Pratite nas

Kolumne

Barbara Jonjić: Samo kukavelj obisna napušća ovu državu blagostanja

Objavljeno

na

Okriće vrime iz dana u dan
Vrti po kostima
I starin ranama
Burlja mi u glavi
I srcu

Ruga se i vrime sunami
Ae
Je
Taman te ogrije sunce
I ponadaš se čistu nebu i miru
Kadli vidiš jopet se roguši po nebu
Pa se kupi
I crni
Unde di sunce upada
Iznad lipog Krivodola
Na trku za naš Split

Trava nan zelenija neg’ ikad
Petrusim se izduljio lipo do moji’ kolina
A šlame nekako na po’ puta
Nigdi
Ne crljenu se još
Okasnile

Gledan sivi kamen na našoj toli
Malešan je, okruga’
Prošaran bilin šaran
I vrlo
Drugovačiji od našega kamena

Donilo mi ga moje dite u nedilju svetu
Zoron
Priša’ van je taj kamen dalek put
U jednomu crnomu torbaku
Imockoga diteta

Doša’ lipo s Bleiburga
Priko našega Zagreb grada
I sad odmara na caklu naše
Imocke tole

– Majko, nema ti tamo suvenirnica, ni zadruga, nema ni kafića. Čudno al’ tako ti je. Nisan ti imala šta drugo donit

Gleda me ona sva ozarena

Meni nekako čudna sva
Jerbo
Vrlo san se za nju bojala
Mislila san
Kako će se vratit satrvena
Od puta
I od tamo viđenoga
Od svega onoga što je tamo na taj dan vidila i čula

A ona mi o kamenu priča
Doklen ga prikobaciva iz ruke u ruku pomalako mi
Govori
O svetoj misi
O puno naši’ ljudi koji su je tamo pozdravljali
O spomeniku što spava ispod stabala
Zatrpan svićama i cvićen

– Sve majko puno naši’ zastava. Svidilo bi ti se… Bi. Tebi bi se svidilo. K’o nikomu.

On je muča
Riči jedne nije reka’
Ni doklen je ona govorila
A ni kašnje

Muča je k’o i ja kad san zgledala
Samo dan ranije
Oni skup naše vlasti u Ciboni
Oni skup odvojen
Od
Hoda za život
Odvojen od silnoga naroda na Bleiburgu

Gledan te ljude i mučin
Slušan njijove govorancije
I vidin brez ikakve sumnje kako su Postali
Ne samo država u državi nego
Kontinent apose

Odvojen, skroz jedan novi kontinent
Raspoređen po tribinan
Kontinent koji ništa nema su onin ljudima od prije, na samomu početku

Ovaj kontinent odvojeni
Što sidi po tribinan
Što se klanja
Ženi kolovođi
Koja niti kršćanka nije
Kad kršćanstvu gori pod nogan

To nije oni svit od prije
Ovo su neki novi, drugovačiji

Nadničari
Goli nadničari stranke

Side po tribinan
Plješću
Pivaju
Skandiraju
Sve po potribi

Nadničar tek pošteno odrađiva dnevnicu
Za dnevnicu koju je dobijo
Piva ako stranka odobri i Lijepa li si

Sad more pivat po nalogu gazde
I onoga našega, nepoćudnoga pivača
Kojemu se baš nikako ne da svladat’ uključivost i kohezivnost
Niti ga iđe stabilnost
Ne zna di su mu sakrili kable
Tromble
A niti sklopke

Pa na njegove pisme
Kronično iskaču osigurači nacijonalne televizije

A sad
Ovi apose kontinent u kojemu uvik struje ima
Baš pismu toga pivača probra za pivat svojoj gošći
Sad ni Herceg Bosna ne smeta

Pivaju Angeli
U ovo vrime
Kad se crkve palu a na kršćane se u njima puškara

Šefica Evrope vali vrlo svoju politiku
Politiku koja piromanima
Širon vrata otvara
A oduševljeni, apose kontinent
Ovacije jon daje

Zadovoljna je kaže vrlo su našin Plenkijon
Punu podršku mu daje
Nu
Zato i je tuten

Al’ ne posiguraje se Plenki samo u nju
Ni čut
Ukrca on u svoj pobjednički vlak i Keruma
I Ćiru majstora

Obojica načisto oduševljeni vakin hdzon
I Plenki vođon

Kerum prikozadovoljan kako hdz uporavlja su Državon
Zamirke mu nikakve ne nalazi
Sad mu je biće i Opara skroz po guštu
Još će nji’ dva uskupa tancat po Rivi
I lipit jedan drugome pršut po čelu
Dočin Opara ako Bog da prizdravi

Ćiro na drugu bandu vrlo voli rađu našega profesijonalnoga Srbina
Sve mu odlično a ponajviše Pupi

Ne čudin se više ničemu
Na tome apose kontinentu
Pamćenja van nema
Ne vridu zakoni fizike a niti rećemo etike
Svi se kunu kako su vjerodostojni
A ja vidin kako najbolje prolazu oni koji znaju su vlasti nalipo
Mede jon i slade

Ae
Evo, rećemo sićan se koda je jučer bilo kako je naš Ćiro tepa i Tuđmanovoj ‘ćeri
Ona mu pojam bila
I princezon je zva’
A di ne bi !?
Nije Ćiro manit
Znade se kako svaki roditelj najvoli kad mu dite u zvizde kuješ

Dade se ujtit kako su Plenkijon vrlo zadovoljni baš oni ljudi koji nemaju ratni put za podičit se
Ili oni ljudi koji su kod njega na koritu
U prvomu redu
Lipo su svoje prve dvi noge potoćane rokću i lagano srču

Takima, ova vlast je načisto čudo
Posla ima kažu svakomu
Koji ‘oće radit
I ne izvoljeva
Sve se pošteno raspodililo
Njijova dica su tečajevima, lažnin diploman, sridnjon školon i tako to Pravac u urede i fotelje
A ovima ostalima ni’ko ne brani sezonu
Ili rećemo Njemačku
Pa da
Zašto bi dite onoga koji nije vojnik stranke bilo išta osim čistačice, konobara ili bauštelca?
Zašto?
Još te zalipe ako tomu prigovoriš
Ono srami se
Svaki posa’ je častan i jednako vridan

Istina
Je
Zato njijov sin sa sridnjon sidi u uredu i zapovida su tvojin koji je u roku završijo vakultet

Što je skroz ured
I pošteno

Samo kukavelj obisna napušća ovu državu blagostanja
Kažu kako je samo iz Slavonije u dvi zadnje godine o’šlo priko sto tisuća ljudi
Gospe moja
Sto tisuća ljudi
‘Ko in je kriv što su obisni
I željni avanture
Ae
Uvik imaš ekipu koja bi kruva svr pogače

Da su pošteni i vridni domoljubi
Bili bi sritni i zadovoljni jednako k’o što je sritan i zadovoljan naš Željko Kerum

On je jednostavno navika živit sumalo
Pametno rasporedit i ne birat poslove

Daklem
Kad u nedilju izađete na kutije i pisala
Doooooobro promislite

Ako Angela, Željko i Miroslav kažu kako je ovaj hdz kako triba
Oklen van obraz ić’ zaokruživat nekakve Neovisne
Suvereniste
Davat glas Pontonu i takima a baš sve iđe kako triba?
Ne dat glas stranki koja je omogućila i jedan i drugi referendum?
Gledat dat glas Marijani Petir a rećemo moreš za jednu poštenu Dubu Šujicu?
Dat glas Peđi a moreš rećemo Pupiju?
Ajde
Di to ima?
‘Ko je baš t’liko neviran i manit?

Triba imat na umu
Kako je naša vlast pivala u Ciboni
Lijepa li si
Doklen su oni crnokošuljaški elementi odali u
Hodu za život
I po Bleiburgu
Triba to imat’ dobro na umu pa pivanje i pljeskanje nagradit kako toka

Namistila san oni kamen
Oni malešni, okrugli
Na vidno misto
Da me uvik siti
Kako je oni moj, oni koji je muča cilo vrime od povratka
Samo kratko dida upita’

– Dide, di su ji točno ubijali?

Sta’ je nasrid toga polja
U Austriji
U moru oni naši barjaka
Gleda’ je onu šumu okolo svojin očima
Očima diteta
Koje nosi boju svoji’ didova

I uspijo je samo to reć’
Kad je svojoj kući doša’
Di su ji točno ubijali?

Kazat ću mu i u ovu nedilju
Kad pođen na kutije
I u subotu kad pođen na Rivu
Odat za život
Kazat ću mu

Kazat ću mu di su ji sve ubijali
Unda
I di ji sve ubijaju danas
Nekin drugovačijin, novin metodan

Moj sin mora znat
Vakat mu je
Mora znat
Kako više nema metka u zatijok

Al’ kako ima karte u jednomu pravcu
Za one iste koje je pogledon tražijo
Tamo
Po onoj šumi
Šumi koja grli
To tuđinsko
A jopet od sviju na svitu baš najviše naše
Polje

Barbara Jonjić/Narod.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici

Objavljeno

na

Objavio

Već je proliveno mnogo tinte o izjavi Kreše Beljaka kako je UDBA pobila premalo Hrvata u inozemstvu. Nađoh neke komentare koji za Krešu Beljaka kažu da nije čovjek nego životinja. E, i to je govor mržnje kao i Beljakov, ali ne prema Beljaku, već prema životinjama. To se može znanstveno dokazati.

Konrad Lorenz, koji je bio životinjski psiholog, nobelovac koji je uspoređivao ponašanja ljudi i životinja, šezdesetih godina napisao je djelo “O agresivnosti”. Životinje ne mrze, čak ni kada ratuju, kaže Lorenz. Kada se ustroji hijerarhijski poredak u nekom čoporu, među beštijama nastaje mir i suradnja, a svi antagonizmi se zaboravljaju. Lorenz stoga zaključuje da životinje jesu karakterizirane agresivnošću, koja je iznimno važna funkcija za preživljavanje i očuvanje teritorija, ali ne poznaju mržnju, jer je ona iznimno opasna za očuvanje vrste, od nje nema nitko nikakve koristi, naprotiv. Ljudi su tu puno gori od životinja, jer su spremni biti agresivni ne zbog očuvanja vrste ili teritorija, već iz čiste mržnje koja razara i teritorij i samu vrstu. Dakle, sukladno ovom nobelovcu, reći Beljaku zbog ove odvratne izjave, izljeva mržnje, da nije čovjek već životinja, potpuno je pogrešno i jako uvredljivo za životinje.

Ne, Beljak je čovjek kojim bi se prije pravosuđa i drugih tijela trebale pozabaviti stručne osobe poput Lorenza i, umjesto u možebitni zatvor, odvesti ga na par godina da živi u nekom životinjskom čoporu kako bi se u njemu naučio – ljudskosti. I ne samo on, mnogim ljudima kroz povijest, pa i Udbinim ubojicama koje Beljak implicite hvali, više bi koristila takva životinjska škola od svih ljudskih, i jamačno bi povijest bila puno manje krvava od one koju Beljak zaziva.

Kako se onda boriti protiv (govora) mržnje. U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici: kada se žrtve mržnje dodatno “ubija”, a one koji mrze štiti. Nije puno prošlo vremena kada je bivši predsjednik Ivo Josipović komunistički masakr nad širokobriješkim fratrima nazvao “legitimnim vojnim ciljem”. Osim što se historiografski radi o krivotvorini, ovakvu bešćutnost prema nevinim žrtvama može izreći samo mržnja prema drugom i drugačijem. I što se to ovih dana dogodilo? Ti isti fratri imaju portal pobijeni.info gdje se promiče istraživanja i činjenice o fratrima, žrtvama komunističkog zločina. No Facebook njihove objave blokira, zbog – govora mržnje!?

Facebook blokirao portal koji razotkriva zločine i bit totalitarnog jugokomunističkog režima

Kada Facebook ne da fratrima da govore o žrtvama mržnje zbog govora mržnje (!?), ja ću ovdje prenijeti njihovu razložnu nevjericu u cijelosti: “Jugokomunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Do pada jugokomunizma još je 91 franjevac okusio tamnicu na duže ili kraće vrijeme. Trojica su ubijena u tamnici, velik broj njih ostao je trajno narušenoga tjelesnog zdravlja. Ostali su, kao i čitav puk, bili proganjani na razne druge načine. Jugokomunisti su, osim ubojstva njezinih profesora, zapalili i zgradu glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, rastjerali i pogubili određeni broj njezinih đaka te joj zabranili daljnji rad. Zabranili su također rad Franjevačke bogoslovije u Mostaru.

Govor o spomenutome je za Facebook očito govor mržnje. No, kada Josipović govori da su fratri na Širokom Brijegu, unatoč nepobitnim suprotnim činjenicama, bili legitiman vojni cilj, onda je to valjda govor ljubavi. Isto je i kada Nenad Stazić za genocid na Bleiburgu rekne da su jugokomunisti to traljavo napravili jer su neki preživjeli. Pridružuje mu se sličnim riječima ovih dana i Krešimir Beljak za jugoslavenski državni terorizam ili ubojstva u inozemstvu. Oni za sve to nisu blokirani. A i za njih i za Facebook bi trebalo, da ne spominjemo druge činjenice, vrijediti ono što naloži Europski parlament u rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. kada jasno izjednači komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam.”

E, sada, što je gore, ono što radi Beljak ili društvene mreže na kojima Beljak nekažnjeno i bez cenzure prosipa mržnju, ili kada žrtve mržnje te iste društvene mreže blokiraju, a Beljaka ne?

Ono što je kod Josipovića, Stazića, Beljaka i mnoštva sličnih lijevih ekstremista u Hrvatskoj zabrinjavajuće, jest činjenica da se radi o političarima, o osobama koje su imale ili imaju moć nad sudbinama ljudi.

Konrad Lorenz možda nam opet pruži utjehu kada su ljudi, u ovom slučaju političari u pitanju. Naime, on je izučavao kako koje životinjsko krdo bira one koji vladaju, pa je zaključio: “Nećete mi vjerovati, ali postoje društva gdje vladajući postaju uvijek oni najbolji i najinteligentniji, na primjer među majmunima, pavijanima.”

Dakle, kao što je netočno, prema ovom nobelovcu, da Beljaka nazivaju životinjom, jer ne zadovoljava kriterije s obzirom na mržnju, tako nije točno reći, kako se često čuje, da nas političari prave majmunima. Jer da je tako, da smo pavijani, ne bismo birali kako biramo…

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari