Pratite nas

Povijesnice

Bitka za Gvozdansko zaslužuje pokroviteljstvo najviših državnih institucija!

Objavljeno

na

Iako je 2018. godine obilježena 440. obljetnica jedne od najznačajnijih bitaka u hrvatskoj vojnoj povijesti, događaj je kao važna obljetnica ostao bez pokroviteljstva najviših javnih institucija. Ova važna bitka s tragičnim svršetkom po hrvatsko katoličko stanovništvo, ukazuje i dandanas na nesalomljiv duh naroda i njegovo ne pristajanje na polovična i privremena rješenja. Branitelji Gvozdanskog te su 1578. godine pokazali što je žrtva u obrani vlastita kućnog praga.

Prodor 10.000 Osmanlija kroz pitomi ruralni kraj hrvatskog Pounja označio je početak duge i krvave borbe za opstanak kršćanstva i života kakvog Europa tada poznaje. Sijući smrt i razaranja, ostavljajući iza sebe mrtve i osakaćene žitelje i spaljene kuće, osvajači dolaze do podnožja utvrde koju brani 300 kršćanskih branitelja, koji nisu svi vojnici.

Borba za utvrdu Gvozdansko traje puna tri mjeseca do kobne noći s 12. na 13. siječnja 1578. godine kada je otpor branitelja prestao i kada su u mukloj zimskoj tišini Osmanlije provalili vrata i ušli u utvrdu.

Utvrda je bila puna nepomičnih tijela hrvatskih junaka, muškaraca, žena i djece koji su odolijevali daleko jačem neprijatelju bez hrane, vode i drva za ogrjev. Imali su priliku za uzmak, jer im je bio ponuđen izlazak iz utvrde i prelazak na prijateljski teritorij bez žrtava, no branitelji Gvozdanskog radije su izabrali junačku smrt braneći svoj dom i svoju granicu od Osmanlija i svijeta kojem nisu pripadali.

Ova predanost žitelja posjeda plemenitaša Zrinskih u Gvozdanskom, seljaka i rudara sa ženama i djecom, podsjeća na upornost branitelja američke utvrde Alamo, s osnovnom razlikom što je priča o Alamu poznata u svjetskim razmjerima, a u američkom je društvu simbol otpora protiv tirana.

U Gvozdanskom su smrznuti branitelji dočekali ulazak osvajača u grad, prizor koji je 1578. potresao i same Osmanlije, koji im stoga odaju pijetet u vidu sahrane po kršćanskom obredu. A kakav im pijetet odajemo mi danas?

Naše pretke, branitelje katoličkog svijeta ondašnje Europe, sporadično spomenemo u popularnoj literaturi. Da bismo ispravili ovu nepravdu, našim pradjedovima treba odati počast sukladnu njihovom činu i simbolici koju on predstavlja: borba protiv tiranije i borba za život kakav poznajemo u vlastotoj zemlji.

Stoga i opet apeliram na Vladu Republike Hrvatske i Hrvatski sabor da preuzmu pokroviteljstvo nad daljnjim obilježavanjem ovog herojskog događaja u godinama koje su pred nama, a autoritetom iniciraju znanstvena istraživanja, ali i popularizaciju bitke za hrvatski Alamo – Gvozdansko.

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić

Gvozdansko – nepoznata priča o hrvatskom junaštvu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. veljače 2001. umro general Zvonimir Červenko

Objavljeno

na

Objavio

Zvonimir Červenko, jedan od najboljih generala koji su Hrvatsku vojsku vodili do pobjede u Domovinskom ratu, preminuo je 17. veljače 2001. Červenko, rođen 1926., od rane dobi pokazivao je smisao za vojni poziv.

Karijeru je započeo u mornaričkoj školi, bio je jedan od najboljih polaznika vojne akademije te je kao najperspektivniji kadar JNA dogurao do čina potpukovnika.

Punih 19 godina bio je predavač na zagrebačkoj Vojno-tehničkoj akademiji, usavršavao se u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. No zbog jasno izraženih domoljubnih stavova postao je žrtva obračuna Josipa Broza s Hrvatskim proljećem te je osuđen na godinu i pol strogog zatvora, uz gubitak čina i prava na mirovinu. U nemilosti sustava, do demokratskih promjena preživljavao je među ostalim ubirući novac za TV pretplatu.

Početkom rata predsjednik Tuđman nudio mu je mjesto ministra obrane, što je Červenko odbio rekavši da je vojnik, a ne političar. Ipak kao sekretar obrane Zagreba organizirao je blokadu vojarni i potaknuo osnivanje 14 zagrebačkih brigada.

Ubrzo je postao zamjenik načelnika Glavnog stožera za domobranstvo te pročelnik Vojnog kabineta predsjednika Republike. Zbog skromnosti i neposrednosti Zvonimir Červenko bio je jedan od najomiljenijih hrvatskih generala.

Nagrada za bogato vojno iskustvo i znanje uslijedila je 1995. kada ga je kao generala zbora vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Franjo Tuđman, umjesto generala Janka Bobetka, imenovao načelnikom Glavnog stožera.

Nakon odlično izvedene operacije Bljesak, kojom je kao načelnik rukovodio Bobetko, operaciju Oluja vodio je Zvonimir Červenko. Ipak uvijek je isticao kako za uspjeh pohvale zaslužuju časnici i vojnici kojima je zapovijedao.

“Červenko je bio vođa, legenda Domovinskog rata, ponizan, skroman, ali velik čovjek. On je paradigma hrvatskog branitelja i stvarni simbol pobjedničke Hrvatske vojske. Povijest je htjela da upravo taj čovjek bude na čelu vojske u vrijeme operacije Oluja, koju danas proučavaju najveći vojni stručnjaci”, rekao je lani ministar obrane Damir Krstičević u povodu obilježavanja 28. godišnjice ustrojavanja Glavnog stožera Oružanih snaga RH na vojnom učilištu Dr. Franjo Tuđman gdje je održan okrugli stol o generalu Zvonimiru Červenku.

Za izniman doprinos u obrani suvereniteta Hrvatske odlikovan je najvišim državnim odličjima. Čestiti general Zvonimir Červenko umro je u 76. godini te je uz najviše počasti pokopan u Aleji hrvatskih velikana na zagrebačkom Mirogoju. (HRT/Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. veljače 1994. – Poginuo legendarni zapovjednik TIGROVA Damir Tomljanović Gavran

Objavljeno

na

Objavio

“Vitez nad vitezovima”, “hrabri među najhrabrijima” i najveći tigar među “Tigrovima”, pukovnik Damir Tomljanović-Gavran dao je život za domovinu. Legendarni zapovjednik Tigrova poginuo je 17. veljače 1994. na Velebitu.

Rođen 1968. u mjestu Veljun kod Senja već 1990. pristupio je postrojbi MUP-a za specijalne namjene u bazi Rakitje i sudjelovao u gotovo svim njezinim akcijama.

Nakon osnivanja Zbora narodne garde, pristupio je 1. A brigadi, 4. bataljunu, koji su zvali Gavrani, i otuda njegov nadimak. Bataljun se borio na Banovini i Kordunu, a potom diljem bojišnice u istočnoj i zapadnoj Slavoniji.

Slijedeće godine Tomljanović s Tigrovima odlazi na južno bojište, gdje uspješno, iako uz velike gubitke, sudjeluju u teškim borbama za oslobađanje širega dubrovačkog zaleđa i deblokadu Dubrovnika.

Tomljanović, koji je počeo kao vojnik u Rakitju, a potom postao zapovjednik desetine, isticao se primjerom. Već je tijekom boravka na južnom bojištu postavljen za zapovjednika 4., a nakon povratka i preustroja 2. bojne Tigrova. Poslije kratkog predaha Druga bojna je, zbog srpskog protunapada koji je slijedio nakon operacije Maslenica, u veljači 1993. upućena na Velebit.

Ondje je Tomljanović ubrzo preuzeo i dužnost zapovjednika Sektora 1 te bio nadređen svim postrojbama na području Velebita i podvelebita, a obnašao ju je sve do pogibije.

Zbog hrabrosti i odlučnosti, iako jako strog, suboraci su ga iznimno cijenili. I visoki časnici su ga cijenili, posebno načelnik Glavnog stožera HV-a, general Janko Bobetko. Kada se stabilizirala bojišnica, Tomljanović je upućen u Časničku školu.

No njemu su bili važniji suborci na položajima. Kada je s dvojicom krenuo u obilazak i postavljanje novih položaja kod Ruje, na Tulovim gredama, iz zasjede ih je dočekala rafalna paljba. Jedan je metak pogodio Tomljanovića u glavu i izdahnuo je prije nego što su ga suborci uspjeli izvući.

Tomljanovićeva pogibija bila je veliki šok za Tigrove. Bio je iznimno hrabar borac i već s 26 godina obnašao je dužnost pukovnika. Posmrtno je promaknut u čin stožernog brigadira i odlikovan najvišim državnim odličjima, piše HRT

Najveće priznanje hrabrosti ovog ratnika zbilo se u srpnju 1994., kada je predsjednik Franjo Tuđman u Šepurinama kod Zadra svečano otvorio Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva „Damir Tomljanović – Gavran“.

 

Snimili film o Gavranu: Gavran je budio najbolje u ljudima za života, a čini to i sada

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari