Pratite nas

Povijesnice

Gvozdansko – nepoznata priča o hrvatskom junaštvu

Objavljeno

na

Te hladne noći u opsjednutom Gvozdanskom, ugasla je posljednja vatra i stražari na zidinama sklopili su oči; bio je to kraj života i početak priče o junacima

Kažu da hrabrost čovjeka dolazi do izražaja samo u najtežim okolnostima, kada se iz teškoće može izaći samo junačkim osobnim činom, stoga je potpuno razumljivo da su takvi događaji obično vezani uz ratove i kako to inače biva, neki od njih su gotovo pa zaboravljeni. Takav je slučaj s hrabrom obranom Gvozdanskog koja je u svojim posljednjim danima zasjenila bogatu povijest tog jakog kaštela iznad rječice Žirovice koji se nalazi između Dvora i Gline.

U doba kada je pala Bosna, Turci su se jako približili posjedima Zrinskih na kojima su se nalazili bogati rudnici i talionice željeza, olova, bakra i srebra koji su prethodno postavili temeljem bogatstva i političkog utjecaja Zrinskih.

Kralj Matija Korvin, u narodu poznatiji i kao dobri, obitelji Zrinski dao je privilegiju rudarenja na svojim posjedima bez plaćanja poreza. To je Zrinskima omogućilo uspon  i posjede na kojima je ta moć počivala trebalo je obraniti pod svaku cijenu, što duže moguće.

Gradnju Gvozdanskog tako je naručio Petar II. Zrinski ( 1435. – 1493. ) i u to vrijeme, utvrda je bila jedinstvena. Služila je obrani rudnika, no ubrzo je postala i mjesto na kojem su Zrinski temeljem povlastice kralja Ludovika II. počeli kovati vlastiti novac.

Kovanje novca

O tome postoje i bilješke koje govore kako je “…15. siječnja 1525. godine na kraljevskom dvoru u Budimu bio službenik Nikole Zrinskog Ivan Černeki, o poslu kovanja novca i srebrenih majdana gospodara svoga…”

Prema mišljenju numizmatičara, u kovnici novca u Gvozdanskom kovani su najljepši srebrenjaci ovih prostora; denari, groši i taliri. No, nakon smrti Nikole III. Zrinskog 1534. godine kovanje novca prestaje pa Gvozdansko i njegova posada nadalje brane samo okolne rudnike i talionice.

Izgled utvrde

Prvi tlocrt i opis Gvozdanskog potječe od Luigia Fernanda Marsiglia koji ga crta 1699. godine, dakle više od stoljeća i pol nakon što je Gvozdansko postalo simbolom neravnopravne borbe protiv Osmanlija i odlučnosti da se zemlja obrani pod svaku cijenu.

Kaštel je tako, bio izvrsno branjen, imao je blagi trapezasti oblik s okruglim kulama na sva četiri ugla. Prilazilo mu se putem koji vodi od rječice Žirovice polako se uspinjući do ulazne pravokutne kule na sjeverozapadnom pročelju.

Posljednja sekcija mosta bila je podizna, a nasuprot ulazu bila je smještena široka i visoka okrugla kula čiji je promjer bio preko 10 metara i debljine zida oko dva metra. U nju se ulazilo se preko pokretnog mosta, kroz vrata koja su bila smještena na prvom katu. Gvozdansko je bilo prostrano, i vojničke prostorije bile su naslonjene na obrambene zidove dok je kula služila za smještaj zapovjednika, te kao skladište svega potrebnog u slučaju opsade.

Početak opsade

Upravo su u tu kulu krajem kolovoza 1578. godine unesene posljednje zalihe hrane i streljiva. Vode je zbog velike vodospreme bilo sasvim dovoljno. Hrane i oružja bilo je dovoljno za tri mjeseca. Gvozdansko i njegovih tristotinjak branitelja predvođenih kapetanom Doktorovićem, Nikolom Ožegovićem i Andrijom Stepšićem pripremalo se za dolazak Osmanlija i opsadu. Od toga, profesionalnih vojnika bilo je jedva pedesetak. Ostatak su bili žene, djeca i starci, obitelji koje su u kaštelu potražile utočište od napadača.

Nisu trebali dugo čekati. Početkom listopada 1577. godine Gvozdansko je s deset tisuća vojnika napao Ferhat-paša i već krajem studenog situacija je postala ozbiljna. Među braniteljima je nastupila glad, počelo je nedostajati i streljiva te baruta. Pozive na predaju koje im je uputio Ferhat-paša ipak su odbili.

Uslijedili su novi juriši, i oni najžešći dogodili su se 10. 11. i 12. siječnja. Zapisi govore kako je tih dana bilo iznimno hladno. “U noći sa 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće, temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvijestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”

Pokop uz sve počasti

U osvit zore 13. siječnja, Ferhat-paša zapovjedio je juriš prema utvrdi zametenoj snijegom. Kad su Turci prišli gradu ni puška nije planula, a na bedemima su i dalje stajali nepomični stražari s oružjem u rukama.

Kad su provalili gradska vrata, u gradu su našli samo nepomična smrznuta tijela, bez hrane, vode ili drva za ogrjev. Taj prizor ganuo je mnoge turske zapovjednike, a osobito Ferhat-pašu, te je naredio da se u čast svih branitelja Gvozdanskog, koje nije pobijedio, pronađe katolički svećenik te da se mrtvi branitelji pokopaju na kršćanski način uz vojne počasti.

U vremenu koje je dolazilo, događaji oko Gvozdanskog zasjenjeni su drugim dramatičnim junačkim djelima i tako je kaštel ostao po strani, gotovo zaboravljen. Kao simbol tvrdoglave obrane i žrtve.

Ured za blaga i misterije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari