Pratite nas

Povijesnice

Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana

Objavljeno

na

Na današnji dan 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan zbog borbe za hrvatsku samostalnost!

U Republici Hrvatskoj iz studenoga 2011., 30. travnja obilježava se kao Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Spomendan posvećen Zrinskim i Frankopanima, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske domovine obilježava se uz geslo Navik on živi ki zgine pošteno.

U Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) 30.4.1671. pogubljeni su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Time je završila Zrinsko-frankopanska urota, a bio je to i kraj tih starih hrvatskih velikaških obitelji, koje su lišene plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država.

Petru_Zrinskom_i_Krsti_Frankopanu_odrubljene_su_glave_u_Beckom_Novom_Mjestu_30.4.1671._god

Nakon pobjede carske vojske nad Turcima 1664. godine, car Leopold I sklopio je Vašvarski mir, kao da su Turci pobjednici, a ne gubitnici. Hrvatska i Ugarska nisu pristale da Turci zadrže sve osvojeno do početka rata, te se hrvatsko i mađarsko plemstva udružilo, kako bi ostvarilo svoja prava i kako bi se oduprli centralizmu i apsolutizmu bečkog dvora.

Prvu urotu vodio je ban Nikola Zrinski zajedno s mađarskim palatinom Ferenc Wesselenyem. No, izostala je zatražena pomoć tradicionalnih austrijskih protivnika: Francuza, Poljaka, čak i Turaka. Nakon pogibije Nikole Zrinskog u lovu 1664., njegovo mjesto vođe urote preuzima mlađi brat Petar, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Bečki dvor saznaje za urotu zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Car Leopold I pozvao je hrvatske velikaše 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah uhitio, te su osuđeni na smrt zbog uvrede kralja i izdaje zemlje.

Petar Zrinski piše svojoj ženi Katarini oproštajno pismo (Moje drago serce), koje je već 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika. Nakon urote posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovina tadašnjih hrvatskih područja, dopala su pod upravu bečkoga dvora. Uništene su dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Članovi družbe “Braća hrvatskog zmaja” 1907. godine su pronašli posmrtne ostatke hrvatskih velikaša, te su sahranjeni u Zagrebačkoj katedrali. Na grobu je uklesana izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno“.

U vezi sa njihovom smrću neki je mletački poslanik zapisao:

“Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica.”


Prilog:

“Moje drago serce”

Oproštajno pismo napisano supruzi Ani Katarini Zrinskoj dan prije autorovog smaknuća:

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.  Groff Zrini Petar

Krešimir.K/Kamenjar.com

“Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!”

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1990. Hrvatska odigrala svoju prvu povijesnu utakmicu

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama.

Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga.

Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan, piše HRT

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg.

Svečanost je pred više od 100 000 okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari