Pet sestara, s. Jula Ivanišević, Hrvatica, s. Berchmana Leidenix, Austrijanka, s. Antonija Fabijan i s. Krizina Bojanc, Slovenke, te s. Bernadeta Banja, Mađarica, sestre su Družbe kćeri Božje ljubavi. Okolnosti njihovoga života u samostanu na Palama i mučeničke smrti u Goraždu u mnogočemu su nalikovale okolnostima kakve su se na ovim prostorima ponovile u nedavom ratu.
Od kolovoza 1941. stanovništvu na Palama na kojima je tada bilo oko 800 katolika prijetnju su predstavljali četnici. Sestrama je više puta bilo savjetovano da se povuku u samostan u Sarajevu te tako izbjegnu moguće nevolje. Iako okružene svakodnevnim puškaranjem i stvarnom opasnošću blizine nepredvidivih četnika, sestre su odlučile ostati uz narod koji nije imao kamo otići te mu tako biti podrška u tim teškim, neizvjesnim vremenima.
Bile su uvjerene da im se ništa neće dogoditi jer nikome nisu učinile ništa nažao. Ipak, ni činjenica da su pomagale svima bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, ni to što je samo jedna sestra od njih pet bila Hrvatica nije ih mogla spasiti od onoga što će im se u prosincu 1941. godine dogoditi.
Četnici su samostan zapalili a sestre odveli prema Goraždu s namjerom da im služe kao pomoć kod zbrinjavanja njihovih ranjenika. No, nakon zastrašujućeg pješačenja preko snježne i hladne Romanije, 15. prosinca su ih u Goraždu pijani četnici napali s namjerom da ih siluju, a sestre su, tražeći spas, iskočile kroz prozor vojarne. Četnici su ih dokrajčili svojim noževima, te nakon nekoliko dana njihova mrtva tijela gurnuli u Drinu koja im je postala grobom.
U herojskom činu ovih sestara ne vidim samo obranu dostojanstva žene, zavjeta djevičanstva, nego i snažan otpor zakonu mržnje, nasilja, požude tijela, nemoralnih nagodbi… U njemu čitam govor protiv ponižavanja ljudskog dostojanstva, protiv oduzimanja slobode drugačijemu, protiv gaženja tuđih svetinja, protiv gradnje društva bez Boga.
A bile su samo obične krhke redovnice koje su s „pronađenim blagom“ odlučile iz dalekih krajeva poći, sve svoje sigurnosti ostaviti i u duhu evanđelja i karizme svoje Družbe činiti dobro malom, siromašnom čovjeku Bosne, ne gledajući ga po predznacima njegove vjerske ili nacionalne pripadnosti.
Tekst preuzet sa stranice: Župa Svetog Ilije Zenica