Pratite nas

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

ANTON KIKAŠ: JNA je znala da dolazimo, ali nisu znali kada

Objavljeno

na

Objavio

Anton Kikaš, Ivan Ban, Rijeka - Pula

Hrvatski iseljenik, poduzetnik i pjesnik Anton Kikaš ovih dana obilazi Istru i Primorje. Prenio je dojmove i pozitivne reakcije publike na njegov film ”Nisam se bojao umrijeti”, koji govori o njegovom hrabrom pokušaju dovođenja aviona s 18 tona oružja u Hrvatsku 31. kolovoza 1991. godine. Isto tako, ovdje je i zbog filma “Hrvatske sportske legende – 120 godina hrvatskog sporta”, čiji je producent. Riječ je o filmu koji prikazuje najslavnije trenutke hrvatskog sporta. Oba filma u režiji su Jakova Sedlara, piše direktno.hr

Anton Kikaš za vrijeme Domovinskog rata pomagao je Hrvatskoj na razne načine. Prije svega, za obranu Hrvatske prikupio je milijune dolara, a svojim i novcem hrvatskih iseljenika kupio je oružje za obranu domovine.

Riječ je o čovjeku koji je za svoj doprinos Kanadi 2012. godine dobio Dijamantnu jubilarnu medalju Kraljice Elizabete II. Na pitanje oprašta li ljudima koji su mu činili zlo u vojnom zatvoru u Beogradu, u jednom dahu govori kako ih ni u jednom trenutku tih tri mjeseca nije mrzio jer njegovo srce… I zastaje. Hrabro nastavlja kako ga batine i prijetnje nisu slomile.

Za što su vas teretili i gdje ste nalazili svoj mir? Što vas je očuvalo da ne klonete?

Pripisivali su mi da radim po nalogu dr. Franje Tuđmana, da se hrvatski bojovnici obučavaju na mojoj farmi blizu Toronta, da rušim Jugoslaviju i tome slično. Međutim, uporno sam tvrdio da sam organizirao dobrotvorne večere za osnivanje hrvatskih katedri na američkim sveučilištima, da sam prikupljao i davao novac za gradnju hrvatskih crkvi, uključujući i izgradnju nove velebne crkve Kraljice Mira u Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta, te Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu itd. Pisao sam pjesme i čitao pravnu literaturu. To me držalo.

Imali ste najbolju namjeru, no želja se pretvorila u noćnu moru. Kao što vidimo u filmu, plan je bio da se ide u Trst, no greškom pilota ruta je promijenjena?

Na upit kontrole leta iz Beograda, umjesto da kaže da zrakoplov ide u Trst, pilot je rekao da ide za Ljubljanu, nakon čega su se digla dva MIG-a JNA iz Pule i prisilila nas da sletimo na Pleso. Znalo se da dolazimo, ali nisu znali kada jer ni ja nisam točno znao kada do zadnjeg trenutka. Ubrzo sam uhićen i helikopterom odveden u Bihać, a potom avionom u Beograd na Batajnicu. Iako je hrvatska dijaspora nudila novac za puštanje, nakon torture od tri mjeseca na kraju sam ipak razmijenjen za generala JNA Milana Aksentijevića i nekoliko oficira, uz, naravno, posredstvo hrvatske Vlade i tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Nakon povratka u Kanadu, održao sam tiskovnu konferenciju i na kraju sam rekao novinarima: ”Ne daj Bože, kad bi moja nova domovina Kanada bila napadnuta od stranog agresora kao moja Hrvatska, ja bih za Kanadu učinio isto što i za svoju domovinu Hrvatsku”. Tek su s takvim objašnjenjem Kanađani shvatili dubinu moje akcije i domoljublja. No, unatoč neuspjehu, sve bih ponovio bez razmišljanja. Žao mi je samo što smo bili nadomak cilju.

Kako gledate na današnju situaciju u Hrvatskoj i kakav je osjećaj domoljublja u inozemstvu?

Nisam sasvim zadovoljan. Kao narod znamo, možemo i moramo bolje, jer naši potencijali su u svakom spektru društva ogromni. Svatko pojedinačno mora dati sve od sebe i truditi se da bude bolje. Imamo svoju zajednicu i državu i potrebno ju je uređivati. Moj životni moto uvijek je bio: ”Res non verba – Djela, a ne riječi”. Mi Hrvati diljem svijeta itekako pratimo situaciju u domovini. U mom biću spojila su se dva podneblja, ono iz Hrvatske i BiH, te ono iz Kanade, moje druge domovine. Ovo je moj sedmi dolazak u Lijepu našu u posljednjih godinu dana, što samo po sebi govori kako se lijepo osjećam, kao da nikad nisam ni otišao, a bilo je to prije 50 godina. O potvrdi snažnih veza govori i činjenica da postoje direktne avionske linije Toronto-Zagreb.

Mislite li da dijaspora mora biti više uključena u hrvatska zbivanja?

Dijaspora ne smije biti ni zanemarena ni favorizirana. Domovina nam leži u srcu i uvijek smo spremni pomoći. Istini na volju, druga domovina živi u inozemstvu. Pitanje je, čini li druga strana ono što bi morala činiti djelima? Hrvatska mora privući investitore, a ne da ih koči birokracija i nedostatak povlastica kojima ih druge države privlače.

Mislite li se aktivnije uključiti u razvoj Hrvatske? Koja je vaša vizija?

Hrvatsku sanjam u najljepšim bojama. Sanjam je kao što smo je sanjali 15. siječnja 1992., kada je priznata kao neovisna i suverena država. Odgojen sam u duhu koji njeguje obitelj, ljubav, vjeru i domoljublje. Sve je na nama. Imamo bogomdan geografski položaj, imamo pamet i sve je na nama. Vrijeme ne treba gubiti.

Bili ste zapaženi sportski djelatnik u Kanadi. Godine 1988. bili ste predsjednik nogometnog kluba Croatia Toronto, jednog od najstarijih i najtrofejnijih klubova u dijaspori. Što nam možete reći o tom razdoblju?

Davne 1982. godine poklonio sam Nogometnom klubu Dinamo američku turneju. Bio sam organizator gostovanja Hrvatskog narodnog kazališta, hrvatskih glazbenika, projekcije velikog broja hrvatskih filmova, predavanja i promocije novih knjiga iz Hrvatske, a što činim i danas. Vodim i uređujem hrvatski televizijski program CROATICA TV. Mladi se kroz sport povezuju i poistovjećuju s Hrvatskom. Bio bih najsretniji čovjek kada bi naši Vatreni došli na turneju među jaku hrvatsku zajednicu u SAD-u i Kanadi. To bi bio najljepši dar nama iseljenim Hrvatima. Trofeji i trenuci slavlja, to je ono meni najsvetije, ono što nas spaja.

Vaša su ljubav također pjesma i poezija? Koji motivi dominiraju u Vašim pjesmama?

Tako je. Pisao sam pjesme za Đuku Čaića, Tomislava Ivčića i Mladena Grdovića, Krunoslava Cigoja, Veru Svobodu i druge glazbenike. Ponosan sam na svoj hrvatski narod što se najbolje oslikava u mojim stihovima. Objavio sam zbirku pjesama i omogućio izdavanje nekoliko knjiga na engleskom jeziku s hrvatskom tematikom. I dozvolite mi još nešto, inertnost ustanova i institucija prema povijesnom filmu “Hrvatske sportske legende” motivirala me da se aktivno uključim kako bi film ugledao svjetlost dana, jer kroz njega promoviramo i potvrđujemo da je Hrvatska u sportu svjetska velesila. Nemjerljiv je doprinos hrvatskih sportaša i pjevača bio u promociji zemlje 90-tih.

Priredio: Ivan Ban

Izvor: direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Milanović u RTL Danas: ‘Dobit ću izbore. Borit ću se do kapi zadnjeg znoja, energije.’

Objavljeno

na

Objavio

Službeno je, šesti predsjednički izbori u Hrvatskoj održat će se 22. prosinca, tri dana prije Božića. Ako tada nitko ne osvoji većinu odnosno više od 50 posto glasova, drugi krug izbora bit će dva tjedna poslije, odnosno 5. siječnja.

Ovaj datum izbora, koji je upravo Na RTL-u u emisiji prvi put najavio šef izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, zasmetao je Zoranu Milanoviću koji ga je nazvao lopovlukom i sramotom.

A o tome, kao i o predizbornoj kampanji, svojim protukandidatima i aktualnim političkim temama s Milanovićem je u RTL-u Danas razgovarala Damira Gregoret.

Čuli ste premijera, rekao je da “malo previše plačete za kandidata s karakterom” zbog toga jer vam se ne sviđa datum izbora, 22. prosinca.

“Meni čudi da ga vaš kolega Šprajc nije pitao Plenkovića jedino bitno pitanje, on (Plenković) je nešto mudrovao o tome kad je umro Franjo Tuđman. Nitko nije rekao da je ovaj datum nezakonit, on je nemoralan. Drugi datum na raspolaganju bio je 29. prosinca.”

Radi se o tjedan dana, zašto vas to toliko smeta? I zašto to nazivate lopovlukom i sramotom.

“Zato jer to je lopovluk i sramota.”

To su teške riječi.

“Ne, to su fine riječi. 29. prosinca se vraća puno veći broj ljudi koji se vraćaju iz inozemstva, iz Irske, tamo gdje su otišli za vrijeme HDZ-a. Jednostavno će 22. prosinca manje ljudi glasati. 5. siječnja će se ići na skijanje. To nisu samo moji birači.”

Želite reći da HDZ želi da što manje ljudi glasuje?

“Očito. To je apsolutno očito. Kada bi prvi krug bio 29. prosinca i drugo 12. siječnja, izašlo bi ukupno više ljudi.”

Idu i HDZ-ovi birači na skijanje.

“Niste me slušali, govorio sam o građanima i mogućnosti da što više građana izađe na izbore. Plenković laže, a vaš kolega je šutio. Izbori moraju biti sada radi se o mogućnosti dva datuma datuma i Vlada je odabrala onaj koji garantira da će manje ljudi glasati.

Tjedan dana radi ogromnu razliku, 130.000 građana neće biti u mogućnosti glasati jer kuhaju sarmu, gledaju čekove koje su platili i neće se zadržati u Hrv radi mene, Kolakušića, Škore i Kolinde. To je šteta za demokraciju. Stvarni motivi HDZ-a su jasni svakom normalnom čovjeku, da smanje broj birača računajući da će pomoći kandidatkinji čiji je glasnogovornik Plenković.

Zašto ste odabrali slogan “normalno”? Kakav je to slogan?

“Jer želim da zemlja uđe u jedan normalan tok.”

Što je sada nenormalno?

“Puno toga je nenormalno. Recimo ovakvo ponašanje je nenormalno.. Ovakvo ponašanje nije normalno jer je cinično. Dakle, gledam te u oči, nestajem u noći. Lažem te, prodajem ti priču da je to što radim zakonito, pričam o nečijoj nervozi. Nema nikakve nervoze, ja ću pobijediti na tim izborima.”

Kako možete promijeniti te nenormalne stvari s pozicije predsjednika države, a sami ste za nju govorili da je ceremonijalna? Rekli ste da vam nije jasno zašto Kolinda Grabar-Kitarović želi ceremonijalnu, a ne izvršnu funkciju.

“Prvo, ja sam prije toga bio predsjednik Vlade i to ne znači da mi je to prednost, bit će onih koji mi to zamjeraju. S razlogom ili bez razloga.”

Čak ste govorili i da se predsjednik treba birati u Saboru…

“Pazite, vi me sad možete prekidati u svakoj rečenici, ja na to neću reagirati, kao što bi Plenković reagirao da izađe i potuče se u Saboru.”

Nismo vidjeli da se potukao.

“Ni to niste vidjeli? Ok. U redu. Dakle, ja sam rekao što sam rekao i iza toga stojim. Rekao sam da je ceremonijalna dužnost. Jest. Da je simbolička, jest. Ali simbolika se može popunjavati na ovaj ili onaj način. I u Ustavu ima puno simboličkih fraza.”

Zašto onda želite takvu funkciju?

“Rekao sam već 20 puta u zadnjih nekoliko mjeseci…”

Ja i dalje ne razumijem.

“Dobro, ja razgovaram i s vama i s građanima. Naprosto smatram da je Hrvatska u kandžama jedne stranke, jedne političke klijentele i kartela, da to Hrvatsku umara i šteti i moji motivi su da se to promijeni. Da živimo normalnije, da nema jezika mržnje, da nema manipulacije od strane političara HDZ-a.”

Imali ste i vi situacija u svojoj vladi. Ljudi koji su bili s vama sada drže većinu HDZ-u. No vratimo se na kampanju.

“Čekajte, gospođo Gregoret, optužili ste me da sam isti kao i HDZ. Nisam isti, razlika je enormna. Pozvali ste me očito ovdje da što manje objasnim. To što ste vi nanijeli kao primjer nema veze. Ljudi koji su digli ruke nisu protjerani iz vlade zbog korupcijskih afera. To je njihova savjest, njhov teret. Ja sam kao predsjendik vlade ovako-onako omogućio nekim ljudima neke stvari i normalno je da među toliko puno ljudi ima onih koji odaberu krivo. Moja poruka, ako se sjećate, bila je vratite mandate. Ali oni nisu otišli jer su imali vile, parkirane Mercedese u šorovima, to su greške, to su nezgodne situacije…”

Dobro, bilo je tu svega, ajmo na kampanju.

“Gledajte, načelno imam problema s tim relativiziranjem ‘bilo ju tu svega’. Nije bilo ničeg koruptivnog, radi se o ljudskim greškama, radi se o neusporedivim stvarima. Gledajte, u kampanji ću potrošiti malo novaca.”

Koliko? Osam milijuna?

“Ne, mi nemamo toliko. Otkud vam to?”

Hoćete li imati donatore?

“Malo ih je, to nisu veliki novci. Ima nekih privatnih i nekih korporativnih. Malo ih je, u granicama zakona. No vidite i do sada koji su to troškovi. Internet, to us mali novci, plakati s kojima smo krenuli i tu ćemo vjerojatno i stati jer zašto da polijepim Hrvatsku plakatima gdje se smijem.”

To je novac iz stranke?

“Iz stranke i donacija pojedinaca, to je mali novac. Mislim da svatko tko dosad gleda koliko je to koštalo, imat će problema da nađe ozbiljnije torškove. Ono što me čeka u kampanji u sljedećim tjednima su malo skuplji oblici oglašavanja, što je recimo televizija. Imat ćemo tu specifičan plan tu. Nema među donatorima nikoga iz javnog sektora.”

Ima nekoga s kime ste radili?

“Ima i to je već objavljeno, čudno mi je da ne znate. Ima ljudi za koje je radila moja firma, oglasio se jedan iz Njemačke koji mi je donirao. To su javni podaci.”

Izgleda da vam je Andrej Plenković češća meta od Kolinde Grabar-Kitarović, a Miroslava Škoru koji je, vidimo i po našim anketama, treći uopće ne komentirate.

“To je vaša anketa i ja ju respektiram, kao i tvrtku koja radi tu anketu, mada s anketama nikad ne znaš. Teško je raspravljati, a ovo je posao u kojem treba raspravljati, s osobom koja stalno bježi, koja stalno vrda, dakle nema je nigdje kad treba uči u debatu. Ne želi se sučeljavati u debati prije samog kraja.”

Ali vi Plenkoviću šaljete poruku i on vam odgovara.

“On je u ovom trenutku gospodar kartela. Vi ste vidjeli na predstavljanju u ponedjeljak, kada je nekoliko stotina ljudi došlo na predstavljanje programa Kolinde Grabar-Kitarović, koliko ih radi u javnom sektoru, očito imaju puo slobodnog vremena. Ja sam morao imate predstavljanje u subotu jer su mi došli ljudi koji rade. Vidjeli ste da tamo nije govorila ona, nego ona i Plenković. Na mom skupu sam samo ja govorio. Uz dužno poštovanje svima koji me podržavaju i prije svega SDP-u.”

Možda SDP nema dovoljno povjerenja u vas?

“Možda imaju puno povjerenja u mene.”

Škoru ne spominjete?

“Pa on nije predsjednik. Ja se borim da saniram štetu koju su napravili aktualna predsjednica i njezina stranka. Od koje se ‘predsjednica svih hrvatskih građana’ ne može odmaknuti. Statusno, egzistencijalno, u svakom smislu je ovisna. Bez HDZ-a karijera gospođe Grabar-Kistarović ne postoji. Od 1992. do danas.”

Zašto vi danas niste bez SDP-a?

“Jer mi je važan. Ja sam skoro 10 godina vodio tu stranku i bila je moćna i jaka, ostvarivala velike stranke. Odreži se stranke koja se nije odrekla mene bilo bi jadno. Pogledajte bivše predsjednike HDZ-a, navedite jednog il ijednu, a da je živ ili nije u zatvoru, a da se smije pojaviti u središnjici stranke. Nitko, izbačeni su. Ja sam drugi predsjednik SDP-a, sada je to Davor.

Kako ocjenjujete poteze Davora Bernardića, 260.000 kuna za stipendiju?

“Mislim da je htio još jednu titulu, a od tog nikakve koristi neće imati. Osim što to nije trebao napraviti, potpuno je bezvrijedno nekome tko je javna osoba. On se nigdje neće moći zaposliti jer će donijeti i tu diplomu. To je potpuno besmisleno što je napravio i ne vidim nikakvu materijalnu korist.”

Jeste li mu to rekli?

“Jesam, razgovarali smo o tome. Mi razgovarramo. Bivši predsjednik SDP-a sa sadašnjim, s kojim nekad nije bio u ljubavi, normalno razgovara i druži se. Mi smo moderna, ja bih rekao normalna, stranka. U HDZ-u kad te nema briše te se sa slika. To je hrvatski problem. HDZ je politički i socijalni zlostavljač hrvatskog naroda već 30 godina. Meni je krivo što mi je to jedan od motivacijskih faktora.”

Ako pobijedite, morat ćete surađivati s premijerom.

“Bit ću mu super suradnik.”

To se ne čini realnim. Rekli ste da ćete se zalagati da zemlje iz uđu u EU. Predsjednica kaže da Srbiju treba blokirati dok ne preda dokumente o nestalima. Kako biste se vi postavili?

“Mislim da je sad već svima jasno da predsjednica ne može dva sata držati isto stajalište.”

Kako biste vi postupili prema Srbiji?

“Pitate tako da citirate nju, dopustite neka prvo komentiram nju. Čuli smo 50 stavova, ona nema stav. Bio bih korektan. Nama Srbija uz određene ekonomske interese koje imamo nije u fokusu. Ja nisam zvao Vučića, dopustio da nas tu blamira, to je bilo neodgovorno.”

Što ako izgubite, hoćete li natrag u privatni sektor?

“Dobit ću izbore. Pobijedit ću voljom hrvatskih građana. Borit ću se do kapi zadnjeg znoja, energije. Radio sam, činjenica je, važniji psoao, vidim s pozicije godina i iskustva stvari koje nisam ranije vidio. Isti sam u principu, nisam se bitno promijenio, promijenio sam se sazrijevši. Tu su znanje. iskustvo i prokleti karakter. Hoće li to biti dovoljno, vidjet ćemo.”

Postanete li predsjednik, hoćete li ostati na Pantovčaku?

“Mislim da ne treba lagati, nemam obraza lagati i govoriti o preseljenju. Ja želim da se ured makne s tog meglomanskog ambijenta, on lupi u glavu predsjednicima i osjećaju se kao carevi. Najjači alat predsjednika je govor. Nisam rekao da ću ići Visoku, dobro znajući kakva je i da je neadekvatan prodstor. Tamo smo radili zajedno Kolidna Grabar-Kitarović i ja, tamo smo se upoznali. Moj je prijedlog da se makne predsjednika s Pantovčaka, no o tome odlučuje onaj koji upravlja novcem.”

Biste li vratili Titovu bistu?

“Ja uopće ne znam čije su sve gore. O tome ne razmišljam, a i to uopće nije bista nego reljef. Moje opredjeljenje je poznato, antifašističko. Tito je bio prepoznat kao velik državnik u svijetu, ne po navijanju na stadionima, nego nekim drugim stvarima. Bilo je svega, ali mi bolje u tim razdobljima nismo imali. Slično, ali na drugoj razini dalo bi se reći za Tuđmana. To su naši ponajbolji sinovi. Tuđman do 1995. na neki način, nakon toga… Nakon toga je bila politika koja je Hrvatsku držala od Europe, to je pet ukradenih godina. To su stvari koje traumatiziraju Hrvatsku i danas.”

Plenković o Milanoviću: Malo mi je to za ‘kandidata s karakterom’ previše plakanja na prvu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari