hladni rat i produžila dalje”, 1996.; “Rat protiv gospodara terora – Zašto se dogodilo? Gdje smo sada? Kako ćemo pobijediti?”, 2002. (Knjiga je izašla iz tiska nedugo nakon napada na nebodere Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 12. rujna 2001.

Oni koji ga ne vole rekli bi da je prvo napisao knjigu, a potom organizirao rušenje nebodera!); “Suučesništvo u Zlu: Iran i rat protiv Zapada”, 2009.; “Obamina izdaja Izraela”, 2009.; “Iranska tempirana bomba – Fanatični vjerski učitelji u potrazi za uništenjem”, 2010.; “Područje borbe: kako možemo pobijediti u globalnom ratu protiv radikalnog islama i njegovih saveznika” (2016.), te opet na početak: “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci” (treće izdanje, London, 2016.)!

Danas kad gledamo farsične incidente talijanskih neo-fašista u Rijeci i vrlo ozbiljne incidente s iranskim napadom na naftna postrojenja u Saudijskoj Arabiji shvaćamo da Ledeen cijelo vrijeme gleda s vrlo visoke osmatračnice (iz satelita?) i da cijelo vrijeme ima na raspolaganju vrlo precizne (obavještajne) informacije.

Ledeen je bio veliki zagovornik rata s Irakom i rušenja Sadama Husseina, istovremeno smatrajući da je pravi protivnik Iran, kao zemlja koja je, na globalnoj razini, preuzela od Rusije, organiziranje svjetske anti-američke terorističke zajednice. On je prvi u svijetu proglasio super-moćnog ajatolaha Homeinija klerikalnim-fašistom! No, ono što je zanimljivo, Ledeen nije bio za vojnu intervenciju u Iranu, već za njegovu neutralizaciju i kontrolu – što, naravno, podrazumijeva kontrolu naftnih izvora i tokova! On je i javno objavio da je protiv bombardiranja Irana, kao i njegove okupacije – jer se to Sjedinjenim Država dugoročno ne isplati.

Ono što je zanimljivo je da Yugoslavenski medijski komunistički ološ incidente u Rijeci nije vezao uz talijanski fašizam i Gabriele D’Annunzija kao prvog Ducea, već uz navodni današnji hrvatski fašizam (!?!). Orkestrirano iz Beograda, lupetanje u hrvatskim medijima postalo je bizarno. Da je Ledeen i o tome razmišljao vidi se iz njegov legendarne izjave: “Amerika svako malo mora dohvatiti neku usranu malu zemlju i razbiti je!” I Amerika je dohvatila Srbiju i razbila je 1999. – jer mora prodavati oružje i jer su ratovi uključeni desetljećima u američku ekonomiju.

Da Yugoslavenski komunstički ološ (od Budimira Lončara, preko Stjepana Mesića i Ive Josipovića, do kojekakvih lokalnih Obersnela i njihovih medijskih potrčkala) čita još nešto osim beogradskih i moskovskih retro-pamfleta, shvatili bi da je sve nijansu ozbiljnije no što to oni vide… I da ustaše ne prethode Gabriele D’Annunziju, već srpski teror u Yugoslaviji od 1. prosinca 1918. na dalje.

Nema ustaša u Rijeci – postoje tek mali, bezvezni crveni fašisti predugo na vlasti pa su se “ubuđavili”, nekoliko smiješnih gostujućih crnih neo-fašista, bezopasnijih i od radikalnijih nogometnih navijača, te ozbiljni globalni igrači poput Michaela A. Ledeena.

F. Perić /Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari